Zamoliti roditelje i obitelj da spavaju drugdje?

[Ms_Manners]

(Namjerno stavljam ovamo, nemamo pdf bliži obiteljskim odnosima.)

Može li se kod nas ikad zamoliti obitelj koja dolazi u posjet da spavaju u drugom smještaju? Moramo li onda uvijek to mi platiti?

Kad sam bila mala, u stanu je bila gužva. Baka i djed u jednoj sobi, sestra i ja u drugoj, roditelji u dnevnoj na kauču na razvlačenje. Još i gosti... Bila je uglavnom obitelj, ali nisu mi bili nikad toliko dragi i bliski da me ne bi više živciralo naguravanje, premještanje, to što se ne mogu ni okrenuti da se ne sudarim s nekim i što se njima sve podređivalo, a mi smo se pravili fini.

Sad sam u braku i imam dijete od 6 mjeseci, ali živimo daleko, bilo kakav posjet zahtijeva i noćenja.
Dosad su svi spavali kod nas.
Imamo spavaću i malu dječju sobu. U dnevnoj sobi je njezina podloga za igranje, zbog koje sam i stolić za kavu maknula. Nas troje i dva psa od dvadesetak kila.
Prvi put je dijete bilo premalo, a ja nisam htjela da netko izvana spava u njenoj sobi, pa sam ja spavala s njom u njenoj sobi na krevetu na razvlačenje, a MM sa svojim ocem na bračnom krevetu u našoj sobi.
Drugi put je u dječjoj sobi bio krevet na razvlačenje, a ona je spavala sa mnom u spavaćoj.
Nedavno smo imali duži boravak, za to sam se bolje pripremila, tad smo krevetić preselili u spavaću sobu, a u dječjoj ispraznili ormar, gdje se sad ne mogu ni okrenuti. Ajde, to je trebala biti win-win situacija za rupu između mog porodiljnog i MM-ovog roditeljskog dopusta, baka vidi unuku, a ja trebam dadilju za dva tjedna manje, ali pretvorilo se u nešto prilično naporno i osjećala sam se zarobljeno. U jednom trenu smo imali još jednu osobu, koja je spavala na podu jer u dnevnoj sobi imamo samo žblj dvosjed iz Ikee. (Nije naš stan, a bio je namješten.)
Sad kad napokon budemo opet samo nas troje, prvo me čeka tona čišćenja prije nego mogu dječje stvari vratiti u dječju sobu.

S jedne strane, da, pomogli su nam roditelji i dužni smo im svašta.
Dijete ih voli, koliko je zasad ičega svjesna, i uglavnom se drže uputa.

S druge strane, to stvarno zapravo nije velik stan i zaista mrzim to što ne mogu ni pelenu promijeniti bez objašnjavanja zašto želim malo privatnosti (da ne spominjem da neki izražavaju želju da gledaju kako mijenjam pelene, što je meni potpuno neshvatljivo), svi imaju daleko previše pristupa osobnim stvarima, previše stvari koje odjednom smatraju da smiju pitati jer sad dijelimo životni prostor, makar na nekoliko dana. Njih to vraća u dane kad smo zaista stalno dijelili životni prostor, a meni je glavni gušt što su ti dani prošli, razlike u karakteru i navikama su ogromne.
Nikad nisam opuštena, ne mogu ni namignuti mužu bez svjedoka, kamoli nešto više. Ne volim da ljudi spavaju u dječjoj sobi, mrzim prljave čarape na bebinom tepihu (pogotovo otkad imamo košaru za rublje za goste), mrzim uporne pokušaje da mi ubace meso u hladnjak koji je inače strogo veganski (i to svi znaju) i to što moram napominjati nekome da npr. ne stavlja noge na dječju podlogu za igranje.
S nekima još i psi moraju biti zatvoreni jer nisu baš za ljude na svom terenu. (Da nije do pasa nego do ljudi, još bih im i rekla što si mogu, ovako zaista razumijem.)
I od svih tih stvari nakon nekog vremena sve se više moram podsjećati na one pozitivne.

Ali nemamo novca da plaćamo ljudima smještaj, oni si to još manje mogu priuštiti.

Sad se još uvijek nisu svi izredali, nisu svi vidjeli dijete, neki spominju ljeto, a meni je zlo.

Nisu paraziti, obitelj su, ali uopće mi nije ugodno, ni najmanje se ne veselim, živcira me kad itko uopće spomene ljeto i sanjarim o samostanima na vrhu stijena.

[Francesca]

Osim toga da unajmite stan sa dodatnom spavaćom sobom (al to je opet vama dodatni trošak) mi ništa drugo ne pada na pamet

Ne bi ti bila u koži svakako

[Ms_Manners]

Misliš kao veći stan za nas?
To je onda trošak svaki mjesec u godini, a i bojim se da bi prazna soba djelovala kao preotvoreni poziv. Ako riješimo krevet viška, i dalje ostaje sve ostalo, kupaonica, hladnjak, meso, i to da ne mogu ni gaće posušiti da netko ne primijeti uzorak.

S posla dođem u pola 7, vikendom nadoknađujem i s djetetom i sa psima i s mužem i po kući. Sad je dogovor da ljudi mogu doći samo kad sam na godišnjem, jer ne mogu izgubiti vikend i biti živčana i iscrpljena cijeli tjedan na poslu.
Ali ako bude previše prostora, mislit će da stalno netko može biti u toj sobi.

[MMovca]

Gdje vi spavate kad idete k njima?

[Wonder Woman]

Pa najbolje bi bilo da ti nitko ne dolazi i bok
Vidjet će dijete kada ti dođeš njima u goste s djetetom, noćit ćeš naravno u hotelu ili negdje drugdje gdje možeš imati svoju privatnost ta duga dva tjedna ili koliko već. Pokažeš dijete na sat-dva i ti sretna, a oni vidjeli dijete

[Ms_Manners]

Još nismo išli, donedavno smo bili u Zg.
Bilo je u planu da spavamo kod nekog od njih, ali to je dio razloga što mi se ne ide, ne mogu to jednostavno, znam da neće dobro završiti.

Shvaćam da smo mi njima dužni do groba, prvo smo bili kod njegovih neko vrijeme, onda u stanu mojih roditelja (zapravo još uvijek, jer MM nije ovdje za stalno), ali navike su nam toliko različite da sad možemo pregurati u ime ne znam više ni sama čega zapravo, svede se na to da trpimo jedni druge i stalno se suzdržavamo.

[kemik]

Uložiti neku količinu truda da se pronađe prikladan i nepreskup smještaj u dovoljnoj blizini onoga gdje vi stanujete. Lova pola-pola

Pa tko se želi naljutiti, nek se naljuti. Problem je samo u tome što je jedan dio rodbine već bio kod vas, pa bi u tom smislu moglo biti uvrijeđenih "kak su oni mogli a mi ne možemo", ali na to odgovoriš da ste tek dok su oni bili kod vas shvatili da vam je to prekomplicirano i zapravo neizvedivo

Nadam se da se ne radi o desetcima ljudi, nego o najbližoj obitelji. Oni koji nisu najbliži nek si smještaj plaćaju sami

[Ms_Manners]

kemik, točno to, i da nije stvar u lovi, sad da zamolim ljude da spavaju drugdje, čak i da sve platimo, neće shvatiti.
I ovi koji nisu bili, i ovi koji jesu, a više ne mogu, ispast će "ako ti smetam, ne moram dolaziti" jer prvo im je "pa mi možemo i na podu spavati" kad spomenem da nema baš mjesta.

[MMovca]

Ms_Manners kaže:

Još nismo išli, donedavno smo bili u Zg.
Bilo je u planu da spavamo kod nekog od njih, ali to je dio razloga što mi se ne ide, ne mogu to jednostavno, znam da neće dobro završiti.

Shvaćam da smo mi njima dužni do groba, prvo smo bili kod njegovih neko vrijeme, onda u stanu mojih roditelja (zapravo još uvijek, jer MM nije ovdje za stalno), ali navike su nam toliko različite da sad možemo pregurati u ime ne znam više ni sama čega zapravo, svede se na to da trpimo jedni druge i stalno se suzdržavamo.

Cekaj, vi zivite u stanu tvojih roditelja? Ili ne kuzim dobro.

A tko ti smeta? Njegovi?

[Ms_Manners]

U Zg je on u stanu mojih roditelja, u kojem oni ne žive. Ja sam s djetetom sad vani, ali on sad dolazi na roditeljski dopust.

Smetaju mi, iskreno, svi.
Njegov otac se zadnji put odbijao stišati pa dijete nije moglo zaspati u pola noći, smatra da je "prljave" u čarapama samo izraz, traži da gleda mijenjanje pelena i moram mu zatvarati vrata pred nosom, moja majka smatra da mi može uređivati život i drži mi suptilne bukvice o dohrani, tetka je predložila da donese meso za njih budući da ga mi nemamo doma, a svi skupa kolutaju očima ako moje gaće ne odgovaraju onome što po njima žena mojih životnih prilika treba nositi. Ne mogu ni mengu dobiti bez komentara.

Ako mi platimo smještaj, onda oni ne mogu ostati deset dana nego četiri ili pet i osjećaju se nepoželjno općenito, a ne samo u određenim dijelovima dana.

[MMovca]

A boze situacije.nit si ti u pravu, nit su oni.

[svasta_nesto]

Pa nepozeljni su, zar ne?

Kad god naletim na tvoje postove o tome su kako ti obitelj ide na zivce. Tvoja ili muzeva, svejedno.
Meni je jasno da bake i djedovi zele vidjeti ili cuti unuce koje je od rodjenja u drugoj zemlji, a vjeruj mi jasno mi je i da razlicite generacije imaju razlicite zivotne i odgojne navike i pravila.
Prihvati ili plati drugi smjestaj. Amen.

[Ms_Manners]

Iskreno?
Ovaj Pale bi najradije da može biti sam na svijetu.
MM sam si kao društvo odabrala, a čak I dijete će valjda u nekom trenu ipak otići.

Neke stvari prihvaćam jer shvaćam da su moje želje u tom smislu pretjerane.
S druge strane, njih treba podsjećati da gost ipak ne može uvijek biti u pravu, a pogotovo ne kad mi se petlja u način na koji ja radim stvari koje na njih ne utječu ili kad smatraju da su pozvani komentirati naš brak ili odgoj djeteta prije nego ih se pita. (Ne komentiram ni ja njihove međusobne odnose ako nisam pozvana.) WC nije savršeno zvučno izoliran, ali zaista mi ne treba da mi netko komentira prehranu ako unutra iza zatvorenih vrata prdnem!

A kao što sam rekla, nije stvar samo u novcu.

Nisu nepoželjni općenito, nije da ih nikad uopće ne želim vidjeti, ali da smo bliže, nakon par sati bi oni otišli kući, a ja bih odahnula. Kad sam stjerana u situaciju u kojoj to duže vremena ne mogu, osjećam se kao da ću eksplodirati. I da, to mi utječe na želju da ikog vidim, koja ionako nije reprezentativna.
I dok smo živjeli bliže viđali smo se više nego što bih ja inače željela.

Ali kad god išta pokušam spomenuti, i daleko prije nego dođemo do argumenta novca, prvo je ovo sa spavanjem na podu, a onda durenje jer ili sve ili ništa, ili su mi stalno za vratom ili mi uopće nije stalo, nema neke sredine. A ja pokušavam naći sredinu.
I jednostavno se pitam postoji li ikakav način da ljudima kažem da mogu doći, ali kod nas nema uvjeta za goste. Spavanje na podu ne smatram primjerenim uvjetima.

[Wonder Woman]

Pa budi sama, nije baš da ti se mogu samo stvoriti pred vratima, zar ne?
Mislim, u neku ruku mi je baš žalosna ta tvoja situacija. Oni su vjerojatno željni i tebe i tvog djeteta, a ti nisi željna nikoga i svi ti idu na živce. Ne možeš ih potrpjeti ni deset dana.
Kažem ti, najbolje da ti nitko ne dolazi. Kažeš, nemam uvjeta, žao mi je. Vidjet ćemo se kada dođemo u Hrvatsku.
Valjda će shvatiti da nisu poželjni.

[tiluriumm]

A nema drugog načina osim jasno i iskreno. Tko će se naljutiti nek se naljuti, njegov problem. Kako se naljute, tako će se i odljutiti. Ako ne želiš reći što misliš i kako se osjećaš, onda šuti i trpi. Treće nema.

[MMovca]

Ms_Manners kaže:

Iskreno?
Ovaj Pale bi najradije da može biti sam na svijetu.
MM sam si kao društvo odabrala, a čak I dijete će valjda u nekom trenu ipak otići.

Neke stvari prihvaćam jer shvaćam da su moje želje u tom smislu pretjerane.
S druge strane, njih treba podsjećati da gost ipak ne može uvijek biti u pravu, a pogotovo ne kad mi se petlja u način na koji ja radim stvari koje na njih ne utječu ili kad smatraju da su pozvani komentirati naš brak ili odgoj djeteta prije nego ih se pita. (Ne komentiram ni ja njihove međusobne odnose ako nisam pozvana.) WC nije savršeno zvučno izoliran, ali zaista mi ne treba da mi netko komentira prehranu ako unutra iza zatvorenih vrata prdnem!

A kao što sam rekla, nije stvar samo u novcu.

Nisu nepoželjni općenito, nije da ih nikad uopće ne želim vidjeti, ali da smo bliže, nakon par sati bi oni otišli kući, a ja bih odahnula. Kad sam stjerana u situaciju u kojoj to duže vremena ne mogu, osjećam se kao da ću eksplodirati. I da, to mi utječe na želju da ikog vidim, koja ionako nije reprezentativna.
I dok smo živjeli bliže viđali smo se više nego što bih ja inače željela.

Ali kad god išta pokušam spomenuti, i daleko prije nego dođemo do argumenta novca, prvo je ovo sa spavanjem na podu, a onda durenje jer ili sve ili ništa, ili su mi stalno za vratom ili mi uopće nije stalo, nema neke sredine. A ja pokušavam naći sredinu.
I jednostavno se pitam postoji li ikakav način da ljudima kažem da mogu doći, ali kod nas nema uvjeta za goste. Spavanje na podu ne smatram primjerenim uvjetima.

Meni ti zvoni samo ovaj dio kad ti njih trebas pa su tad dobri. Jer osoba kojoj nije do drustva i familije ne treba nikoga da joj pomaze i sve ce uciniti da sama ostvari svoja htijenja.

Dok ste u njihovom, onda je to očito i tvoje, a tvoje je samo tvoje.

Ova ponasanja koja opisujes stvarno su ocajna, zato treba imati i kicmu u zivotu pa lijepo staviti ljude na njihovo mjesto. Ti zbog cinjenice da su vam toliko pomagali to ne mozes, jbga, ja ne pomazem nikomu da bih mu poslije odredivala kako ce zivjeti.

Odrasla si osoba, ili uzmi veci stan pa ces imati neki mir kad ti dođu ili reci sto te muči i zivi svoj život, ali budi spremna na to da nema pomoci i nema obitelji. Jer to ce tako biti neko vrijeme, dok ne skuže

[Eurifesa]

Wonder Woman kaže:

Ne možeš ih potrpjeti ni deset dana.

Super mi je ovo, kao da je inače normalno da ti gosti stoje trideset dana.

[Ms_Manners]

Wonder Woman kaže:

Mislim, u neku ruku mi je baš žalosna ta tvoja situacija. Oni su vjerojatno željni i tebe i tvog djeteta, a ti nisi željna nikoga i svi ti idu na živce. Ne možeš ih potrpjeti ni deset dana.

Ajde, recimo da su muževi u tu priču došli prekasno i već sam bila oštećena u tom smislu. Ali ne misliš li da su moji roditelji bar djelomično odgovorni za nedostatak nekih emocija prema njima?
(Bilo je i batina i psihičkog zlostavljanja koje pokušavamo ostaviti u prošlosti, a dijelom to njih tjera da sad guraju tu bliskost koja nam ne ide.)

I ne tvrdim da je to normalno ili poželjno, nosim se s time kako znam.
Ali zadnjih nekoliko prigoda je pokazalo da ovo nije dobar način, dijelom si nismo mogli priuštiti neku drugu opciju, dijelom sam shvaćala da oni to ne bi htjeli, na kraju je loše završilo. Ali oni bi i dalje opet isto tako.

MajaMama kaže:

Meni ti zvoni samo ovaj dio kad ti njih trebas pa su tad dobri. Jer osoba kojoj nije do drustva i familije ne treba nikoga da joj pomaze i sve ce uciniti da sama ostvari svoja htijenja.

Da oni mene trebaju, naravno da bih učinila što mogu.
Dio toga što pokušavam sad postići je upravo to da im mogu jednog dana pomoći kad im bude trebalo. U Hr je malo teže osamostaliti se, zato sad radim na tome da im jednog dana mogu vratiti za neke stvari u kojima su nam pomogli, da im što manje ostanemo dužni.
Ali to nije ista situacija.

Dok sam živjela s njima, na njihovom, itekako hrpu stvari nisam radila kako sam htjela i prihvaćala sam da nemam pravo glasa u nekim pitanjima.
Da ja dođem k njima i pokušavam provesti svoju volju koliko oni kod nas pokušavaju, isto bi kipjeli. Nije to jednostrano.

Pokušavam naći neku sredinu između njihove potrebe da se vidimo svaki dan i moje da se vidimo znatno rjeđe. Javljam im se puno više nego što bih se sama sjetila, ne govorim ružno pred djetetom o njima i šaljem im slike i video snimke kad nešto napravi. Ništa od toga mi ne dođe prirodno, to radim jer shvaćam da to oni žele.
Shvaćam da žele i vidjeti dijete, i dijete će vjerojatno htjeti vidjeti njih, i nije mi namjera da se nikad ne vidimo, samo pokušavam naći prihvatljiviji način za to.

A kad dođemo u Hrvatsku, imat ćemo isti problem ako pokušamo reći da ne želimo ni mi biti kod njih nego na nekom neutralnijem terenu.

[Wonder Woman]

Eurifesa kaže:

Super mi je ovo, kao da je inače normalno da ti gosti stoje trideset dana.

Govorimo o roditeljima, a ne o kumi striceve tetke!

[Wonder Woman]

Ms_Manners kaže:

Ajde, recimo da su muževi u tu priču došli prekasno i već sam bila oštećena u tom smislu. Ali ne misliš li da su moji roditelji bar djelomično odgovorni za nedostatak nekih emocija prema njima?
(Bilo je i batina i psihičkog zlostavljanja koje pokušavamo ostaviti u prošlosti, a dijelom to njih tjera da sad guraju tu bliskost koja nam ne ide.)

I ne tvrdim da je to normalno ili poželjno, nosim se s time kako znam.
Ali zadnjih nekoliko prigoda je pokazalo da ovo nije dobar način, dijelom si nismo mogli priuštiti neku drugu opciju, dijelom sam shvaćala da oni to ne bi htjeli, na kraju je loše završilo. Ali oni bi i dalje opet isto tako.

Zao mi je zbog ovoga i sad mi je tvoj stav puno jasniji.