Hrvatska kroz stoljeca......

[Vilko]

Nakon 38 godina u emigraciji i sa znanjem da se necu nikada vratiti natrag nije lagano ostaviti neka svoja misljenja i znanja za sobom bes da ne ostavim /po zahtjevu svojih potomaka/ napisano …prevedeno na engleski….moje i suprugino familijsko porijeklo,historiju i podatke o familije.

I sa obzirom da danas svatko samo prica sta se je dogodilo zadnjih 15 godina u Hrvatskoj, koje dovodi i baca nas natrag o komunizmu i WW2 , u povijest koja je prikazana na vise nacina, i o kojemu cujemo razna misljenja, i svatko ima pravo na svoje misljenje, prema svojim iskustvima ….sa zadnjih 65 godina.

Zadnja stvar je sta zelim otvoriti temu koja ce opet poceti kao obicno” politiku u koju se ne zelim mjesati”…..ovo je povijest Hrvata.

U mojem pisanju o povijesti Hrvatske, svojim nasljednicima dajem prikaz od pocetka do WW1………

Koliko pratim mnogo godina Forum kako kazem ,uvijek se najvise cuje kako smo veliki Hrvati, i zelja nam je pokazati kako smo razliciti od drugih….a gdje je prava istina …napisana je i mislim da je vrijeme da se i kako ja ostavljam svojoj djeci …oni koji je ne znadu ili nisu imali prilike citati ili ih samo interesira sta su culi od familije da malo prouce unatrag ,jer nasa povijest je tuzna i zalosna.

Kada sam trazio podatke uzeo sam one koji su istiniti koliko se moze biti…i koji nemaju nikakovu vezu sa danasnjim zbivanjem.
Vjerujem da ima mnogo mladih forumasa koji nisu do sada gledala u proslost, ali nikada nije kasno.

Kao i uvijek ako nekome ne odgovara dugi postovi neka ih ne cita “uvijek se moze ignorirati”.

A oni ostali kao i ja , koji ostaju i ne vracaju se natrag, dajte svojim nasljednicima iskreni pogled kako je bilo, a za zadnje godine prikazite kako ste iskusili i dozivjeli.

Vjerujte mi kada ste 30-35-40-45-50-godina mislite drugacije nego kada starite i znadete da ulazite u ozbiljne godine …mislite mnogo drugacije….niste vise puni vatre i mrznje , pitate se “zasto…da li je to bilo potrebno i da li se moze stvar rijesiti na miran nacin".

Ja sam nasao svoj mir , iako cu i dalje pisati i kazati misljenje, mislim da je to normalno …ali isto pocinjem uvidjati da si neke osobe ne mogu pomoci nego da samo vrijedjaju.

Zahvaljujem se na citanju i vasem vremenu.






Za pisanje spreman, volim bijelu kosulju ili majicu!

Vilko

[Vilko]

PREDGOVOR

Proteklo je gotovo pola vijeka, sto je nas neprezaljeni historik Vj. Klaic izdao svoj "Atlas za hrvatsku povjestnicu" u sest karata 1888; a proslo je i trideset godina sto je izasao moj "Zemljovid za historicki razvitak Hrvatske", da ne spominjem Klaicev "Zemljovid Hrvatske (sa Slavonijom i Dalmacijom), Bosne, Istre i susjednih srpskih i slovenackih zemalja", koji je imao drugu svrhu. Poslije toga je prof. Sisic prilozio svojoj "Povijesti Hrvata" tri historicke karte ("Panonija i Dalmacija u carsko vrijeme", "Hrvatska i susjedne zemlje oko g. 950. i ako g. 1070."). To bijase, osim nekoliko crteza, sve sto nam je imalo zorno prikazati nasu proslost. Znanost je, medutim, napredovala, a pored toga se danas osjeca potreba da se i drugi momenti nase proslosti prikazu kartografski. Velim danas, u vrijeme, kad svijet brzo zivi i kad mu ne dostaje , vremena da cita velika povjesna djela. Svijet voli kratak zoran prikaz. To mu daje "Hrvatska povijest", kartografski prikaza na kratko i zorno. Ona nam kazuje jos dvoje.

Prvo: Hrvatsku nije stvorio niti ciji hir niti cija samovolja; ona je postala prirodnim razvojem i vrlinom svojih sinova. Ono sto je u hiru stvoreno, onoga je u hipu i nestalo (Josipova parcelacija, Napoleonova i Austrijska Ilirija), a ono sto je samovolja izgradila, ono je vrijeme razgradilo (Vojna Krajina).

Drugo: pokazuje nam neobicnu cinjenice koja se rijetko u povijesti nalazi, kako je jedna mala drzava, koja je sa svojih 110.000 km2 spala na ciglih 17.000 km2, znala kroz stoljeca sposobnoscu i odlucnoscu svojih sinova ocuvati svoj poseban drzavnopravni polozaj u drzavi od preko 600.000 km2, koja je sve i sva radila kako bi taj poseban polozaj izbrisala.

Velicina Hrvatske, Bosne i susjednih zemalja za pojedinih vladara, daje se u kvadratnim kiIometrima: Premda sam nastojao da ta velicina bude po mogucnosti sto vjerodostojnija, ipak se zbog pomanjkanja tocnih podataka za starije doba mogao dati samo priblizan broj km2. Zato su brojevi redovno zaokruzeni. Podaci za 18, 19 i 20 vijek s u tocniji, te su preciznije izrazeni.

"Hrvatska povijest" obazire se i na susjedne srpske i ugarske zemlje, da se vidi koliko su jedne utjecale na druge, a prikazan je i postanak drzava, od kojih je sastavljena Jugoslavija.

Karte br. 2 do 5 su unesene radi pitanja o podrijetlu Hrvata, koje se bas u posljednje vrijeme stavilo na dnevni red.

Pojedine partije nase povijesti izasle su obilnije u poredbi s ostalim dijelovima sadrzaja, ali to zavisi od znacaja pojedinih karata, koje je trebalo podrobnije objasniti.

Materijal, koji mi je sluzio kod sastavljanja karata, je velik i po djelima i po raspravama, Buduci da je taj materijal dobro poznat, to ga nisam svugdje i svagda navadao. Na kraju priopcujem ona najznatnija kartografska. vrela, koja su manje pristupacna,.

U Zagrebu, na Uskrs 1937.

Dr. STJ. SRKULJ

[Vilko]

ILIRIK

Najstariji stanovnici danasnje Jugoslavije, sto ih povijest pozna, bijahu Tracani, narod indoevropskoga podrijetla. Doselili su se ovamo iz juzne Rusije i istocne 'Ugarske jos prije 13 stoljeca pretkrscanske" ere. Nisu dosli svi Tracani; ostali su kod kuce Dacani: (u Erdelju), Karpi i njima na sjeveru Geti. Oko 13 stoljeca potisnuse ih prema istoku Iliri, takoder Indoevropljani, koji su dosli sa sjeverozapada: potisnuse ih preko Morave i Vardara.

Iliri su zaposjeli sve zemlje od usca rijeke Pada (Veneti) pa do Dunava kod Beca (Pannonii), od Dunava do Epira na jugu (Taulantii), od Jadrana na zapadu pa do meridionalnog toka Dunava i Morave i do izvora Vardara, gdje su im susjedi bili tracki Triballi.
Na obalama Jadranskoga mora nasli su ih u 7 i 6 stoljecu Grci, koji su osnovali kolonije Apoloniju (kod Valone), Epidamno (Drac) i Lis (Ljes), a kasnije (385) Is (Vis), Korkyru (Korcula), Trogir (Tragurij), Epetij (Stobrez istocno od Splita) i Phar na Hvaru (Starigrad).Tu je zapocela ona povjesna igra, 'koja se stoljecima igrala: ljudi s mora (Grci ovaj put) htjeli su prodrijeti u unutrasnjost, a oni iz unutrasnjosti na more.

Tu lezi sva tragika hrvatske historije, koja prisilila Hrvate 1102 da se nagode s Madzarima za obranu od Mletaka, a odvratila je Madzare od teznje za morem, na koje su odonda mogli doci mirnim putem. U toj su borbi podlegli Grci, koji su jos prije 230 pr. Is. izgubili sve svoje naseobine osim Isa, Tragurija i Epetija.

Jos prije nego sto su Iliri obracunali s Grcima, pocese se medu njih gurati Kelti i to u prvoj cetvrti 4 stoljeca medu Panonske Ilire, gdje im je glavno mjesto bilo Segestika (Siscia), a sredinom istoga stoljeca na jug u DaImaciju do donje Neretve, i na istok do Morave.
Kelti su u to vrijeme zajedno s Galima zaposjeli sve zemlje od Gibraltara do Crnoga mora. U Iliriku su se pomijesali s Ilirima.
Iz te mjesavine nastala su razlicita pIemena, od kojih su bila najznatnija: Ardijejci, od Vojuse do Neretve; Dalmati, od Neretve do Krke; Liburni od Krke do Rase u Istri; Japudi od gornje Kupe do gornje Une, Kolapiani na Savi i s obiju obala Kupe; Jasi izmedu Varazdina i Daruvara, Breuci od Broda i bosanske Posavine do Osijeka, keltski Skordisci od Srijema i Macve do Morave, Mezeji od Sane do donje Mezije, Dezidiati od gornje Bosne do gornje i srednje Drine, DokIeati u zapadnoj Crnoj Gori, Mezi u srednjoj Srbiji, Dardani na vrelima Vardara, odakle su tracki Tribali otisli na Dunav.

Prvu drzavu, i to saveznu, osnovali su Ardijejci pod kraljem Agronom od Epira do Neretve. Oni bijahu na zIu glasu kao gusari. Razdrobili su ih Rimljani u ratu s Teutom (228), kojoj je ostao samo, kraj od Boke Kotorske do usca Drima.

Rimljani su u razlicitim ratovima osvojili primorje i prodrli u unutrasnjost do Siscije: Ti su krajevi dobili ime Ilirik. Ilirik je dobio u upravu Julije, Cezar (59) kao prokonzul zajedno s Galijom. Kako je Cezar pokorio Galiju, tako je mislio pokoriti i Ilirik do Dunava.

Sto nije ucinio Cezar, ucinio je njegov necak Oktavijan, kad je pokorio citavu zemlju do Drine i usca Save u Dunav (g 12 pr. Is.), a onda i Zadunavlje u velikom i teskom ratu od H i 9 pos. Is., kad su se svi Iliri digli protiv rimskoga zuluma. Istom godine 9 je ureden Ilirik kao rimska provincija, aIi ne kao jedno tijelo, vec podijeljen u dvije provincije: na sjevernu - Panoniju i na juznu - Dalmaciju.

Dalmacija je dobila ime po najznatnijem plemenu Dalmata, koje je nastavalo kraj izmedu Krke i Neretve. Glavno mjesto bijase Delminij, danas gradina Borcani na Duvanjskom polju. Granice Dalmacije bijahu ove:

Na zapadu Jadransko more od arbanaske rijeke Mat do usca rijecice Arse (Rase) u Istri. Zatim rijecica Arsa i crta ravno na sjever do danasnjega sv. Petra. Od Sv. Petra isla je granica ravno na danasnji Cabar, Vrbovsko, Otoku na Uni, Sanski Most, Rekavicu ispod Banjaluke (Castra ad Ladios), pa preko Maglaja i Tuzle (Ad Salinas) na Drinu (Ad Drinum) i Kolubaru. Istocna je granica isla ravno na Ibar, Kosovo polje i na Sar-planinu. Na Sar-planini se granica savijala na zapad, te je svrsavala ispod grada Ljesa (Lissus), a iznad usca rijeke Mat.

Na istoku je Dalmacija granicila s pokrajinama Gornjom Mezijom (Moesia Superior) i Dardanijom. Gornja Mezija je zapremala danasnju sjeverozapadnu Srbiju sa sumadijom. Ispod Gornje Mezije bijase Dardanija sa Skopljem (Scupi). Dalmaciji pripadahu svi otoci od Kvarnera (Sinus Flanaticus) do Cavtata (Epidaurum). Glavno mjesto Dalmacije bijase Salona, gdje je bilo krizanje svih cesta. Glavne su ceste nacrtane na karti crvenim crtama.

Car Dioklecijan je od Dalmacije otkinuo jugoistocni kraj gotovo ravno od Kolubare do Kotora i ucinio od nje provinciju Praevalitanu s glavnim gradom Scodra (Skadar).

I poceci Panonije su nejasni. Koncem prvoga stoljeca zapremala je ona istocni dio Austrije do Wienerwalda, istocnu stajersku, gotovo cijelu bivsu Kranjsku, cijelu danasnju zapadnu Ugarsku ovkraj Dunava, zatim Hrvatsku, Slavoniju, bosansku Posavinu i Macvu do crte Cabar Kolubara. Ova se granica odrzala u glavnom i poslije dolaska Hrvata, pace, ona je igrala ulogu daleko u Novi vijek na pr. kod odredivanja granica u Pozarevcu 1718.

Panonija je granicila na jugu s Dalmacijom, na zapadu s Istrom i Norikom. Na sjeveru i istoku od Beca (Vindobona) do Beograda (Singidunum) dijelio ju je Dunav od barbarskih zemalja danasnje cehoslovacke i Madzarske onkraj Dunava.

Na jugoistoku, na Kolubari, granicila je s Mezijom. Car Trajan razdijelio je Panoniju u Gornju Panoniju (Pannonia superior) i Donju Panoniju (Pannonia inferior). Granica izmedu jedne i druge udarala je od najsjevernije rimske postaje Castra ad Herculanum na Dunavu kod Grona na Blatno jezero (Lacus Pelso) pa dalje preko Drave kod Moslavine na istocnu obalu Vrbasa kod Rekavice.

U Gornjoj Panoniji bijase glavno mjesto Carnuntum, nedaleko Beca, u Donjoj Pananiji Aquincum (O-Buda) kod Budima. Tako je ostalo do Dioklecijana, koji je Panoniju razdijelio u cetiri manje pokrajine.

[Vilko]

Od Savske Panonije je Dioklecijan otkinuo zapadni dio tako, da su Emona. (Ljubljana), Poetovio (Ptuj), prije glavno mjesto Panonije, i Nauportus (Vrhnika) usle u Noricum Mediterraneum. Dioklecijan je naime sve cetiri Panonije i Dalmaciju zajedno s oba Norika (Noricum Ripense i N. Mediterraneum) sjedinio u Panonsku dijecezu, koja se kasnije prozvala: Zapadni Ilirik (Illyricum occidentale) podredivsi je prefekturi Italiji1)

Prevalitanu je Dioklecijan uvrstio u mezijsku dijecezu podredivsi je opet prefekturi ilirik, koji se kasnije prozvao Istocni Ilirik (Illyricum orientale). I Panonija bijase isprepletena cestama, kako to vidimo na karti. Ishodiste tim cestama bijase Akvileja, a isle su prema Zemunu (Taurunum) uz Dravu i Savu pa na Aquincum. Za nas je zanimljiva cesta, koja je vezala savsku i dravsku nizinu od Aquae Vivae (Tuhovec kod Varazdina) na Andautoniju kod danasnjega sela Scitarjevo, jugoistocno od Zagreba.

Dalmaciji na istok bijase provincija Moesia Superior, od koje je Dioklecijan na jugu stvorio pokrajinu Dardaniju. Na karti nije ta promjena provedena, jer bi se granica Dalmacije morala s Kolubare prenijeti na Drinu, sto bi smetalo jasnoci karte.

Glavna su mjesta u Gornjoj Meziji Singidun (Beograd) i Viminacij na istoku od usca Morave, otkuda ide glavna cesta preko Nisa (Naissus) i Sardike (Sofija) u Carigrad. Na jugu granici Mezija s Makedonijom i to sa sjevernom: Macedonia Salutaris ili Superior, koja se protezala nekako do danasnjih granica Jugoslavije.

Tisi na istok bijase jedno vrijeme provincia Dacia, koju je 107 god: uredio car Trajan; a car Aurelijan 275 god. napustio preselivsi rimske naseljenike na desnu obalu Dunava.

Krajevi u kojima prebivaju i u kojima su prebivali Slovenci cinili su rimsku provinciju Norik, prozvanu po ilirskim Noricanima, koji su je nastavali. Glavno mjesto bijase Virunum. Noricane su pokorili keltski Taurisci.

Naziv IIir i IIirik usko je vezan s preporodom hrvatskog naroda. S propascu zapadnorimskoga carstva nestalo je i imena Ilirik, dok ga nije ponovo u modu uvelo izdanje "Geografije" grckoga pisca Ptolomeja (oko g. 110 po Is.), koje je izaslo g. 1438. Tada su humanisti poceli zemlje i narode nazivati starim klasicnim imenima. Enea Silvio Piccalomini (poznat kao papa Pijo II 1458-1464) na pr. pise u svom djelu "De Europa" o nasim krajevima:

"Iza Albanije dolaze ilirska plemena. Nase doba nazivlje ovu vrstu ljudi Slavenima i Bosnjacima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima" (glava 16)." Za talijanskim humanistima poveli su se i nasi stariji knjizevnici, a i pisci skolskih knjiga pa je ta misao duboko prodrla u srca hrvatske skolovane mladezi. Jambresic, pisac latinsko - hrvatsko - njemacko - madzarskoga rijecnika za skolu (Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, Hungarica locuples, Zagrabiae 1742), tumaci na str. 378 "Illyricus, Ilyrium i Illyria" ovako:

"Illirianska zemlya, Dersava: iliti Veliko szlovenszko czarsztvo, Kralyevsztvo: koje vu szebi vech (tj. vise) kralyevsztvih, kakti Horvatszko, Dalmatinszko, Boszanszko, Bogarszko, Szerblinszko, szadassnye Szlovenszko etc. zadersava". - "Illyrus" i "Illyrius" mu je Illirianecz, iliti Szlovenecz, Horvat, Dalmatin, Bossnyak etc. (str. 382). Uzmemo li k tome tumac o Cehu, Lehu i Mehu ( "Moscum" ) pod imenom grad Krapina "vu sztarih negda vremenah kruto zmosen y glaszovit" (str. 468), koji je nekad bio glavni grad ilirskoga cara, kako to Jambresic dalje latinski tumaci, - onda je razumljivo da su skolovani Ijudi vjerovali, da su Iliri bili Slaveni i da su odvajkada stanovali u Iliriji tj. da su autohtoni ili starosjedioci.

1 Dioklecijan je radi bolje uprave i obrane carstva razdijelio drzavu na cetiri prefekture: Istok, Iliriju, Italiju i Galiju

[gatto]

Lijepo je poznavati povijest i zbivanja s područja iz kojeg se potječe, ali Hrvatskoj danas mogu samo pomoći oni koji ipak malo razmišljaju o budućnosti, odnosno što se tu može napraviti u odnosu na tekuća zbivanja. Lako je pričati iz daljine.

[Vilko]

HRVATSKA ZA KRALJA TOMISLAVA GOD. 928
Tomislav je oko g. 910 postao knezom Dalmatinske Hrvatske. Vladao je, dakle, u vrijeme, kad su Madzari ugrozili Panonsku Hrvatsku, te se preko nje zalijetali i u njegovu drzavu. Ali "Tomislav bijase mlad i kripak u arvanjih . . ." veli pop Dukljanin, pa je vazda Madzare natjerao u bijeg. Tomislav je nesamo pobjedivao Madzare, on je i obranio Panonsku Hrvatsku i sjedinio je s Dalmatinskom Hrvatskom. Bio je krajni cas, da se to ucini, jer bi se inace Madzari ugnijezdili bili i u Panonskoj Hrvatskoj. Sjedinivsi obje Hrvatske rijesio je Tomislav zadacu koja je po politicko-geografskim prilikama onoga vremena bila vanredno teska, jer je Panonska Hrvatska vezana bila za Podunavlje, a Dalmatinska Hrvatska za Jadransko more. No Tomislav nije prosirio svoju drzavu samo na sjever do Mure, Drave i Dunava; on je na jugozapadu dosao u posjed neretljanskih otoka Braca, Hvara i Visa, pa i same Paganije, tj. Neretljanske oblasti, koja je do g. 917 bila pod srpskim zupanom Petrom Gojnikovicem. Najzad je dobio na upravu i Bizantsku Dalmaciju tj. temat Dalmaciju. Desilo se to ovako:

Bizantski car Roman Lekapen, suvladar Konstatina VII Porfirogeneta, zatrazio je u pape Ivana X (914-928) da posreduje izmedu njega i bugarskoga cara Simeuna, koji je zestoko pritijesnio Carigrad. Roman je taj korak ucinio u sporazumu s patrijarhom Nikolom Mistikom, koji je bio spreman na izmirenje s Rimom. I doista su nesuglasice bile izravnane i crkveno jedinstvo uspostavljeno (g. 923). Patrijarh se odrekao i jurisdikcije nad Dalmacijom, ukoliko je politicki bila u vlasti Istocnoga carstva, prepustivsi je papi. Talio je papa opet postao glava salonitanskoj nadbiskupiji, kako je bio i do g. 732; kad ju je car Leon III silom otkinuo od Rima i podredio carigradskom patrijarhu. Nato je papa posredovao, pa je, uistinu, doslo do mira izmedu Grka i Bugara. Car Roman je, medutim, za vecu sigurnost gledao kako bi pridobio za sebe hrvatskoga vladara. I opet je papa s uspjehom posredovao: Tomislav pristade uz Bizant, a car Roman mu predade upravu dalmatinskog temata. Pored Tomislava je i zahumski knez Mihajlo Visevic sklopio s Bizantom savez: Njega je car imenovao prokonzulom i patricijem, a valjada mu je dao na upravu i dva grada temata dalmatinskoga, Dubrovnik i Kotor. Car je pridobio i srpskoga zupana Zahariju (921-924), koga je nedavno Simeun ucinio zupanom na mjesto nevjernoga Pavla Branovica. Cuvsi Simeun da mu se i Zaharija iznevjerio, plane i posalje vojsku na Zahariju, ali ju je Zaharija u srpskim gorama smlavio. Iduce godine posalje Simeun novu vojsku, s njom i pretendenta za zupansku stolicu Caslava Klonimirovica. Kad je vojska dosla do srpske granice, dodu u njezin tabor na poziv bugarskih vojvoda srpski starjesine da se poklone novome zupanu. No Bugari ih okuju i zajedno s Caslavom posalju u Bugarsku, a onda pregaze Srbiju. Zaharija je, medutim, ostavio zemlju i trazio zaklon kod Tomislava. Ono naroda sto se nije sklonilo u Hrvatsku i u primorske oblasti povedu Bugari u ropstvo. Tako je nestalo Srbije, a Tomislav je postao neposredni susjed Bugara.

Bugari su, dodjuse, osvojili. Srbiju, ali Simeunu ne bijase to dosta. Njemu je bio pred ocima veci cilj: stvoriti drzavu od Crnoga do Jadranskoga mora i Bugarsku staviti na mjesto stare Bizantske drzave. Trebao je, dakle, da osvoji Hrvatsku i crvenohrvatske oblasti Zahumlje, Travunju i Duklju. Zahumski knez Mihajlo je bio u najtjesnjoj vezi s Tomislavom, te se mogao u slucaju pogibli na nj osloniti. Travunji i Duklji ne bijase drugo nego da se i one dadu pod zastitu mocnoga Tomislava. Tomislav im je ostavio domace vladare, da i dalje vladaju.

Tomislav bijase uistinu mocan vladar. U njega bijase 100.000 pjesaka, 60.000 konjanika, 80 velikih brodova, na kojima je bilo bez veslaca po 40 naoruzanih momaka i 100 manjih brodova, svaki sa 10 do 20 naoruzanih ljudi. To su bezuvjetno sluzbeni pouzdani suvremeni podaci, koji potjecu iz carske kancelarije, a koje je odanle uzeo car Konstantin. Tu vojsku ne mozemo sebi predstaviti kao redovnu vojsku, kakvu je imalo Istocno carstvo: To je bila narodna vojska, u koju je morao doci na poziv vladara svaki odrasli muskarac. Tolikoj politickoj i vojnoj snazi trebalo je dati i vanjski znak, a dao joj ga je Tomislav time sto se g. 925 proglasio kraljem Hrvata (rex Chroatorum).

[Vilko]

Odnos crvenohrvatskih oblasti prema Tomislavu olaksao je rijesenje pitanja o jurisdikciji salonitansko-splitske nadbiskupije. Do g. 923 izvrsivao je jurisdikciju nad cijelom Hrvatskom biskup ninski, koji je nosio naslov "hrvatski biskup". S povratkom splitske metropolije pod jurisdikciju pape iskocilo je samo po sebi pitanje jurisdikcije splitske nadbiskupije. Ona je to trazila za teritorij Cijele drzave kojom je Tomislav vladao. Tu bijase u pitanju ne samo izravni teritorij kralja Tomislava, nego i neizravan teritorij crveno-hrvatskih oblasti, gdje su bile biskupije dubrovacka, stonska i kotorska. Zahtjevu splitskoga nadbiskupa protivio se, u prvom redu, hrvatski biskup Grgur. Da se to pitanje o jurisdikciji rijesi, obrati se Tomislav na papu Ivana X s molbom da sa sva ta pitanja rijese na crkvenom saboru u Splitu. Sabor se sastao g. 925; na nj su dosli i srpski velikasi. Sabor je zakljucio da se jurisdikcija nadbiskupa splitskoga protegne na citavu Tomislavovu drzavu, sve na jug do Kotora. Hrvatski se biskup ima pokoravati nadbiskupu splitskom, kao sto i . svi drugi biskupi. A "ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikasi pozeljeli, da sve dijeceze unutar granica nase metropolije stave pod vlast svoga biskupa (a to je ninski biskup), onda nijedan od nasih biskupa nece u citavoj njihovoj zemlji ni krstiti, ni crkve ni svecenike posvecivati". Po ovom bi se zakljucku moglo desiti da bi biskupije stonska, dubrovacka i kotorska mogle doci pod hrvatskoga biskupa, a mogle bi doci pod njega samo onda, ako su zajedrio s njim pod hrvatskim vladarom.

Uto je Simeun zakljucio, da obracuna s Tomislavom. No bijase slabe sreca. Vojsku, koju je Simeun pod Alogoboturom na Tomislava poslao, zadesi strasan poraz: "svi budu ondje poklani od Hrvata", veli Konstantin Porfirigenet. "Moze se pretpostaviti", veli Manojlovic, "da Tomislavova vojska poslije pobjede nije ostala neaktivna . . . ona je presla granicu evakuirane Srbije slijedeci sa svoje strane cestu, kojom je i Alogobotur dosao" (Le millenaire de l'ancien royaume croate", Zbornik kralja Tomislava Jugoslavenske Akademije, XXXI). Ali vojska Tomislavova nije jamacno mirovala ni na sjeveroistoku, u Srijemu, koji je bio u bugarskim rukama. "Hrvatsko-bugarski rat", veli Mladinovic u svojoj Povijesti Srijema (63), "voden je jamacno u Srijemu kao pogranicnoj bugarskoj: provinciji prema hrvatskoj drzavi".

"Tomislav je", veli Klaic, "okupio gotovo sve hrvatske zemlje, koje su se po Klaicu protezale od Bojane do Drave i Dunava, od Rase i Jadranskoga mora do Drine, a koje su obuhvacale 1100 kvadratnih myriametara ili 120.000 km2. Tomislav je imao u svojim rukama pored Dalmatinske i Panonske Hrvatske jos i Bosnu sa Solima, sve otoke osim Mljeta i Korcule te Neretljansku oblast; a neizravno je bilo pod njim i Zahumlje, Travunja i Duklja. Jedino je nepoznata sudbina Srijema, koji je od 796 pa do 829 bio dio Panonske Hrvatske, a od 829 do 927 posjed bugarski. Tesko je pomisliti da bi Tomislav ostavio Srijem, iz kojega se bez poteskoca moglo provaljivati u Panonsku Hrvatsku, i dalje u bugarskim rukama, a jos manje Madzarima, koje su od Hrvata dijelile Drava i Dunav. Radi te neodredjenosti nije prema Srijemu oznacena drzavna granica, vec prelazi ruzicasta boja Hrvatske u zutu bugarsku. Oko g. 950 je Srijem u rukama Madzara.

[Vilko]

gatto kaže:
Lijepo je poznavati povijest i zbivanja s područja iz kojeg se potječe, ali Hrvatskoj danas mogu samo pomoći oni koji ipak malo razmišljaju o budućnosti, odnosno što se tu može napraviti u odnosu na tekuća zbivanja. Lako je pričati iz daljine.

Moja generacija 1941> ,je prosla malo gorje i prezivjela, da se vi svi niste toliko razbjezali ,nego primili obnove poslije rata mozda bi sta postigli??????, rijesili ste se nasilnika ...sta vam je drugo trebalo?

A ja sam otisao 1966 iz Zagreba i 1969 iz Graza sa time da se nikada ne vracam....nista sa politikom ili ekonomijom.

[gatto]

Pa ja sam vani samo posljednje 4 godine, a '41. nisam ni bio rođen. I tko se razbježao? Što pričaš kad ne znaš sve i kad se više ne misliš vraćati? Kako ćeš pomoći, tako da pričaš o povijesti, je li?

[Vilko]

Povijest hrvatskog naroda, od doseljenja u novu domovinu pa do god. 1918. dijeli se na četiri doba.

Prvo doba koje neki povjesničari nazivaju još kao "Vladanje knezova i kraljeva hrvatske krvi" započinje u VII. st. dolaskom Hrvata na prostore ostataka današnje domovine, a završava 1102. Pactom Conventom. U više od 450 godina vremenskom razdoblju, Hrvati su živjeli u svojoj državi i uspješno su vodili obrambene ratove protiv Franaka, Mlečana, Arapa, Mađara, Bugara i Bizantinaca.

Drugo doba u kojem hrvatski narod ima zajedničkog kralja s Ugrima, obuhvaća vremensko razdoblje od god. 1102. do 1526. U tom dobu, Hrvati su zaustavili Tatare koji su opustošili europski jugoistok, uspješno su ratovali s Venecijom i Bizantom za Dalmaciju, te kasnije s Osmanskim Carstvom za životni opstanak. Neprestani oružani sukobi prvo s Venecijom i Bizantom, a poslije teški i krvavi ratovi s Turcima, gurnuli su naš hrvatski narod u sve čvršću vezu s hrvatsko-ugarskom zajednicom koja je u početku bila povezana samo kraljevom osobom.

Treće doba počinje od bitke na Mohačkom polju god 1526., a završava smrću kralja Josipa II. god. 1790. U tom dobu Hrvati su se uspjeli zauvijek riješiti Turaka. Poslije pobjede kod Siska god. 1593., hrvatski narod počinje oslobađati izgubljene teritorije koje vraća svojim "ostacima Kraljevstva Hrvatskog" ("Reliquaie reliquiarum olim regni Croatiae"). Nažalost, veliki dio teritorija ostao je nepovratno izgubljen. Hrvati su se istovremeno morali boriti i za svoj državnopravni položaj, kojeg je sve više ugrožavao bečki dvor s planovima službene centralizacije i germanizacije svih naroda u Monarhiji. Zbog prljave politike Habsburgovaca, u Hrvatskoj su se dogodile i velike etnografske promjene doseljenjem Srba i ostalih u Srijem, Slavoniju i hrvatsku Vojnu krajinu.

Pored toga Dalmacija je za mletačke stogodišnje uprave bila pod talijanskim utjecajem, a dobar broj stanovništva Bosne prešao je na islam.

Četvrto doba obuhvaća vrijeme od god. 1790. do 1918. u kojem se isprepliću veće i manje borbe hrvatskog naroda za teritorijalnu suverenost i obnovu samostalnosti. Odmah u početku četvrtog doba Venecija je izgubila Dalmaciju, koja je poslije kratke francuske vladavine god. 1815. postala austrijskom pokrajinom.

Zbog Mađara željnih hrvatskog teritorija, Hrvati dolaze prvo u verbalni i pismeni sukob koji god. 1848. kulminira ratom. Zbog neprekidnih nereda i krvavih borbi između katolika i muslimana god. 1878. Austrougarska Monarhija zauzima obje zemlje, te diktira svoju volju i politiku sve do svoje propasti 1918.

Četvrto doba završava ulaskom našeg hrvatskog naroda u novu, za nas Hrvate prokletu i nesretnu državu, Kraljevinu SHS.

U ovom poglavlju "Povijesni pregled" ukratko su opisani neki najvažniji događaji koji zajedno s ostalima poglavljima "Hrvatski vladari", "Hrvatski ratnici" i "Hrvatska kultura" služe kao mali podsjetnik o slavnoj hrvatskoj povijesti i njezinim velikanima.

[Vilko]

gatto kaže:
Pa ja sam vani samo posljednje 4 godine, a '41. nisam ni bio rođen. I tko se razbježao? Što pričaš kad ne znaš sve i kad se više ne misliš vraćati? Kako ćeš pomoći, tako da pričaš o povijesti, je li?

I ti mislis ja ne znadem sve????
da nije mozda obrnuto?
U mojoj familiji 4 su poginula u zadnjem ratu!
A imam i rodbinu i dvije sestre i bio sam i u posjeti 1998, ne umisljaj si da zato sta ne plujem po prosloj drzavi ne znadem dosta....stricu su cetnici prerezali vrat ,dok je bio na sprovodu prijatelju on sam muskarac........

A ako ti nije jasno zasto pisem o povijesti promisli!

[gatto]

Pa što ti znaš o tome što se drugima tragično desilo? Misliš da si najtragičnije prošao po defaultu?

I ako si već toliko toga izgradio u bivšoj Jugi, sistem ti nije smetao, dobro si živio, itd., što si onda uopće otišao u Australiju?

[Secundo]

Da, povjest je zanimljiva, ali pitam te, koju važnost to ima za hrvatsku sadašnjicu ili čak budučnost? Pogledaj si povjest raznih imperija, naroda. Uspon, pad, rasulo, bez da možeš iz prošlosti zaključiti što će biti i koliko će trajati. Austrougarska? Davna prošlost, Austrijanci su europski mediokritet, Mađari se mučno uzdižu iz prašine. Rimsko carstvo? Na tom teritoriju je ostala Italija koja nikad nakon pada starih Rimljana nije više dostigla ni približno isto značenje. A mi? Mali narod na Balkanu koji se napatio, što ne mora značiti da ćemo i u budučnosti patiti.

[Vilko]

gatto kaže:
Pa što ti znaš o tome što se drugima tragično desilo? Misliš da si najtragičnije prošao po defaultu?

I ako si već toliko toga izgradio u bivšoj Jugi, sistem ti nije smetao, dobro si živio, itd., što si onda uopće otišao u Australiju?

Privatni razlozi....za odlazak ...i ne nisam tako dobro zivio...nisi citao sve o meni ,radio sam od 5 godina poslije skole svaki dan ,
mucio se i po noci....i zivio sam kao podstanar kaka sam se ozenio....pa se nisam zalio ,jer na stotine hiljade ljudi su zivjeli kao ja....i vecina je bila zadovoljna...nisu svi zeljeli nosity texasice...i mislili vani je najbolje....ja sam znao da idem na gorje.

Sta ja znadem sta se je drugima dogodilo ?....veoma mnogo, zato mi je tesko sada poslije tolikog krvoprolijevanja slusati sta se dogadja.

Ja sam cuo i Hrvata i Srba i Muslimana koji su nastradali svako ima svoju pricu....tko je kriv!

[gatto]

Ne znam odgovore na sve i sam sebi se čudim što se uplićem u ovakve priče. Valjda mi nije dan...

Nemam tu što više reći, jedino da mi filozofiranja dignu tlak...

Lijepi pozdrav

[ADEX]

Mislim da sam jedan slican topic vec bio prebacio na Povijest.

[Vilko]

ADEX kaže:
Mislim da sam jedan slican topic vec bio prebacio na Povijest.

Hvala Hobbit ....cilj ove teme je bio da se pokaze mladjoj DIJASPORI generaciji koja je rodjena u inostranstvu....tocno kako je bilo ,a ne da meni 64 godina starom djete od 15-17 godina prica njemu je otac kazao da su oni pravi HRVATI...on znade njegov otac je predsjednik Hvrvtskog klaba u Australiji.



Za pisanje spreman, ja volim bijelu kosulju ili majicu!

Vilko

[Vilko]

Dolazak Hrvata



Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912-959) u svom djelu "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio") napisao je o dolasku Hrvata u današnju domovinu sljedeće: "Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petero braće - Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati; i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari... Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je također sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva."

Car Konstantin VII. Porfirogenet također navodi, da su Hrvati došli u današnju domovinu početkom 7. stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. Hrvati koji su bili organizirani kao pleme ratnika-konjanika i poznati zbog svoje snage nisu bili slučajno izabrani. Bizantsko Carstvo je računalo da će Hrvati nakon što im pomognu u izvršenju njihovih planova, nestati s vremenom kao što su nestali i njihovi prijašnji saveznici, ali su se grdno preračunali.

Za razliku od Bizanta, Sveta Stolica nije podcijenila nego je pravilno prosudila mogućnosti hrvatskog naroda. Tako su u papinskom ljetopisu "Liber Pontificalis" zabilježeni prvi kontakti i veze između pape i Hrvata. U njemu je zapisano da je papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina, kako bi platio otkupnine za zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika. Opat Martin je zahvaljujući pomoći hrvatskih vođa putovao Dalmacijom, te je ujedno "snimao" situaciju za uspostavu stalnih odnosa.

Hrvati će ubrzo nakon doseljenja prihvatiti kršćanstvo zahvaljujući Svetoj Stolici, koja je obavljala pokrštenje po uputama iz bule mudrog pape Grgura I. Velikoga, koji je zagovarao da se primjenjuju nauci prave vjere običajima pučkog poganskog vjerovanja. Pa tako papa Grgur I. Veliki između ostalog navodi: "ne uspinjemo se skokom na vrhunac jedne gore, nego pomalo, korak po korak... U prvom redu treba izbjegavati rušenje hramova idola; dovoljno je oboriti idole, a onda svetom vodom blagosloviti hramove i u njih staviti svete moći... Ako su hramovi dobro građeni, dobra je i korisna stvar da prijeđu iz službe demonizma u službu pravoga Boga; jer narod, vidjeći tako preobražena svoja stara svetišta, po svojoj će navici biti sklon dolaziti onamo i štovati pravoga Boga...".

[Vilko]

Hrvatske Kneževine



U prva tri stoljeća nakon dolaska, društveni i politički život Hrvata odvijao se u dalmatinskoj, panonskoj i neretvanskoj kneževini.

Najpoznatiji knez Panonske Hrvatske Ljudevit, stvarao je velike neprilike i ratne gubitke franačkoj državi dugi niz godina. Osim Ljudevita (o.810-823) koji je ostao zapamćen kao prvi veliki borac za slobodu i nezavisnost Hrvata, spominju se još tri panonsko-hrvatska kneza; Vojnomir (791-o.810), Ratimir (829-838) i Braslav (880-897).

Kao prvi knez Dalmatinske Hrvatske spominje se Porga koji je vladao u drugoj polovici 7. st.. U drugoj polovici 8. st. odnosno oko god. 800., knez Višeslav ratuje protiv Franaka. Iz njegovog doba sačuvana je krstionica iz stolne crkve u Ninu. Nakon kneza Višeslava, Dalmatinskom Hrvatskom vlada knez Borna (o.810.-821) koji je zajedno s Francima ratovao protiv tada bizantske Dalmacije, te protiv kneza Ljudevita. U doba Bornina nasljednika i sinovca, kneza Vladislava (821-835), započinju stoljetni sukobi između Hrvata i Mlečana za Jadransko more. Za vrijeme kneza Mislava (o.835-845) i kneza Trpimira (o.845-864), dalmatinsko-hrvatska kneževina sa svojom vojskom postaje sve jača. Djed kralja Tomislava, knez Trpimir bio je velik vladar i žestok ratnik koji je uspješno ratovao s Mlečanima, Bizanticima i Bugarima. Kneza Trpimira naslijedio je knez Domagoj (o.864-876), koji je uspješno vodio ratove protiv Arapa, Mlečana i Bizantinaca, te na kraju teški sedmogodišnji rat protiv Franaka u kojem su Hrvati pobijedili i izborili potpunu nezavisnost. Nakon što je uz pomoć Bizanta protjerao Domagojeve sinove (876-878), knez Zdeslav (878-879) doživio je sličnu sudbinu, kad ga je hrvatski narod nezadovoljan njegovom politikom uklonio. Na prijestolje je tada došao knez Branimir (879-o.892), koji je odmah zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica, u svoje i u ime hrvatskog naroda, izrazili odanost i povratak apostolskom prijestolju sv. Petra. Pismo je veoma razveselilo papu, čije je pismo-odgovor na našu veliku sreću ostalo sačuvano. U pismu iz god. 879. papa Ivan VIII. piše kako je na blagdan Uzašašća Gospodnjega priznao nezavisnost hrvatske države. Poslije Branimira, na prijestolje dolazi knez Muncimir Trpimirović, otac posljednjeg hrvatskog kneza i prvog hrvatskog kralja Tomislava.

[Vilko]

Kraljevina Hrvatska



Jedan od najvećih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti, žestoki ratnik i prvi hrvatski kralj Tomislav, svojom je velikom mudrošću i ratnim umijećem napravio velike stvari za hrvatski narod. Ujedinio je hrvatske zemlje u jedinstvenu državu koju je pretvorio u snažnu Kraljevinu Hrvatsku. Papa Ivan X. u pismu iz god. 925. naziva Tomislava hrvatskim kraljem, pa se ta godina smatra godinom utemeljenja hrvatskog kraljevstva. Za vrijeme kralja Tomislava, Hrvatska je imala veliku i moćnu vojsku, te je pripadala skupini najrazvijenijih država tadašnjeg doba.

Nasljednici kralja Tomislava, njegov mlađi brat Trpimir II. i poslije njega Krešimir I., uspjeli su održati hrvatsko kraljevstvo na onoj visini kako im ga je Tomislav ostavio. Međutim nakon prerane smrti kralja Krešimira I., ban Pribin izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti Miroslavovom pogibijom od banove ruke. Hrvatska je zbog rata oslabila, smanjila se njezina vojska, mornarica se prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Miroslavov mlađi brat, kralj Krešimir II. uspio je kasnije donekle obnoviti i oporaviti oslabljeno kraljevstvo. Sinu Krešimira II., Stjepanu Držislavu uspjelo je za vrijeme 28-godišnje vladavine, dobro ojačati i učvrstiti kraljevstvo, ali nakon njegove smrti sve su upropastili njegovi sinovi Svetoslav, Krešimir III. i Gojoslav koji su vodili sukobe za prijestolje. Tim nesretnim unutarnjim sukobima, Kraljevina Hrvatska je doživjela najteži udarac od svog utemeljenja, pa će zbog gubitka svoje moći u to doba započeti teške i dugotrajne borbe s Venecijom za Dalmaciju.

Kralja Krešimira III. naslijedio je oko god. 1035. njegov nećak Stjepan I. koji je započeo s obnovom Kraljevine Hrvatske. God. 1058. Stjepana I. naslijedio je njegov sin kralj Petar Krešimir IV. koji je mudrim i lukavim političkim potezima vratio stari sjaj i slavu hrvatskoga kraljevstva, te je ujedno i ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, kad je definitivno spojio dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Od god. 1075. do 1089. hrvatskim kraljevstvom vlada Zvonimir, kojeg neki smatraju najvećim i najvažnijim hrvatskim kraljem. Kralj Zvonimir se čvrsto povezao s papom Grgurom VII., čiji ga je legat okrunio 1075. za kralja Hrvatske i Dalmacije. Također je učvrstio crkveno jedinstvo, te je učinio mnogo na promicanju glagoljice, o čemu svjedoči najvažniji spomenik hrvatske glagoljske pismenosti, Bašćanska ploča. Poslije Zvonimira, dolazi kralj Stjepan II. koji je vladao samo dvije godine, i to kao razborit i odlučan vladar koji je uspio riješiti neke goruće probleme ondašnjeg hrvatskog političkog života. Odmah nakon njegove smrti početkom god. 1091. nastali su veliki neredi u Hrvatskoj, pa je tako smrt posljednjeg Trpimirovića imala kobne posljedice za hrvatski narod i hrvatsku državu. Naime, Jelena žena kralja Zvonimira i sestra ugarskog kralja Ladislava, uspjela je sa svojim "igračima" ostvariti svoju želju da hrvatskim vladarom postane njen brat. Posljednji kralj hrvatske krvi Petar, poginuo je u boju god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda, danas Petrova gora.