Tuga za uginulim ljubimcem

[LongHorizons]

Danas je 6 mjeseci otkako mi te više nema, mišiću moj maleni.

[chica bomb]

Godina i pol otkad nema moje Mice.
S njom je zauvijek i nestao naljepši dio mog života.
Nikad više takve mačke i prijateljice.
No, tebi je sada lijepo...tamo negdje.

[chica bomb]

I nakon godine i pol pronađem 2 dlake od svoje mice.
Tu istu noć sam ju sanjala nakon dugo vremena i bila je agresivna prema meni, ogrebala me i napadala, jastukom sam se branila u snu.
I nakon toga je lijepo, spokojno spavala i ja sam ju gledala.
Tko zna ima li ovaj san neko značenje i zašto me u snu posjećuje samo kada sam ekstra loše i kad mi je teško ili je to samo zbroj nekih mojih podsvjesnih sjećanja jer sam eto i nakon godinu i pol našla dio nje.

[slanomore]

Pozdrav svima vama koji ste doživjeli tragedije sa svojim najmilijim ljubimcima. Nova sam na na forumu, a čitam sve postove još od DorothyZg.
Priča o nesretnom mačiću koji je poginuo na cesti me užasnula, kao i ogromna tuga njegove jadne vlasnice. Da, ja zaista ne vidim razliku između gubitka ljubimca i člana obitelji, koliko god to većini djelovalo užasavajuće. Dapače, beskrajnu tugu koju sad proživljavam ne mogu usporediti ni sa čime dosad...
Moja mila, najdraža, najneobičnija i nelijepa (fizički) maca napustila me na najgori način sredinom kolovoza. Mica moja nesretna, udomljena preko Prave šape, jedva izliječena od pregršti bolesti, sterilizirana, živa ko vrag, a teško udomljiva, jer nije bila klasična ljepotica, provede kod nas manje od godinu dana u ljubavi i pažnji koliko je to god moguće. Putovala je i na more, imamo starog mačka od 14 godina, ona joj je bio kao neki mentor, a ona njemu dosađivala svojim vragolijama, ali ga i podsticala na više kretanja. Da skratim, najveći UŽAS sam doživjela kad sam nevino išla baciti smeće u kantu (onu, na cesti, vlasništvo kuće), a u njoj leži moja ljubav, srećica i sve na svijetu!!!
Hladna, ukočena, bez vidljivih ozljeda, samo mali curak iz ustašca nečeg krvavog, slina ili nešto. Izvadila sam je van, u potpunom šoku, nevjerici, obamrla. Umotala je u svoju lijepu bijelu bluzu i odnijela je zakopati u šumarak iza garaže. Muž je bio isto potresen, obožavao ju je, ali on nije od onih što pokazuju osjećaje. Nabrala sam ko u nekoj omaglici nešto cvijeća iz vrta, zapalila svijeću, iako je bio vruć dan i plakala neutješno uz jednu na drugu cigaretu. A za dva dana je zlatica trebala ići s nama na more. Ne znam kako sam provela ta dva dana, nije mi se uopće išlo, kao da nju mrtvu u grobiću ostavljam samu. Poveli smo starog mačka, svi me tješe koliko mogu, ali nema dana da ne isplačem dušu. Kćeri, koje su je i nabavile u udruzi, tješe me na potpuno racionalan način, znam da imaju pravo, ali ne ide i ne ide. Zlato moje, i ja se nekako nadam da će mi se pojaviti u nekom obliku, iako nisam sklona vjerovanju u takva "bolja mjesta". Njena lijepa dušica je zbilja možda negdje, ali šta mogu kad u svojoj sebičnosti i boli želim i njeno neugledno, teško udomljivo tjelešce... Upravo takvu kakva je bila. Svi ste mi jedini pravi sugovornici i kakva-takva utjeha.

[salevart]

Divna, ali tuzna prica. Divna zbog tolike ljubavi prema toj mackici.
Podrska od mene u tuzi.

[LongHorizons]

slanomore, rasplakala me tvoja tužna priča. Iskreno mi je žao zbog tvog gubitka. Kako se sada osjećaš? Jesi li išta bolje? Stvarno je grozno to što ti se dogodilo. Tebi, i tvojoj dragoj, voljenoj maci.
Koliko ti je ljubimica bila stara (barem otprilike, znam da si ju udomila pa ne možeš u to biti sigurna)? Dakle, nemaš pojma od čega je umrla? Ti bi sigurno primjetila da se ona razboljela, pa makar to bilo i naglo. Jesi li pomislila na to da je možda pojela neki otrov, i onda od njega tako naglo uginula? Možda je čak pojela otrovanog miša. Takav je bio slučaj moje sestrične kojoj je mlada mica uginula u groznim, bolnim mukama jer je pojela otrovanog miša - koji je sam pojeo otrov za voluharice pod grmom lješnjaka, kojeg su vlasnici biljke na polju ostavili (da krtice i voluharice ne potkopavaju rupe pod korijenom biljke i tako uzrokuju njeno sušenje).
Mica ti je onda najvjerojatnije uginula na dvorištu? Znaš li tko ju je bacio u kantu za smeće?
Još jednom, jako mi je žao zbog tvog gubitka, i zbog užasne traume koju si morala proživjeti. Tako nešto grozno i bolno nitko ne bi smio doživjeti.
Drži se i pokušaj biti jaka.

[LongHorizons]

chica bomb kaže:

Tko zna ima li ovaj san neko značenje i zašto me u snu posjećuje samo kada sam ekstra loše i kad mi je teško ili je to samo zbroj nekih mojih podsvjesnih sjećanja jer sam eto i nakon godinu i pol našla dio nje.

Mislim da ti je to podsvjesno. Odnosno, smatram da između snova i onog što nam se događa ili onog što će nam se tek dogoditi postoji uzročno-posljedična veza. Pronašla si nešto njeno, u ovom slučaju njenu dlaku, i to je, po meni, potaknulo san. Meni se tako nešto često zna dogoditi. Također mi se događa da prvo nešto sanjam, a onda mi se drugi dan desi nešto iz tog sna; neki detalj kojeg sam sanjala. To ti je kao neka vrsta predosjećaja. Još jedan dokaz da je cijeli svemir i sve u njemu, uključujući i nas, povezano. Kao neka kolektivna svijest, te nam se mnoge stvari u životu dešavaju po tom sinkronističkom načelu. A dio tvoje mace (ili njena duša ako ti se više sviđa ta riječ) je po toj teoriji također dio te kolektivne svijesti. Tako da je po toj teoriji, hoćeš-nećeš, sve povezano. To, naravno, ne mora nužno biti istina. To je samo moja intuicija; moja sklonost takvom razmišljanju.

[billyray]

Ovo je meni pomoglo, možda pomogne još nekome:
Kada je jedna mala i živahna mica koju sam obožavao uginila od FIP-a, moja djevojka je baš odlazila nazad k roditeljima i nakon što sam ju otpratio, uputio sam se na duži put pješke, s micom u kutiji do mjesta gdje smo ju namjeravali pokopati.

Kada sam ju pokopao, obećao sam si da ako ikada napravim išta vrijednoga, tipa strip, knjigu, neku priću, da će ona nastaviti postojati u istoj. Originalni plan je da to bude kao lik s njenim imenom i njenim karakteristikama oko kojeg bi se pobrinio da bude zakon koliko je i ona bila. No može biti i firma koju jednog dana otvorite ili bilo što drugo što vama odgovara.

Nakon što je uginila sam osjećao potrebu za tu dužu šetnju sam s njome i ta odluka da ju prenesem u nešto i da će time na neki način nastaviti postojati barem u mome umu, je bila stvorena na mjestu kad sam ju zakopao, no smatram da mi je upravo to pomoglo u nošenju s time, jer na taj način, barem za mene, nije kraj.

[slanomore]

Puno hvala svima na riječima podrške, a osobito mi je drago da se javila LongHorizons, jer me se njena tragedija nekakao posebno dojmila, tako da često mislim o tome, kao da sam osobno u tome sudjelovala. Naravno, uz dužno poštovanje i svih ostalih sudbina, jer je svaka bol bol za sebe. Samo onaj očaj sa iskopavanjem jadnog malenog mačića ukazuje mi na potpuno ludilo od bola, a i grozno nerazumijevanje bliže obitelji...
Moju macu su udomile moje kćeri preko Prave šape prije točno godinu dana, kad sam s mužem i starim mačkom bila na moru, gdje imam vikendicu. Kad su mi to javile telefonom, onako, suspregnuto i u strahu od reakcije, zbilja mi nije bilo drago. Naime, prije nekih 6 mjeseci umrla mi je u mom krevetu stara maca od najmanje 15 godina (mama starog mačka) koju su one obožavale. Bila je malo antipatična, ali - ljubav je ljubav. Nisam bila spremna za novu, osobito što sam znala da muž ne bi bio za to. On obožava ovog sadašnjeg starog mačka. Tako da je pao dogovor da mu kažemo da je maca dolutala. Da skratim, oboje smo je iskreno zavoljeli, čak mislim više od njenih udomiteljica. Bila je stara 2-3 g., po riječima one tete iz Prave šape. Kćer je s njima morala potpisati neki ugovor, što je u redu.
Da, i meni je palo na pamet da nije možda pojela otrovanog miša, ali si nekako mislim da bi se takva otrovana ipak dovukla do kuće, a onda bismo možda i stigli reagirati. Iako, mačku navodno nije baš lako otrovati, jer su opreznije kod hrane od pasa. Tako sam čula, ali nije provjereno. Grize me savjest što uopće nisam obraćala pozornost na to da je nema cijeli dan. Ujutro je normalno doručkovala, a u 6 popodne tog strašnog ljetnog dana sam ju našla u smeću. Još sam ja osobno oko podneva dovukla tu kanturinu natrag u dvorište s pločnika nakon što su smetlari otišli, tad već možda s njom unutra, možda čak i još živom!! Jasno da nisam tad zavirila unutra. Dakle, nisam se uopće obazirala na to što je dugo nema, jer ljeti kad su bile vrućine, obje mačke su odlazile nekamo u hlad, pa ih nema satima i eto... Što je paradoksalno, trebali smo ići na more sljedeće jutro. Ja nisam nosila kućno smeće u kantu, nego samo neki stiroporni podložak bačen u vrtu. Da sam ga slučajno odnijela u kućno smeće, umjesto direktno u tu prokletu kantu, zabrinuli bismo se gdje nam je maca tako dugo. Već je bio pripremljen i očišćen posuđeni transporter za nju (jer naš je bio za drugog miceka). Dakle, mogle su biti već sve stvari u autu, da samo čekamo moju zlaticu, pa da odem baciti kućnu vreću u smeće prije samog polaska, pričekat macu i na put. Što bi tek tad bilo??? I ovako sam se jedva odvukla nakon dva dana na to prokleto ljetovanje, ako se to može tak nazvati.
U očaju sam poslala mail Pravoj šapi da ih obavijestim o toj tragediji, a odgovor me prilično začudio. Znam da se beskrajno trse oko mačaka, svih, baš svih, ali nisam vjerovala da smatraju da se ta tragedija mogla spriječiti tako da macu puštamo van samo kontrolirano. Tako su mi rekli da su uputili moju kćer kao njenu udomiteljicu. Ja do tad nisam imala pojma da postoje vodilice za mačke... Iako, mislim da je to za kućne mačke, koje tako povremeno idu van da malo prošeću na zraku i vide neku pticu i sl. Moja maca je bile jednostavno tako strašno živahna da nisam sigurna bi li to podnijela. To bi za nju bilo mučenje, kad ne bi mogla ništa uloviti niti se odskitati kud želi. A opet, sad da mogu vratiti vrijeme... Kćeri mi stalno govore da je i ovo malo (samo 10 - 11 mj.) kod nas bila voljena i sretna. Meni je to sve slaba utjeha, iako je točno. Da je ostala i trajno u Pravoj šapi bar bi bila živa. Zimus ju je izgleda isto trknuo auto, jer je došla kući nekako žalosna i čudno je hodala. Dva-tri dana nije izlazila uopće, pa samo se već ponadali da je naučila lekciju i da više neće na cestu. Ali, eto...
Svaku večer imam krizu, normabel mi je ko bombon postao. Ujutro kad se probudim pomislim "još jedan šugav dan".
Dala bih svoja dva stana i viksu samo da je živa. Sad sam baš zadavila opširnošću, al sam usamljena u žalosti, samo vas ovdje imam.
Billyray, ideja je super kreativna, svaka čast. Dobro je kad netko može tugu pretočiti u stvaralaštvo.

[LongHorizons]

I tebi puno hvala, slanomore, i ja isto mislim na tebe, i na užas koji te zadesio. Možda je tvoju micu čak trknuo auto, pa je od siline udarca odmah preminula. Pošto si rekla da na njoj nije bilo vidljivih ozljeda zaključujem da nije bila pregažena, kao moj maleni anđeo. Možda zbilja nije pojela otrov ili otrovanog miša. Uzrok smrti će eto, izgleda, ostati nepoznanica. Ali i ono što kažeš - što bi bilo da ju uoće nisi vidjela/našla u toj kanti? Da li bi se i sada pitala gdje je ona? Možda bi se nadala da je samo odlutala i da će se svaki čas vratiti kući. Vjeruj mi, to bi ti bilo najgore mučenje; iščekivanje da se ona vrati. To bi ti živce iskidalo.
I ja se, kao i ti, grizem za mnoge stvari. Još uvijek se krivim za njegovu smrt. I krivit ću se do kraja života, to je sigurno. To se neće promijeniti. To je gotova stvar. Sada pokušavam naučiti živjeti s time, pošto si ne mogu i ne želim oprostiti.
I onaj moj očaj sa iskopavanjem mog jadnog nesretnog mačića dobro ti je ukazao: Potpuno ludilo od bola...
Citirat ću ove 2 tvoje rečenice, jer sam u njima prepoznala sebe: "Svaku večer imam krizu, normabel mi je ko bombon postao. Ujutro kad se probudim pomislim "još jedan šugav dan".
Nisi sama u svojoj žalosti, imaš mene. Piši što te god tišti. Ja ću biti tu za tebe i pokušat ću ti pomoći ako mogu.

[slanomore]

Hvala ti na odgovoru LongHorizons, proživljavamo slično, meni je danas točno mjesec dana od moje tragedije.
Ne znam bih li se bolje osjećala da je nikad nisam našla, možda bi postojala neka malena nada da ju je netko drugi udomio, jer je bila jako pitoma. Iako, po izgledu teško... Taj dan nije ni nosila ogrlicu, kao ni ranijih dana radi vrućine, jer smo nekako mislili da to oko vrata još dodatno grije.
Sve sad pišem same gluparije, više ništa nije važno. S mukom obavljam svakodnevne poslove, moja obitelj zna da me to pogodilo, ali nitko ne zna koliko mi je strašno teško, osim možda samo tebe i ostalih na forumu, ali vjerujem posebno tebe. Zato toliko suosjećam s tobom, danas sam se sjetila i tvojeg jadnog Šarka i njegove sudbine. Možda ga je ipak netko udomio...
Imam veliki problem u tome što se zapravo niti ne trudim osjećati bolje, koliko god to neosnovano djeluje, kao da bih je izdala ako bi mi bilo bolje. Mehanizmi poput racionalizacije ništa zasad ne pomažu. Ono, tipa, živjela je kratko, ali sretno (kao i tvoj voljeni Leo), znam da je to istina, ali ne... ne ide i gotovo. Ne volim izaći na dvorište, otići u šupu, jer smo je iza nje pod jednim drvetom u šumarku sahranili. Kad sam bila na moru čitala sam o onom strašnom trenutku kad si našla iskopanu rupu, ako sam dobro shvatila. Stalno sam strahovala da i ja to isto na zateknem, ali nisam, samo je zemlja malo uleknuta. Danas idem tako zapaliti svijeću, šta drugo mogu. Naručila sam se psihologici koju posjućujem već nekoliko godina iz drugih razloga, ali nisam bila već dulje vremena. Ona je potpuno u redu, ali znam da nije posebno vezana za životinje. No vjerujem da će shvatiti da je tuga tuga, bez obzira žalili mi za članom obitelji, psom ili kaktusom. Sigurno će mi savjetovati što više izlazaka među ljude, ali ja se zatvaram u kuću, svaki odlazak van mi je muka, a trebao bi biti ljekovit. Eto, šta više reći, emotivnost je po većini divna kvaliteta, ali patnja je na žalost dio nje...:

[LongHorizons]

Uopće ne pišeš gluparije, i važno je. Važno je u smislu da razgovor ipak pomaže. Ipak bude malo lakše. Znam po sebi; prije sam se stalno zadržavala na temi i pisala. To pisanje mi je itekako pomagalo u smanjenju moje boli. Pomagalo mi je da ne poludim.
Tako da mislim da je i tebi bitno da to izbaciš iz sebe; Tu bol, osjećaj krivnje, frustracije. Bit će ti lakše. Podnošljivije.

Misliš da bi ti možda bilo lakše da ju uopće nisi našla? Da si nastavila živjeti u nadi, uvjerenju da ju je netko drugi udomio?
Zašto kažeš da bi ju zbog izgleda netko teško udomio? Pa tvoje kćeri su ju udomile...
Niti meni nije nikakva racionalizacija pomagala. Tipa: "Živio je kratko, ali imao je lijep život". Obično su me takve izjave bacale u još jaču depresiju. Mislila sam: "Čemu onda taj prekratki život, zašto mu je uopće dat? Bolje da ga onda nije uopće bilo. Bolje da uopće nije postojao. Poštedjelo bi me ove beskrajne patnje." Nije mi to davalo nikakvu utjehu. Nisam u tome nalazila nikakav smisao. I da, dugo sam se opirala tome da si pomognem, da si dam oduška, da se prestanem prema sebi odnositi sadistički.
Da, dobro si shvatila: neki strvinar, lisica ili lasica valjda, ga je iskopala i požderala. Našla sam samo njegove kosti razbacane okolo groba, s ponegdje koji komadić njegove dlake. Njegov grob se nalazi u šumarku, iza voćnjaka, gdje ima dosta divljih životinja, tako da uopće ne iznenađuje to što se dogodilo.
Jel tebi pomaže to što odeš do mjesta gdje je zakopana? To što joj na grobiću zapališ svijeću?
Tuga je tuga, potpuno točno, i uopće nije bitno za kim ili čim tuguješ, osjećaj gubitka je isti. I ja sam se zatvarala u kuću, tako mi je bilo lakše; nakljukala sam se s tabletama, ležala u zamračenoj kući, plakala, i čekala da me tablete ošamute, da izgubim svijest makar na sat-dva, jer jedino tad nisam osjećala bol i krivicu koja me je razarala.
Vidim da si stvarno pročitala moje postove - znaš sve i o Šarku - mojoj velikoj srećici, ali i patnji. Još uvijek mi je nepodnošljivo teško kad se njega sjetim. I onog što mu je učinjeno. Upravo ta misao - da ga je netko možda udomio - je i meni bila utjeha, slamka spasa, nešto za što sam se držala da ne poludim.

[slanomore]

Sutra dolazi novi mačić, poklon kćeri od prijateljica za diplomu... Ne veselim se nimalo, naravno da ću se brinuti o njemu - i strepiti od stradavanja na cesti.
Grobić svoje ljubavi sam uredila, dekorirala, ako tako mogu reći. Idem tamo povremeno, ne prečesto, jer se odmah rasplačem. Inače, prije nekoliko dana me mlađa kćer uhvatila kako čitam ove postove, pa me "oprala" na racionalan, ali po meni pregrub način. Opet ono - dosta je više toga, bilo joj je lijepo kod nas, život ide dalje itd. itd. Još nešto - ti si mazohost, kad pomisliš na nju, odmah skreni misli na nešto drugo, nemoj se time namjerno mučiti. Da, taj dio je točan, ne skrećem misli s nje, to doživljavam kao neku izdaju, a znam da sam u krivu. Ali tako se osjećam... Šta mogu kad me sve, skoro baš sve podsjeća na nju. Kad se spomene neki događaj, ili se sama sjetim nečeg, prva je pomisao - tad je još bila živa, a ne npr. kako je bilo i detalji važni za proživljeno ili viđeno. Svoj život dijelim na ono prije i ono poslije. Svaki dan mi je hvala bogu, jedan dan manje.
Kako si ti, LongHorizons? I svi ostali?

[LongHorizons]

Pa ja sam bolje nego što sam bila. Naravno da još uvijek osjećam krivicu jer zaista i jesam kriva. Ali - pomirila sam se sa sudbinom. Razlika je u tome. Činjenica jest da ja nisam dobro brinula o svom mačiću, koliko god da sam ga voljela. To se ne može promijeniti, isto kao što se ne može promijeniti činjenica da će on meni uvijek faliti. Da ću uvijek tugovati... čeznuti za njim.

Shvaćam sve što proživljavaš, jer mi je i samoj bilo upravo tako. I mene je apsolutno sve podsjećalo na njega. Sada više nije tako - da me sve podsjeća - ali stvarno je bilo. To je sve prirodno kako se sada osjećaš. Dozvoli vremenu da učini svoje. Nemoj dozvoliti nikome, pa makar to bila i kćer, da ti soli pamet. Meni je itekako pomagalo to što sam čitala (sve) postove na ovoj temi. Upravo to čitanje tuđih postova, koliko god da su bili tužni, i koliko god da sam plakala radi njih, mi je pružalo utjehu. Pomoglo mi je da shvatim da nisam sama u toj boli; da nisam sama u tom užasu kojeg sam proživljavala.

Kako je novi mačić? Kakvi su tvoji dojmovi o njemu? I dojmovi tvoje obitelji? Znaš, i ja ga imam. Novog mačića, mislim. Nabavila sam ga u 8. mjesecu, nakon što sam se vratila s mora.

[Preveza]

Sve ga redje sanjam..to je i dobro i lose..svet vise nije isti bez njega i nikad nece biti..nestala je i bezbriznost zivota...

[slanomore]

Prošlo je više od tri mjeseca otkada sam ostala porušena, ne znam sada bolji izraz, otkad nema moje ljubimice,
vjerujatno stradale na prokletoj cesti, a jednostavno ubačenoj u kantu za smeće. Izbjegavam proći pokraj njenog
grobića, a opet, održavam ga koliko mogu, i povremeno palim svjećice. Imam novu macu, tromjesečnog mačića, ludo
zaigranog i preslatkog, sve mi se više uvlači pod kožu, pa bol više nije inako prestrašna. To je dobro za mene, ali
postoji osjećaj izdaje radi toga. Mislila sam da se nikad, baš nikad neću oporaviti. Ali eto, vrijeme čini svoje, ali ipak
najviše dolazak novog bespomoćnog bića. Ponekad si mislim kako sam grozna osoba, moja jadnica je bila toliko voliko voljena, a sad je i ta bol sve manja. Nek ovo bude utjeha za sve vas koji ste u onoj najgoroj fazi. Vjerujte, znam kako je to, nikad za čovjekom nisam bila toliko strašno nesetna.

[LongHorizons]

moja tuga je ogromna jer mi njega više nema. jer mi njega nema više pored mene. toliko ogromna da želim da me nema. njegova mjesta na kojima je volio ležati i spavati zjape bolno prazna. ili ih ponekad zauzmu druge moje mačke. moja tuga velika je kao ocean.

[chica bomb]

Sretan ti Božić draga moja jedina, prava prijateljice.
Svjećica gori cijeli dan pored tvoje slike.
Mir, tišina, hladnoća i praznina.
Drugi Božić bez tvoje njuškice.
Teška godina. Svaka kao da je sve teža.
Puno čudovišta oko mene, ali znam...na kraju dana da si ti uvijek uz mene.

Eh, znala sam da se ne treba vezati za druge mačke.
Pa kad netragom nestanu, ostane samo još jedna bol.

[LongHorizons]

srce mi se slama dok čitam tvoj post.

i kod mene je slično... bol, praznina, tjeskoba, tuga... zadnjih nekoliko dana i ja palim svijeću uz njegovu sliku. za njega. za njegovu dušicu.
božić... samo prazna riječ bez značenja. prošle godine moj se micek igrao sa zvončićima i kuglicama obješenima na bor. zaljuljavao ih je svojim slatkim šapicama... pa su zvončići zveckali i cinkali. a sada više nema niti toga... samo bolna tišina i praznina, besmislenost...
samo što je kod mene još prisutna grižnja savjest, krivnja, mržnja i prezir prema samoj sebi, osjećaj da ne zaslužujem niti jesti niti piti, osjećaj da ne zaslužujem živjeti.
vječno će me proganjati njegove mile okice. i njegove lijepe, drage, mekane, nježne bijele šapice...

[LongHorizons]

danas je točno 10 mjeseci otkad mojeg dragog miceka više nema. otkad ga je ubio prokleti auto. ne mogu vjerovati da je od toga prošlo već toliko vremena, čini mi se kao da se desilo jučer. otkad sam ga vidjela kako beživotno leži na cesti. bez njega više ništa nije isto. sve je beživotno, sivo, tužno, besmisleno. Volim te, anđele moj maleni. moje jadno, nesretno, maleno srčeko. Zauvijek ću te voljeti. I uvijek će me boljeti srce za tobom.