nije oružje ko po naslovu, ali je važnije od samog oružja...
Stremen ( i Goti)
Prvo malo o Gotima:
Goti su za vladavine cara Valensa nanosili istočnoj polovici Carstva glavobolju za glavoboljom. Car Valens okrunjen je 366, nakon što je porazio svog konkurenta Prokopija i njegove vizigotske plaćenike. Deset godina kasnije dozvolio je Gotima prijelaz preko Dunava i naseljavanje na carskoj zemljii tada počinje priča o problematičnim Gotima u IRC-u.
Suprotno od ukorjenjenih stereotipa, Goti nisu bili razularena masa divljih barbara. Velikom većinom bili su kršćani, arijanskog nauka. Bili su obrazovani poput prosječnog Rimljanina, mnogi od njih jednako dobro su se služili grčkim ili rimskim jezikom kao materinjim gotskim. Među intelektualnom elitomGota vjerojatno najistaknutiji je kroničar Jordanes, glavni izvor za povijest Gota.
Sva priča oko Gota i njihove potrage za "obećanom zemljom" započinje u 4.st. kada su srednjoazijski nomadi Huni
krenuli u pohode prema Europi. Prva prepreka su im bili Alani, iranski nomadski narod koji je tada vojno dominirao
današnjim ukrajinskim i južnoruskim stepama. Rimski izvori, a i gotske predaje, svjedočili su o Alanima kao vrsnim
ratnicima na konjima, no isticali su i njihov najveći nedostatak-razjedinjenost i zavist među klanovima koji su
konstantno bili u sukobima. To ih je i došlo glave.
Huni
Nakon poraza od Huna dobar dio Alana pridružio se hunskim hordama. Ostali su se razbježali na sve strane, jedni
prema Kavkazu (staroj postojbini Alana), drugi su se na sjeveru utopili među Slavenima, dok su treći migrirali na zapad i pridružili se gotskim plemenima.
Nakon razbijanja Alana, Hunima su se na putu ispriječili Goti. U borbi sa hunskim trupama poginuo je ostrogotski vođa Ermenrik. Kao u slučaju s Alanima, dio Gota prišao je novim gospodarima Hunima, dio se povukao na zapad. Na obalama rijeke Dnjestra prognane Gote su dočekali Anti (Slaveni) vođeni alanskom ratničkom elitom. Prema Jordanesu, nakon dugih borbi Goti su uz velike gubitke uspjeli potisnuti Ante i prokrčiti si put prema zapadu. Ogorčen otporom Anta, ostrogotski kralj Vitimir dao je osvetnički raspeti antskog vođu, njegove sinove i 70 antskih starješina.
No pod stalnim pritiskom sa istoka koji su vršili Alani i Huni, unatoč pobjedi nad Antima, Ostrogoti su morali napustiti istočne obale Dnjestra.
Na svom putu prema zapadu Ostrogoti su došli na teritorij Vizigota, stupili s njima u vojni savez i zajednički se
pripremili na najezdu Huna i Alana. No iako su pričali sličnim jezikom i djelili istu kulturu, imali su zasebne vojne
planove i odvojene vojne utvrde.
Huni su prvo napali Vizigote,jačeg i stabilnijeg protivnika, dok su Ostrogote oslabljene dugogodišnjim ratnim naporima ostavili za kasnije. U borbama oko Pruta Vizigoti su razbijeni i u neredu su se povukli prema obalama Dunava,prema rimskoj granici. Ostrogoti nisu čekali sljedeći potez Huna, već su se odmah u strahu povukli za svojim saveznicima.
Goti i Rimljani živjeli su u miru i surađivali gotovo 100 godina, no kad su se germanski izbjeglice pojavili na granicama Carstva stvari su se promjenile. Car Valens dozvolio je Vizigotima prijelaz na romanski teritorij pod uvjetom da polože oružje i stave se u službu carstva kao federati. U strahu od azijskih osvajača bili su prisiljeni na sve uvjete kako bi izvukli živu glavu. Sam car obećao im je hranu i vodu. No, granična straža tj. barbarska kopija rimske vojske iz vremena ranog carskog Rima, bila je laka na otimačini nakita, stoke, žena i vojne opreme pa su Vizigoti odlučili zadržati oružje. Prebacivanje preko Dunava trajalo je neko vrijeme, no kad je sve dovršeno Vizigoti su se razočarali u carsku vlast. Obećana hrana nije se pojavljivala danima pa su padale i prve žrtve gladi i bolesti. Naseljenicama ugroženima od osiljenih rimskih vojnika i nestašice hrane nije preostalo drugo nego uskoro krenuti putem ustanka i rata.
Nestrpljivi zbog sporog prelaska Vizigota, Ostrogoti su krenuli na zapad i na prvoj pogodnoj točki prešli Dunav bez
dozvole vlasti. Kad su došli na sigurni teritorij Rimskog carstva, strah od gladi i borba za hranu zamjenili su strahove od krvavih napada hunskih hordi. Ubrzo su Goti velikodušnost romanskih vlasti naplatili pljačkanjem poljoprivrednih dobara u podunavskim nizinama.
God. 378. car Valens odlučio je na brzinu i zauvijek riješiti problem Gota u svojoj zemlji. Angažirao je dva rimska visoka činovnika, Lupicinija i Maxima koji su dobili zadaću da na prijevaru uhvate gotskog vođu. Njihov plan je bio da se na oblinoj gozbi kralj Fridigern i njegova plemićka pratnja napiju i da ih se potom ubije. No neki brzopleti
Rimljani su napali kraljeve stražare u susjednoj sobi. Kralj je čuo buku, prepoznao namjere Rimljana, odmah okupio svoje ljude i pod borbom uspio pobjeći iz rimskog logora.
Sve je puknulo i Romani i Goti našli su se na suprostavljenim stranama. Pod pritiskom rimske vojske gotski kralj bio je primoran na popuštanje, znao je da vrijeme ne ide u korist njegovog naroda. Fridigern, u svom kampu "utvrđenom" kružno poredanim teglećim kolima (ko u westernima), ponudio je prijedlog da se krene sa
pregovorima.
novac s likom cara Valensa
Car Valnes je pristao i osobno pohodio Fridigerna u njegovom kampu, no na umu je imao konačan vojni obračun s zajedljivim Gotima.
Kad se carska vojska smjestila nasuprot gotskog tabora, car je posalo svog pregovarača, uz manju pratnju, kako bi izvukao ponešto u "last-minute" pregovorima. Kako se približavao gotskom kampu, rimski poslanik je odlučio testirati živce Gota i opalio je strijelu prema gotskom kampu. Ovi su odgovorili kišom strijela što je rimsku ekipu za pregovore natjeralo u paničan bjeg natrag prema svojim trupama. Nisu očekivali energičan stav Gota. To je malo poremetio koncentraciju rimskih pješaka, no ništa značajno. Ubrzo je dana zapovjed za napad na gotski tabor,no na iznenađenje svih iz okolnih gustih šuma pojavila se bujica alanskih i ostrgotskih konjanika pod vodstvom Aleteusa i Sarfaca, prinčeva Ostrogotskih. U naletu su se zabili u rimsku konjicu, potisnuli je i istjerali sa bojnog polja. Rimski konjanici nisu imali izgleda u okršaju sa alansko-gotskim oklopljenim kopljanicima, čija koplja su prolazila kroz rimske lagane oklope kao kroz maslac.
Nakon razbijanja rimskih suparnika, gotska konjica okružila je rimske pješake i krenula u napad sa svih strana. Rimski pješaci rijetko kad su protivničku konjicu doživljavali kao opasnog i sebi ravnog protivnika, a naročito kopljanike (strijelci su druga priča). Konjanici sa dugim kopljima, nesigurni u balansu na leđima konja u trku, nisu mogli zadati dovoljno jak udar kojim bi ozlijedili ili ubili oklopljenog legionara, a isto tako nisu mogli bacati sulice dovoljno daleko poput pješaka koji je čvrsto nogama stajao na tlu i imao stabilnu i čvrstu podlogu. Svaki nagli pokret i jaki trzaj mogao je zbaciti čovjeka sa konja, pa je borba na konju bila ravna samoubilačkoj misiji.
Ali ovi alanski i gotski konjanici bili su drugačiji- njihove noge bile su stopalima čvrsto "usađene" u metalne karike obješene o sedlo. Kad je konjanik s kopljem, opremljen stemenom, jurišao na neprijatelja sva snaga i sva sila kretanja njegova 500kg konja bila je koncentrirana u samom vrhu koplja. Stremen je stvarao čvrstu vezu između konjanika i konja i dao konjaniku stabilno uporište iz kojeg je mogao zadati silovite udarce svojim oružjem.
U stalnim napadima Ostrogoti i Alani nagurali su Rimljane u zbijenu masu u kojoj vojnici nisu mogli koristiti svoje oružje jer jednostavno nisu imali prostora. U krvavom masakru koji je uslijedio većina rimskih vojnika je pobijena, uključujući i samog cara Valensa. Bio je to najteži rimski poraz još od neugodnog iskustva s Hanibalom kod Kane 216.BC.
Bitka kod Hadrianopola bila je odlučujuća iz dva razloga. Prvo, osigurala je opstanak Gota unutar granica Rimskog
carstva (pored toga, zadržali su svoje vodstvo, svoje oružje, svoju samostalnu vojsku neovisnu o rimskom caru).
Drugo, ova bitka unijela je stremen kao neizostavan dio opreme na vojnu pozornicu srednje i zapadne Europe. Uporaba stremena omogućila je kasnije u 8.st. nastanak europske teške konjice - ključnog elementa većine europskih ratova i vojski sljedećih tisuću godina.
http://alaric.fendrich.se/NotesImage...otesImage2.jpg
link:bitka kod Hadrianopola
Barbarska plemena koja su pokopala Zap.Carstvo- Huni, Goti, Alani, Vandali- svoju vojnu snagu temeljila su na konjici i može se uz njihova imena staviti pridjev "konjanički". No većina europske populacije činili su Kelti, Slaveni i ostali Germani koji su bili primarno pješačka snaga i nisu poznavali ratovanje na konjima.
Prvi dokazi o uporabi stremena potječu iz Azije, iz 4.st.BC, a kao dokaz tomu arheolog Ewart Oakeshott u svojoj
"Arheologiji oružja" navodio je brojne crteže skitskih konjanika sa sedlom i stremonom na keramičkim vazama
pronađenima u današnjem Kazahstanu. Nešto mlađe su skulpture sa budističkih svetišta u Indiji koje prikazuju stremen kao dio opreme konjanika iz 2.st.BC. Ipak najstariji najvjerojatnije su iz Kine iz 5.st.BC, no predaleko za europsku priču o strmenu.
U prvim stoljećima nove ere Skiti su potisnuti iz istočne Europe a na njihovo mjesto došli su Sarmati, vrsni konjanici opremljeni teškim oklopom, lukovima, bodnim kopljima i naravno, sedlom sa stremenom.
sarmatski konjanik (ima stremen)
U kontaktu sa pridošlim Sarmatima stremen su preuzila germanska plemena Gota, a od njih Vandali, Gepidi i ostala
"istočna" germanska plemena. U 4.st. svi su se oni razbježali pod pritiskom azijskih Huna, koji su isto poznavali uporabu stremena i to svoje znanje ostavili u nasljeđe plemenima u Panonskoj dolini u kojoj su obitavali do poraza u drugoj polovici 5.st. I onda se vraćamo na početak priče...
U Europi (tj. zemljama Rimskog carstva) uporaba stremena započela je 376. prelaskom Gota preko Dunava na teritorij IRC-a, koji su ubrzo započeli dizati pljačkaške pohode i pobunu protiv carske vlasti (opravdano, zbog maltretiranja od strane rimske vojske), na što je car Valens odlučio vojnički riješiti problem doseljenih Germana. Tim činom konačno je puklo staro prijateljstvo i održavanje dobrosusjedskih odnosa istočnih "Rimljana" i Gota.