Prica o ljubavi i ludosti

[gljiwa]

Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put, Ludost je, uvijek tako luda, predlozila: "Hajdemo se igrati skrivaca! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je medju osjecajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala: "Skrivaca? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nista nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj, koji se sjetio predloziti igru. Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri." pocela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta. Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe! Laz se sakrila na dno oceana (laze, na kraju duge), a Pozuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojavala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha. Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebicnost nije trebalo niti traziti. Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorenoj travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopce icega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je vec bila bijesna, ugledala je ruzicnjak. Usla je medju ruze, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik. Ruzino je trnje izgrebalo Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto uciniti. Pronasla je pobjednika, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjecajima, ali ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

*autor nepoznat*

[Herostrat]

Upravo te htjedoh pohvaliti za imaginaciju kad vidim dolje "autor nepoznat"?!?

[gljiwa]

Pohvala magarcu

Magarac – kenjac, osao, tovar s ugotom i njihovo pule, magare – ima, eto, razna imena. Sva nije zaslužio, neka su pogrdna. Bio je oduvijek koristan u teškim poslovima kraj mora mediteranskoga. Pomagao da se raskrči kamenjar i proširi njiva, usiječe staza i probije cesta, podigne vinograd, pokrene mlin. Nosio je teret na jednoj i drugoj strani samara, sprijeda i pozadi. Penjao se uz padinu i silazio nizbrdo, nadomak obale i diljem zaleđa. Po naravi je strpljiv, navikao na poslušnost. Rijetko se protivi, još rjeđe joguni. Lakše ga je natjerati da čini ono što mu se naloži negoli konja ili pogotovo mulu. Nije mu potrebna potkova, kopito mu se nabije hodom i otvrdne. Bič nije nužan onom tko ga vodi, mamuza ne treba onom tko ga jaši. Svejedno mu je ide li ispred gospodara ili ga prati pozadi. Jednako pamti putove koji su strmi i skliski ili kao i one što su ravni i blagi. Ako zaboravi kuda je prošao, zastane i pričeka dok ga se ponovo ne uputi. Umije odabrati mjesto gdje će djenuti kopito te osloniti i sebe i teret na sebi. Nije potrebno vezati ga, dovoljno je prebaciti mu ular preko najbližeg plota – čekat će uz plot dok netko ne dođe po nj. Ne zna plivati i, kad stupa gazom i prelazi potok, kloni se vira i zazire od brzaca. Ponekad se baci na slamu ili tratinu da protrlja leđa i iščeše grivu – to mu je, izgleda, jedna od kratkih razonoda i radosti. Oplodi se kad mu podvedu družicu, koju sam ne odabire. Ako ga se optereti više nego što može podnijeti, pljuvačka mu na žvalama postane gustom i žutom. Tada zastane i ne da se ni po što pomaknuti s mjesta. Ne čini ni to iz tvrdoglavosti ili iz neposluha, nego prije zbog nemoći i možda nepravde koja mu je nanijeta. Dok njače ne znamo zapravo raduje li se ili veseli, opominje li ili zapomaže. Ne traži pohvalu ni priznanje - dovoljno je pomilovati ga po šiji ili potapšati po sapima. Geste razumije bolje od riječi. Katkad potrči kasom kao da želi pokazati kako i to umije – ima možda u tome stanovita zadovoljstva, ali ne bi se reklo da je gordost. Ponekad se otrgne i otrči, ni predaleko ni preblizu, kao da bi htio ostati barem na trenutak neovisan ili slobodan. Kad se spotakne i poklizne, ili se pak dogodi nezgoda njemu ili gospodaru mu, ovlaže mu se oči i postanu sjajnije. Tko zna kako se žalosti i na koji način tuguje. Očito, ne plače. Odaje više umor nego nemoć, prije bol nego patnju. Tužno je vidjeti stara magarca kako pokušava biti onakvim kakvim je nekoć bio, vući kako je prije vukao, činiti sve što je jednoć činio. Kad posve oslabi i klone, počinju ga žaliti i oni koju su ga najviše mučili. Bez magarca iliti tovara obale Mediterana ne bi bile ono što jesu.

* Iz dopuna Mediteranskom brevijaru
autor: Predrag Matvejević

[*Girlie*]

ova prva prica je stvarno je zanimljiva, a istinita
a drugu mi se nije dalo citat kad sam vidjela da se prica o nekim magarcima... meni je tih zivotinja ovako i onako zao pa bolje da ne citam

[Elysium]

*nepoznatom autoru*
sama stvar što sam nastavio čitati, i dočitao do kraja, mislim da ti govori sve o tome što mislim o pročitanom
I sam pišem, pa da znaš, nevjerojatno mi se svidjelo
Al do vraga, za tu priču, pretpostavljam, to si navikla slušati

[Elysium]

Herostrat kaže:
Upravo te htjedoh pohvaliti za imaginaciju kad vidim dolje "autor nepoznat"?!?

Takvi autori su najbolji
A priča, ne znam tvoj ukus, ali meni je bila... Pa kako da kažem, pročitao sam je do kraja.. To valjda kaže sve

[Elysium]

Zanima me...
Imaš još koju priču?
Znam da si rekla da ne pišeš, ali kad bi svi koji pišu barme jednom takvo nešto "ne napisali" bilo bi lijepo živjeti i čitati takve uradke.
Znam da te hvalim zbog one prve priče, ali daj mi razlog da prestanem
I prestat ću...

[gljiwa]

Elysium kaže:
Znam da te hvalim zbog one prve priče, ali daj mi razlog da prestanem
I prestat ću...

priča o prestanku...
tako će se zvati

[Elysium]

gljiwa kaže:
priča o prestanku...
tako će se zvati

ali pazi...
piši je osrednje...
jer ako bude dobra, opet smo na početku

opet ću morati reći da si izvrsna