Kako prepoznati depresiju
malo je staro, 10 godina, ali neki dijelovi vrijede i danas
Psihijatrija
http://www.tegobe.com/casopisi/vase_...depresiju.html
1999/08/listopad
Piše: dr. med. Branko Potočnik, specijalist psihijatar, Privatna psihijatrijska
ordinacija, Crikvenička 55, Zagreb, tel. 01/ 324-971
Unatoč činjenici da je liječenje depresije u većini slučajeva
uspješno, začuđuje podatak da više od 50 % bolesnika nije liječeno
ili je liječenje neodgovarajuće
Svjedoci smo sve veće učestalosti depresije koja predstavlja najčešći psihički
poremećaj s razmjerno visokom stopom smrtnosti (prema nekim podacima i do 20
%). Nešto češće zahvaća žene, a sve češće se javlja i u mladenačkoj dobi,
pogađa sve narode i socijalne slojeve. Važno je znati da je to bolest čitavog
tijela, bolest raspoloženja i bolest mišljenja, a ne slabost osobe, volje ili
lijenost. U težim slučajevima izaziva neopisivu duševnu bol koju je nemoguće
opisati riječima, a pjesnici su najdalje otišli opisujući je kao pakao u
vlastitom srcu.
Najčešće počinje gotovo neprimjetno nelagodom u društvu. Obični razgovori nam
se čine isprazni, ne možemo se uključiti s užitkom čak i ako nam društvo i tema
odgovaraju. Ne uživamo kao prije u malim stvarima, nemamo strpljenja s bliskim
osobama. Životna postignuća i dobici ne vesele nas. Kako bolest napreduje
nađemo se u zoni užasa i to najčešće shvatimo kada osmjeh vlastite djece ne
može u nama izazvati radost. Roditelji često ističu tu činjenicu jer im je
neobjašnjiva i posebno bolna. Tu ne pomaže nikakav napor volje, nikakva
rekreacija ili pomoć dragih ljudi. Prijatelji često pogoršavaju stanje
pokušavajući nas nasmijati, usmjeriti prema životnim radostima i užicima. Time
nas samo dodatno uvjeravaju da smo u tome nesposobni. Nemogućnost radovanja od
srca je najčešći simptom, važan u ranoj dijagnozi i gotovo obvezatan u svim
tipovima depresije. Tuga koja traje i traje, neovisno o situaciji u kojoj se
nalazimo, ukazuje da se bolest razvila. Prije ili kasnije javlja se i strah.
Gotovo svaka obaveza i misao praćeni su strahom kojeg osjećamo kao strano
tijelo u sebi. Često je "lociran" u prsima i povezan s pojačanim
radom srca, znojenjem i tremorom. Strah se hrani još jednim simptomom
depresije, crnim mislima. U našem razmišljanju sve postaje opasno i može loše
završiti. Daljnjim razvojem bo-lesti katastrofične misli se sve više nameću i
doprinose jakom osjećaju duševne patnje. Osim što strahujemo za najdraže i
smišljamo što im se sve loše može dogoditi, jedna od najtežih misli je kako
ćemo izgubiti razum, nešto nedolično napraviti i završiti u ludnici.
Bezvoljnost drugima najčešće upada u oči jer mijenja uobičajeno ponašanje.
Može ići do krajnjih granica u smislu nebrige za tjelesnu higijenu ili nemamo
volje danima izaći iz kreveta. Nesanica, naročito rano buđenje, tjelesni umor,
stalna pospanost, glavobolja i bolovi u drugim dijelovima tijela, slabost
koncentracije, osjećaj krivnje, slabljenje spolne želje i gubitak apetita
sljedeći su pokazatelji depresije. Depresivni poremećaj najčešće je
najizraženiji ujutro, a tijekom dana malo popusti, tako da se u slučaju lakših
depresija čovjek na večer može osjećati sasvim dobro. Slabljenje životnog
nagona i sklonost suicidu je imanentna depresiji. Svi bolesnici s povišenim
suicidalnim rizikom trebaju pregled psihijatra, a neki i bolničko liječenje.
Potrebno je istaknuti kako su mnogi alkoholičari depresivni. Neki od njih piju
da bi alkoholom ublažili depresiju, a neki zbog utjecaja alkohola postaju
depresivni.
Unatoč činjenici da je liječenje depresije u večini slučajeva uspješno,
začuđuje podatak da više od 50 % bolesnika nije liječeno ili je liječenje
neodgovarajuće. To objašnjavamo sličnošću mnogih simptoma depresije simptomima
tjelesnih bolesti pa mnogi bolesnici gube mjesece i godine obilazeći liječnike
raznih specijalnosti i podvrgavaju se mnogim dijagnostičkim postupcima jer
depresija nije prepoznata. Osim toga psihička funkcija koju zovemo volja je
zahvaćena bolesnim procesom i bezvoljnim bolesnicima potrebno je više vremena
za donošenje odluke o posjetu psihijatru. Naravno i strah od mogućeg
dijagnosticiranja duševne bolesti razlog je što psihijatre izbjegavamo.
Neodgovarajuće liječeni su svi oni bolesnici koji primaju benzodiazepine,
neuroleptike ili pomoćna ljekovita sredstva kao monoterapiju (samo jedan
lijek). Takvo liječenje može samo kratkotrajno pomoći, ali ne može dovesti
bolesnika u puno zdravlje. Depresija se liječi antidepresivima! Na našem
tržištu može se naći desetak, na svjetskom i nekoliko puta više vrsta
antidepresiva. Odabir najoptimalnijeg antidepresiva je delikatna odluka koja se
temelji na kliničkoj slici, dosadašnjem terapijskom odgovoru te iskustvu i
umješnosti psihijatra. Dvije trećine bolesnika dobro reagira na liječenje i
dolaze u stanje dobrog psihičkog osjećanja. U liječenju depresije važno je
istaknuti kako do poboljšanja dolazi tek nakon 3-5 tjedana liječenja, što se
bolesniku mora izričito naglasiti, jer bi zbog nestrpljenja mogao zaključiti da
je liječenje neodgovarajuće. Liječenje mora trajati dovoljno dugo jer su
recidivi, tj. ponovno vraćanje simptoma bolesti česti, naročito kada bolesnik
samoinicijativno i prerano prekine s liječenjem. Ukoliko nakon 2 mjeseca ne
dođe do poboljšanja, terapija se mijenja ili se postojećem antidepresivu dodaje
drugi kako bi se pojačalo djelovanje.
Na žalost, jedan dio oboljelih ne reagira
na liječenje antidepresivima i za njih je indicirana elektrokonvulzivna
terapija (elektrošok). I ovom prilikom treba spomenuti kako je to još uvijek
najučinkovitiji oblik liječenja depresije, a za bolesnika nije neugodan jer se
izvodi u općoj anesteziji.
Inače, novi lijekovi su olakšali liječenje depresije zbog manje neželjenih
učinaka, a čini se da su i učinkovitiji. Zbog toga se smatra kako bi lakše i
nekomplicirane depresije mogli liječiti liječnici opće medicine. Sve teže i
komplicirane kao i one prethodno rezistentne na liječenje treba liječiti
psihijatar.
Zadnjih godina došlo je do novih spoznaja o depresiji, ali one prave odgovore
tek očekujemo. Ipak su depresije i dalje velika zagonetka.