Razmaženost - kako je detektirati, tretirati i eliminirati

[nuklea500]

winnerica kaže:

Moj sinek je sad 13 godišnjak al imam dobru priču o tome kak je to prestalo:

Uglavnom, lud za kupovinom igračaka; svih vrsta, što skupljih, što složenijih i po mogućnosti istog auta kakvog ima doma (da izludiš... ).
Kad je imao cca 4 g. bacao mi se po podu u shopping centru Prečko, pa sam od srama popustila i kupila mu nekakvog transformera. Uglavnom, kad smo došli doma, on sretan, ja iskomirana i naravno to ispričam mužu. Tata ga pita: koga si ti pitao za dozvolu da kupiš transformera?! Mali: Zašto si mamu ucjenjivao? Mali: Tata: Biraj, za kaznu: hoćeš batine (naravno prazna prijetnja) ili da potrgam transformera?! Mali: potrgaj transformera tata! jer nije vjerovao da će to stvarno tata napraviti.
E ljudi moji, tog transformera ni rođena majka nebi prepoznala, bio je potrgan na mini komadiće, a mali u suzama skuplja djelove u vrećicu i govori: odnijet ću ja to uji da mi ga popravi!!! I od tada, mir

Jbt, prestadoh citati ovdje. Strasno. Dodje mi da zagrlim to jadno dijete koje je moralo potpuno neduzno dozivjeti takvu groznu kaznu. Tata i mama su trebali popricati nasamo i ako je nekome tata trebao citati bukvicu, to je bilo mami. Dijete je otac povrijedio jer se mami nije dalo nositi s djetetovim histeriziranjem? Super.

[nuklea500]

katjes kaže:

Ha! Znala sam da postoji ova tema.
Opet nekako ja u mislima dođem na "razmaženost" kao pojam kojem uopće ne znam definiciju.
Možda je najpametnije što sam čula/pročitala ovdje napisano
Suvremeni dječji psiholozi kažu da razmaženost ni ne postoji. Da su to djeca željna pažnje, kojima je nešto uskraćeno. Tako kaže nosorog (forumašica jel), jull, tete sa radionice "rastimo zajedno"..

No ja se ne slažem baš potpuno. Objasnim u nastavku...

(Ne znam otkud sam tako paranoična i tako se bojim da dijete ne razmazim. Baš mi je to onak opsesija. Nešto najnegativnije što se može dogoditi u odgoju djeteta. )

Pazim da ne popuštam, pazim da joj ne fali pažnje i brige no pazim i da je pustim da bude samostalna, pazim da je opomenem svaki put kad se ponaša nefer prema ljudima i djeci iz okoline (a ima tendenciju da je samoživa) da se podsjetim da to ne odobravam(o).

Ali ipak je nekako stalno gledam. Ovih dana je bila bolesna pa smo 24h/dan provele skupa, maltene sljepljene. Pa je prizdravila. Pa sam se ulovila da je tretiram ko princezu: je li ti hladno za glavu? A za koljena? Arebaš li piškiti, mislim da trebaš, već dugo nisi. () bi li sad malo jela ovog ili onog. Ii nešto peto. Ajde popij još bar malo vode, mlijeko? bijelo ili čokoladno? toplo il hladno? Je li još imaš iglicu u grlu? Lijepo mi je s tobom.

AJd vi meni recite jel to zdrav odnos? Što to nije titranje? Okej, to je sad par dana što smo na bolovanju. Ali zar nije da se treba malo pobrinuti oko toga da ovakve brige i pitanja budu dozirani (kad je u obitelji 2-3 djece ta silna briga se raspodijeli i fokus rasprši) ?

Zar nije da u protivnom dobiš dijete koje je zapravo- razmaženo; u smislu da je naviklo na punu pažnju i tretman dostojan kraljice?
I etogana, od silnog truda da budeš okej roditelj dođeš do ovog zaključka

Kao i gore navedeni i ja smatram da ne postoje razmazena djeca, vec mazna djeca i djeca kojima nesto nedostaje, a to nedostajanje moze imati vanjski ili unutarnji uzrok.
Titranje koje navodis je najnormalniji izljev ljubavi. Pa i mi odrasli volimo kad smo bolesni da nam voljena osoba kuha, da nas mazi i da se brine za nas.
Meni uopce nije razmazenost kad na moju curu padne mekani jastucic, a ona vikne: ljubi mama da prodje! Ono, kao jastuk ju je udario pa je boli. Ili odglumi da je pala pa dodje da joj ljubim guzu. Poljupci nisu razmazili nikoga i drago mi je da se osjeca sigurno u mom zagraljaju i da uziva u poljupcima. Ona je mazno mace.
Isto to mace vec sada zna da su neke igracke preskupe i da ih ne mozemo kupiti (iako ona ne moze shvatiti sto znaci skupo, ali prihvaca da je to nesto nedostizno), isto to mace zna da moze u trgovini uzeti samo jedno kinder jaje i isto to mace uci da je lijepo dijeliti s drugima zagrljaje, igracke, osmijeh...
Moj muz se razmazenosti boji vise od mene i uvijek istice primjer svog bratica oko kojeg su svi titrali, a koji je ispao poprilicno nezahvalan tinejdzerski mangup, a ja mu govorim da nije on takav zato sto ga se puno mazilo i pazilo, vec je takav sto su mu se roditelji razveli, sto je otisao zivjeti kod oca, a mama ostala u gradu tisucu kilometara daleko od njega, sto je mama titrala oko njega na nacin da mu se iskupi sto nije s njim, sto je dijete to sve osjecalo...
Mislim, a mozda jako grijesim, da dijete koje odrasta u stabilnoj obitelji i koje prima puno ljubavi, ne moze ispasti nikakv kreten pa ni razmazeni.

[SummerNight]

nikad necu shvatiti zasto i kako se mazenje djeteta pocelo poistovjecivati s razmazenosti.
naravno da nije najpametnije niti najnormalnije 24/7 ispitivati dijete sto zeli i ugadjati mu, mislim da je to svima jasno.
ali maziti dijete, bilo fizicki grliti/ ljubiti bilo raditi za njega stvari koje ce ga razveseliti, kako to moze razmaziti dijete?

ako psiholozi misle da ne postoje razmazena djeca i po time smatraju da ne postoje previse mazena djeca, da slazem se.
ali postoje razmazena djeca ako pod time smatramo djecu koja su odgajana bez ikakvih granica, koja su naucila da placem ili ljutnjom postignu da ih svi slusaju. djeca koja nikad nisu cula ne i koja dobiju histericni napadaj kad im se nesto zabrani.
to svakako nije nastalo radi toga sto su roditelji isli bolesnom djetetu raditi palacinke u 9 navecer kad je to bila zadnja stvar koja im se radila ili zato jer su pitali dijete oce li obicno ili cokoladno mlijeko.

ima po meni najbolji opis, razmazenoj djeci se ispunjavaju sve zelje a ne potrebe.

[aljehin]

vlovrec kaže:

e, sad, kad imaš jedno, pa još bolesno, pa kako nećeš titrati? mene su već u bolnici špotali da sam razmazila 2 tjedna staro dijete, da mi je stalno na rukama. pa kad mi ga žao, jadan povlačio se po inkubatorima, bolnicama, raznim odjelima, operiran, i sad ga neću nositi kad imam priliku (a nisam imala često).

Isuse zar toga ima još u HR bolnicama?

[chocolatecookie]

Prije, ajme, 13 godina, mislila sam da je prošlo manje , sestra je u dječjoj bolnici nagovarala ženu da ošamari dijete.

Vjerojatno još nije u penziji.

[SummerNight]

ja se iz dubine moje osvetnicke duse nadam da je ta majka osamarila sestru

[Absolutely*]

Ja ne gledam to žicanje igračaka kao znak razmaženosti. Gledam to ovako: bitno je da dijete može shvatiti, s vremenom, da postoje objektivni razlozi što ne može dobiti SVE, i da ne radi scene. Posve mi je normalno da dijete želi još igračaka, i još i još. Pa gledam sebe, ja kad prođem kraj dućana gdje prodaju ploče uzela bi cijelu diskografiju waitsa i cavea i stripesa i ne znam čega, ali si ne mogu kupit jer nemam para. Jel to znači da to trebam prestati željeti ili biti sretna što to ne mogu dobiti? Ne bih rekla. A ja čak imam svoje pare, djeca ovise o vašima

Moj kepo nikad nije bila razmaženo dijete, naprotiv. Negdje sam već pisala, nije imala ni pravu terrible two fazu, uvijek je kontala šta joj se kaže, dovoljno je jednom reći ne i gotovo, nema rasprave ni durenja ni svađe, samo napravi kako joj se kaže. Nije stvar odgoja, takvu sam je dobila
Ali ima milijun igračaka (većinski od baba i deda) i stalno bi još... jednu... dvije... Pa šta sad, i ja bi na njenom mjestu Pogotovo što se ovi daju navuć pa kupuju, tko im kriv

Ono što sam, doduše, primijetila kod, ajmo reć, zahtjevnije djece (ružno mi je reć razmažene) je da se njima vrlo često stalno netko "bavi". Naravno da treba provodit vrijeme s djetetom, i naravno da na primjer maženja i ljubljenja balavih nosića i malih guza nikad nije dosta, ali mislim da je jako loše kad se dijete ne zna zaigrati i samo. Ne pričamo o bebi, naravno, ali recimo petogodišnjak bi trebo biti sposoban provesti sat vremena u sobi udubljen u igru a da mu mater ne dodaje kockice. Nikad mi nije bilo jasno kako ljudi dođu s posla i onda budu cijelo vrijeme s djetetom, al ono, CIJELO vrijeme, od 4-5 do 10 naveče, i igraju se i igraju i igraju...

Mislim, šta to ne krene i djetetu na živce? Vidjela sam po svojoj da joj je masovno počelo ići na živce kad je na primjer kod babe u posjetu na 2-3 dana i ova trči za njom od jutra do mraka. "Ajmo sad slagat kockice", "ajmo sad radit dvorac", "ajmo sad kupat mačku" i šta li već. Kako da se dijete nauči igrati samo, imati vremena za sebe, svoj neki prostor?

Doduše moja je s vremenom počela jednostavno tražiti vrijeme za sebe. Kaže ajde ti baka odmori, ja idem malo van. Ili, htjela bih sad vidjeti nešto na kompjuteru, pa ćemo se kasnije igrati.
Tako je i neke seoske prijatelje (svoje, male) protjerala kad su joj bili u posjetu od jutra, negdje oko 2-3 im je rekla, ajde vi lijepo kući, ja si moram malo odrijemat Umrla sam kad su mi pričali

[aljehin]

chocolatecookie kaže:

Vjerojatno još nije u penziji.

Ljudi se mogu promijeniti.
Još kužim te babce iz prošlog stoljeća, nadam se da današnje mlade pedijatrice razmišljaju drugačije.
U puku se još mogu čuti savjeti kako "slomiti" bebača metodom - pusti ga da plače.
Nemojte maziti djecu, treba ih pripremiti za okrutan svijet!

Absolutely* kaže:

Pa gledam sebe, ja kad prođem kraj dućana gdje prodaju ploče uzela bi cijelu diskografiju waitsa i cavea i stripesa

Nije ni čudno da ti je mala asocijalna kad ju kažnjavaš boldanim autorima.
Ako ništa bar odmori uši sa strajpsima.

[miss daisy]

katjes kaže:

.....

ajme mene već zamaraju ove "što je uopće razmaženost / nije maziti dijete razmaziti ga / psihološke podloge pojave razmaženosti" itd itd

jer stvar je IMO jednostavna - ako uzmemo ono jednostavno značenje riječi "razmaženost" (u smislu - dijete naviklo na sve i svašta), s razmaženom djecom /ljudima ostala djeca/ljudi u principu ne vole biti. jer ova stalno pizde, zahtjevaju, naređuju, cvile, rade scene, nerviraju itd

tako da, jel s djetetom ugodno biti, pristaje li na kompromise / spremno je na dogovor-suradnju, i jel to vrijedi i za druge odrasle i za drugu djecu - to je bitno pitanje.

a semantičko redefiniranje pojma "razmaženosti" nije bitno. tj bitno je psiholozima, da ga upotrijebe u pravom kontekstu, ostale samo zbunjuje


jer uobičajeno ljudi pitaju "titram li previše oko djeteta - je li razmaženo?", onda krene "to nije razmaženo dijete lalalala", i čovjek uopće ne dobije odgovor na pitanje "titram li previše"
al kažem, to najbolje znaju drugi koji su s tim djetetom u interakciji.

[SummerNight]

slazem se, ali postavlja se uporno pitanje oce li dijete biti razmazeno ako ga previse mazimo
kad su bebe to je nosenje, kad su straiji vec je teze definirati "mazenje" i vec je linija izmedju "titranja" i "mazenja" mutnija ljudima

[aljehin]

U mom svijetu je jednostavno.
Postavljanje granica i maženje (dodir, lijepa riječ, pohvala u granicama) nisu u koliziji.

Kratko.

[SummerNight]

da, slazem se, ali bude pomutnja oko ugadjanja djetetu. meni je granica takodjer jasna i u tome ali mnogi se lome oko toga po mom iskustvu. gdje prestaje iskazivanje paznje i ugadjanje nekom kog volimo a di pocinje titranje

[miss daisy]

pa mislim da je nekako najjednostavnije objašnjenje da je titranje "radnje koje radimo da se dijete ne bi raspizdilo".

a i kažem, svima koje muči "je li mi dijete razmaženo", jednostavnije je promatrati dijete u interakciji s drugim ljudima, nego lamentirati o značenju pojma razmaženost.

[katjes]

Eh sad.."da se ne bi raspizdilo" primjer. Dođem jesti kefir na metar od nje a njoj to smrdi. Da nisam u temperaturi jela bih to gdje drugdje al bolesna sam i držim se kauča i deke (da netko ne kaze "zast si došla kraj nje jesti"). Kaže mi da se maknem jer joj smrdi. Kažem joj nek se ona makne jer njoj smrdi. Kad meni netko smdri u tramvaju, ja se maknem. Makla se uz puhanje i dramatično "sad sam ljuta" i zafitilji neku svoju igračkicu na pod. E sad. Prešutila sam to bacanje igračke i nisam inzistirala da je digne. Otišla je u sobu i vratla se za 2minute normalna. Da sam taj čas zahtijevala da to digne, ne bi dobro prošlo. Ljutnja inat otpor.. Već viđeno. Već isprobano.

Razmaženost ili ne?

Čak bi rekla ne ako usporedim postupak prešućivanja u svađi sa odraslom osobom. Ne prešutiti takav zahtjev ili kritiku u visokorizicnom momentu bilo bi fakat netaktično i glupo

Još kad imaš dijete koje je iznimno tankoćutno i lako se izbaci iz takta onda se ovakva pitanja i preispitivanja često ponavljaju.

[chocolatecookie]

S ljudima (dob nebitna) koji pizde u pravilu je bolje pričekat da se smire nego dolijevat ulje na vatru. To nije razmazivanje, običan zdrav razum.

[SummerNight]

hm, ja samo ne bi digla tu igracku nego ostavila da ju ona digne. takodjer ne bi inzistirala da ju dize odmah, ali bi ju svakako ostavila na podu

[miss daisy]

katjes kaže:

Dođem jesti kefir na metar od nje a njoj to smrdi. Da nisam u temperaturi jela bih to gdje drugdje al bolesna sam i držim se kauča i deke (da netko ne kaze "zast si došla kraj nje jesti"). Kaže mi da se maknem jer joj smrdi. Kažem joj nek se ona makne jer njoj smrdi.

odlično, dakle trebamo opravdanje ako kraj djeteta jedemo nešto što njemu smeta

ja moram priznati da sam na forumu naučila da sam od onih tradicionalnih roditelja. znate onih koji na "mama meni smrdi to što jedeš kraj mene" kažu "a ti se lijepo digni i odi drugdje" čak i kad su zdravi

[SummerNight]

ne znam, meni je ok do neke granice postivati djetetove musice jednako kao sto ja od nje zahtjevam da postuje moje i kao sto postujem muzeve musice i vice versa.
sve je to na nekoj vagi, ravnotezi.
za neku glupost se sigurno necu inkomodirati do besvjesti ali ako mi je sasvim svejedno gdje jedem, ili je npr dijete vec za stolom a ja dodjem s kefirom koji joj smeta, bezobrazno mi je reci "makni se ako ti smeta".
Isto tako ako ja sjedim i jedem a ona dodje i kaze da joj smeta, sasvim je normalno reci "makni se onda".
Obiteljski zivot mi podrazumijeva medjusobno uvazavanje koje ne prelazi u radjenje budale od nekoga

[miss daisy]

ma sve ok, različiti smo. ja sam zaista skontala preko foruma da sam od "strogih" roditelja.

dakle ne mičem se ukoliko jedem nešto što mom princu smeta. a iskreno, mislim da bih se naljutila na njega da u situaciji u kojoj sam ja bolesna, on mene zajebava time.


a što se tiče bacanja stvari u ljutnji, evo nedavno je popizdio i bacio nešto jer se naljutio na moj krivi potez u Angry birds pa je kažnjen sa par dana bez igrica.
no budući kako smo i dobri u srcu, dobio je i uputu da kad je ljut slobodno udara nogom o pod (odlična stvar, ovo je meni moj tata govorio i čak i dan danas tako izbacim najgori bijes ), međutim uništavanje i bacanje je zabranjeno.

[Angry Bird.]

e da, možda je za temu o djedovima i bakama, ali moja mater radi upravo to - inkomodira se zbog princezinih mušica. razumijem da bi baka udovoljavala svojoj ljubimici do besvijesti ali ne želim da mala pomisli da isto može očekivati i od drugih. pogotovo od mene
ja sam kao dejzi, nije da idem u princezinu sobu jesti mahune koje njoj smrde. jedem ih u blagavaonici pa ako joj smrde a jebiga.
ali mi ni nemamo zapravo takvih situacija. princeza samo frkne nosom i kaže fuj, ne inzistira da se maknem - pretpostavljam da je svjesna toga da se ja ne bih maknula. isto ne tražim ni od nje.

njeno veličanstvo nekad glasno i (meni) iritantno izražava ljutnju ali to pripisujem još nedovoljnoj zrelosti (u smislu kontrole izražavanja osjećaja) a ne razmaženosti.