Obrana i posljednji dani

[Nemruth Dagi]

Nažalost...ove godine nema previše radosti na licima ljudi a i moje nije baš veselo. Jedna divna osoba je teško bolesna i neće se izvući...u vrijeme nekog ionakog nategnutog veselja za njenu obitelj nema ničeg goreg.
Mi koji samo to s distance promatramo (ali debelo suosjećamo) ne znamo kako se ponijeti spram cjelokupne situacije. Obitelj samo želi mir...danas su ponovno došla kola hitne pomoći... jedna je susjeda skoro pala sa prozora da bi što bolje vidjela...valjda nema ništa zanimljivoga na TV

Danima vidim da ne dolaze unuci (10. i 13. godina) kažu da je to za njih bolje, da ne vide umiranje ili bolest. Spremni smo djecu obraniti od grubosti života ali i od smrti...smrt je "tapu" odnosno tabu. Imamo puno tabua.... s njima "nezgodne" životne okolnosti lakše podnesemo.

Tamo gdje se umire, smrt dolazi bez velike pompe. Starce odvoze od kuće "samo da mi ne umre doma", ljudi umiru u bolnici...smrt kao kućna radinost je nepoželjna, mada je neodjeljiv dio nas i dakako onaj najintimniji...

Branimo se od smrti na sve načine. Mogu statisti padati pogođeni na TV kao snoplje i to je za nas smrt...ona je filmska uloga, bum... padneš i nema te više...to je smrt na ekranu.
Tako je mi vidimo...i u zbilji. Bombe, pokolj....to je na ekranu - ekran je opna koja nas štiti. Na njemu smrt više nije činjenice ma kako ona bila stvarna
Izbacili smo samu pomisao na smrt, ne želimo ni starost ni bore. Ne želimo starost ni gledati jer je netko sa 30 godina zapravo već star...

Sve što nas podsjeća na prolaznost je nepoželjno i smrt je takva i stoga djecu štitimo da je ne bi vidjeli, da je ne bi upoznali, da nemaju doticaja sa njom u realnom životu ako već imaju u igricama i na ekranu...

Ne želimo smrt.
Cijeli život od nje bježimo...dok nam se ona sama ne dogodi...

Branimo se od nje i u posljednjim danima...ne želimo da je djeca vide.
Život je pred njima a ne smrt. U našim životima nema mjesta za smrt jer se ona događa na ekranu - drugima.

A smrt je nešto sasvim (ne)ljudsko...ili???

Obrana i posljednji dani...što na to reći

[dtomas]

Takav je život. UVIJEK završi smrću. Nema velike filozofije, važno je jedino što je netko radio i kako proživio to vrijeme postojanja na ovom svijetu.

Smrt je na TV ekranima? Pa... oni koji su bili na prvoj crti obrane RH su se maltene svaki dan budili sa smrću za vratom. Vidjeli su je iz neposredne blizine.
Djeca koju spominjaš znaju što se događa, treba li im još snažnije utisnuti nepotrebne slike u svijest? Ne znam... mislim da ne.

Jedino što treba je osigurati toj osobi što bezbolniji odlazak s ovog svijeta, a budući je (kažeš) jako dobra, vječni mir je po vjerovanju čeka na drugom svijetu.

[haram]

... da, kod nas, u zapadnoj kulturi, smrt uporno ignoriramo ili ju stiliziramo do neprepoznatljivosti, vjerojatno da nam ne narusi nas komoditet (cemu je usmjereno i sve ostalo)
u nekim opet kulturama smrt je nezaobilazni dio zivotnog ciklusa, i ljudi se citav zivot pripremaju za suocavanje sa tim najvecim strahom, zapravo...
... rat bih izuzeo kao neku nesvakidasnju kategoriju, koja i ne zahvaca bas sve -ali je dobar podsjetnik na prolaznost zivota...

eto, za stare Grke naprimjer, zagrobna egzistencija koja je svima slijedila (u Hadu), je bilo jedno strasno mjesto, i razlog da se zivot sto bolje iskoristi...

ne znam, mozda bi ljudi bili bolji jedni prema drugima, kad bi bili svjesniji smrti i njenih posljedica (neovisno o religijskim ili filozofskim uvjerenjima)... a mozda bi bili i manje povodljivi (sto ne bi islo na ruku vladajucim krugovima, uvjeren sam)(da ljudi percipiraju rat onakvim kakav je prikazan kao u "Saving private Ryan" a ne kao u "Rambo 5, 6, ili 7"; teze bi ih bilo i uvuci u tako nesto)...

[Nemruth Dagi]

haram;30846795[QUOTE kaže:

]... da, kod nas, u zapadnoj kulturi, smrt uporno ignoriramo ili ju stiliziramo do neprepoznatljivosti, vjerojatno da nam ne narusi nas komoditet (cemu je usmjereno i sve ostalo)
u nekim opet kulturama smrt je nezaobilazni dio zivotnog ciklusa, i ljudi se citav zivot pripremaju za suocavanje sa tim najvecim strahom, zapravo...
... rat bih izuzeo kao neku nesvakidasnju kategoriju, koja i ne zahvaca bas sve -ali je dobar podsjetnik na prolaznost zivota...

Točno. Promatrala sam spaljivanje mrtvaca u Indiji što nama odgojenim u drugačijem duhu to izgleda bizarnim, skoro pa barbarskim kad se mrtvačeva glava odvoji od tijela i krene svojom putanjom...

ne znam, mozda bi ljudi bili bolji jedni prema drugima, kad bi bili svjesniji smrti i njenih posljedica (neovisno o religijskim ili filozofskim uvjerenjima)... a mozda bi bili i manje povodljivi (sto ne bi islo na ruku vladajucim krugovima, uvjeren sam)(da ljudi percipiraju rat onakvim kakav je prikazan kao u "Saving private Ryan" a ne kao u "Rambo 5, 6, ili 7"; teze bi ih bilo i uvuci u tako nesto)

Mi na smrt gledamo u rukavicama. Ona je odbojna i surova, ona nas plaši pa je nastojimo posve maknuti iz života kao da nije dio naše stvarnosti.
Ona je dio filmova i komp. igrica...ali ne našeg života pa želimo vječno biti mladi i besmrtni.

[Nemruth Dagi]

[QUOTE=dtomas;30846115]

Djeca koju spominjaš znaju što se događa, treba li im još snažnije utisnuti nepotrebne slike u svijest? Ne znam... mislim da ne.

Možemo li ih štititi kroz sav njihov život...

Jedino što treba je osigurati toj osobi što bezbolniji odlazak s ovog svijeta, a budući je (kažeš) jako dobra, vječni mir je po vjerovanju čeka na drugom svijetu

.

Da...no morfij više ne djeluje

[izidoraa]

Iskreno suosjećam ,iako mislim da smrt nije kraj ,rastanci teško padaju
Previše je oko mene posljednjih godina smrti i nesreća i često nemam pojma što reći onome kome su posljednji dani ,teško padaju posjete tim ljudima ,a mora se
Smrt je toliko stvarna i neminovna ali mi ljudi (jer smo samo ljudi )ne mirimo se sa time bili mi vjernici ili ne
Smrt je uvijek bila tabu tema i tako će i ostati ...

[dtomas]

[QUOTE=Nemruth Dagi;30851661]

dtomas kaže:

Možemo li ih štititi kroz sav njihov život...
...
Da...no morfij više ne djeluje

Ma zapravo se nema od čega ih štititi. Tuđa smrt nije zarazna, da tako to nespretno napišem. Ta djeca već sada znaju što će se dogoditi i vide kako svima ostalima nije lako, baš suprotno.
Sjećam se, bio sam vrlo mali. Išli smo k susjedima jer im je umro djed. Tijelo je bilo u otvorenom lijesu, unaokolo je bilo masu ljudi, sjedili su i tiho pričali.
Nemam pojma što sam ja pitao, ali tata mi je odgovorio otprilike: vidiš, ovaj striko spava i više se neće probuditi. Ništa ga ne boli, pa se nemaš čega bojati za nj. I meni je to odjednom bilo skroz prihvatljivo. Sjećam se još kada su zatvarali lijes pa je netko želio skinuti mu ručni sat (da ga daju njegovoj ženi), a onda su mnogi reagirali i inzistirali da mu ga se ostavi na ruci. Interesantno...

Mene, dakle, nisu izolirali od tih prizora, ali ako se netko pati i jauče, boli ga, umire polakom i bolnom smrću... zaista, trebaju li djeca od desetak godina to pamtiti... Ne znam, nekako nisam siguran.

izidoraa smrt je i nije tabu tema. Ovisi od obitelji do obitelji. Katolici smrt spominju u jednoj od glavnih molitvi! Problem je jedini u tome što često ljudi mole, a uopće ne razumijevaju što izgovaraju.

[replika citatom]

Nemruth Dagi kaže:

Mi na smrt gledamo u rukavicama. Ona je odbojna i surova, ona nas plaši pa je nastojimo posve maknuti iz života kao da nije dio naše stvarnosti.

Pišeš u množini.
Da li to znači da je i tebi smrt odbojna i surova i da te plaši?

Jesi li (jeste li primijetili) da glagol umiranje znači doslovno -odlazak u mir.

Meni osobno se smrt čini jednim od 2 vrhunska blagoslova života koja su usko povezana .
Prvi je odmor

Osim toga svak od nas umire svaku večer.
I svi rado odlazimo u tu iscjeljujuću i okrepljujuću smrt.

Kažeš i buniš se - ali sutra ću se probuditi.
A ja ti kažem da smo svi mi već umrli i stalno se budimo svake sekunde novim rođenjima .(ne mislim na reinkarnaciju, tu malu domišljatu izmišljotinu za široke mase)

I u čemu je problem

Kakve veze ima što se tvoj san zove nemruth dagi a moj replika citatom
a sutra i svaki dan ćemo se probuditi kao npr asdfgh i jklmnop

Zar ne vidiš da se ništa u biti nije dogodilo
Čemu se vezati za trenutni mjehurić koji se pojavi na vječnom beskrajnom moru
postojanja.
Do sada je živjelo milion mjehurića nemruth dagi i miljarda drugih mjehurića.
Stopili su se sa cjelinom i opet malo izronili i trkeljali.
I tako opet.
I u čemu je problem.
Sutra će netko gledati kako ti ''umireš''.
U čemu je razlika i što se dogodilo u biti

Zlato je zlato i samo je jedno zlato.
Zašto misliš da je zlatni ukras nemruth dagi nešto posebno i da se razlikuje od divnog zlatnog ukrasa
kako ga ti zoveš iz uvodne teme koji će se uskoro otopiti tj ''umrijeti'' kako ti kažeš za proces
gubljenja ''divnog'' oblika zlatnog ukrasa iz uvoda koji ''umire'' i njegovo ''pretvaranje '' u samo i obično ''bezukrasno zlato''

Nothin real can be threatened.
Nothing unreal exists.
Herein lies the peace of God.

[Nemruth Dagi]

[QUOTE=dtomas;30854298]

Ma zapravo se nema od čega ih štititi.

I da i ne...danas kad je sve dostupno na jedan klik, to pitanje je s pravom postavljeno...

smrt je i nije tabu tema.

Društvo ipak izbjegava smrt koji je postao tabu zbog određenih ustaljenih običaja i vjerovanja.

[Nemruth Dagi]

[QUOTE=replika citatom;30857635]

Pišeš u množini.
Da li to znači da je i tebi smrt odbojna i surova i da te plaši?

Govorim o zajednici, o društvu...

Meni osobno se smrt čini jednim od 2 vrhunska blagoslova života koja su usko povezana .
Prvi je odmor

Smrt je konačni odmor do neke nove stanice.

Osim toga svak od nas umire svaku večer.

A neki imaju "malu smrt" svaku večer...oni su dvostruko nagrađeni.

I u čemu je problem

Nema problema, razgovaramo...

Kakve veze ima što se tvoj san zove nemruth dagi a moj replika citatom
a sutra i svaki dan ćemo se probuditi kao npr asdfgh i jklmnop

Da, ljudi osim zraka i vode trebaju snove...

Čemu se vezati za trenutni mjehurić koji se pojavi na vječnom beskrajnom moru
postojanja.
Sutra će netko gledati kako ti ''umireš''.

Stoga što imaš moć rasuđivanja, sposobnost da stvaraš misli, da se pitaš...i ono što te nagoni na znatiželju.
Da toga nema...bili bi obični zemaljski putnici kroz vremensku pukotinu

[hasnfefer]

Čovijek započinje umirati u momentu kada se rodi. Istina je da se danas starost i smrt sele u domove, ili bolnice. Naravno, ne rade to svi, ali kod nekih je postalo uobičajeno. Priča se kako je jedan čovjek koji je živio na selu svoju mamu preselio u stančić koji je napravio u staroj štali, budući da više nisu imali životinje. Trajalo je tako neko vrijeme dok nije jedan dan gledao dijete kako se igra. I što je primjetio. Djete je starije medvjede stavljalo u kut sobe, da tamo jedu, a novije medvjede, lutke u sredinu. Kada su ga pitali što to radi rekao je da je stavio tatu tamo jer je on već stariji od ostalih. Ovome je tada bljesnulo da je njegovo dijete koje se igra još sa medvjedićima počelo raditi ono što je i on napravio. U nekoliko dana se u kući ponovo našlo mjesta za baku.

Umiranje u bolnicama je vezanu uz želju da se čovjeku olakšaju ti najgori momenti, ili pokušaj da se pomogne i odgodi neizbježno. Smrt je uvijek teška, a pogotovo kada umire netko tko, po ljudskom mjerilu, nije bio na redu!

[NewWorldOrder]

Smrt ustvari ne postoji.Siguran sam u to.Prestanak fizičkog postojanja ne znači i kraj postojanja uopće.
Proces umiranja je gadan (pogotovo ako je dugačak i bolan).Sama smrt je tren,djelić sekunde.Ako se ne može tijelo više boriti treba se prepustiti.

[Ryuujin]

bojati se smrti? nikada na to nisam ni gledao tako.
zasto bi se bojao neceg sto je neizbjezno? cak i da nije pa sto onda?
zasto je na neki nacin nebi zeljeli,smatraj je novom pustolovinom

da li bi htio biti duze ovdje nego sto obicno budemo? pa da,ako se moze zasto ne. al da li bi htio biti vjecno? ne.

mislim i znam da ima puno gorih stvari od umiranja. umires polako svaki dan,al te to ne brine tolko kaj ne?
mislim da vecinu ljudi plasi nacin umiranja,a ne umiranje samo po sebi.
to sto kazes pokusavanje zastite djece il ikoga od svega je cisti strah a jos veca glupost. sigurnost koju imamo je iluzija,korisna je nekad,al i varljiva.
strah pokrece svijet nazalost,zato i je ovakav.

i sto da radis u cijelom ovom kaosu? ahh,pa najbolje sto mozes,nebu niko ovdje uz nas zauvijek,barem ne u ovom obliku za one koji tako razmisljaju
voli,stvaraj,proucavaj itd i otresi se straha i sumnje kad te uhvate,zaista se nema cega bojati,to se samo tvoja glava igra s tobom

[Nemruth Dagi]

RIP

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.



I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade



Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.


"Smrt", A.B. Šimić

[N'dugu]

Nemruth Dagi kaže:

Nažalost...ove godine nema previše radosti na licima ljudi a i moje nije baš veselo. Jedna divna osoba je teško bolesna i neće se izvući...u vrijeme nekog ionakog nategnutog veselja za njenu obitelj nema ničeg goreg.
Mi koji samo to s distance promatramo (ali debelo suosjećamo) ne znamo kako se ponijeti spram cjelokupne situacije. Obitelj samo želi mir...danas su ponovno došla kola hitne pomoći... jedna je susjeda skoro pala sa prozora da bi što bolje vidjela...valjda nema ništa zanimljivoga na TV

Nije problem u smrti, nego tko i kako umire. Kažeš - divna osoba. Zašto baš ona umire, a tolika govna žive i dalje? Možda zato što je bila divna, pa se nije nakrala kad je bilo vrijeme? Prije će odapeti radnica Kamenskoga koja je otplaćivala tuđi kredit, pa dobila otkaz ili slikarica Izi Šimunović, nego Lana Biondić. Još su možda i zaradili na njoj prikupljajući pomoć za liječenje i prodajući slike nakon smrti. Kad im je skočila cijena. Masu siromašnih umire kao Vesna Parun, samo što nikoga nije briga. U psihijatriji Vrapče su, mislim, ubili neku ženu, pa je to zataškano jer nije imala rodbine ili novaca. Nekom su pogrešno dijagnosticirali rak, izrezali ga i liječili kemoterapijom, pa poslije vidili da nije imao rak. U stan se poslije uselio njegov nećak doktor koji radi u istoj bolnici. Mislim, nije istinita priča, ali ima takvih koliko hoćeš. Ove što su nadrapali u Iraku od bombe ili rafala nekog fanatika da ne spominjem. Smrti se bojimo jer želimo sebe uvjeriti kako život ima smisla i kako se vrijedi boriti za sve lijepe stvari koje nam nudi potrošačko društvo na šarenim stranicama časopisa, ali smrt je tabu i zato da se ne bi vidjelo da je sve skupa jedna prevara. Jer kad ti netko krepa pred očima, u mukama, ne možeš trubiti kako će mu sutra biti bolje i da glasa za Jacu Kosor koja će nas uvesti u EU. Smrt je često nepobitni pokazatelj neuspjeha sistema da od nečijeg života napravi nešto smisleno, čega bi se vrijedilo sjećati. A također i osuda sistema kada umre netko tko je zaista nešto smisleno napravio, pa time bio i vrijedan. A za života mu nisu cijelog dana trubile fanfare. Smrt je subverzivna.

[F. Chief]

Mene ne muči sama smrt, već život do smrti, ta uzaludna patnja od rođenja do samrti...:Čak sam mišljenja da se patnja s godinama samo povećava, čovjek postaje sve teži i obremenjeniji materijom, iskustvima, sjećanjima, pa je smrt dobrodošlo rasterećenje. Najviše čega se grozim je ideja 'vječnog života', mislim da ljudi vječno žive da bi se vješali po voćkama u dvorištu. O ideji reinkarnacije da ne govorim, monstruozna koncepcija, opet i opet kroz slična sranja, bez izlaza...

Jedan moj dragi predak je umro nedugo, čovjek je prošao WWII, križni put, izgradnju socijalizma, osnovao obitelj, othranio djecu, izgradio kuću, uspješan po svim evolucijskim i društvenim mjerilima. Mučio se cijeli život, obolijevao, ubijao ga PTSP (da, i ljudi iz WWII su imali PTSP, samo kaj onda nije bilo mirovine za takve), liječio se, operirao rak,, išao zubaru, radio k'o mrav, čuvao čopore djece i na kraju umro mučeći se nekoliko mjeseci u krevetu.

I gledam ga ja tako u mrtvačnici i nekako mi drago, eto deda, došao si do kraja, nema više brige za tebe, ni muke ni patnje, ako si otišao nekamo dalje, dobro, ako nisi, ako je svijest nestala sa životom, opet dobro.

Počivao u miru, ti si svoju muku prošao, a nas još sve to čeka.

I onda se javlja neizbježno pitanje: a čemu sve to? Ko me pozove u postojanje iz one blažene praznine nepostojanja od početka vremena????

[servantes]

Smrt je lijepa.
Prije skoro 15 godina moja majka je dugo umirala od raka. Morfij više nije pomagao, hranili su je preko igle, i trpila je užasne bolove. Svakog dana išao sam po više puta u bolnicu sa strašnim osjećajem nemoći i molio Boga da moja majka umre i da se oslobodi patnje. Srce joj je bilo jako.
Ona je također svakog dana spominjala smrt kao željno rješenje njene patnje.
Tog trenutka sam počeo cjeniti smrt i razmišljati kako bi lijepo bilo, kada jednog dana dođe moj kraj, umrijeti brzo i bez muke.
Od tada, ja sam se ipak u nečemu promjenio.
Nigdje se ne žurim. Jer......., cijeli je život preda mnom.

[Marian Oden]

Mene nije strah smrti. Već me je strah života prije smrti i strah me onoga što dolazi nakon smrti.

[Nemruth Dagi]

[QUOTE=N'dugu;31340433]

Nije problem u smrti, nego tko i kako umire. Kažeš - divna osoba. Zašto baš ona umire, a tolika govna žive i dalje?

Oni koji su je poznavali, stalno se to pitaju????

Kvragu i sve, tko određuje da govnari žive a dobrice odlaze????

Jer kad ti netko krepa pred očima, u mukama, ne možeš trubiti kako će mu sutra biti bolje i da glasa za Jacu Kosor koja će nas uvesti u EU.

Istina.

Smrt je subverzivna.

No ni život nije puno drugačiji...

[Nemruth Dagi]

servantes kaže:

Smrt je lijepa.
Prije skoro 15 godina moja majka je dugo umirala od raka. Morfij više nije e žurim.

Nekima je nagrada a nekima dugotrajna kazna...