Život poslije depresije

[Čupiks]

Lijepo je citati vase price, osjecam se manje samom u svemu ovome. Zalosno je sto je tolika stigma na mentalnim poremecajima, tko zna koliko nas jos ima i pati u tisini. O ovome definitivno treba vise pricati.

A sad jedno pitanje.
Je li se ikome depresija odrazila na fizicko zdravlje?
Ja imam niz tegoba ( sindrom iritabilnog crijeva, gastritis, glavobolje a cini se i autoimunu itd.). A gle cuda, nalazi uglavnom uredni, a ja hocu popi*dit od svakodnevnih bolova ( jos na sve to, ako je los dan pa me depresija i anksioznost spice, onda je bas veselo).

Navodno da mnoge tegobe nestaju ili se ublaze terapijom ( ako se ne varam, englezi ovo nazivaju somatoform disorder ili tako nesto).

Kakva su vasa iskustva s ovom posljedicom (ili uzrokom?) depresije, kako se nosite s njom, i jeste li se uspjeli oporaviti nakon terapije?

[8472]

Ako ne želiš patiti od "stigme", onda kaži da su ti fizički problemi od stresa.
Ionako dođe jedno ze isto.



Kakva stigma kakvi bakrači. Grizeš se samo onoliko koliko prihvaćaš to.

[dire Dawn]

8472 kaže:

Ako ne želiš patiti od "stigme", onda kaži da su ti fizički problemi od stresa.
Ionako dođe jedno ze isto.



Kakva stigma kakvi bakrači. Grizeš se samo onoliko koliko prihvaćaš to.

Pametno.
Najbolje je sutit.
I kad vidis da netko nekog napada okrenut glavu.

Stigma postoji, a oni koji guraju glavu u pijesak samo odmazu.
Hvala vam, niste trebali.

[Leteća]

8472 kaže:

Ako ne želiš patiti od "stigme", onda kaži da su ti fizički problemi od stresa.

Kul. Stres je statusni simbol.

[Điđe T.]

KBT!

Imate i knjigu od Dragice Barbaric "kako pobijediti depresiju KBT tehnikama", tako nešto...nisam čitala ali poznam njen rad, žena je super

Nekome treba terapeut, netko se upozna s tehnikama pa može sam. U svakom slučaju, vrijedi probati.

[Splićankaa]

Kod mene isto je doslo do prosvijetljenja kad sam shvatila:

1. Novaca ima, novci se trebaju trositi, nemoj da ti štednja bude bitnija od trošenja
2. Sport, plesanje po sobi, dopusti sebi djecje i pubertetsko ponašanje (unutar 4 zida haha)
3. Recenica "tijelo uvijek ima energije, ali mozak odasilje krivi signal" ta recenica me trgl da i kad se osjecam ko krepana mačka da se pokrenem.
4. Prestat ispunjavat tuđa ocekivanja (napisati si popis zelja sta zelimo u zivotu ostvariti, dal to mora bit bas "odmah" ili moze prvo zabava, odmor, pa onda karijera, djeca, sto roditelji zele, sto ja zelim, sto drugi misle, zivim li ja za sebe ili sam tu da se prilagodavam drugima? )
5. Prilagodit teme za razgovor ljudima koje to zanima, npr. Zelis se bavit crtanjem, nemoj time davit frendicu koja nema pojma o crtanju nit ju zanima, niti od roditelja ocekivat odusevljenje ako je njima to "meh" , nadi u svom gradu umjetnike koji dijele s tobom tvoj hobi, udruge.
Kucni ljubimac, ako ga nisi u mogucnosti imati, a volis zivotinje, otidi volontirat u skloniste, otidi na izlet jahat konje, otidi u akvarij (izvuci najbolje sta mos iz onog sta imas, a ako i nakon toga to nije to -odseli dalje u veci grad, drugu drzavu, mjesto rodenja i pocetne uvjete ne mozemo birati, sta smo dobili, dobili smo, kasnije mi sami biramo dalje)
6. Ne kukaj. Zaobidi ljude koji kukaju, uvijek ciljaj bolje cak i kad ne vjerujes u sebe, izadi iz kuce makar izgledala ko da te tenk zgazio, ne opterecuj se sta ce ljud mislit, nitko od tebe ne ocekuje da si uvijek dobre volje, bitno je da se ne zatvoris u sobu jos dublje i pred izlazak kremu na lice, opustit lice skroz, da ne ides ukočene face napeta...
7. Prihvati da se ti mjenjas, da se ljudi mjenjaju, da nikad vise neces biti ona stara osoba, da je depresija ko neka "pauza" zivotna u kojoj imas pravo ne jurcati okolo, nego stat na sekund i zagledat se nad zivotom, drugim ljudima, sobom, da je to alarm da trebas PROMJENU u zivotu, da svi ljudi oko tebe imaju i strahove, komplekse ali da se toga mos rijesit korak po korak, vazno je sta ti mislis, osjecas i zelis i svoje potrebe mos zadovoljit a da ne ugrozis druge, mozes i imas pravo ziviti kako ti zelis, a ne kako drugi uvjetuju i ocekuju, a najgore ti je razmisljat sta ce drugi misliti, je ocekuj od drugih sazaljenje, potporu, ti si jaka osoba, ti ces se izdici, snaga i ljubav su u tebi!!!!

[Čupiks]

8472 kaže:

Ako ne želiš patiti od "stigme", onda kaži da su ti fizički problemi od stresa.
Ionako dođe jedno ze isto.



Kakva stigma kakvi bakrači. Grizeš se samo onoliko koliko prihvaćaš to.

Ma boli mene kuki sto ce tko reci o mojoj depresiji. ( Zapravo lazem, jer da je tako, ne bih tu informaciju dijelila samo s uskim krugom bliskih mi osoba. No po prvi put u zivotu mi je vise stalo do mog zdravlja nego do tudeg misljenja, tako da mi ne bi ni smetalo da netko dozna. Dapace, mozda bi to bila dobra prilika da razbijem koju predrasudu o mentalnim bolestima.)

Ne smeta meni toliko sto mi koji smo dijagnosticirani i na putu oporavka "patimo" zbog stigme ( tu se slazem s tom tvojom da se grizes onoliko koliko to prihvacas).

Stigma je prije svega veliki problem zbog onih koji boluju od nekog psihickog poremecaja, a nisu potrazili pomoc. Sram ih je o tome pricati, neki mozda strahuju da ce izgledati kao labilna, emocionalno neinteligentna i nezrela osoba koja ne zna sama kontrolirati vlastite emocije i misli, pa cak i to da si ne zele priznati da imaju dijagnozu jer bi pri tom bili etiketirani kao oni koji su "trknuti u glavu".
Najveci je problem zapravo nedovoljna informiranost koja vodi do stigmatizacije. Moju izjavu da zelim umrijeti nakon nekoliko dana provedenog u krevetu u suzama, roditelji su protumacili kao bezazlenu fazu pubertetske osjetljivosti koja ce proci ( a inace su brizni i angazirani roditelji, bar sto se mame tice).

Jedna meni ( relativno) bliska osoba si je tako oduzela zivot, a zivot je za nju tek pocinjao. Bila je depresivna, sve je upucivalo na to, no nitko ju nije shvacao ozbiljno. I to upravo zato sto se simptomi depresije krivo tumace kao labilnost karaktera. Jer da bi bio depresivan moras biti u katatonicnom stanju, provodeci duge noci u suzama zureci u jednu tocku na zidu. Sve ostalo se tumaci kao "srce blizu guzice" ( popraceno izjavama tipa "daj se razvedri", "sto ti fali u zivotu", "nije tebi nista, samo si preosjetljiv", "kako te nije sram plakati nad glupostima, neki ljudi nemaju sto jesti" i druge divote. Ne kazem da su svi takvi, niti krivim one koji tako reagiraju. Jednostavno su nedovoljno informirani.)

Depresija nije crna, to je pedeset nijansi sive. I nije stvar izbora, to je bolest.
I o tome se treba pricati. Ja znam da hocu, jednog dana kad izadjem iz ove rupe.

[Splićankaa]

Čupiks kaže:

Ma boli mene kuki sto ce tko reci o mojoj depresiji. ( Zapravo lazem, jer da je tako, ne bih tu informaciju dijelila samo s uskim krugom bliskih mi osoba. No po prvi put u zivotu mi je vise stalo do mog zdravlja nego do tudeg misljenja, tako da mi ne bi ni smetalo da netko dozna. Dapace, mozda bi to bila dobra prilika da razbijem koju predrasudu o mentalnim bolestima.)

Ne smeta meni toliko sto mi koji smo dijagnosticirani i na putu oporavka "patimo" zbog stigme ( tu se slazem s tom tvojom da se grizes onoliko koliko to prihvacas).

Stigma je prije svega veliki problem zbog onih koji boluju od nekog psihickog poremecaja, a nisu potrazili pomoc. Sram ih je o tome pricati, neki mozda strahuju da ce izgledati kao labilna, emocionalno neinteligentna i nezrela osoba koja ne zna sama kontrolirati vlastite emocije i misli, pa cak i to da si ne zele priznati da imaju dijagnozu jer bi pri tom bili etiketirani kao oni koji su "trknuti u glavu".
Najveci je problem zapravo nedovoljna informiranost koja vodi do stigmatizacije. Moju izjavu da zelim umrijeti nakon nekoliko dana provedenog u krevetu u suzama, roditelji su protumacili kao bezazlenu fazu pubertetske osjetljivosti koja ce proci ( a inace su brizni i angazirani roditelji, bar sto se mame tice).

Jedna meni ( relativno) bliska osoba si je tako oduzela zivot, a zivot je za nju tek pocinjao. Bila je depresivna, sve je upucivalo na to, no nitko ju nije shvacao ozbiljno. I to upravo zato sto se simptomi depresije krivo tumace kao labilnost karaktera. Jer da bi bio depresivan moras biti u katatonicnom stanju, provodeci duge noci u suzama zureci u jednu tocku na zidu. Sve ostalo se tumaci kao "srce blizu guzice" ( popraceno izjavama tipa "daj se razvedri", "sto ti fali u zivotu", "nije tebi nista, samo si preosjetljiv", "kako te nije sram plakati nad glupostima, neki ljudi nemaju sto jesti" i druge divote. Ne kazem da su svi takvi, niti krivim one koji tako reagiraju. Jednostavno su nedovoljno informirani.)

Depresija nije crna, to je pedeset nijansi sive. I nije stvar izbora, to je bolest.
I o tome se treba pricati. Ja znam da hocu, jednog dana kad izadjem iz ove rupe.

Ma svaki covik ima dijagnozu, samo sta ne odu svi dobrovoljno, ka da bi ja imala dijagnozu, da nisam isla po nju,
Isla se testirat, pa umisto jedne, dobila dvi, valjda je to ka, 1 plus 1 gratis, eto da se nade, da ne bi mala dobila na papiru da nema nista, pa nije uzalud ispisivala testove i potrosila olovku

Ne brini se oko stigme, ljudi su jaaako zatucani po pitanju bolestina, a jako puno ljudi pati i nece da potrazi pomoc, guraju to pod tepih, to sto si ti otkrila uzrok svome stanju, sto si suocena s time, ti si na pola puta da to rijesis, zamisli da nisi to "locirala" i da zivis svaki dan i da se to skuplja, skuplja...

Skuzila si u cemu je fora, gledaj to ka da si slomila nogu, imas nogu u gipsu, iako ti je noga u gipsu, ne smis lezat u krevetu, moras okolo sa stakama da bi cirkulacija radila, pa frustirana si, oces maknit taj gips, ali treba vremena, pa onda maknes gips, pa noga treba ponovno ojacati, pa ojacala noga, sve normalno, pa polagano si spremna za trcanje, opet su ti noge ka prije, uspit ces izic iz ovoga.

Ta sta se ubila, nije niko kriv sta se ubila, niko je nije moga zaustavit, hrpa ljudi djeluju pesimisticno, negativno, pa se ne ubiju. To je nemoguce sprijecit, najgore sto se okolina grize "da sam bar s njim-njom pricao, da sam ovo ono "
depresija je ono sta covik ima u sebi, niko ne moze uc u tudji mozak i upravljat njime, svak je odgovoran za sebe, okolina ti moze malkice bit podrska, ali ne moze te sprijecit od tvojih djela i nit umjesto tebe izliciti, moze te neko obradovati, al depra nije samo manjak radovanja, nego i zapostavljanje osobne higijene, izbjegavanje aktivnosti u kojim si prije uzivala, mislim sve znas i sama, sve to korak po korak triba rijesit.

podrsku i pomoc potrazi od strucne osobe, prijatelj, roditelj, ce pomoc nesto sitno, ali strucna osoba kuzi u potpunosti, probaj s prijateljima i roditeljima funkcionirat sta vise mos ko onakva kakva si bila, znaci probaj izac iz kuce na druzenje neko, makar se osjecala da nemas volje nit energije, s vrimenom ce ti se povecavat.
ufilmaj si film da si ZDRAVA i da je depresija STANJE koje te zadesilo, da je to blagoslov i da si ponosna sta si svjesna da imas snagu ucinit promjene u svom zivotu, ne bi ti ovo bilo dano da podnosis, da nisi dovoljno jaka izac na kraj s time, budi svjesna da ces ponovno biti zdrava i jos jaca.

najgore sta mos sebi ucinit je pomislit da je to trajno i da je to to.
molim te nemoj to sebi umislit, cak i ako se osjecas da si zaglibila, ljudi budu u stanjima psihoze po godinu dana, pa se vrate nazad u normalu, ti imas depresiju, ti ces uspit, ali radi na tome, dan po dan, nije bitno nista, nego da ti budes dobro!

[thirst]

Zanimljivo je ovo čitati.

Evo mog slučaja. Uglavnom, ne sjećam se nekakvih trauma iz djetinjstva, iako su mi se roditelji razveli kada sam imao 6 godina (sada 33), nisu se pretjerano svađali, promijenio sam dvije osnovne škole (živim u veće gradu) - u drugoj mi je bilo fantastično, svi su me voljeli i ja njih - iako sam u kasnijim razredima bio malo "masniji" pa su me neki zvali "Medo" ili jednostavno "Masni" hahahaha. U srednjoj školi sam bio u divljoj ekipi, sve mangupi - sa gipsom i zavojima dolazili u školu, brijali glavu, cura je uvijek bilo ... veza i vezica, cuganje, pušenje trave, nikad kemija i sl., koncerti, privatni tulumi i to se nastavilo na faksu. Prvi sam potratio u pijanstvu a drugi završio u roku iako sa skoro čistom dvojkom. Zaljubio sam se 2005. u djevojku, jednu Slavonku - iako po nekim "standardima" - više karakterno i mentalitetu nije bila NIKAKO moj tip. Strašna kemija je bila među nama, nekada bi učili zajedno - znate kako bi to učenje završilo ... i kad nisam bio pored nje, sanjao sam je. Bio sam potpuno zaluđen. Doznao sam uskoro da sam u ljubavnom trokutu ali me nije bilo briga, na kraju je pukla i ostavila nas oboje. Smršavio sam 25 kg, nisam se trijeznio - i dan danas me prođu trnci kad pomislim na nju, iako imam predivnu ženu i 2 djece, ona bar 4 sina. Imao sam tu neku legendarnu ekipicu od koje su trojica ostala kroz cijeli život, i tu su kada zatreba iako imaju dosta svojih problema i nisu neki pozitivci. U zadnjih nekoliko godina gubio sam poslove kao na traci, to me dota pogodilo, strah za egzistenciju. Otišao sam raditi prvo u Njemačku pa u Irsku, ostavljajući obitelj za sobom, uvijek u nekoj rupi s nepoznatim ljudima. Srce me vuklo kući neprestano ... prošle godine je sestra dobila rak, djed za kojeg sam bio vezan umro je, s prijateljima ne ide glatko kao prije - nisam sretan na sadašnjem poslu jer mi teško pada ljudska glupost. Uglavnom, jedan dan me samo puklo, puls 230, skočio tlak koji je inače nizak, utrnjenje cijelog tijela, hitna pomoć ... mislio sam da je kraj. Osjećaj koji je strašan i nažalost, ponovljiv. Tliko sam se u 7-8 mjeseci napatio prije nego što sam krenuo kod psihijatra i počeo s Eliceom, puno radim i pokušavam naći sreću i smisao bar u toj djeci, jer u ničem drugom ne nalazim. Pokušavam otputovati tu i tamo, probao sam i vožnju biciklom i plivanje, sigurno pomaže - ali jako me pogađa sve loše što se događa, postao sam preosjetljiv - ljudska rasa općenito me zamara i teško mi je prihvatiti koliko je društvo morbidno, prevrtljivo i opasno ustvari. Razmišljao sam i o kupnji psa ali nemam vremena za istog. Evo, dobio sam potrebu da ovo napišem, nisam baš dobro spavao - imam glupe snove ... ali ipak mi se čini da svakog dana i u svakom pogledu - sve više napredujem, uskoro krećem na grupne terapije i eto - držite se ljudi.

[Splićankaa]

Pjegavi poriluk kaže:

nisam nikad imala dijagnosticiranu depresiju, ali sam svojevremeno nekako digla ruke od života

udebljala sam se, igrala doma igrice po 10 sati, potpuno zanemarila faks, nisam dala nijedan ispit u 3 godine, našla si dečka s kojim mogu tako dangubiti jer je i on isto bio u istoj fazi
to je trajalo 3 godine i onda sam se trgnula

ispisala se sa starog faksa, upisala novi, krenula trenirati, komunicirati s ljudima, prestala sam umišljati da sam nevidljiva, poradila na samopouzdanju, upisala tečaj plesa
ali i tu sam se počela gubiti
kao da sam uzela nagli zalet i odjednom je elan prestao
valjda sam isforsirala mozak, toliko sam htjela nadoknaditi izgubljeno vrijeme da sam pretjerala
u godini dana sam izmijenila 3 instrumenta, pokušala naučiti plesti, štrikati, ma svašta nešto, da ne nabrajam
baš onako, teška manija

danas tek shvaćam kako se život ne može konzumirati tako iako je bezbroj sadržaja
sad uživam u sitnicama, toplom kruhu, finoj kavi, kvalitetnoj osobi s kojom mogu pričati (dovoljna je jedna, ne njih 10 kao nekoć), šetnja peseka, dobar film, zanimljiva knjiga, djeca koja se igraju u parku, ajvar na sniženju
više ne trčim za hobijima, držim se jednog i to je to
sa sportom nisam prestala i mislim da me to najviše diglo iz mrtvih
gejmati sam prestala, možda jednog dana to opet uvedem, ali jednom tjedno

izbjegavam tupave tv sadržaje, nemamo ga uopće u stanu, eventualno malo škicnem neku glupost na jutubu
isključila sam si mobilni internet tako da mogu biti prisutna u nekim trenutcima, kada hodam ulicom ili se vozim tramvajem ili čekam nešto
promatram svijet oko sebe, ovako bi samo buljila u mobitel

valjda se radi o samopoštivanju i samopouzdanju, nekoć bi mislila da ionako nikog nije briga za mene, da bi bilo svejedno da sad crknem
ali sada znam da je ipak nekom stalo do mene - meni

baš mi je draga ova tema, sviđaju mi se vaše priče i inspiriraju me
digneš se i padneš i digneš se opet, to znati biti čovjek

Poriluk, mene bas sad drzi to sto je tebe drzalo.
Doslovno sad se forsiram ici posvuda, svaki tjedan zalim dosta toga probati, ono doslovno se osjecam kao da sam "pogreska" kao da nisam dovoljno dobra, da drugi ljudi s lakocom ulaze u ljubavne veze, da s lakocom mjenjaju poslove, a ja se osjecam kao da sam puna strahova.
Zanima me koliko dugo te drzalo to stanje da si zeljela hrpu hobija isprobati i nauciti?

Mene to sad drzi i ne mogu se smirit, doslovno sam se razmahala previse.

Cega god se uhvatim ili planiram osjecam da cu ionako biti samo prosjecna i da se s time vec ionako bavi jako puno ljudi i "sjetili" su se prije mene, pa sto cu ja to zapocinjat.
S druge strane sam se aktivirala dosta.

[Josephine Anne]

Meni je puno pomogla knjiga Helmuta Wandmakera:" Želite li biti zdravi? Zaboravite kuhanje". Daleko od toga da ne kuham ali ujutro i u večer jedem voće naravno napravim i iznimke, nisam robot al se držim tog pravila.
Knjiga je odlična jer vam otvara pogled na hranu kao takvu, na voće i povrće kojeg na žalost ne jedemo dovoljno. Upozorava vas na probleme koji se mogu pojaviti jednom takvom prehranom jer se organizam uz pomoć zdrave hrane, prijesne hrane sam čisti i liječi. Ne kažem da ljudi prestanu piti tablete, nikako! Smatram da svaku promjenu treba uvoditi polagano i mudro. Ovaj citat mi se pokazao istinitim: "Jedi prijesno, osjećat ćeš se radosno; jedi hladno osjećat ćeš se mlado." - narodna poslovica
Bitno je naglasiti da postoje određe krize koje se prolaze tijekom čišćenja otpada u našem organizmu čak je dobro to sprovoditi uz vodstvo liječnika opće prakse ali koji zna o prehrani koja se sastoji od sirovih namirnica. Meso ne ulazi u obzir! Mada kod nas takvih liječnika nema, možda ih i ima u Zg premda sumnjam... Prva doktorska disertacija je napisana na tu temu u Parizu, 1899. godine premda su glavni pobornici takve prehrane većinom bili Njemci. Ima nešto u tome što unosimo u tijelo da se mora odraziti i na fizičko i na psihičko zdravlje.

Mislim da mi je takva prehrana puno pomogla u vezi anksioznosti, nesigurnosti i ostalim demonima koji se svakom pojave s vremena na vrijeme.

[Sri]

zanimljiva tema,
evo mogu iznijeti svoje iskustvo nakon godina borbe s depresijom ... opet imam depresivnu epizodu, ne znam koji joj je broj.... u takvim stanjima jednio što mi pomaže je korigiranje terapije, znači mijenjanje ili podizanje doze AD-a, a kad je kriza, popijem tbl za smirenje... Imala sam super fazu, trajala je 6 mj... i onda opet bum, e sad što je uzrok, mislim da znam.... prošla sam teško zdravstveno razdoblje plus kriza na osobnom planu. Organizam pamti, nakuplja i onda bukne. Koliko će trajati oporavak, ovisi o tome koliko je trajalo to stresno razdoblje... Dakle bit će faza depresije i faze bez nje... dok jednog dana organizam ne dođe u harmoniju (nadam se)...
Kad si u depri, onda ti se ništa ne da i ne pomažu priče razvedri se, zdravo jedi, trči, idi u šumu, nabavi kućnog ljubimca, itd... možda kod lakših depresija... kod težih je uspjeh dovući se do kupaonice i oprati zube... Krevet ti je jedino mjesto obitavanja ... ma oni koji su bili u depri, znaju o čemu govorim...
A lijepa razdoblja, ona bez depre? Euforija.... Ali kratko traje... Eto...

[Depreser]

Pozdrav svima!
Vidim da se jedno vrijeme nije pisalo u ovoj temi .
Mene prvenstveno zanima da li postoji život poslije depresije i jeli netko uspio imati bolji život.
Pod bolji život mislim da je uspio nadoknaditi izgubljeno, završiti Fax, naći bolji posao...
Mislim da je evoluirao u nešto bolje, više?
Koliko pratim ovu temu svi koji su potonuli u ovu opaku bolest, stanje, poremećaj, nazovimo to kako got...
Vidim da se svi vraćaju nekako na 50% od onoga što su imali i bili prije.
Postoji li osoba koja je sve to pobijedila i vratila više, vratila se jača, veća, bolja?
Mislim kuzite o čemu pričam???

[Martian7]

Depreser kaže:

Pozdrav svima!
Vidim da se jedno vrijeme nije pisalo u ovoj temi .
Mene prvenstveno zanima da li postoji život poslije depresije i jeli netko uspio imati bolji život.
Pod bolji život mislim da je uspio nadoknaditi izgubljeno, završiti Fax, naći bolji posao...
Mislim da je evoluirao u nešto bolje, više?
Koliko pratim ovu temu svi koji su potonuli u ovu opaku bolest, stanje, poremećaj, nazovimo to kako got...
Vidim da se svi vraćaju nekako na 50% od onoga što su imali i bili prije.
Postoji li osoba koja je sve to pobijedila i vratila više, vratila se jača, veća, bolja?
Mislim kuzite o čemu pričam???

Kod mene to više ide onako ciklički: par mjeseci depresije, pa onda 7-8 mjeseci super i tako u krug.

[Azaleja]

Depreser kaže:

Pozdrav svima!
Vidim da se jedno vrijeme nije pisalo u ovoj temi .
Mene prvenstveno zanima da li postoji život poslije depresije i jeli netko uspio imati bolji život.
Pod bolji život mislim da je uspio nadoknaditi izgubljeno, završiti Fax, naći bolji posao...
Mislim da je evoluirao u nešto bolje, više?
Koliko pratim ovu temu svi koji su potonuli u ovu opaku bolest, stanje, poremećaj, nazovimo to kako got...
Vidim da se svi vraćaju nekako na 50% od onoga što su imali i bili prije.
Postoji li osoba koja je sve to pobijedila i vratila više, vratila se jača, veća, bolja?
Mislim kuzite o čemu pričam???

Da,ima.