Naša vojska ne dolazi u vaše gradove i zemlje kao osvajačka vojska, niti kao neprijatelj, nego kao osloboditelj..Našoj vladi nije stalo do toga da vam nameće tuđe institucije..(Naša je želja) da napredujete kao što ste napredovali u prošlosti, kad su vaše zemlje bile plodne, kad su vaši preci podarili svijetu književnost, znanost i umjetnost i kad je grad Bagdad bio jedno od svjetskih čuda..Mi želimo da čežnje vaših filozofa i pisaca postanu stvarnost, da narod Bagdada ponovno napreduje te da uživate u svojem bogatstvu i imetku pod institucijama koje su u skladu s njegovim svetim zakonima i njegovim etničkim idealima.
General F.S.Maude, u obraćanju narodu Mezopotamije 19.ožujka 1917.
Izvor;
Kolos
Tijekom 1919. naoružani Mezopotamci su napadali britanske garnizone i ubijali britanske vojnike, pa je britansko zapovjedništvo u Mezopotamiji poduzelo kontraakcije kako bi ugušili rastući bunt među arapskim stanovništvom u kojoj je poginulo 450 pripadnika britanske vojske.
„Mezopotamija nije sklona arapskoj vladi“, povjerljivo je izvijestio britansku vladu povjerenik Wilson 1920.
„Arapi su skloni tomu da njima vladaju Britanci.“
Tek nakon pobune 1920.službena britanska politika se promjenila i nakon što je T.E.Lawrence žestoko kritizirao politiku Londona.
1921. Winston Churchill se obratio Ligi naroda i zatražio odobrenje za slanje novog kontingenta u Mezopotamiju.
Liga Naroda je ovlastila UK da upravlja Mezopotamijom.
Na konferenciji održanoj 1921. Odlučeno je da će se Kruna ponuditi princu Feisalu te da će zemlja biti ustavna monarhija po uzoru na UK.
Ministarsko vijeće kojim je predsjedao Naqib od Bagdada, najopasniji među pretendentima na prijestolje bio je uhićen i deportiran na Ceylon samo zato što se usudio izustiti slogan
“Irak Iračanima“.
Uskoro je u skladu sa propisima održan referendum kojim je prihvaćeno Feisalovo ustoličenje i on je 23.kolovoza 1921.okrunjen.
Tako su Britanci stvorili zemlju koja je otad poznata pod imenom Irak, što znači“dobro ukorijenjena zemlja“.
Feisal je inzistirao da britanska uprava ne traje 20 godina nego samo četiri godine. No, čak i nakon sklapanja Anglo-Iračkog sporazuma nije bila upitna britanska dominacija.
Nadzor nad Irakom je bio od goleme strateške važnosti.
Kada su dvojica geologa iz američkog Standard Oila doputovali u Irak s nakanom da ispitaju kakvi su izgledi za eksploataciju naftnih izvora britanski civilni povjerenik izručio ih je bagdadskoj policiji.
1923. Vlada Nj.V. kralja Georgea V je umjesto 20 obećanih godina dobila samo 4 godine prava u Mezopotamiji. Ipak, to se obećanje revidiralo u britansku korist.
Anglo-američki interesi bili su dugoročno smješteni na prostoru današnjeg Iraka. No, zbog pritiska javnosti uskoro su morali prenjeti ovlasti na novoosnovanu iračku vladu. Zemljom je prve tri godine upravljao civilni povjerenik Arnold Wilson. On i njegova pomoćnica Gertrude Bell bili su skeptični u pogledu dogovora na pitanje može li Mezopotamija vladati sama sobom.
Njih dvoje zamišljali su Irak kao unitarnu državu u kojoj nema mjesta međusobnim konzultacijama lokalnih vođa ne obazirući se pritom na upozorenja onih koji su smatrali da nije dobro spajati Asiriju i Babiloniju, sunite, šijite, krščane, protokrščane i zoroaastrijance.
1927.Anglo-Perzijska naftna tvrtka potvrdila je goleme naftne rezerve i u Mezopotamiji. Naftna polja pronađena kod Baba Gurgura pokazala su istovremeno da se britanski angažman uvelike isplatio.
Premda su svu vlast prepustili vladajućoj kući britanska je uprava tijekom 1930-ih zadržala golem utjecaj u tom području. U nastojanju da spriječe državni udar u Bagdadu iza kojega su stajale sile Osovine, oni su u travnju 1941. bez oklijevanja poslali Ekspedicijski korpus iz Transjordana u Mezopotamiju, tj. Bagdad.
Nakon ubojstva Feisala II i premijera Nurija es-Saida britanska je uprava izgubila stvarnu vlast i dominaciju 1958.
Gertrude Bell koja je tijekom arheološke ekspedicije u Jeruzalemu 1899. naučila arapski i koja se aktivno uključila u rad britanske objavještajne službe, 1917.imenovana je tajnicom za Istok brit.povjerenika u Bagdadu.
Bell je zapisala;
“..Nije mi previše stalo do Londona..Bagdad mi se sviđa. Irak mi se neobično dopada. Ovo je pravi istok i život je ovdje vrlo uzudljiv; ovdje se mnogo toga događa; romantičnost kojom ovaj grad zrači neobično mi prija i zaokuplja moju pažnju.
Njezin prikaz krunidbe Feisala I. 1921. sjajno ilustrira način njihova djelovala;
“Feisal se doimao vrlo dostojanstvenim, ali nekako se činilo da su mu svi živci napeti.bio je to trenutak prepun uzbuđenja. Prelazeći pogledom preko uzvanika u prvom redu, odjednom je uhvatio moj pogled, na što sam ja učinila jedva primjetan naklon glavom. Zatim je ustao Said Hussein i pročitao proglas(britanskog povjerenika)u kojem je obznanjeno da je 96 % naroda Mezopotamije izabralo Feisala za kralja, živo kralj !, na što su svi ustali i pozdravili ga;na koplju pored njega bila je razvijena nacionalna zastava, a glazba je zasvirala Bože čuvaj Kralja-oni još uvijek nemaju državnu himnu.
O antibritanskoj pobuni u Iraku može se vidjeti kroz prikaz knjiga koje se mogu naći na netu. Upravo sam u dovršetku postupka nabave
Anglo-Iračkog rata 1941.
To je presudno razdoblje jer se uvelike spominje i infiltracija nacističkih agenata u Iraku koji su htjeli pridobiti iračku vladu uz Treći Reich.
Linearni mod
