Vojna snaga Hrvatske nakon narodnih vladara (1102-1526.)

[Zagorski Križar]

Prigodom uspostavljanja obrambenoga uređenja Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva 1432.-1435., zbog sve veće mletačke i osmanlijske opasnosti, hrvatske su zemlje podijeljene u tri tabora: hrvatski, slavonski i usorski.Tada su sve hrvatske zemlje mogle dići 20 000 ljudi na obranu: Donja Hrvatska oko 5000 ljudi, Gornja Hrvatska (Pounje, Lika i područje do Kupe) 7000 ljudi, a Kraljevina Slavonija 8000 ljudi.[80]

[80] Petar Tomac, Vojna historija, str. 590.

Izvor: Anđelko Mijatović, Bitka na Krbavskom polju 1493. godine, str. 17.

Bilo bi zanimljivo vidjeti odakle Tomac crpi te brojke.

[Zagorski Križar]

O Hrvatima u bitci kod Varne 1444. godine:

Broj Hrvata i Slavonaca u križarskoj vojsci

Ukupna križarska vojska brojila je 16 000 konjanika1 i oko 2000 kola (od kojih je 100-150 spadalo na borbena kola, ostatak su činila zaprežna kola2), zajedno sa nekoliko stotina pješaka koji su služili kao posada kolima. Njima se kod Nikopolja pridružio vlaški vojvoda Vlad Drakul sa 4000 konjanika koji je, ne mogavši nagovoriti Vladislava da odustane od pohoda zbog malenog broja vojnika koje je poveo sa sobom, napustio križare i ostavio svoju vojsku pod zapovjedništvom svojega sina Mirčee II.3 Iz izvora nije poznato koliko je Franko Talovac doveo konjanika.4 Mihael Beheim, koji je napisao pjesmu o vojevanju Vladislava, navodi da je vojska bila podijeljena na 12 banderija od kojih je svaki imao po dvije tisuće ljudi.5 Ne spominje banderij Franka Talovca, ali sudeći po rasporedu križarskih snaga u samoj bitki i akcijama koje su kardinal Cesarini i ban Talovac zajednički poduzeli, ispada da je Beheim Talovčeve ljude pribrojio Cesarinijevoj banderiju. U prilog tome ide i činjenica da je zapravo Cesarini doveo najmanje vojnika od svih velikaša, zbog čega se ti križari slabo ili uopće ne spominju u izvorima.1 Ukupna pak snaga koju je obitelj Talovac mogla podići brojila se u nekoliko tisuća konjanika. Prema reformama Žigmunda Luksemburškog iz tridesetih godina 15. stoljeća, koje su oblikovale obrambenu osnovu njegovog kraljevstva, Talovci su podizali četiri banderija2 i to za hrvatski tabor (a parte Dalmatiae seu Maris et Croatiae) jedan banderij kao hrvatski banovi (snage 500-1000 konjanika) i jedan kao cetinski knezovi (500 konjanika); za slavonski tabor kao slavonski banovi (500-1000 konjanika) i kao vranski priori (500 konjanika) te za usorski tabor Matko Talovac, kao gospodar Srebrenika, trebao je podići 1000 konjanika - sveukupno otprilike tri do četiri tisuće konjanika.3 Imajući na umu da su Cesarinijev banderij činili strani križari koji su o svojem trošku pošli u rat4 (kao i to da se njihov broj najčešće procjenjuje od stotinjak ljudi do par stotina), a uvažavajući brojku danu od strane Beheima kao okvirnu, nije pogrešno zaključiti da je Frankov banderij imao najmanje tisuću konjanika u svom sastavu. Talovci su od početka građanskog rata između Vladislava I. Jagelovića i Elizabete Habsburg pristali uz Vladislava, bivajući među njegovim najsnažnijim pristašama u kraljevstvu. Polazeći u križarski rat Franko Talovac je sasvim sigurno sa sobom poveo ljudi koliko god je mogao i koliko su mu prilike dopuštale5, te je brojka od tisuću konjanika sasvim realna, primjerena statusu i moći Talovčevih. U prilog tome ide i Palacijev navod koji je Talovčeve vojnike opisao kao „čete kneza Matka Talovca, bana Slavonije, predvođene njegovim bratom banom Frankom.“6 Pošto je čelnik obitelji naveden kao glavni zapovjednik, nameće se zaključak da je sama obitelj poslala dobar dio svojih trupa. Uz Franka Talovca od hrvatskih plemića je bio prisutan i Ivan de Dominis (hrv. Domnianić1), bivši senjski i tadašnji varadinski biskup. On je od svih prisutnih doveo najveći banderij – čak četiri i pol tisuće konjanika!2 Koliko je hrvatskih plemića služilo u tom banderiju, teško je procijeniti. No, s obzirom na slabu discipliniranost toga banderija tokom bitke nema sumnje da je taj banderij bio većinom popunjen predijalcima Varadinske biskupije, a samih je plaćenika i familijara obitelji Domnianić bilo malo, ako ih je bilo uopće. Međutim, glavnina Hrvata i Slavonaca se, osim u Talovčevom banderiju, nalazila u dvama kraljevskim banderijima. Oba banderija su imala oko 2000 vojnika3, popunjena kraljevskim vitezovima4 i familijarima iz Mađarske i Hrvatske, plaćenicima i poljskim vitezovima koji su se odlučili pridružiti kralju u njegovome pohodu. Prema vojnim reformama iz 14. stoljeća koje su proveli Anžuvinci, kraljevoj vojsci u Hrvatskoj su se, osim banderija velikaša, pridruživale i čete hrvatskog plemstva Lučke (Ostrovičke), Kninske i Ličke županije5, a Žigmundovim reformama iz tridesetih godina 15. st. ta je obveza proširena na cjelokupno niže hrvatsko plemstvo.6 Iako nije proglašen opći ustanak, nije nemoguće da su plemići iz tih županija prihvatili papin i kraljev poziv i pridružili se kraljevim banderijima. (...)
Vrlo je vjerojatno da su se Hrvati borili i pod drugim stjegovima – tako znamo da su u službi Hunjadija bila najmanje dvojica hrvatskih vitezova, igrom slučaja imenjaci i prezimenjaci, Pavao Horvat i Pavao Horvat Špirančić (kasniji hrvatski ban). Kad su ušli u službu obitelji Hunjadi i jesu li sudjelovali u bitkama Ivana Hunjadija na Varni i Kosovu polju 1448., nemoguće je sa sigurnošću tvrditi.1 Svejedno nam taj primjer pokazuje da su hrvatski vitezovi vrlo vjerojatno služili kao plaćenici u Hunjadijevim banderijima, baš kao i njihovi njemački i mađarski pandani. Stranih plaćenika je sigurno bilo i u banderiju Franka Talovca. Obitelj Talovac držala je mnoge važne položaje u kraljevstvu, pa su tako Matko i Franko obnašali čast kovinskog župana i kapetana Beograda, sam Matko je bio sudac Kumana (iudex Cumanorum), gubernator Zagrebačke biskupije i Vranskog priorata te gospodar Srebrenika, a kasnije je postao banom Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. Franko je bio hrvatski i severinski ban, Ivan vranski prior i kapetan beogradski, dok je Perko, osim što je dijelio položaj hrvatskog bana s Frankom, jedno vrijeme bio gubernatorom Zagrebačke biskupije. Obitelj je kasnije ionako impresivnoj listi titula i položaja dodala i titulu cetinskih knezova.2 Njihovi golemi posjedi (u jednom trenutku obitelj je posjedovala 52 utvrde) omogućili su im velike prihode i na prvi pogled ogroman broj familijara iz različitih krajeva kraljevstva. Iako nije nemoguće da su neki od njih nastavili službu kod obitelji Talovac i da su kao takvi pratili Franka na pohodu, primjeri iz povijesti obitelji Talovac ipak nam govore kako pripadnici iste nisu bili skloni uzimanju tamošnjeg domaćeg stanovništva u vlastitu vojnu službu. Tako je Bertrandon de la Brocquiere3, vraćajući se sa hodočašća u Jeruzalem, 1433. godine posjetio Beograd (u doba kada je Matko Talovac obnašao dužnost kapetana Beograda) i zatekao 25 njemačkih konjanika-plaćenika koji su tada pristigli kako bi se pridružili gradskome garnizonu. Na pitanje zašto oni moraju ići u vojnu službu beogradskog kapetana, a ne Mađari ili Srbi, plaćenici su mu odgovorili: „Srbi su podanici i kletvenici Turaka: naravno, ne mogu im vjerovati; a što se tiče Mađara, oni ga [sultana] se toliko boje da kada bi se isti pojavio oni se ne bi usudili braniti ga [Beograd], bez obzira na njegovu snagu.“4 Da se nije radilo o iznimci svjedoči nam pak prva opsada Beograda 1440., prilikom koje je tadašnji beogradski kapetan, Ivan Talovac, svoj banderij pojačao samo češkim i talijanskim plaćenicima-strijelcima.5 Ukupan broj Hrvata i Slavonaca koji su sudjelovali u križarskome pohodu i bitci na Varni sasvim sigurno nikada neće biti poznat. Podacima kojima raspolažemo može se utvrditi da ih je većina, ako ne i svi, vojevala pod stijegom obitelji Talovac i u kraljevskim banderijima. Uz kraljevske vitezove i familijare u Vladislavljevim banderijima, u bitki su bili prisutni i Talovčevi familijari, vranski ivanovci i vrlo vjerojatno nešto njemačkih vitezova-plaćenika pod Frankom Talovcem. Uz pretpostavku da je bilo nešto Hrvata i u banderiju biskupa Ivana Domnianića te Slavonaca u banderiju bosanskog biskupa Hercega, procjena ukupnog broja bi bila svega par tisuća Hrvata i Slavonaca u križarskoj vojsci, s time da bi donja granica svakako bila ta da su hrvatsko-slavonski križari činili barem desetinu cijele vojske, a gornja granica ne bi smjela uvelike nadvisivati broj Mirčeinih konjanika iz Vlaške.

Izvor: Sudjelovanje hrvatskih križara u Bitki Naroda na Varni 10. studenog 1444. godine

[Zagorski Križar]

Jedan dobar clanak o Krbavskoj bitci "novije proizvodnje", autor daje dobar pregled izvora, a time i brojnosti ukljucenih snaga, a pokusao je i obraditi opremljenost i naoruzanje sukobljenih.Premda se ne slazem s dosta stvari u tekstu, ipak je ovo hvalevrijedan rad, moja topla preporuka :

Krešimir Kužić, Bitka Hrvata – bitka na Krbavskom polju 1493. godine

Autor u radu daje prikaz čimbenika koji su u interakciji doveli do najvećeg poraza hrvatske vojske u sukobima s Osmanskim Carstvom. Prikazan je jedan do sada neiskorišteni zapis o bitki, a zatim je napravljen osvrt na vojni ustroj Osmanlija čiji je izdanak bio Jakub-paša Hadum. Na hrvatskoj strani nije bilo ni jedinstva, ni naoružanja, ni uvježbane vojske, a ni osigurane opskrbe. Kad se tome pridoda naivna taktika bana Derencsényija, uz takve okolnosti poraz Hrvata bio je jedini mogući ishod. Posebno je obrađen pokolj pješaka čiji je uzrok vjersko-psihološke prirode. U nastavku je dan izračun broja sudionika i žrtava, kao i opis naoružanja dviju vojski. Na kraju su prikazane ličnosti Jakub-paše i Anža Frankopana, te neki manje poznati historiografski radovi.

EDIT:

Jos jedan podatak kojeg sam zaboravio dodati, spominje se zdruzena vojna moc Hrvatske, Ugarske, Ceske i Njemacke:

In some respects Torcello s plan is sound and reveals a number of points that were later adopted by (or rather coincided with the independently arrived at ideas of) the planners of the expeditions in 1443 and 1444.(...)He writes that Croatia,Hungary, Bohemia and Germany,”all of which neighbor the Turks (sic!),”could field an army of 100,000 men."

Izvor: John Jefferson, The Holy Wars of King Wladislas and Sultan Murad, str. 62

[uzkul]

Nakon što je Ludovik vladao od Baltika do Jadrana dolazi do anarhije. To je vrelo za ovakve informacije. Hrvati su bili podjeljeni u tri skupine. Braća Horvati za Ladislava Napuljskog, Lacković za Žigmunda/Sigismunda a Gorjanski za Luja Orlenskog. Upravo je Gorjanski poslao 150 vitezova po Luja da ga doprate u Ugarsku.

[uzkul]

Tekođer, napisah na drugoj temi upravo: Zadar je poslao 1000 vojnika a Frankopan došao sa 400 vitezova dok je sa Paga došlo 200 pješaka. S druge strane prior Ivan Paližna imao oko 400 vitezova. Bitka za Vranu.

[Zagorski Križar]

A izvor za te brojke ti je kaj točno?

[Zagorski Križar]

Neki podaci o brojčanome stanju hrvatskih postrojbi iz knjige From Nicopolis to Mohács: A History of Ottoman-Hungarian Warfare, 1389-1526, autor Tamas Palosfalvi.

Str. 34-35:

From 1458 to 1466, Matthias regularly mobilized the armed forces of his realm to an extent rarely seen before, and even toyed with the idea of encroaching on noble privileges in order to reach groups traditionally exempt from military service. He also regularly used the contingents maintained by the barons and prelates not only in his western wars but also to fend off, or retaliate for, Turkish incursions; indeed, as in the time of Sigismund, at least some of this service was financed by the barons themselves. Early in 1472 he declared firmly that “each subject of our realm, and especially every prelate with his banderium, must take the field, under pain of perpetual infidelity, alongside our majesty, against our enemies and those of our said realm,” although he increasingly favoured monetary contribution in lieu of mass military service on the Ottoman front as well. It was during the reign of Matthias that the baronial banderia – and those equipped by the prelates – started to assume the form of a third type of “standing” army, one that was not permanent but which was relatively easy to mobilize. Those closest to being permanent must have been the contingents maintained by the border officers, such as the ban of Croatia and Slavonia, who was expected to keep in arms 400 cavalry. Later in his reign, Matthias also paid the Croatian counts to maintain cavalry troops on a permanent footing.

Str. 46-47:

From the early 1510s the numbers and structure of the military force permanently stationed in the southern marches are fairly well known. Detailed treasury accounts show that, while the forts along the south-eastern section of the defensive line housed 3,590 cavalry, 400 infantry, and 1,100 boatmen (nazadiste), the permanent defensive forces of the Croato-Bosnian marches consisted of 1,657 cavalry and 770 infantry. Although the ratio of heavy to light cavalry is unknown, it is extremely probable that the overwhelming majority of the mounted troops were lightly-armoured horsemen – hussars in the established sense of the word. The term “permanent” is, however, misleading in the sense that a large part of both the light cavalry and the infantry garrisoned in the castles were in fact tenant-soldiers kept on minimum pay, while the rest performed castle guard duty on a rotational basis, with the greatest numbers apparently concentrated during the traditional fighting season betwen March and October. Caution is also justified with regard to the boatmen, for in 1523 the huge sum of 24,000 florins was envisaged to pay for 1,000 nazadistas, a sum that was probably never paid entirely. In the Croato-Bosnian marches, on the other hand, alongside the light cavalry forces kept by the Croatian counts, the defence was founded on a castle-based infantry that was theoretically fully paid – but only theoretically, for even the garrisons of important castles such as Jajce and Bihać were paid only intermittently.

str. 79:

In the summer of 1434 Matko Tallóci was commissioned by Sigismund to organize a campaign in support of King Tvrtko, who was under pressure from the Ottoman-backed pretender Radivoj. Tallóci gathered an army consisting of 1,117 lances, that is, probably some 4,500 strong, with which he not only relieved the Bosnian strongholds besieged by Radivoj and his Turkish auxiliary troops but also occupied the important castles of Jajce, Vranduk, and Bočac.

O opsadi Šapca 1476., str. 246-248:

As usual, we have absolutely no way of determining the size of the army that had assembled for the offensive. Bishop Gabriel of Eger wrote in November from the camp at Bács that he had never seen anything similar (to the army there), and it was increasing day by day. It was certainly big enough for the king to divide it into four parts before the march began “in order to facilitate its accomodation and supply, and cause less harm to the country.” Although the four different routes and the single destination are difficult to identify, it is evident that the army consisted of heavy cavalry and infantry, both divided into a “Bohemian” and a “Hungarian” contingent. Not all troops went on land, however: another contemporary source speaks about others who were sent downstream on the Danube. This same report refers to the king’s household troops (hofgesind soeldner) as well as to contingents equipped by the prelates and “knights” (ritter). The numbers are enormous (such as the 80,000 men allegedly mobilized by the voevode of Moldavia), but the 4,000 troops brought by King Miklós (Újlaki) of Bosnia and Vlad Dracul of Wallachia each sound more realistic. Still another report, which is generally assigned to the 1470s, if not connected directly to the Šabac campaign, writes about 6,000 heavy cavalry (huomini d’arme) and 10,000 infantry, Bohemians, Moravians, and Silesians, and 10,000 Hungarian heavy cavalry and 4,000 footmen, the latter equipped with shields and crossbows. The majority of the non-Hungarian mercenaries had in all probability come with the king from his Silesian war – this was the first, and apparently the last, occasion when Matthias led his foreign mercenary forces against the Ottomans. What we know about the people who certainly, or probably, took part in the Šabac campaign strengthens the impression that the mobilization must have been on a level that had last been seen during the early years of Matthias’s reign. Among the foreign captains of the mercenaries only František Hag and Melchior von Löben are known; the former fell in the siege and received the honour of a burial in the royal basilica of Székesfehérvár. As for the Hungarian prelates and barons, Bishop Gabriel of Transylvania (soon to be transferred to Eger), Judge Royal István Bátori, Pál Kinizsi, Simon Várdai, and Count János of Zagorje, son of the late Jan Vitovec, are recorded as having been present at Šabac. Bertalan Drágfi of Béltek, László Egervári, soon to be appointed ban of Croatia and Slavonia, and Miklós Bánfi of Alsólindva all received important royal grants in 1476 for services against the Turks, as did János Ongor of Nádasd three years later. Moreover, we also have evidence attesting to the presence in the royal army of noblemen from Slavonia, Somogy, Trencsén, and Ugocsa counties, and from Croatia, regions sufficiently far from each other to indicate that the recruitment area indeed covered the entire kingdom. While it would be hazardous to estimate the overall number of the armed forces under the royal banner in 1475–76, it is certainly safe to say that it must have been the biggest army that ever actually took to the field during the reign of Matthias after the end of mass mobilizations in 1466.