Samoubojstvo - ima li svrhe?

[servantes]

Za enky, šamija, žacka, soul...., i ostalu ekipu.
Jednostavno nisam raspoložen diskutirati dalje o ovoj temi.
Zato jedna lijepa prigodna pjesma od Emily Dickinson:

„JER NISAM MOGLA ZA SMRT STATI“

Jer nisam mogla za Smrt stati,
Ljubazno ona stade za me;
U kočiji, uz Besmrtnost,
Nas dvije smo bile same.

Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
A i ja se oprostih
Od posla i od dokolice,
Zbog njene uljudnosti.

Prođosmo školu gdje u igri
Rvu se djeca mala;
Prođosmo žita što nas motre,
Prođosmo sunčani zalaz.

Il bolje, on pokraj nas prođe;
Od hlada rosa zadrhtala,
Jer haljina mi prozračna je,
Od tila tkivo šala.

Pred jednom kućom zastadosmo
- Ko zemlja da je nabubrila -
Jedva se vidjela jer njena
Streha tek hum je bila

Minuše otad stoljeća
Al svako kraće je, ćutim,
No dan kad shvatih da su konji
K vječnosti okrenuti.

[deja]

Hrabrost ili kukavicluk...ovisi o situaciji...ne mogu bas u globalu odredit. A u nekim situacijama ni jedno ni drugo.

Npr. samoubojstva tinejdzera...
Njima je cini mi se, najlakse ubiti se. Gledajuci sebe sada i tada, prisjecajuci se nekih stvari, a i slusajuci i citajuci svasta po vijestima i slicno, mislim da jest.
Moje misljenje...zato sto pri prvom susretu s ocajem, problemima i sl. to se cini kao najjednostavnija opcija. Zasto...pa zato sto jednostavno nema dovoljno jakog razloga zasto to ne napraviti.
Ljepote zivota (to je jos diskutabilno...) jos nisu iskusili...nisu se dovoljno zapetljali u to sve, odgovornosti previse i nemaju, a s obzirom na to da je pubertet prilicno sebican period, ono sto bi samoubojstvo ucinilo familiji puno i ne okupira njihove misli.

No...kako svrstati takvo nesto? Kukavicluk ili hrabrost?
Ja mislim da bi trebala bit i opcija pod C).

A za mene, sada, ni sama ne znam. Hrabrost..i ne bas. Kukavicluk ... mozda, u nekim situacijama. Ali opet, u nekima i ne.

Ima li opcija pod C).... ?

[žacko1]

Pa,na karaju krajeva možemo i pod C npr. ako izvršiš suicid da drugoj(možebitno kvalitetnoj) jedinki olakšaš život,a da ona to ne zna.Konkretno dvoje su zaljubljeni(zatelesani) u jednu curu. E,sada koji bi ti htio biti od to dvoje?

[shamantrixx]

servantes kaže:

Ja volim život. Iz nekih svojih, sitničavih, vrlo osobnih razloga, nisam ljubitelj glorificiranja smrti.

Ja volim lica, iz nekih svoih, osobnih razloga.. ali nisam ljubitelj potiljaka, pa se pretvaram da ljudi oko mene imaju samo lica - bez potiljka.

Eto - točno toliko smisla ima ovo što si napisao.

Mogao si isto tako reći da bi radije da je stalno ljeto, i da zime nikad nema. Ili da je stalno dan, jer noć ne voliš

Nitko ne glorificira smrt... Ali da bi volio život, moraš prihvatiti i smrt kao dio života. Jednako vrijedan, jednako vitalan, i jednako bitan. Da ne umiremo, ni život ne bi bio to što jest.

Ničeg "poražavajućeg" u smrti nema. Poražavajuće je živjeti u poricanju vlastite i tuđe smrtnosti, i smrt smatrati "neuspjehom".

I nisu tvoje rečenice nikakva crvena krpa za mene... jednostavno učestalo pišeš gluposti, sklon si osuđivanju, i imaš mišljenja koja formiraš iz prigodnosti... gotovo kao modne dodatke.

[žacko1]

Šaman,ok korektno si napisao,iako sam od tebe očekivao više...ali molim, nemoj se tako obrušavati na dobronamjernog Servantesa,mislim da čovijek ništa lošega nije htio reči...uostalom svi mi griješimo.
Pozdrav!

[F. Chief]

shamantrixx kaže:

Ničeg "poražavajućeg" u smrti nema.

Ima, ako je smrt izazvana nemogućnošću prelaženja preko prepreke koje prijedje većina ljudi, bila to depresija, ljubavni jadi, neprilagodjenost, financijski problemi i šta ja znam kakve sve gluposti. To je poraz, a pobijedio te je život, bez obzira na filozofiranje kako nas sve ionako čeka smrt, i ionako smo svi poraženi, bla bla...

Zašto je poraz? Zato jer si imao potencijal koji nisi iskoristio, i dozvolio si da te jedna prepreka zaustavi u tome. Možda u tome leži i smisao života, iskoristiti potencijal koji si dobio, ni kriv, ni dužan. Koja bi ti dužnost bila u životu, ako se uopće može govoriti o nečem takvom, nego iskoristiti potencijal koji imaš?

Možda je samoubojstvo i kad se neki kreativni mladac, potencijalni Murtić, zaposli u tvornici keksa na traku, pa cijeli život od 7-15 pakira kekse? Ne vjerujem baš da ima ljudi kojima je jedini potencijal raditi na traci (makar ne isključujem i tu mogućnost ). I to je poraz. Iako tragično, to je ipak reverzibilno samoubojstvo, dok je metak u čelo ireverzibilno.

Mislim da naše je naše društvo ustvari generator polaganih samoubojstava. Većina ljudi oko nas je ionako mrtva, samo čekaju prestanak fizičkih funkcija.

[terpsihora_19]

je li samoubojstvo vrhunska hrabrost ili najveći kukavičluk koji postoji?[/QUOTE]


najveći kukavičluk.....to uopče nije teško napravit....to je jadno-predat se i odustat bez borbe,večina ljudi koji se ubiju se ubiju ubiti iz idiotskih razloga....ostave samo tugu za sobom i nije ih briga za to zbog tog što su samoživi i sebični....


svi bi trebali biti sretni što smo život uopče dobili i pošto je samo jedan-treba se boriti i iskoristiti ga

[planinar]

Ako se na samoubojstvo gleda kao na jedno rješenje iz stjeranosti životom u kut, dakle u toj situaciji najpraktičnije, onda to nije filozofsko pitanje.
Netko lihvarima dužan samoubojstvom može nastojati „ubiti“ sam dug, netko može nastojati izvući novac od životnog osiguranja za nasljednika...

No, može li samoubojstvo biti filozofski čin, ako tkogod ne nalazi smisao u životu? Može li biti otpor životu bez smisla kao nutarnji, intimni čin? Može li biti smisao nasuprot besmislu?

Sad mi je pao na pamet jedan slučaj, a u vezi s najnovijim slučajem bankrota Islanda; organizatoru prosvjeda pred Vladom se (po njegovim riječima) javio čovjek, financijski uništen, koji je organizatoru ponudio pomoć u prosvjedima na način da se javno objesi. Organizator je odbio takvu demonstraciju prosvjeda, ali čovjek se svejedno ubio par dana kasnije, doma.
Ovo demonstrativno samoubojstvo je nešto između, pragme i poruke o smislu, samoubojstvo inspirirano željom da se pomogne u nekom političkom cilju - kao i Jan Palach, npr., makar je to opet zaseban slučaj...

Kompletna Sokratova obrana je bila, npr., samoubojstvo, ne jedino, sam završni čin...
Dakle, treba kod ovog pitanja uzeti u obzir i da jedan koncept življenja, nešto trajno, može predstavljati polagano samoubojstvo.

[renci75]

enky kaže:

što mu je za činiti?
suočiti se s problemima te ih, ma koliko god se to besmislenim doimalo, krenuti rješavati jedan po jedan - pa kud puklo da puklo?
ili
riješiti sve probleme odjednom, ma koliko god se to besmislenim činilo, voljnim prekidanjem vlastitog života tj. samoubojstvom - pa kud puklo da puklo?

je li samoubojstvo vrhunska hrabrost ili najveći kukavičluk koji postoji?

Kukavičluk! Pročitaj više o tome OVDJE

[F. Chief]

planinar kaže:

Dakle, treba kod ovog pitanja uzeti u obzir i da jedan koncept življenja, nešto trajno, može predstavljati polagano samoubojstvo.

My point exactly.

[nepostojeći]

Dexter nije lud kaže:

...
Ne može biti "pokušaj suicida". Tko se odluči ubiti - taj se ubije (osim samoubojice iz Alana Forda).
...
Kvalitetan suicidaš ako i ne ostvari plan iz prvog puta, ponavljat če istu radnju, mijenjati tehnike toliko puta, dok ne postigne cilj.

"prijavite se i vi danas za novootvorenu poziciju samoubojice. bit će financijski zbrinuti do kraja života, što će reći izuzetno kratko vrijeme. za položaj potrebni: upornost, maštovitost, originalnost i najvažnija čvrsta i nepokolebljiva odlučnost. prijavite se još danas, i želimo vam da svoj profesionalni cilj - smrt - ostvarite što prije!"

P.S. morao sam, jer, ovo što si napisao doista izgleda kao rečenica iz prvog poglavlja knjige Kako se uspješno ubiti u 10 jednostavnih koraka

[nepostojeći]

shamantrixx kaže:

A što je sa onima koi se ubiju iz protesta... kao Jan Palach, ili budistički svećenici tokom prosvjeda protiv rata u Vijetnamu?

A što je sa ljudima koima je jednostavno dosadilo živjeti? Zar negdje piše da moraš živjeti pod svaku cijenu? Što je sporno u tome što nekome život jednostavno dosadi, i odluči se rješiti dosade?

Zašto bi samoubojstvo nužno bilo čin predaje ili očaja? Zašto samoubojstvo ne bi moglo biti i znak protesta, ili jednostavno filozofska "izjava"?

Pa čak i oni koi se ubiju iz očaja... odakle vam pravo da o takvima sudite bez da ste se našli u njihovoj koži? Kakvu perspektivu ima nedužno zatvorena osoba u Guantanamo Bay-u, koja nema pravo na odvjetnika, nema pravo na sudski proces, ne zna za što je optužena, a svakodnevno trpi maltretiranje, i živi u uvjetima nedostojnima života?

Nisi nikad čulo onu: "bolje grob nego rob"?

Vjerojatno nisi, jer ti svoju slobodu nisi stekao. Ona ti je dana, pa olako zaboravljaš da spadaš u one sretnike koi su rođeni relativno slobodni. Čak i sa poklonjenom ti slobodom - ti izgleda nisi slobodan. Držiš se za vlastiti život, i smrt smatraš neuspjehom. To nie sloboda.

Tko je zapravo gubitnik u takvim okolnostima? Onaj koi živi takav "život", ili onaj koi shvati da život vrijedi samo kada si slobodan njime upravljati? Tko je zapravo kukavica? Onaj tko se panično boji smrti, ili onaj tko izabere dostojanstven izlaz?

Kako propagiranje vlastita života možeš smatrati "pobjedom", kada ničime nisi zaslužio taj život? Njega nisi stekao, niti si se za njega borio... on ti se jednostavno desio.

Kao što ti se desio život, tako će ti se desit i smrt. Godinu prije ili kasnije... u krevetu ili na lomači... what's the fucking' difference?

Po meni je kukavički čekati da život iz tebe isčezne, nego isčeznuti iz života u naponu snage, i za dobru ideju! Žrtvovati vlastiti život za dobru ideju je ultimativni akt hrabrosti i osobne svrhe. Valda je ljepše umrijeti "za nešto", nego čekati dok te i posljednja kap života ne napusti? Kakvu vrijednost ima to "čekanje prirodne smrti"? Povijest pamti one koi su otišli u smrt s razlogom i idejom, a zaboravlja one koi su život proveli čekajući smrt. Pa nie život čekaonica!

hmmm...
vidiš, ja sam za to da je pravo svake osobe odabrati kada i kako želi umrijeti (na koncu, fizički šteti samo sebi, a pošto je on sam svoja osobna svojina, s njome - sa sobom - može raspolagati po svojoj volji), ali je i svačije pravo da slobodno kritizira takve odluke (implikacije takvog čina su ipak malo dalekosežnije). dakle, imamo pravo reći: ubij se ako baš misliš da se moraš, ali mislim da si idiot jer (...)...

a imamo i sljedeći problem: koliko je osoba koja se želi ubiti "iz očaja" (ostavimo zasad ostale primjere po strani) psihički ubrojiva? ako vidim nekoga da iz neznanja, trenutne neubrojivosti ili nekog drugog razloga čini nešto što mu može štetiti, ja smatram svojom etičkom i moralnom dužnošću pokušati joj pomoći, ako mislim da joj pomoć treba.

i, na koncu: umrijeti kako bi drugi živjeli (ili bolje živjeli) je hvalevrijedno. umrijeti kako bi te pamtili je...glupo.
znam što si htio reći, ipak, htio sam napraviti jasnu distinkciju između motivacija

s temeljnom tvojom misli ne da se slažem, već je podcrtavam: prije nego se umre, ma na koji način, treba živjeti.
i dodajem: tek nakon što smo živjeli možemo "odabrati" smrt. smrt je posljednja alternativa. ako treba umrijeti, umrimo dostojanstveno, da, ali prije probajmo živjeti. smrt nas i tako čeka, pa može čekati još malo

[pećina]

nepostojeći kaže:

i dodajem: tek nakon što smo živjeli možemo "odabrati" smrt. smrt je posljednja alternativa. ako treba umrijeti, umrimo dostojanstveno, da, ali prije probajmo živjeti. smrt nas i tako čeka, pa može čekati još malo

Ali čemu?

F. Chief kaže:

Ima, ako je smrt izazvana nemogućnošću prelaženja preko prepreke koje prijedje većina ljudi, bila to depresija, ljubavni jadi, neprilagodjenost, financijski problemi i šta ja znam kakve sve gluposti. To je poraz, a pobijedio te je život, bez obzira na filozofiranje kako nas sve ionako čeka smrt, i ionako smo svi poraženi, bla bla...

Znači tvoja projekcija da netko mora nešto učiniti ili biti nekakav čini samobojstvo porazom?

[viper001]

zavisi gledaš li lokalno ili globalno.Loalno nema puno smisla jer hrvata nema puno ali globalno ima previše ljudi,pa samo naprijed

[nepostojeći]

pećina kaže:

Ali čemu?

ta nije li jednostavno logično probati neku stvar prije nego je odbacimo kao nešto što nam se ne sviđa? a život zahtijeva malko više ispitivanja i "pokušaja i promašaja" od npr. tripica ili meksičkih sapunica.

moguće je da postoji neki oblik života nakon smrti, ali ne možemo to znati zasigurno. nije li onda jednostavno logično pokušati proživjeti ovih 50-70-kolikogod godina koliko imamo tu na dostojan i (nama) zadovoljavajući, ispunjavajući način? pa ako imamo "drugu šansu" super, ako ne, opet dobro, jer smo iskoristili (nadamo se u mjeri koju nalazimo dostatnom) potencijal ovog ovdje života

a taj "životni potencijal" je, po mojem mišljenju, upravo ono što nas treba nagnati da pokušamo prije svega živjeti. u stanju smo posvemašnjeg očajavanja, shrvani teškoćama; nije li vjerojatno za očekivati da će ubuduće uslijediti mnogi trenutci sreće, zadovoljstva, radosti, pa i blaženstva, samo ako "pregrmimo" sadašnje teške trenutke (stisnemo zube i uhvatimo se ukoštac s problemima)? trpimo neizmjerne bolove; nije li logično prvo ispitati ima li drugog načina za prekinuti bolove osim lišiti se buduće sreće itd., dakle jednostavno (mnogo puta i temeljito) prvo ispitati opcije? situacija je takva da će žrtvovanje našeg vlastitog života spasiti život drugim ljudima; nije li jednostavno pitanje zdravog razuma da, prije nego se nesebično žrtvujemo, potražimo možebitan način da spasimo "i ovce i novce", tj. da spasimo život tih osoba (te osobe), a da pritom ne odbacimo svoj?
zanimljivo je da osoba koja razmisli prije samog čina samoubojstva češće nađe više razloga za živjeti umjesto za umrijeti

smrt ne mora biti loš izbor, ali bi po meni trebala biti posljednja alternativa (uđemo li u pitanja "ubiti ili biti ubijen" tj. "što je dozvoljeno učiniti kako bi sačuvali vlastiti život" i sl. malko ćemo zatrolati temu, pa mislim da kao moderator nećeš zasad vući u tom smjeru, bar ne na ovoj temi)

[pećina]

nepostojeći kaže:

ta nije li jednostavno logično probati neku stvar prije nego je odbacimo kao nešto što nam se ne sviđa? a život zahtijeva malko više ispitivanja i "pokušaja i promašaja" od npr. tripica ili meksičkih sapunica.

Ne, nije logično. To je ono što bi ti napravio, nemoj pretvarati iz "ja bi" u "svi moraju".

moguće je da postoji neki oblik života nakon smrti, ali ne možemo to znati zasigurno. nije li onda jednostavno logično pokušati proživjeti ovih 50-70-kolikogod godina koliko imamo tu na dostojan i (nama) zadovoljavajući, ispunjavajući način? pa ako imamo "drugu šansu" super, ako ne, opet dobro, jer smo iskoristili (nadamo se u mjeri koju nalazimo dostatnom) potencijal ovog ovdje života

Iz mogućnosti života poslije smrti ne vidim da slijedi logično da treba pokušati preživjeti. Zar se život mora živjeti? Ako već mora, mora li svjesno?

a taj "životni potencijal" je, po mojem mišljenju, upravo ono što nas treba nagnati da pokušamo prije svega živjeti. u stanju smo posvemašnjeg očajavanja, shrvani teškoćama; nije li vjerojatno za očekivati da će ubuduće uslijediti mnogi trenutci sreće, zadovoljstva, radosti, pa i blaženstva, samo ako "pregrmimo" sadašnje teške trenutke (stisnemo zube i uhvatimo se ukoštac s problemima)? trpimo neizmjerne bolove; nije li logično prvo ispitati ima li drugog načina za prekinuti bolove osim lišiti se buduće sreće itd., dakle jednostavno (mnogo puta i temeljito) prvo ispitati opcije? situacija je takva da će žrtvovanje našeg vlastitog života spasiti život drugim ljudima; nije li jednostavno pitanje zdravog razuma da, prije nego se nesebično žrtvujemo, potražimo možebitan način da spasimo "i ovce i novce", tj. da spasimo život tih osoba (te osobe), a da pritom ne odbacimo svoj?
zanimljivo je da osoba koja razmisli prije samog čina samoubojstva češće nađe više razloga za živjeti umjesto za umrijeti

Kvantiteta vs. kvaliteta. Život je šaka suza, vrića smija, ali...ne mora ga svatko htjeti živjeti. Štoviše, zar sama činjenica da netko ozbiljno razmatra smrt kao mogućnost govori nešto o tome kakva je to osoba?

Mujo se veseli kad pada kiša jer zna da nakon mora izaći sunce, no u ovom slučaju, zar nije poraz čovjeka da on pokušava preživjeti makar on ne htio?

[shamantrixx]

nepostojeći kaže:

hmmm...
vidiš, ja sam za to da je pravo svake osobe odabrati kada i kako želi umrijeti (na koncu, fizički šteti samo sebi, a pošto je on sam svoja osobna svojina, s njome - sa sobom - može raspolagati po svojoj volji), ali je i svačije pravo da slobodno kritizira takve odluke (implikacije takvog čina su ipak malo dalekosežnije). dakle, imamo pravo reći: ubij se ako baš misliš da se moraš, ali mislim da si idiot jer (...)...

Totalno promašen rezon. Jednako tako ja mogu reći da si idiot ako živiš "pod svaku cijenu".

Čemu sve to?

Ideš u školu da bi mogao dobiti posao, pa radiš 6 dana u tjednu da bi se prehranio, i ostane ti jedan dan za odmor. Veći dio života radiš ono što se od tebe očekuje, a rijetko tko radi ono što ga je volja. Na kraju... ako živ dočekaš penziju, Sanader ti prokocka mirovinski fond, pa pod stare dane kopaš po smeću. ČEMU?

I još ako negdje zapne... what the fuck? Šta možeš reći da si živio svoj život, ili si samo bio poslušni kotačić u velikom društvenom mehanizmu, i nikad nisi imao priliku živjeti doista svoj život.

U najboljem slučaju, sve što možeš je odabrati zanimanje, ženu, stan, auto i model mobitela. Na to se otprilike svodi život. Vrlo limitiran, vrlo definiran, i reduciran na nekoliko ukalupljenih modela.

Most people are other people. Their thoughts are someone else's opinions, their lives a mimicry, their passions a quotation!
Oscar Wilde

a imamo i sljedeći problem: koliko je osoba koja se želi ubiti "iz očaja" (ostavimo zasad ostale primjere po strani) psihički ubrojiva? ako vidim nekoga da iz neznanja, trenutne neubrojivosti ili nekog drugog razloga čini nešto što mu može štetiti, ja smatram svojom etičkom i moralnom dužnošću pokušati joj pomoći, ako mislim da joj pomoć treba.

Tko se odluči ubiti - tome nitko ne stigne pomoći. Ovi što ih "spase" su glumci... ti se nisu ni mislili ubiti. Samo im fali pažnje.

i, na koncu: umrijeti kako bi drugi živjeli (ili bolje živjeli) je hvalevrijedno. umrijeti kako bi te pamtili je...glupo.

Ja nisam rekao da treba umrijeti zato da te pamte. Rekao sam da vrijedi umrijeti za dobru ideju, a obično povijest takve i pamti. To ne znači da je motiv biti zapamćen... ne budi bukvalan, i nemoj izjednačavati motiv sa posljedicom.

znam što si htio reći, ipak, htio sam napraviti jasnu distinkciju između motivacija

Ne čini mi se da si me razumio, ali neka ti bude

s temeljnom tvojom misli ne da se slažem, već je podcrtavam: prije nego se umre, ma na koji način, treba živjeti.

Ono što je mrtvo ne umire. Dakle, očito moraš prvo biti živ, pa tek onda možeš umrijeti

ako treba umrijeti, umrimo dostojanstveno, da, ali prije probajmo živjeti. smrt nas i tako čeka, pa može čekati još malo

A što se to čeka? Djeda Mraza, proljeće, izlazak iz krize, rođenje unuka... Kakvu to jebenu razliku radi jednom kad umreš?

[nepostojeći]

pećina kaže:

Ne, nije logično. To je ono što bi ti napravio, nemoj pretvarati iz "ja bi" u "svi moraju".

pošteno - logička pogreška generalizacije (iako, ja nigdje nikad ne kažem "svi moraju", molim lijepo. u najveću ruku "svi bi trebali". mora se samo umrijeti) ali donošenje suda o nečemu a priori je bogami isto logička pogreška

Iz mogućnosti života poslije smrti ne vidim da slijedi logično da treba pokušati preživjeti. Zar se život mora živjeti? Ako već mora, mora li svjesno?

ne preživjeti, živjeti. preživljavanje je samo nužan preduvjet života. no ako se ne može živjeti, onda neka se umre, ok. svedemo li život na puko preživljavanje, zaista, iz tog kuta ne izgleda baš nešto, taj život.

a kakvog drugog smisla ima "život" osim da se "živi"? ako netko proizvede neki auto (predmet po volji) kako bi ti ga poklonio, a ti taj poklon razbiješ čekićem jer ti se ne sviđa (na što imaš potpuno pravo - tvoj je), ne čini li to sama svrha tog auta besmislenom (stvoren da bi se uništio)? grub primjer, znam, ali najbolji kojeg sam mogao smisliti pišući u brzini
i napomena: zdušno odbijam da se mojim riječima prišije bilo kakva religijska konotacija, jer ih one (svjesno) nikako ne sadrže - ako pak logički ne valja, onda ne valja

svjesno? a nego kako drugačije? negiramo li to, bacamo čovjeka u "carstvo svrha"; život prestaje biti potencijal i postaje samo atribut, svojstvo, a onda je opet razmjerno svejedno (generalno gledano) koju vrijednost poprima to (u suštini vrlo binarno) svojstvo
suma sumarum: život se ne mora živjeti svjesno, ali bi se trebao živjeti svjesno, inače nema nekog smisla preživjeti (ne-umrijeti), je li?

Kvantiteta vs. kvaliteta. Život je šaka suza, vrića smija, ali...ne mora ga svatko htjeti živjeti. Štoviše, zar sama činjenica da netko ozbiljno razmatra smrt kao mogućnost govori nešto o tome kakva je to osoba?

lijepi stihovi - Oliver?

ontopic: zašto? to što si npr. ti možebitno (a vrlo vjerojatno jesi, barem jednom, zar ne?) razmišljao o konceptu ubojstva ne čini te (čak ni potencijalnim) ubojicom, je li tako? gotovo svakom čovjeku pomisao na čin samoubojstva prošla je barem jednom kroz glavu za života, ma koliko brzo i mutno. ali velika je udaljenost između "pomisliti" i "učiniti" - jaaako velika, i sreća što je tako (ne mislim sad konkretno na pitanje teme)

ostalo:u ovom slučaju kvantiteta ne znači NIŠTA. vrijednost života ne mjeri se u godinama. zapravo ne mogu odrediti u čemu bi ga mjerio
iako potencijal (života) može uvijek ostati neostvaren, u slučaju smrti taj potencijal poprima vrijednost 0, dakle nema ga - nema NIKAKVE šanse da se ostvari (iako, ima slučajeva kakve su Shamanatrixx i još netko - Sokrat se spominjao - naveo: da se upravo u trenutku smrti ostvaruje taj potencijal - barem jedan njegov dio. to je nešto drugo)

ako netko neće živjeti, ne mora, jasno. ja samo kažem da bi trebao prvo sebi odgovoriti na pitanje zašto ne želi živjeti, i je li sasvim siguran u to. ako nije, mislim da bi trebao pričekati ako je siguran, samo naprijed: lift your head up high, and blow your brains out

Mujo se veseli kad pada kiša jer zna da nakon mora izaći sunce, no u ovom slučaju, zar nije poraz čovjeka da on pokušava preživjeti makar on ne htio?

vidi gore; razmisli, donesi odluku, budi siguran (koliko to možeš biti) u nju. to je sve. ako netko neće živjeti, neka umre. samo nek RAZMISLI o tome: (barem) dvaput, i to vrlo pomno, jer samoubojstvo je ireverzibilan korak

[nepostojeći]

shamantrixx kaže:

Totalno promašen rezon. Jednako tako ja mogu reći da si idiot ako živiš "pod svaku cijenu".

tako je. možeš. ako tako misliš, i trebaš. dokle god ti poštuješ moje pravo na izbor, ja moram poštovati tvoje pravo na mišljenje o mom izboru. to je sve.
znam da ti se čini potpuno nevezano za temu, ali pogledaj ton svojih prijašnjih upisa pa ćeš možda naći razlog mom spominjanju ove zaista irelevantne stvari

Ideš u školu da bi mogao dobiti posao, pa radiš 6 dana u tjednu da bi se prehranio, i ostane ti jedan dan za odmor. Veći dio života radiš ono što se od tebe očekuje, a rijetko tko radi ono što ga je volja. Na kraju... ako živ dočekaš penziju, Sanader ti prokocka mirovinski fond, pa pod stare dane kopaš po smeću. ČEMU?

I još ako negdje zapne... what the fuck? Šta možeš reći da si živio svoj život, ili si samo bio poslušni kotačić u velikom društvenom mehanizmu, i nikad nisi imao priliku živjeti doista svoj život.

U najboljem slučaju, sve što možeš je odabrati zanimanje, ženu, stan, auto i model mobitela. Na to se otprilike svodi život. Vrlo limitiran, vrlo definiran, i reduciran na nekoliko ukalupljenih modela.

Most people are other people. Their thoughts are someone else's opinions, their lives a mimicry, their passions a quotation!
Oscar Wilde

sjajan citat od sjajnog autora. relevantan, međutim, kao i ono što sam ja napisao u prvom odlomku *mig*

moram ti reći da imaš vrlo nihilistički pogleda na život ja nisam govorio o postizanju smisla života (citirao bi Phytonovce, ali neću), već o postizanju individualne sreće u životu - kada je to pojedinac zadovoljan sa svojim životom. netko je zadovoljan i s time da kopa po smeću, jer ima drugih izvora radosti netko nije zadovoljan ni s 432 Ferrarija, a nekoga zaboli za to, dokle god ima svoju obitelj; nekome je bitno biti najbolji, dok se netko zadovoljava sudjelovanjem i tako dalje, i tako dalje...

ali zaista, ovaj tvoj prikaz života je vrlo, vrlo pesimističan. kad tako postaviš stvari, ni ja ne želim živjeti *grin*
ali ja bi radije umro u pokušaju da postignem svoje ciljeve. pa ako ide super, ako ne, je**t ga. inače, legao ja i čekao smrt ili se malo požurio i prosuo si mozak, otprilike mi dođe na isto. osim, što dok čekam smrt mogu se u jednom trenutku predomisliti, dignuti se i "početi trčati" ("Run, Forrest, run!"), a prosuti si mozak, kako napisah Pećini, je postupak kod kojeg nema natrag, pa zaslužuje barem malo promišljanja. i time, malo-pomalo, nakon mnogo suvišnih (eto, priznajem) riječi, dođosmo do one temeljne misli koju sam htio izreći

Tko se odluči ubiti - tome nitko ne stigne pomoći. Ovi što ih "spase" su glumci... ti se nisu ni mislili ubiti. Samo im fali pažnje.

upravo o tim "glumcima" (jao, da ružnog li izraza...) ja i pričam. upravo njima treba pomoć. onaj tko se odlučio umrijeti, umrijet će sa mnom ili bez mene. ali ovi "što im fali pažnje"...tko zna, možda baš to što ih je netko pokušao spasiti ih odgovori od toga da pokušaju ponovo, ovaj put zaozbiljno

Ja nisam rekao da treba umrijeti zato da te pamte. Rekao sam da vrijedi umrijeti za dobru ideju, a obično povijest takve i pamti. To ne znači da je motiv biti zapamćen... ne budi bukvalan, i nemoj izjednačavati motiv sa posljedicom.

ama pobogu! da nisi odgovorio na drugi dio rečenice, pomislio bih da moj post više preletiš nego što pročitaš. ovako ne znam što bih mislio
gle: ja sam samo pokušao dodatno pojasniti rečene stvari i pokušao približiti moj kut viđenja. ovdje, na forumu, ne pričamo strogo samo ti i ja. postoji "opasnost" da netko uleti u diskusiju, pa je ovo bila čista preventiva. mislio sam da je netpotrebna, ali eto, ipak je došlo do toga da moram ponavljati. stoga, i samo stoga, taj dodatak; i nikad nisam rekao, napisao ili pomislio ovo što si mi prišio (zaista, mislim da sam baš u nastavku to i rekao). u redu?

Ne čini mi se da si me razumio, ali neka ti bude

hvala...
trudim se, vjeruj mi. trebao bi imati strpljenja za nas ograničenije...

...očito moraš prvo biti živ, pa tek onda možeš umrijeti

čudno, pomislio sam da SAM JA TO ISTO NEGDJE NAPISAO. hmm... možda se varam. prokleta senilnost!

A što se to čeka? Djeda Mraza, proljeće, izlazak iz krize, rođenje unuka... Kakvu to jebenu razliku radi jednom kad umreš?

kad umreš nema razlike: nema proljeća, Djeda Mraza, tralala ili bilo čega drugoga - po mom mišljenju, nema ništa! za života, međutim ima.
i baš zbog te značajne razlike između života i smrti (jer dok živiš, ima i proljeća, i unuka, i svačega. za Djeda Mraza nisam siguran) treba, prije nego (svjesno i prijevremeno) prijeđeš iz jednog stanja u drugo, treba razmisliti. ako je na pitanje "Ima li život smisla" tvoj nedvosmislen, potpuno uvjeren, jednoznačan i odrješit odgovor "NE!", onda se ubij. ako, međutim, nisi siguran, razmisli opet, ali nemoj djelovati (koknuti se) u međuvremenu dok nisi siguran. a je to.

vidiš, promijenimo li malo pitanje, u "Ima li OVAKAV život smisla" već možemo dobiti dvije alternative odgovoru "NE": umrijeti ili ga pokušati promijeniti. jer, ukoliko bi pomislio umrijeti zbog toga što svoj sadašnji način života smatraš očajnim/strašnim/(pridjev koji opisuje teško stanje po izboru), možda bi mogao razmisliti o tome da ga prvo pokušaš promijeniti, prije nego što se ubiješ? tko zna, možda će ta nova inačica "života" više (ili sasma) odgovarati našim zahtjevima/prohtjevima jesam li se možda sad tematski približio onome što si ti implicirao (makar se i ne slagali, ako je to slučaj)?

napomena (nije za tebe, Shamanatrixx, pa ne moraš odgovarati): kad ja koristim "ja" ili "ti" formu (ili ponekad i "mi", iako je ona sama poopćena), nije riječ o pokušaju personalizacije razgovora ili implikaciji da rečeno vrijedi za neku od osoba u razgovoru, već o korištenju drugačije forme za neodređeni izraz "netko", za koju smatram da je ponekad više na mjestu.
ako bi htio uplesti sebe ili sugovornika kao osobe u diskusiju (u pokušaju davanja inherentnog i relevantnog primjera, bez obzira na rizik ad hominem), koristit ću njegov/njezin nick za obraćanje ili ću prilozima "konkretno", "na primjer" i sl. nedvosmisleno dati do znanja o mojim nakanama

[shamantrixx]

nepostojeći kaže:

znam da ti se čini potpuno nevezano za temu, ali pogledaj ton svojih prijašnjih upisa pa ćeš možda naći razlog mom spominjanju ove zaista irelevantne stvari

Pročitaj ranije postove, pa ćeš možda naći razlog za moj prijašnji ton.

sjajan citat od sjajnog autora. relevantan, međutim, kao i ono što sam ja napisao u prvom odlomku *mig*

moram ti reći da imaš vrlo nihilistički pogleda na život

ideš

ja nisam govorio o postizanju smisla života već o postizanju individualne sreće u životu - kada je to pojedinac zadovoljan sa svojim životom. netko je zadovoljan i s time da kopa po smeću, jer ima drugih izvora radosti netko nije zadovoljan ni s 432 Ferrarija, a nekoga zaboli za to, dokle god ima svoju obitelj; nekome je bitno biti najbolji, dok se netko zadovoljava sudjelovanjem i tako dalje, i tako dalje...

Točno. Onaj tko nie zadovoljan kopanjem po smeću, ili nečim drugim - a poznatim... samoubojstvo i veliko nepoznato iza samoubojstva - također može biti izvor zadovoljstva.

ali zaista, ovaj tvoj prikaz života je vrlo, vrlo pesimističan. kad tako postaviš stvari, ni ja ne želim živjeti *grin*

A što ga to čini pesimističnim? To što je istina?

ali ja bi radije umro u pokušaju da postignem svoje ciljeve. pa ako ide super, ako ne, je**t ga. inače, legao ja i čekao smrt ili se malo požurio i prosuo si mozak, otprilike mi dođe na isto.

Jok. Ako probaš, a ne ide... onda nisi uspio. Ako si prosuješ mozak - uspio si od prve.

osim, što dok čekam smrt mogu se u jednom trenutku predomisliti, dignuti se i "početi trčati" ("Run, Forrest, run!"), a prosuti si mozak, kako napisah Pećini, je postupak kod kojeg nema natrag, pa zaslužuje barem malo promišljanja.

Nitko nie rekao da treba umrijeti bez da razmisliš o tome. Dobra smrt je ona o kojoj si dugo razmišljao... ne predomišljao se... već razmislio.

upravo o tim "glumcima" (jao, da ružnog li izraza...) ja i pričam.

To nisu samouboice - to su iskompleksirani retardi koi ni jednostavnu stvar poput samoubojstva nisu u stanju učiniti kako treba.

Npr. Mišo Kovač

upravo njima treba pomoć.

Točno... treba im pomoć da se uspješno ubiju. Puca se u glavu, i to tako da cijev staviš u usta, i okreneš je prema nepcu. U protivnom samo napraviš nepotreban posao kirurzima, i trošiš novac iz zdravstvenog fonda.

onaj tko se odlučio umrijeti, umrijet će sa mnom ili bez mene. ali ovi "što im fali pažnje"...tko zna, možda baš to što ih je netko pokušao spasiti ih odgovori od toga da pokušaju ponovo, ovaj put zaozbiljno

Teško. Ako jednom time dobiju željenu pažnju, njihova ucjena je uspjela, i to će opet učiniti čim im ponovo bude falilo pažnje.

Ja bi ih zakrpao prvi put, i ako pokušaju opet - gube sva građanska prava, uključujući i zdravstvenu zaštitu... Pa će sljedeći put razmislit dva puta, i napravit to kako treba - ili nać drugi način privlačenja pažnje. Mogu recimo goli trčat oko banskih dvora, ili nešto slično tome.

ama pobogu! u redu?

U redu!

hvala...

Molim

trudim se

I ja isto

vjeruj mi.

Vjerujem ti.

trebao bi imati strpljenja za nas ograničenije.

Da si ograničen odgovarao bi ti drugačije. Onda ne bi mislio da sam nihilist, već bi vjerovao da si za mene crvena krpa. Pošto to nie slučaj, znači da te tretiram sa solidnim strpljenjem, i da si isto zaslužio svojom sugovorničkom kvalitetom.

To što ti ne dajem za pravo ne znači da nisam strpljiv.

čudno, pomislio sam da SAM JA TO ISTO NEGDJE NAPISAO. hmm... možda se varam. prokleta senilnost!

Pa jesi, samo je to toliko očito da nisam uspio uvidjeti odakle ti potreba da mi skreneš pažnju na tu očitu činjenicu ; da ništa mrtvo ne umire

kad umreš nema razlike: nema proljeća, Djeda Mraza, tralala ili bilo čega drugoga - po mom mišljenju, nema ništa! za života, međutim ima.

Pa i ništa je nešto... dapače. Ništa nie tek odsutnost svega. Ništa je sve odjednom!

i baš zbog te značajne razlike između života i smrti (jer dok živiš, ima i proljeća, i unuka, i svačega. za Djeda Mraza nisam siguran) treba, prije nego (svjesno i prijevremeno) prijeđeš iz jednog stanja u drugo, treba razmisliti.

Slažem se da treba razmislit, no ne slažem se da "bilo šta" po default-u vrijedi više od ničega. Sve to "bilo šta" je poznato, a ono ništa je nepoznato. Zanimljive stvari su po svojoj definiciji nepoznate. Poznate imaju naviku brzo dosaditi, i teško nas iznenade. Iznenađenje je plod radoznalosti, a radoznalost ima tendenciju težiti najmanje poznatom. Ono što živi najmanje poznaju je smrt, pa "radoznalost ima tendenciju usmrtiti mačka".

No što je bolje... mačka koja svaki dan provede u kući, jede istu hranu i grije se pored iste peći 20 godina... ili ona koja je bila radoznala 3 godine... i radoznalo odšetala na cestu pod kotače? Koja mačka je više živjela, a koja duže, i postoi li uopće nužno ikakva korelacija između živjeti više - i živjeti duže?

Vidiš da sam strpljiv

ako je na pitanje "Ima li život smisla" tvoj nedvosmislen, potpuno uvjeren, jednoznačan i odrješit odgovor "NE!", onda se ubij.

Pitanje je nepotpuno. Da bi odgovorio moram znati KOME! Ima li život smisla - KOME? Tebi? Meni? Žacku? Općento?

ako, međutim, nisi siguran, razmisli opet, ali nemoj djelovati (koknuti se) u međuvremenu dok nisi siguran. a je to.

E sad već laprdaš da izvineš. Čim moraš razmišljat - znači da nisi siguran. Kakvu god analizu sproveo - nikad nećeš biti siguran, jer nikad ne možeš znati jesi li uzeo dovoljno faktora u obzir, i stoga je svaka analiza - paraliza! I ljudi upravo tako žive... paralizirani. Tamo di ga pustiš - tamo ostane... i "analizira" smisao života dok život prolazi pored njega. Sve što od analize ima je strah od smrti dok je živ. Kakve li debilane... zar ne?

vidiš, promijenimo li malo pitanje, u "Ima li OVAKAV život smisla" već možemo dobiti dvije alternative odgovoru

Da dobiješ drugačiju paralizu. Ljudi se često našale pa to zovu individualnost ili personality. Njihova osebujna paraliza po kojoj se razlikuju od svih ostalih, iako se svi jednako boje života... tj. smrti... što je zapravo život u punom smislu te riječi.

možda bi mogao razmisliti o tome da ga prvo pokušaš promijeniti, prije nego što se ubiješ?

Pa malo šta promjeni život kao samoubojstvo. Di ćeš veće promjene?

tko zna, možda će ta nova inačica "života" više (ili sasma) odgovarati našim zahtjevima/prohtjevima jesam li se možda sad tematski približio onome što si ti implicirao (makar se i ne slagali, ako je to slučaj)?

Nisam siguran što si time želio reći, a nadam se da sam gornjim pitanjima i ukazao na nejasnoće.