Zašto je lektira u školama tako blesava?

[TurbulentFluid]

Postavljam ovo u obliku pitanja, možda malo preoštro, ali želim vas isprovocirati ne samo na promišljanje već i na ideje.

Dakle, zašto se lektira u našim školama svodi na čitanje klasičnih i onih malo manje klasičnih isključivo književnih djela isključivo umjetničkih književnika?

Zašto je na taj način našoj mladeži upravo nasilno skriven svaki kutak svijeta pisane riječi osim navedenog? Kažem nasilno, jer baš savijestan i dobar đak koji će se potruditi pročitati lektiru, neće imati vremena ni za kakvo drugo - usuđujem se reći čak kvalitetnije - štivo?

Zašto u našoj lektiri ne postoji niti jedno znanstveno - popularno djelo poput fenomenalnih uradaka recimo D. Attenborougha, S. Hawkinga, B. Brysona, R. Greenea? Zaslužuju li djeca bar čuti za recimo Paula Krugmana?

Zašto se u našoj lektiri ne pojavljuje niti jedan pomaknuti, možda čak i zamaknuti svjetonazor poput Engdahlovog, jedan potpuno drugačiji pristup realnosti poput Lovelockovog? Nešto pomalo luckasto intrigantno poput Domazeta?

Zašto nema niti jednog jedinog modernog putopisa, zašto, do vraga, barem Tomaž Humnar ili Stipe Božić ne mogu naći put do mladih glava? Koliko je samo svjedočanstava iz našeg domovinskog rata - iz pera stranih reportera i dužnosnika, ako ne vjerujemo domaćima - napisano a naša djeca neće držati u rukama niti jedno?

Jesu li memoari Winstona Churchilla preteški za nošenje u rukama? Niti jedna jedina (auto)biografija nije našla mjesta u našoj lektiri tijekom 12 (dvanaest!!!) godina školovanja koje prolaze klinci koji upišu četverogodišnje srednje škole. A toliko velikih ljudi; od znanstvenika, dobročinitelja, državnika, poslovnjaka, sportaša.. zar baš ni od koga od njih nitko ne bi ništa mogao naučiti?

Zašto nema mjesta velikim djelima svjetske filozofije, i promišnjanja koja ne spadaju strogo u tu sferu ali su joj bliska? Znaju li naša djeca tko je bio Sun Tzu, zar je Art of War tako dugačko štivo? Kina je sve bliže, ali naša djeca ne čitaju niti Sofijin svijet (još jedno fenomenalno djelo nepravedno zapostavljeno) a kamo li Hegela, Kanta...

Često se piše o vjeronauku u školama. Na stranu da naša djeca nisu dužna niti na tom vjeronauku pročitati čak niti tu, eto, Bibliju; ali mi smo, geografski a i kulturološki, ipak Slaveni... dobro, nemojmo se svađati, etnološki spadamo u tu skupinu. Ja se slažem da bez Zeusa a bogami i bez Hrvatskog boga Marsa ne smiju đaci iz škole, ali koliko bi vam bio smješan Norvežanin koji nije nikada čuo za Thora? Idite sada pitati svojeg srednjoškolca, tko je bio Perun i što je Morana... smiješno, zar ne?

Dakle ništa. Nada. Zip. Nul. Zero.

Umijesto razvijanja mozga, otvaranja prema različitim sferama kako bi u nekoj od niša pronašli sebe; mi ih lancima vežemo za imperfektne forme nerazumljivog starohrvatskog - ili što je to već - Đore Držića, kopija djela grčke mitologije i neke čudesne nerazumljive tekstove koje naša djeca čitaju pomoću riječnika i padaju na državnoj maturi zbog nepoznavanja - što ono biješe - staroistarskog dijalekta koji je govorilo 100tinjak piščevih suvremenika na cijeloj kugli ovoj našoj zemaljskoj? Nisam protiv književnosti kao takve; dapače lektira bez nekih autora koji jesu u njoj bila bi upravo zločin; a zločin je i neuključivanje nekih autora umjetničke književnosti koji nisu u njoj.

Ali čak i fenomenalna djela i svjedočanstva povijesti koja se čitaju - recimo; Ana Karenjina koja predstavlja šokantan putopis duša na proputovanju iz seoskog načina obrađivanja zemlje do prosjačenja u raljama mladog imperijalizma gdje njihove ruke zamjenjuju strojevi i sam njihov život postaje nepotreban - trivijalizirane su fokusom na seksualne intrige; te se sve svodi na jednu sapunicu, jednako realističnu i korisnu kao i ovaj presmiješni Sulejman. Važnost se fokusira na materijal papuča Madame Bovary, a učitelj postaje detektiv koji pokušava prokljuviti je li čitatelj doista pročitao djelo, ili samo prepisao zaključke s weba. A u realnosti, to je tako irelevantno - pročitano doista ili skinuto s weba, ništa shvaćeno doista nije, a taj učenik, koji nije ništa shvatio - samo je žrtva. Kolateralna.

Papučice Madame Bovary bile su roze. zar je to doista ono što trebaju znati ljudi koji su budućnost ove zemlje?

misli i komentari...


mala napomena: autore koje navodim meni su osobno dragi; dajem ih kao primjer a ne kao apsolutno mjerilo kvalitete pisanog djela. rado bih da se fanovi/protivnici navedenih ne fokusiraju na komentiranje istih: ideja nije promidžba navedenih autora niti njihovih ideja; već otvaranje umova mladeži činjenici da postoje i drugačiji svjetonazori. uostalom, kome se zamjeri recimo Lovelock isti će mu utoliko pomoći što će mladi čitatelj u ljutnji i osporavanju pronaći autore s kojima se po navedenim pitanjima - slaže.

[Zekoslawa]

Zato što je lektira još uvijek dio školskog predmeta koji se zove hrvatski jezik i književnost, a što hoće reći da je smisao školske lektire uvid u povijest umjetnosti riječi na hrvatskom jeziku i općenito. Otud Džore i ekipa i zato se na koncu lektira obrađuje kronološki.

Cilj lektire nije (barem ne srednjoškolske), dakle, da učenici zavole čitanje, već da dobiju uvid, koliko je moguće, u kronologiju događaja. A onda je lektira onakva kakva je i povijest same književnosti i kanon čini ono što je kanonu pripadalo u određenim razdobljima. Današnjem čitatelju vjerojatno dosadno i slabo korisno, ali drugačije teško da bi bilo izvedivo.

Suvremena književnost, uostalom, spada u gradivo završnih razreda i najčešće se i ne stigne obraditi. A i kad bi je se stiglo obraditi, s obzirom na njezin karakter, pritom mislim ponajprije na intertekstualnost, referencijalnost i sve ono što sadrži moderna i posmoderna književnost, teško da bi bilo razumljivo bez uvida u prethodna razdoblja. Pa tako upadamo u začarani krug.

Što se tiče nastave književnosti i prenošenja znanja kao takvoga, odnosno problema boje Karenjinine haljine i takvih bezvezarija, bojim se da je to ipak problem kadra, ne nužno lektire same po sebi. Em su nastavnici počesto nesvjesni da se može o tome govoriti drugačije, em podcjenjuju učenike misleći da nisu sposobni za bolje od toga, em im se ne da, pa im je tako lakše, em je inzistiranje na detaljima najlakši i najbrži način da se provjeri tko je čitao lektiru. A škola je odgojno-obrazovna ustanova, s tim da nemali broj nastavnika voli inzistirati na ovom prvom. U svakom slučaju, milijun problema, od toga velik dio najmanje povezan sa sadržajem lektire samim po sebi.

[Urbanna]

Lektira nije blesava koliko je blesavo vrijeme u kojem živimo.

Slažem se da ima prevelik broj lektira koji se treba pročitati i da profesori nemaju zanimljive načine kako približiti učenicima knjigu kao nešto zanimljivo, a ne zadanu lektiru koja se treba pročitati i dobiti ocjenu za to. U tome je cijela kvaka.

Ne mislim da se treba izbaciti dubrovačka komedija niti mislim da učenici u 21. stoljeću ne mogu shvatiti o čemu piše Zoranić u Planinama. Ako se odreknemo neke naše tradicije, gdje smo onda?

Ti pišeš RIJEČNIK i KAMO LI, a očekuješ da čitaju Kanta?
Ovo mi je tek totalno blesavo.

[Urbanna]

Zekoslawa kaže:

Zato što je lektira još uvijek dio školskog predmeta koji se zove hrvatski jezik i književnost,

Predmet u školama je Hrvatski jezik, a smjer na fakultetu je nešto sasvim drugo i to nosi naziv Hrvatski jezik i književnost.

[Zekoslawa]

Urbanna kaže:

Predmet u školama je Hrvatski jezik, a smjer na fakultetu je nešto sasvim drugo i to nosi naziv Hrvatski jezik i književnost.

Dobro, to su sad finese. Znam kako se zove ono što sam diplomirala, hvala.

Školski predmet možda u nazivu nema književnost, ali je ona dio njega. A čak i ako u nazivu nema književnost, recimo da na neki način hrvatski jezik može implicirati i hrvatsku književnost, uzevši u obzir da je povijest jezika gotovo isključivo povijest književnog jezika. I to književnog jezika u značenju standardnog jezika i u značenju jezika književnosti.

[mimma7]

kad bi se toliko drastično promijenio plan i program, cca 90 posto nastavnika ne bi više bilo kvalificirano za svoj posao.

[Urbanna]

mimma7 kaže:

kad bi se toliko drastično promijenio plan i program, cca 90 posto nastavnika ne bi više bilo kvalificirano za svoj posao.

Ne znam baš slažem li se s ovim.
Većina profesora ima puno veće znanje od onog koje može i mora pokazati zadanim programom. No, s druge strane mislim da ima i onih koji imaju puno manje znanje nego bi trebali.

[Zekoslawa]

Urbanna kaže:

Ne znam baš slažem li se s ovim.
Većina profesora ima puno veće znanje od onog koje može i mora pokazati zadanim programom. No, s druge strane mislim da ima i onih koji imaju puno manje znanje nego bi trebali.

Ne radi se nužno o kvaliteti, već o tome da nastavnici koji sada predaju lektiru nisu kvalificirani za neka druga područja o kojima se ovdje govori.

[mimma7]

Urbanna kaže:

Većina profesora ima puno veće znanje od onog koje može i mora pokazati zadanim programom.

a to ti pretpostavljaš ili pouzdano znaš?

[Urbanna]

Imala sam sreću da sam imala profesoricu koja se nije držala svega onog što je 'trebala' reći. (Ovo govorim o srednjoj školi.)
Užasno me živcira pristup nekolicine kad se mora reći 'to' i 'to', a sve ostalo je netočno. Književnost je toliko široko područje da je bedasto priznati samo jedan odgovor kao točan.

Sada na faksu se jasno vidi koliko ima profesora koji su potkovani na više područja.

[konjokradica]

TurbulentFluid kaže:

Postavljam ovo u obliku pitanja, možda malo preoštro, ali želim vas isprovocirati ne samo na promišljanje već i na ideje.

Dakle, zašto se lektira u našim školama svodi na čitanje klasičnih i onih malo manje klasičnih isključivo književnih djela isključivo umjetničkih književnika?

Zašto je na taj način našoj mladeži upravo nasilno skriven svaki kutak svijeta pisane riječi osim navedenog? Kažem nasilno, jer baš savijestan i dobar đak koji će se potruditi pročitati lektiru, neće imati vremena ni za kakvo drugo - usuđujem se reći čak kvalitetnije - štivo?

Zašto u našoj lektiri ne postoji niti jedno znanstveno - popularno djelo poput fenomenalnih uradaka recimo D. Attenborougha, S. Hawkinga, B. Brysona, R. Greenea? Zaslužuju li djeca bar čuti za recimo Paula Krugmana?

Zašto se u našoj lektiri ne pojavljuje niti jedan pomaknuti, možda čak i zamaknuti svjetonazor poput Engdahlovog, jedan potpuno drugačiji pristup realnosti poput Lovelockovog? Nešto pomalo luckasto intrigantno poput Domazeta?

Zašto nema niti jednog jedinog modernog putopisa, zašto, do vraga, barem Tomaž Humnar ili Stipe Božić ne mogu naći put do mladih glava? Koliko je samo svjedočanstava iz našeg domovinskog rata - iz pera stranih reportera i dužnosnika, ako ne vjerujemo domaćima - napisano a naša djeca neće držati u rukama niti jedno?

Jesu li memoari Winstona Churchilla preteški za nošenje u rukama? Niti jedna jedina (auto)biografija nije našla mjesta u našoj lektiri tijekom 12 (dvanaest!!!) godina školovanja koje prolaze klinci koji upišu četverogodišnje srednje škole. A toliko velikih ljudi; od znanstvenika, dobročinitelja, državnika, poslovnjaka, sportaša.. zar baš ni od koga od njih nitko ne bi ništa mogao naučiti?

Zašto nema mjesta velikim djelima svjetske filozofije, i promišnjanja koja ne spadaju strogo u tu sferu ali su joj bliska? Znaju li naša djeca tko je bio Sun Tzu, zar je Art of War tako dugačko štivo? Kina je sve bliže, ali naša djeca ne čitaju niti Sofijin svijet (još jedno fenomenalno djelo nepravedno zapostavljeno) a kamo li Hegela, Kanta...

Često se piše o vjeronauku u školama. Na stranu da naša djeca nisu dužna niti na tom vjeronauku pročitati čak niti tu, eto, Bibliju; ali mi smo, geografski a i kulturološki, ipak Slaveni... dobro, nemojmo se svađati, etnološki spadamo u tu skupinu. Ja se slažem da bez Zeusa a bogami i bez Hrvatskog boga Marsa ne smiju đaci iz škole, ali koliko bi vam bio smješan Norvežanin koji nije nikada čuo za Thora? Idite sada pitati svojeg srednjoškolca, tko je bio Perun i što je Morana... smiješno, zar ne?

Dakle ništa. Nada. Zip. Nul. Zero.

Umijesto razvijanja mozga, otvaranja prema različitim sferama kako bi u nekoj od niša pronašli sebe; mi ih lancima vežemo za imperfektne forme nerazumljivog starohrvatskog - ili što je to već - Đore Držića, kopija djela grčke mitologije i neke čudesne nerazumljive tekstove koje naša djeca čitaju pomoću riječnika i padaju na državnoj maturi zbog nepoznavanja - što ono biješe - staroistarskog dijalekta koji je govorilo 100tinjak piščevih suvremenika na cijeloj kugli ovoj našoj zemaljskoj? Nisam protiv književnosti kao takve; dapače lektira bez nekih autora koji jesu u njoj bila bi upravo zločin; a zločin je i neuključivanje nekih autora umjetničke književnosti koji nisu u njoj.

Ali čak i fenomenalna djela i svjedočanstva povijesti koja se čitaju - recimo; Ana Karenjina koja predstavlja šokantan putopis duša na proputovanju iz seoskog načina obrađivanja zemlje do prosjačenja u raljama mladog imperijalizma gdje njihove ruke zamjenjuju strojevi i sam njihov život postaje nepotreban - trivijalizirane su fokusom na seksualne intrige; te se sve svodi na jednu sapunicu, jednako realističnu i korisnu kao i ovaj presmiješni Sulejman. Važnost se fokusira na materijal papuča Madame Bovary, a učitelj postaje detektiv koji pokušava prokljuviti je li čitatelj doista pročitao djelo, ili samo prepisao zaključke s weba. A u realnosti, to je tako irelevantno - pročitano doista ili skinuto s weba, ništa shvaćeno doista nije, a taj učenik, koji nije ništa shvatio - samo je žrtva. Kolateralna.

Papučice Madame Bovary bile su roze. zar je to doista ono što trebaju znati ljudi koji su budućnost ove zemlje?

misli i komentari...


mala napomena: autore koje navodim meni su osobno dragi; dajem ih kao primjer a ne kao apsolutno mjerilo kvalitete pisanog djela. rado bih da se fanovi/protivnici navedenih ne fokusiraju na komentiranje istih: ideja nije promidžba navedenih autora niti njihovih ideja; već otvaranje umova mladeži činjenici da postoje i drugačiji svjetonazori. uostalom, kome se zamjeri recimo Lovelock isti će mu utoliko pomoći što će mladi čitatelj u ljutnji i osporavanju pronaći autore s kojima se po navedenim pitanjima - slaže.

Zato jer je posao školstva da stvara konformiste i mediokritete, a ne kreativce i genijalce koji će društvo i svijet promijeniti nabolje. A to ne paše vladajućoj oligarhiji i njihovim potomcima koji se školuju u privatnim (inozemnim) školama.

[TurbulentFluid]

konjokradica kaže:

Zato jer je posao školstva da stvara konformiste i mediokritete, a ne kreativce i genijalce koji će društvo i svijet promijeniti nabolje. A to ne paše vladajućoj oligarhiji i njihovim potomcima koji se školuju u privatnim (inozemnim) školama.

Komentar koji se ne smije previdjeti.

Kako će učenik shvatiti realizam, ako prije toga nije prešao romantizam? (...) To je kao da dođeš na matematiku i počneš ih učiti množenje, a da prije toga ne znaju do sto brojati.

da i ne. je li baš nužno biti ekspert u dubrovačkoj drami i shakespearu da bi se shvatilo Hessea?

A na koji drugi način bi ti predstavila književnost učenicima?

u svijetu se književnost predstavlja na mnoge načine različite od našeg. problem u hrvata jest da smo indoktrinirani u dvije neoborive zasade:
a) onako kako je kod nas je de facto jedini mogući način da se nešto provodi
b) stvari su postavljene tako kako jesu na razini neizbježnosti koju nose u sebi prirodne pojave; nema nikakvog smilsa niti potrebe išta propitivati

oprosti što siciram baš tvoj post, ali od svih, baš tvoj je najzanimljiviji. koncentrirajmo se prvo na ovo:

A na koji drugi način bi ti predstavila književnost učenicima?

Prvo pitanje: treba li učenicima predstaviti kompletnu svjetsku književnost od njenih početaka do ugrubativno sredine 20. stoljeća kroz nabrzaka pročitana i neshvaćena djela velikana iste, i to po cijenu ignoriranja ikakve druge pisane forme?
Moj odgovor na pitanje koje je očito blasfemično uopće razmatrati je: NE.
Smislimo nešto drugo.
Slažem se da nemamo školski sustav koji to dopušta.
Pitanje je: zašto nemamo?
Odgovor je samo jedan jedini: jer ga nismo stvorili i implementirali. Nema druge. Da odam malu tajnu: radila sam na fakultetu (jednom koji nema veze s lektirom ) od 2005 do 2011. i sudjelovala u procesu bologne. For better or for worse, naš sustav studiranja u potpunosti je preokrenut i promijenjen u 6 godina. Koliko je reforma efektivna u smislu dobivanja obrazovanijeg kadra stands for debate; ali izmjena sustava je moguća i nije tako strašno teška. To je zato jer je školski sustav produkt državne administracije, a ne prirodna sila.

Kako konkretno raditi? Zbog toga više - manje i postoji ovaj thread, zanimaju me vaša razmišljanja, ja sam odjeke mojih iznijela. Dakle, prvo sam definirala ishode učenja - nakon 12 godina školovanja postići osobu koja je ovladala razumijevanjem pisane riječi odnosno djela te koja posjeduje želju za daljnjim istraživanjem ali i kreiranjem iste.
(trenutni ishodi učenja su: postići osobu koja ima uvid u postojanje književnosti od njenih početaka do ugrubativno sredine 20. stoljeća)

Potom sam dala neke konceptualne prijedloge:
- umijesto čiste književnosti, uvesti i druge vrste pisanih djela (uz konkretne prijedloge)
- proširenje lektire na veći broj predmeta, odnosno uvođenje obvezne lektire i u druga područja
- izbacivanje trenutne lektire iz hrvatskog jezika kao predmeta
Pazite, na ovoj temi smijemo biti kreativni. Smijemo promišljati na način da je školski program postavljen od strane pametnih ljudi ali davno davno, a ne od boga jahve od kojeg ne smijemo imati većega (ili drugoga? to uvijek zaboravim, i nikada se na lektiri nije propitkivalo kako se baš ovo uzima kao dokaz da postoji samo 1 bog, kad sam taj bog spominje postojanje drugih bogova). Smijemo zamisliti lektiru kao poseban predmet. Smijemo zamisliti i povijest književnosti kao zaseban izborni predmet, koji bi možda dao dodatne bodove na DM-u ukoliko se upisuje neki filozofski fax.

Nisu strukovnjaci "malo" zanemareni, oni su jako zanemareni. Strukovnjaci su budućnost naše industrije, proizvodnje, medicine. Strukovnjaci su budući inženjeri, ekonomisti, liječnici, elita koja treba razviti gospodarstvo i stvoriti izvozni proizvod (da, zubar koji popravlja zube talijanima izvozi uslugu, i da, usluga je u širem smislu proizvod). Ti ljudi imaju isti program lektire kao i potencijalni studenti književnosti u gimnazijama. Zašto budući FER-ovci ne bi čitali biografiju Tesle i knjige Isaaca Asimova, zašto medicinari ne bi čitali, ne znam, knjigu o Patchu Adamsu?

Sada ću navesti i još neka više metodološka (ili metodička?) razmišljanja:
- nije potrebno pročitati cijelo djelo da bi se analizirao njegov značaj (blasfemija, znam - još uvijek smo toliko ograničeni da smatramo vlastitim uspjehom pročitati svako slovo knjige od 800 stranica)
- jedno djelo iz jedne epohe nije dovoljno da se zahvati duh cijelog vremena na cijelom svijetu (jako povezano s onim prvim, razmislite)
- temeljito proučavanje posebno važnog autora, neke epohe, smjera (...) smije se, može se, i tako se i radi, izdvojiti kao poseban predmet koji daje extra bodove za nešto - recimo upis na faks

Evo jedan mali primjer istoga:
kao dijete, jako sam rado čitala. osim Tolkiena i Attenborougha, najdraža mi je bila grčka mitologija. Ne mogu opisati svoje razočarenje kad se je - gimnazijska!! - lektira svela na čitanje Odiseje (koja mi je bila daleko manje zanimljiva od Ilijade) i provjere tipa "što je šivala odisejeva žena kako se ne bi morala udati za jednog od prosaca?".
Umjesto toga; čitanje Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić na moderan bi način djeci približilo ne samo intrige, sukobe i avanture starogrčkog panteona, polubogova i heroja već i temeljne pouke tog doba razvoja ni manje ni više nego ljudskog intelekta. To bi se učinilo kroz pero ni manje ni više nego briljantne hrvatske knjićževnice. Čitanje samo jednog kratkog segmenta Ilijade i sat rasprave o istom bio bi sasvim dovoljan da se učenicima približi tehnika književnog izraza i pjesnički metar. Uputa o samostalnom gledanju neke od adaptacija grčkih dramskih djela u modernoj ali konvencionalnoj izvedbi uz diskusiju na satu. To se može obaviti u 3-4 školska sata. THIS IS SPARTAAAA!!! će ionako pogledati sami.

Nemojte samo sicirati moje ideje (iako, da, slobodno). Nemojte samo pisati ništa se ne može učiniti. Sanjajte. Da vas netko pita kako biste postavili stvari, da doista možete - što biste učinili? Zar ste doista toliko ogrezli u ideji nemoći da vam je sasvim u redu reći "sustav ništa ne valja ali je ipak dobar"?

[Urbanna]

TurbulentFluid kaže:

Nisu strukovnjaci "malo" zanemareni, oni su jako zanemareni. Strukovnjaci su budućnost naše industrije, proizvodnje, medicine. Strukovnjaci su budući inženjeri, ekonomisti, liječnici, elita koja treba razviti gospodarstvo i stvoriti izvozni proizvod (da, zubar koji popravlja zube talijanima izvozi uslugu, i da, usluga je u širem smislu proizvod). Ti ljudi imaju isti program lektire kao i potencijalni studenti književnosti u gimnazijama. Zašto budući FER-ovci ne bi čitali biografiju Tesle i knjige Isaaca Asimova, zašto medicinari ne bi čitali, ne znam, knjigu o Patchu Adamsu?

Ti od vlastitog topica praviš SF?

Kod je nas je školstvo organizirano na ovaj način i šljaka vrlo dobro. Ne mislim da je odlično, ali neke stvari dobro guraju već desecima godina.

Ako pričamo o Hrvatskom jeziku kao predmetu u školi koji je samo jedan od predmeta koje se pohađa u srednjoj školi, ima se posla i posla. Nemoguće je širiti predmet više nego je 'raširen'. U srednjoj se učilo i učit će se neke stavri koje nisu potrebne.

Mislim da učenici prvo trebaju imati u glavi da uče za sebe, a ne za peticu. Da im je to znanje vrijednost koju niti jedna osoba ne može uzeti i da svoje znanje širi uvijek iznova. Učenici koji će sve napraviti kako bi dobili ocjenu rade onoliko koliko je potrebno da istu i dobiju, a kad pročitaju određenu lektiru ne će uzeti i širiti dalje svoje znanje.



Ti bi toliko to sve proširila, a to je nemoguće. Osoba koja želi studirati ekonomiju garant nema u peti da pročita cijelog Zolu ili Drakulićku. Zašto i bi?

Čita ono što ga zanima vezano za njegovo područje. Jako je malo pojedinaca koji žele znati stvari iz više područja.

[Clint Eastwood]

Budimo realni, danas nitko ne čita lektiru. Svima su na dostupni na internetu skraćeni sadržaji, i većina se ne zamara pročitati djelo, budući da je skraćeni sadržaj počesto dovoljan pa i za najviše ocjene.

Da bi učenici čitali, treba ih natjerati. A to se može učiniti kvalitetnom provjerom. Kad sam ja bio u srednjoj školi, na satu lektire profesorica bi prozvala do pet ljudi s kojima bi tada diskutirala o djelu. Pitanja su bila, recimo, "Što ti misliš zašto je otac Goriot davao svoje novce kćerima iako ga one nisu obadavale" i slično. Ima nekoliko problema s tim načinom ispitivanja( a vjerujem da se na sličan način provjerava i u ostalim školama). Prvo, učenik ne mora pročitati samo djelo da bi odgovorio na to pitanje. Ako je pročitao kratki sadržaj, zna ugrubo o čemu se radi i ima mogućnost improvizirati. Ipak ga je pitalo za njegovo viđenje djela. Može se i postaviti specifičnije pitanje, recimo koje boje je bila haljina od madame Bovary(lupam bezveze), ali učenik tad može reći da je zaboravio, zar mu je za zamjeriti što se ne sjeća tog detalja iz knjige od 300 stranica? Svakako mu ne možeš zbog toga dati negativnu ocjenu. Druga stvar, kod mene bi prozvalo tek petoricu. Kako je u razredu nekih tridesetak učenika, ako ti se baš ne mili čitati, imaš dobre šanse da se izvućeš na sreću, možda te ne prozove. Dakle, dvije su tu stvari; imaš dobru šansu da te ne prozove, a čak i ako te prozove, sigurno ćeš dobiti pozitivnu ocjenu, s pročitanim samo kratkim sadržajem. Treća stvar, vezana isključivo za moju školu; lektira je bila uvijek petkom prvi školski sat, pa ako nisi pročitao, jednostavno se ne pojaviš. Kasni bus

Po meni, lektiru bi se trebalo provjeravati na sličan način kao i na državnoj maturi, esejom o zadanom djelu. Recimo, za lektiru je Otac Goriot. Prvo, cijeli razred piše esej. Nema izvlačenja. Drugo, treba se izbjeći da učenik samo prepričava kratki sadržaj.
Ali kako? Možda da profesor ponudi nekoliko tema iz samog djela, koje su uže po opsegu od samog sadržaja, ali opet dovoljno općenite da ih se učenik sjeća. Naprimjer, jedna od tema je "Vautrinovi postupci, motivacija i odnos prema drugim likovima"(lupam bezveze) uz nekoliko smjernica za sam esej (tipa 'prisjeti se razgovora Rastignaca i Vautrina tad i tad..).
Mislim da bi na taj način mogli provjeriti je li učenik baš pročitao djelo. To, a i činjenica da ne može izbjeći provjeru lektire, bi vjerojatno nagnala učenike da čitaju. Uz to bi vježbali pisati eseje.

Zalažem se i da učenike opteretimo s još više lektire. Jednu knjigu svaki tjedan. U petak, nakon zadnjeg sata, izvan programa svih predmeta, esej o djelu. To će ih natjerati da čitaju, i ubrzo će steći naviku čitanju tako da im jedna knjiga tjedno neće predstavljati toliki problem koliko bi, pretpostavljam, predstavljala na samom početku.

[Urbanna]

Clint Eastwood kaže:

Zalažem se i da učenike opteretimo s još više lektire. Jednu knjigu svaki tjedan. U petak, nakon zadnjeg sata, izvan programa svih predmeta, esej o djelu. To će ih natjerati da čitaju, i ubrzo će steći naviku čitanju tako da im jedna knjiga tjedno neće predstavljati toliki problem koliko bi, pretpostavljam, predstavljala na samom početku.

E vidiš, ja nikako.
Uz toliko gradiva geografije, povijesti, kemije, biologije itd. nema mi smisla dodati još knjiga na popis.
Ali svakako zabraniti šeme da se čita dio, a ne cijela knjiga. Nema mi smisla da se pročita od-do i onda odgovara.

[Clint Eastwood]

Urbanna kaže:

E vidiš, ja nikako.
Uz toliko gradiva geografije, povijesti, kemije, biologije itd. nema mi smisla dodati još knjiga na popis.
Ali svakako zabraniti šeme da se čita dio, a ne cijela knjiga. Nema mi smisla da se pročita od-do i onda odgovara.

Pa izrazito je bitno da steknu kulturu čitanja. U krajnjoj liniji, vježbanje čitanja s razumijevanjem će pomoći njihovom učenju kemije, biologije, povijesti....

[Urbanna]

Slažem se da je bitno.
Popis lektire je i ovako krcat tako da smatram da nema potrebe da se još i dalje širi. Moguće da nisam u pravu.

[Clint Eastwood]

Urbanna kaže:

Slažem se da je bitno.
Popis lektire je i ovako krcat tako da smatram da nema potrebe da se još i dalje širi. Moguće da nisam u pravu.

Ne znam, nisam upućen, koliko danas ima lektira po školskoj godini? Desetak?

[pobosutljanin]

Problem lektire i ne čitanje knjiga uopće je taj jer se školarce tjera da čitaju njima nerazumljiva djela. Jeste, Dostojevski, Krleža, Hemigway, Proust i ostali jesi važni, ali oni su pisali u nekom drugom vremenu i u starosti i sa životnim iskustvom koje jedan tinejđer nema. Stoga ne mogu ni shvatiti da djela.
Kakvo "Traganje za izgubljenim vremenom" kada je njihovo vrijeme sada! Ali kada osoba napuni 40, 50 godina, ta djela postaju smislenija jer čovjek ima iskustvo i godine slične onome koje imao pisac kada je "škrabao".

Ako se želi potaknuti školarce da čitaju, treba im dati da čitaju ona djela koja su pisana za njih, koja obrađuju one probleme koji se njih trenutno tiču, ona djela koja mogu razumjeti.
Da "tragaju za izgubljenim vremenom" ima vremena.

[Martian7]

pobosutljanin kaže:

Problem lektire i ne čitanje knjiga uopće je taj jer se školarce tjera da čitaju njima nerazumljiva djela. Jeste, Dostojevski, Krleža, Hemigway, Proust i ostali jesi važni, ali oni su pisali u nekom drugom vremenu i u starosti i sa životnim iskustvom koje jedan tinejđer nema. Stoga ne mogu ni shvatiti da djela.
Kakvo "Traganje za izgubljenim vremenom" kada je njihovo vrijeme sada! Ali kada osoba napuni 40, 50 godina, ta djela postaju smislenija jer čovjek ima iskustvo i godine slične onome koje imao pisac kada je "škrabao".

Ako se želi potaknuti školarce da čitaju, treba im dati da čitaju ona djela koja su pisana za njih, koja obrađuju one probleme koji se njih trenutno tiču, ona djela koja mogu razumjeti.
Da "tragaju za izgubljenim vremenom" ima vremena.

Da, ovo što pišeš ima smisla. Moj nećak koluta očima na većinu lektire, a "Lovac u žitu" mu se npr. jako svidio.