Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 29.07.2010., 22:50   #21
Quote:
alapača kaže: Pogledaj post
to znači da si ih "odradila" i našla im mjesto? da ti nije više važno što oni misle?
Ni najmanje. Odavno već. Nismo u dobrim odnosima i samo čekam da konačno pokupim stvari i odselim što dalje.
Isto vrijedi i za brata. Nikoga on više ne jebe.
magic potion is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.07.2010., 22:54   #22
Quote:
magic potion kaže: Pogledaj post
Ovo je zanimljivo. I moja je majka preuzela obrazac ponašanja svoje majke.
Samo ga moja uopće nije svjesna.
Ovo je odlična rečenica. Moj otac je sa svojim roditeljima bio prekinuo svaki odnos, negdje oko njegove 40-te godine života. I često je govorio "ja neću mojoj djeci činiti ono što su meni moji roditelji učinili".

Nije "ozdravio", imao je i ima svojih problema, a i ja sam ga u par navrata morala malo podsjetit i malo mu skrenut pažnju da se njegovo ponašanje prema meni nimalo ne razlikuje od ponašanja njegove mame prema njemu.

Imala sam sa mojim roditeljima užasne konflikte, i hiljadu puta sam si mislila, kako bi bilo najbolje da prekinem svaki odnos sa njima. Pa nisam. Odselila jesam, prvo na drugu adresu u istom gradu, a nisam se udala niti sam bila završila studij, pa ih je to strašno pogodilo, jer eto, nisam imala nikakvih objektivnih razloga otići od njih, nego iz "čiste obijesti".

Kasnije sam odselila par stotina kilometara dalje, radi radnog mjesta. Tak je ispalo. Slučajno? Planirano nije bilo, ali eto Posjećivala sam ih bar jednom na mjesec, a odkad sam se udala i rijeđe. Samo... jako često smo se čuli telefonom...

Sad su oni odselili na drugi kontinent, kod moje sestre, i evo trenutno uživam moj godišnji odmor. U nekakvom konačnom miru, da mi je skoro pomalo i dosadno. Jer sam uspjela izgovoriti rečenicu "da se ne čujemo svaki dan, nego samo vikendom"... Nemojte me puno komentirati na ovo, znam i sama kako zvuči.

Ne bih sasvim mogla nikad prekinuti kontakt sa njima, bez obzira na sve ružne riječi, savjete i postupke s njihove strane. Ne znam zašto. Previše bi me grizla savjest. Nisam osoba koja se zna svađati za svoja prava, ni sa njima, ni sa drugim ljudima, obično pričekam da se stvari "poslože" same, i da vrijeme pokaže svoje.
__________________
Sodoma i Gomora
naporna is online now  
Odgovori s citatom
Old 29.07.2010., 22:58   #23
Quote:
ex anais kaže: Pogledaj post
Da, tako sam i ja odlučila. Međutim što kad roditelj ne odustaje? Na koji način zaštititi svoje zdravlje? Svaka mala slabost opet te vrati u začaran krug.
Imam doduše problema i s drugim roditeljem, također opsežnih, iako je slabiji i recimo pa "žrtva", ali baš zbog toga emotivna povezanost je jaka i kočila je dosta aspekata u mom životu, gotovo sve koji su navedeni u uvodnom postu.
No to raspravljam na terapiji, a do ovog roditelja s kojim prekidam odnos trenutno nisam još stigla vremenski. Ni dan danas ne mogu razlučiti tko je na mene više utjecao i omjer štete.
Srećom moje nije briga. Ili se prave da ih nije briga.
Majka mi je jednom samo rekla da ona nije kriva što sam ja takva, da to nije njen problem, i da sam bila teško dijete!

Otac je bio i danas je njena žrtva. Isto tako, nije nikad znao pokazivati emocije, pa me sigurno ne bi tražio. Iako znam da me obožavao, ali jednostavno nikad to nije pokazivao.

Tako da me sigurno neće proganjati. Ali će mi pokušati nabiti osjećaj krivnje, prikazati me kao nezahvalnu kćer, problematičnu osobu, koja je uvijek bila drugačija od onog kako su oni zamišljali...
A kako mi je zdravlje prilično ugroženo (kako psihičko, tako i fizičko), a mlada sam za takve probleme, odlučila sam pokušati spasiti sebe. Ne znam koliko ću u tome uspjeti, ali neću im dati da me potpuno unište. Uništili su mi godine i godine života. I to je neoprostivo.
magic potion is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.07.2010., 23:04   #24
Quote:
magic potion kaže: Pogledaj post
Srećom moje nije briga. Ili se prave da ih nije briga.
Majka mi je jednom samo rekla da ona nije kriva što sam ja takva, da to nije njen problem, i da sam bila teško dijete!

Otac je bio i danas je njena žrtva. Isto tako, nije nikad znao pokazivati emocije, pa me sigurno ne bi tražio. Iako znam da me obožavao, ali jednostavno nikad to nije pokazivao.

Tako da me sigurno neće proganjati. Ali će mi pokušati nabiti osjećaj krivnje, prikazati me kao nezahvalnu kćer, problematičnu osobu, koja je uvijek bila drugačija od onog kako su oni zamišljali...
A kako mi je zdravlje prilično ugroženo (kako psihičko, tako i fizičko), a mlada sam za takve probleme, odlučila sam pokušati spasiti sebe. Ne znam koliko ću u tome uspjeti, ali neću im dati da me potpuno unište. Uništili su mi godine i godine života. I to je neoprostivo.

Moje je briga jer žele ispast pozitivci i da im ja dam potvrdu da su bili odlični roditelji. Kad shvate da to neće dobiti, barem jedan roditelj koji je trenutno u sukobu sa mnom, onda ću biti najgora na svijetu ili barem samo luda .
Zapravo sam ponosna na sebe da sam došla do stadija da uspijevam raskinuti uopće takav odnos koji me duboko povrijeđuje, jer moji starci to nikad nisu bili u stanju sa svojima.
Osjećaj krivnje zapravo ionako nosim godinama, bez ikakvog realnog razloga, stoga mi ne bi trebao biti bitan, ovo je prolazna faza krivnje.
Samo želim svoj mir. A to je izgleda jako teško dobiti ponekad. Ma što rekao i kako se postavio.

Potpisujem zadnji odlomak. Vrlo slično i kod mene. Pitanje opstanka.
ex anais is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.07.2010., 23:29   #25
Pozdrav svima! Jako dobra tema, odlična! Ovakve su situacije poprilično česte ali se o njima vrlo malo i nerado govori. Zašto? Zato što žrtva ispada nekakav napadač, labilan primjerak ljudske vrste i biće koje je možda i zaslužilo tu vrstu zlostavljanja. Znam o čemu govorite. Ne treba vas roditelj tući da bi vas godinama sistemski uništavao. Dovoljno je da vam netko stalno govori da ste glupi, nesposobni, lijeni, ovakvi, onakvi i da se maksimalno čude kad se pobuniš. Moj je otac smatrao da mi radi veliku uslugu tako što sam imala skuhano, oprano i krov nad glavom. I tu je priči kraj. Bio je opsjednut gradnjama kuća (nepotrebno) koje sad uzimaju a ne daju novac, pa nikada nismo u životu otišli na more kao obitelj, ja kao dijete (bila dva puta s rodbinom kao mala) iako je realno vrlo dobro zarađivao i mogao nam je to priuštiti. Kako je bio ziheraš, u ono vrijeme kad je valjda i najveći bijednik dizao kredit on to nije činio već je gradio s kešovinom pa je bilo dana da mama nije imala za kruh. U isto vrijeme obožavao je svoje roditelje i sestre pa smo vikendom odlazili kod njegovih gdje su se radili poslovi na polju da se njima pomogne.Odjeća se kupovala kad se baš moralo a o bilo kakvim tehničkim uređajima tipa linija, kazetofon ili sl. nije bilo ni spomena. Bicikl sam dobila s 13 jer ga je negdje našao uz put bačenog. Jedno sam mu se vrijeme suprotstavljala ali sam poslije prestala, nije bilo svrhe. Majka je bila ok, ali je ona da ublaži tenzije uvijek njega opravdavala, znaš kakav je, pa ipak ti je otac, što da je neki pijanac itd. Ne moram reći da mi je mama domaćica i kao takva ovisna bila o njegovoj plaći. Sjećam se i danas koliko su trajali pregovori nje s njim kad bi nam trebalo kupiti nove cipele ili drugo, nužno potrebno. Najzanimljivije je u cijeloj priči što je moj brat koji je inače i fizički često kažnjavan (doduše bio je zbilja nestašan) ispušni ventil našao u vrijeđanju mene pa se to nastavilo godinama uz njihovo prešutno odobrovanje a njegovo vrijeđanje traje i danas. Jako sam dugo patila zbog toga, plakala, bila potpuno shrvana i nesretna ali sam došla u jednu fazu da me više nije briga. Kad sam s nekih 16 otkrila izlaske vrata su se zaključavala i sve mi se branilo itd. Doduše, izlasci navečer van bili su za njega nešto vrlo čudno i kad je moj brat izrazio želju za tim. Uvijek sam bila nesigurna osoba a oni umjesto da to prepoznaju još su mi više nabijali kojekakve komplekse. Neke stvari ih razumijem, znam da nisu znali, ali ja nisam bila problematično dijete. Bijeg sam tražila u puno čitanja, živjela sam neki svoj mali svijet a filmovi su mi bili nasušna potreba, malo koji je film u to vrijeme prošao mimo mene, išla sam im užasno na živce s tim. Nije htio ni da upišem svoje usmjerenje iako sam ga ja uvjeravala da to moram jer je to jedan od načina da se brzo zaposlim. I tu ga nisam poslušala i upisala sam se i završila. Ne mogu reći, pitao me je da li želim studirati ja sam mu rekla (a i ja sam fakat čudna bila za njih) da bih ADU, na što su me obadvoje pogledali konstatirali da sam luda. Drugu alternativu sam izrekla već bojeći se.. a to je bila književnost ali i to je bilo dočekano sa zaprepaštenjem i riječima, kakav bi to posao bio. Jedino što se nudilo bilo je pravo i ekonomija a to zbilja nisam željela. Počela sam raditi iste godine kad sam završila i prošla testiranje bez ikakve veze. Onda sam lijepo išla svake godine na putovanja po Europi, išla na ljetovanja što je bilo popraćen s njegovim:"Idi putuj, jebi si mater!" ili da koga sam pitala. Već dugo s njima ne živim i lijepo mi je. Njegov je otac bio groza čovjek i on je u odnosu na njega pravi Mahatma Ghandi ali meni to nije neka utjeha. Brata sam potpuno reducirala, mislim da me je taj odnos najviše bolio jer umjesto da je bio sa mnom solidaran on je svu srdžbu i gnjev koju je osjećao prema njemu usmjerio na mene. Otkako se s njima viđam na kapaljku puno sam mirnija. Shvatila sam jednu stvar: Rodbina je ono što dobijemo, ne biramo je (iako ezoterici tvrde da ih biramo), oni su samo slučajno rodbina ali ne i uvijek ljudi kakve bi željeli imati kraj sebe. Prava je obitelj ona koju sami biramo a to su naši prijatelji. Od kada sam to spoznala osjećam se sretnom. Sorry za ovolik post, brzo pišem, to mi je struka.
Ba Nija is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.07.2010., 23:41   #26
Quote:
magic potion kaže: Pogledaj post
Da su oni išta bili u stanju shvatiti, ne bi ni došlo do svega do čega je došlo.
Kad to čujem, muka mi je. Očekuješ od ljudi (bar nekih) podršku i dobiješ moralnu prodiku. I to od likova koji pojma nemaju o čemu govore.
Na cijelu ovu tematiku mogu samo reci svoje iskustvo i ono sto sam ja dozivjela od svojih roditelja. Naime, kad sam se udala, moji su bili presretni jel sam se (prema njihovom) "bogato udala u dobru obitelj". Kad sam rodila i kad mi je nastao pakao, kad sam svaki dan zvala mamu i zalila joj se na to kako je meni, nije mi vjerovala niti me shvacala ozbiljno. Kad sam otisla od (uskoro) bivseg muza pozvali su me da dodjem sa djetetom kod njih, da ce mi pomoci (brinuti se za maloga i sl.), a iz pakla iz kojeg sam otisla dosla sam u jos veci. Ne samo da nisam imala nikakvu podrsku, vec su se i stali na stranu bbm (buduceg bivseg muza), od dugosatnih telefonskih razgovora do lobiranja za njega, gotovo pa okrenuli cijelu familiju protiv mene. Kada sam nakon jednog jako ruznog dogadjaja u koji je bila upetljana i policija rekla mami da joj ja o svemu tome pricam vec godinu i pol, sve sto mi je imala na to reci je bilo "nisam te shvatila ozbiljno".

Quote:
ex anais kaže: Pogledaj post
I kad pored svega inzistira na raspravi o tome za koju sam duboko svjesna da bi me psihički potpuno dotukla, jer nije ni prvi put da pričamo o tome niti više ima ikakvog smisla.
...a svaka rasprava na tu temu kada je zapocnem sa njom zavrsava na tome da me rasplace, a sve sto ja trazim je samo isprika, tako da se i u glavi mogu odvojiti od njih i odje***** jednom zauvijek... da cu im zaboraviti necu, ali mozda jednom nakon xxxxyyyy godina im uspijem oprostiti.
__________________
Give a girl the right shoes and she can conquer the world.
Tara_24 is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.07.2010., 23:48   #27
Da, ovu temu bi valjalo da pročita čim više ljudi.
Ne bih tu puno pisao, za one koje to više zanima, ima jedna dobra knjiga, Susan Forward - Otrovni roditelji. Može se i na netu naći.

A za one koji se odluče da nešto poduzmu, možda će trebati i ovo:

Kalu Singh - Krivnja : ideje u psihoanalizi
Stablo is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.07.2010., 23:51   #28
Quote:
Vilenica kaže: Pogledaj post

pitanje: jeste li bili prisiljeni sasvim prekinuti odnos s roditeljima, ili ga makar privremeno jako distancirati, kako biste izborili nešto za sebe?
prvi put sam to učinila poprilično mlada. kad sam rodila dijete.
bila sam višestruko svakodnevno uznemiravana dobronamjernim savjetima, šerpicama juhice, namirnicama... kojima su me bukvalno izluđivali.

njihova patološka skrb za mene, moj brak,zdravlje, dijete je postala nesnošljiva jer su sav svoj život podredili tomu. oboje umirovljeni i hipohondrični.
lijepo... ali to bi me ubilo. bukvalno.
odlučila sam odbiti svu pomoć, s mužem u kontra smjenu zbog čuvanja djeteta do vrtića, odreći se financijske pomoći i sve ostale skrbi pod svaku cijenu.

zahvalila na svemu roditeljima i rekla da se možemo viđati samo i isključivo nedjeljom, na ručku ili kavi, ili nikako..ako tako žele.

da, bilo je osjećaja krivnje, plakanja, nezamislivih predbacivanja...




drugi put...ispišem drugi put

Zadnje uređivanje dada500 : 30.07.2010. at 00:52. Reason: č, ć
dada500 is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 00:01   #29
Quote:
Tara_24 kaže: Pogledaj post
Na cijelu ovu tematiku mogu samo reci svoje iskustvo i ono sto sam ja dozivjela od svojih roditelja. Naime, kad sam se udala, moji su bili presretni jel sam se (prema njihovom) "bogato udala u dobru obitelj". Kad sam rodila i kad mi je nastao pakao, kad sam svaki dan zvala mamu i zalila joj se na to kako je meni, nije mi vjerovala niti me shvacala ozbiljno. Kad sam otisla od (uskoro) bivseg muza pozvali su me da dodjem sa djetetom kod njih, da ce mi pomoci (brinuti se za maloga i sl.), a iz pakla iz kojeg sam otisla dosla sam u jos veci. Ne samo da nisam imala nikakvu podrsku, vec su se i stali na stranu bbm (buduceg bivseg muza), od dugosatnih telefonskih razgovora do lobiranja za njega, gotovo pa okrenuli cijelu familiju protiv mene. Kada sam nakon jednog jako ruznog dogadjaja u koji je bila upetljana i policija rekla mami da joj ja o svemu tome pricam vec godinu i pol, sve sto mi je imala na to reci je bilo "nisam te shvatila ozbiljno".
Grozno. Teško je ljudima shvatiti da ugledni ljudi često skrivaju mnoge kosture u ormaru, a najgore je kad žena nakon razvoda nema pomoć i podršku vlastite obitelji, nema odurnije stvari



...a svaka rasprava na tu temu kada je zapocnem sa njom zavrsava na tome da me rasplace, a sve sto ja trazim je samo isprika, tako da se i u glavi mogu odvojiti od njih i odje***** jednom zauvijek... da cu im zaboraviti necu, ali mozda jednom nakon xxxxyyyy godina im uspijem oprostiti.[/QUOTE]

Nećeš dobiti tu ispriku, znam po sebi. Čak i da je dobiješ neće biti onakva kakvom je zamišljaš, samo bi te mogla još više opteretiti osjećajem krivnje i njihovim "iskrenim" kajanjem što si ti to tako shvatila , a oni su eto radili sve najbolje. Odvojiti se možeš i moraš i bez te isprike. A znam vrlo dobro kakav je to težak posao.
ex anais is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 00:04   #30
Ma da, ima različitih tipova gušenja. Ima i tih dušebrižnih koji te dave do besvijesti. To nije bio tip mojeg oca i brata. Ali ima nade, samo je važno maknuti se. Ako se može, ne treba potpuno prekidati odnose, mogu se oni održavati na umjetnim plućima da im daš privid da je sve ok, a u stvari radiš po svome. Moji su meni definitivno dali do znanja da je u njih tradicija jača od bilo čega, a to je kad su mojem bratu ostavili dvije kuće i šumu a meni mali stan. To su smatrali pravednim. Naravno, on se obavezao da će skrbiti za njih u slučaju bolesti. Ja sam time lišena više bilo kakvog osjećaja krivnje i ne zanima me, kao da su me oslobodili nakon toliko godina. Zanimljivo je da nikad nisam bila problematična, niti pila, niti pušila, niti bila promiskuitetna u svemu sam bila u nekakvoj zlatnoj sredini. Inače sam poprilično komunikativna i vedra a oni su mi u životu došli nešto kao vojna obuka. Ja sam im na neki način oprostila i to me je potpuno rasteretilo. Jednostavno, nisu znali, ne znaju. I naravno, shvatila sam da sam jača, jer nikada nisam imala potrebu da JA NJIH zlostavljam ili bilo koga. Ne ugrožavaju me drugi ljudi, ugrožavamo jedino sami sebe.
Ba Nija is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 00:10   #31
Quote:
Stablo kaže: Pogledaj post
Da, ovu temu bi valjalo da pročita čim više ljudi.
Ne bih tu puno pisao, za one koje to više zanima, ima jedna dobra knjiga, Susan Forward - Otrovni roditelji. Može se i na netu naći.

A za one koji se odluče da nešto poduzmu, možda će trebati i ovo:

Kalu Singh - Krivnja : ideje u psihoanalizi
Tema je vrlo aktualna bila i ostala.Ostala sam paf kad sam pročitala pitanje.
Vidim da ima puno gorih situacija od moje.Ne mogu prekinuti kontake s njima,jer im u svemu nalazim i dobre strane.
Smatram ih krivim,no ipak kad čitam druge,moji su mila majka.
Dvoje iz moje obitelji su teroristi koji ne vide da te muče i da su te mučili godinama i bili čizmom nad tobom.Međutim postoje vrlo objektivni razlozi,zbog kojih to trpim i dan danas.
Bridget Jones@ is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 00:11   #32
Quote:
Ba Nija kaže: Pogledaj post
.....Ja sam im na neki način oprostila i to me je potpuno rasteretilo. ......Ne ugrožavaju me drugi ljudi, ugrožavamo jedino sami sebe.
Eto, pravi primjer, ovako to treba napraviti Bez obzira na sve, treba im oprostiti jer oni naprosto nisu svjesni što čine. Pa čak i ako im govorimo... to ne dopire do njih. Opraštanje oslobađa i zaista, jedino mi sami sebe ugrožavamo.

Ne sekiraj se, sa takvim stavom ćeš imati uvijek koliko ti je potrebno.
Stablo is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 00:13   #33
Quote:
Stablo kaže: Pogledaj post
Eto, pravi primjer, ovako to treba napraviti Bez obzira na sve, treba im oprostiti jer oni naprosto nisu svjesni što čine. Pa čak i ako im govorimo... to ne dopire do njih. Opraštanje oslobađa i zaista, jedino mi sami sebe ugrožavamo.

Ne sekiraj se, sa takvim stavom ćeš imati uvijek koliko ti je potrebno.
Da. Samo to opraštanje mora doći na kraju procesa, na kraju tuge, bijesa, priznanja da nismo dobili na što smo imali pravo i da su nas na neki način oštetili. Svaki oprost koji se forsira i koji dođe prerano čak je vrlo štetan.
To što oni nisu svjesni, ne opravdava ih.
ex anais is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 00:16   #34
[QUOTE=Stablo;28065016] Ne bih tu puno pisao, za one koje to više zanima, ima jedna dobra knjiga, Susan Forward - Otrovni roditelji. Može se i na netu naći.

A za one koji se odluče da nešto poduzmu, možda će trebati i ovo:


Hvala, našla!
Ba Nija is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 00:23   #35
Pa naravno. Ne treba forsirati oprost on će doći ili ne, ovisi o odnosu. Ja sam došla do toga da me to više ne dira, spoznala sam sebe i kroz druge ljude. Kroz moje prijatelje koji me vrlo cijene i koji su prepoznali kvalitetu u meni, kroz moje drage poznanike-istomišljenike, kroz veeeeliki krug ljudi s kojima sam u kontaktu. Zanimljivo u cijeloj priči što se moj brat i moji roditelji jako čude kako se ljudima sviđam i sve ono što je dobro i što okolina kod mene ističe njima je nejasno....do te mjere da je moj brat išao pitati te ljude da kako se to ja njima sviđam u čemu je štos. Radila sam i radim s ljudima koji imaju diplome i rado se sa mnom druže i uvijek ističu kako imam odličnu opću kulturu a neki mi i sami priznaju da nemaju u nekim stvarima znanja poput mene. Moja mi je dobra prijateljica uvijek znala reći da zaboravi da nismo zajedno studirale, jednostavno joj se čini i da smo kolegice po struci. Ne bih htjela da ovo ispadne kao moja samohvala ali hoću reći da moj pozitivni i vedri stav prema životu i smisao za humor svi prepoznaju...osim moje obitelji.
Ba Nija is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 00:48   #36
Quote:
Ba Nija kaže: Pogledaj post
Pa naravno. Ne treba forsirati oprost on će doći ili ne, ovisi o odnosu. Ja sam došla do toga da me to više ne dira, spoznala sam sebe i kroz druge ljude. Kroz moje prijatelje koji me vrlo cijene i koji su prepoznali kvalitetu u meni, kroz moje drage poznanike-istomišljenike, kroz veeeeliki krug ljudi s kojima sam u kontaktu. Zanimljivo u cijeloj priči što se moj brat i moji roditelji jako čude kako se ljudima sviđam i sve ono što je dobro i što okolina kod mene ističe njima je nejasno....do te mjere da je moj brat išao pitati te ljude da kako se to ja njima sviđam u čemu je štos. Radila sam i radim s ljudima koji imaju diplome i rado se sa mnom druže i uvijek ističu kako imam odličnu opću kulturu a neki mi i sami priznaju da nemaju u nekim stvarima znanja poput mene. Moja mi je dobra prijateljica uvijek znala reći da zaboravi da nismo zajedno studirale, jednostavno joj se čini i da smo kolegice po struci. Ne bih htjela da ovo ispadne kao moja samohvala ali hoću reći da moj pozitivni i vedri stav prema životu i smisao za humor svi prepoznaju...osim moje obitelji.
To je klasika. što bi rekli . Vjerojatno te to još uvijek malo muči, jer se pitaš, bože moj, zašto baš oni, koje bih trebala najviše voljeti i koji su mi trebali biti uvijek podrška...
Ali nema tu dileme, takvi roditelji su nam dani da nešto naučimo... kada to naučimo, slobodni smo.
Stablo is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 00:55   #37
Quote:
Ba Nija kaže: Pogledaj post
Pa naravno. Ne treba forsirati oprost on će doći ili ne, ovisi o odnosu. Ja sam došla do toga da me to više ne dira, spoznala sam sebe i kroz druge ljude. Kroz moje prijatelje koji me vrlo cijene i koji su prepoznali kvalitetu u meni, kroz moje drage poznanike-istomišljenike, kroz veeeeliki krug ljudi s kojima sam u kontaktu. Zanimljivo u cijeloj priči što se moj brat i moji roditelji jako čude kako se ljudima sviđam i sve ono što je dobro i što okolina kod mene ističe njima je nejasno....do te mjere da je moj brat išao pitati te ljude da kako se to ja njima sviđam u čemu je štos. Radila sam i radim s ljudima koji imaju diplome i rado se sa mnom druže i uvijek ističu kako imam odličnu opću kulturu a neki mi i sami priznaju da nemaju u nekim stvarima znanja poput mene. Moja mi je dobra prijateljica uvijek znala reći da zaboravi da nismo zajedno studirale, jednostavno joj se čini i da smo kolegice po struci. Ne bih htjela da ovo ispadne kao moja samohvala ali hoću reći da moj pozitivni i vedri stav prema životu i smisao za humor svi prepoznaju...osim moje obitelji.
Kako poznato ovo zvuči! Da, to je upravo tako. Oni te neće nikada vidjeti onakvom kakva zaista jesi.

Ali meni je jedan prijatelj rekao na tu temu, nešto u stilu: "Kad stojiš preblizu neboderu, ne možeš ga vidjeti u svoj njegovoj veličini."

To primijeni na te svoje roditelje.
magic potion is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 08:33   #38
Quote:
Stablo kaže: Pogledaj post
To je klasika. što bi rekli . Vjerojatno te to još uvijek malo muči, jer se pitaš, bože moj, zašto baš oni, koje bih trebala najviše voljeti i koji su mi trebali biti uvijek podrška...
Ali nema tu dileme, takvi roditelji su nam dani da nešto naučimo... kada to naučimo, slobodni smo.
Stablo, potpuno si u pravu. Imala sam sreću da sam dosta rano naišla na prijatelje koji su se bavili raznim tehnikama meditacije i dosta čitali o odnosima pa sam neke stvari spoznavala i s njima. Uopće ni ne mislim uvijek kao što sam gore navela na jednom mjestu da sam ih dobila slučajno no što sam se više hvatala za njihove riječi bilo mi je teže i kao da je tih riječi bilo još. Znaš ono kakvu vibru šalješ to i dobiješ. Već dugo vremena nemam nikakav strah, nelagodu od njihovih reakcija jer sam shvatila da ne znaju drugačije i jedino što mogu promijeniti je moj odnos prema njima. Znalo mi je biti teško jer sam ih usprkos svemu (pogotovo brata i oca) jako voljela. No kad se pomiriš s tim da se oni nikada neće promijeniti i kad se makneš, zbilja živiš neki drugi život. No, naravno, trebalo je vremena....

Quote:
magic potion kaže: Pogledaj post
Kako poznato ovo zvuči! Da, to je upravo tako. Oni te neće nikada vidjeti onakvom kakva zaista jesi.

Ali meni je jedan prijatelj rekao na tu temu, nešto u stilu: "Kad stojiš preblizu neboderu, ne možeš ga vidjeti u svoj njegovoj veličini."

To primijeni na te svoje roditelje.
Magic Potion, jaaaako mi se sviđa ovo što si rekla, baš je pogodilo u sredinu. Trebali bi svi, vrlo brzo spoznati i pokušati se riješiti takvih odnosa. Naravno da ti odnosi nisu svi isti, ja, eto, imam sreću da se moja obitelj puno ne nervira što im se često ne javljam i puno s njima ne razgovaram pa ih se u stvari lakše riješiti. Ne znam ni sama kako bih izašla na kraj da su nasrtljivi i naporni i da me ne puštaju na miru, tu bi zbilja bilo problema. Zanimljivo je da imam i takav posao da sam prisutna saslušanjima (između ostalog i obiteljskog nasilja) pa sam baš tada postala izuzetno svjesna što su mi radili sve te godine. Do tada su me stalno uvjeravali, kad bi im prigovarala na tom njihovom odnosu i odgovarali mi da ja pretjerujem i da pričam gluposti da je to sve normalno. Kad sam im rekla da se to što meni rade godinama zove psihičko zlostavljanje oni su samo zašutjeli (vjerojatno su mislili da sam luda). Ha ha ha, tako sam sretna što se tome svemu sada mogu smijati i da....želim da svima koji su proživjeli ovo što sam i ja dođe taj osjećaj olakšanja. Hvala vam svima na razmjeni mišljenja.
Ba Nija is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 09:00   #39
Nedavno je ovdje bila tema treba li poštovati roditelje bez obzira na sve. Tamo sam pisala o svojoj trenutnoj situaciji sa roditeljima koji vrlo često mene koriste kao vreću za udaranje (srećom samo u psihičkom pogledu, kad bi bilo i u fizičkom odavno bi ih prijavila policiji i otišla bilo kud). Njihove frustracije, loši dani, već nešto je čest razlog da se mene napada, vrijeđa, predbacuje, itd.

Imam završen fakultet, imam sasvim lijep život mimo roditeljskog doma, nemam posao. Pošto ga tražim već godinu dana i nisam ništa uspjela, sada sam pokrenula sama nešto svoje što će nadam se kroz nekoliko mjeseci postati obrt. A nakon toga prvo i osnovno mi je odseliti se. Čak sam razmišljala u nekoliko navrata i o jako drastičnom rezu koji bi uključio čak i to da im se niti ne javljam niti ne znaju da li sam živa, zdrava i dobro. No mislim da za tim nema potrebe, čim ja izgubim status slabije u njihovim očima, odnosno čim mi posao krene znam da će prestati barem sa dobrim dijelom prigovora i mrcvarenja. Ovako napadaju jer sam u nezavidnom položaju i preslaba i donekle ovisna o njima (hrana, režije), ne tražim ih nikada lovu jer radim stalno barem nešto da ne moram. I stalno mi nabijaju na nos to da trošim a ne privređujem baš, to da nemam posao, umjesto da mi budu potpora.

S druge strane, pred nekim drugim, oni su divni starci. Nitko ne može vjerovati da su zapravo često dosta zli, jer pred njima igraju ulogu staraca koji me obožavaju, koji bi sve dali za mene. I bi, zapravo. Ali, plaćam zbog toga kasnije. Jer su se oni silno žrtvovali, jer su oni meni pružili to to i to. A ja eto nisam ispala već nešto što su oni željeli da budem. Presavršeno dijete koje je prestalo to biti.

Isto tako mislim da će čim odselim (nisam živjela s njima 3-4 godine pa znam i po tome) postati jako dobri i jako divni prema meni. Jer im nedostajem, jer ne živim s njima, jer više neću imati tu ulogu koju imam sad, ispušnog ventila.

A jedva čekam taj trenutak, nadam se da će prije kraja godine i on doći. A definitivno će biti jedan od najsretnijih u mom životu. A kasnije ćemo si ionako i biti bolji nego ovako.
__________________
No winter lasts forever, no spring skips it's turn...
alanis is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.07.2010., 10:10   #40
Ja osobno imam problema s roditeljima, ali u ovu temu bi spadao moj otac i moja baka( njegova majka).
Toliko su povezani da se međusobno zovu i do 30 puta na dan. Otac ima teških problema s tlakom i anksioznošću.
Postoji bizarni primjeri u kojem ono što moj otac kaže, to moja baka ponovi odmah iza njega samo nakon nekoliko sekundi kao nekakva jeka. Jezivo.
nverinos is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 18:24.