Moja davnašnja profesorica (tadašnjeg) srpskohrvatskog jezika, inače nemaštovita i dosadna, iznenadila nas je jednom prilikom donijevši nam videokasetu na kojoj je bio snimljen film
Dead Poets Society .
Časovi koji su uslijedili nakon gledanja filma bili su jedini kreativni u cijeloj toj školskoj godini. I dan-danas sjećam se naše diskusije i različitih stavova o filmu, profesoru Keatingu i njegovom načinu poučavanja.
Bili smo djeca, nismo ni slutili da su ti časovi ustvari neki od posljednjih lijepih trenutaka u našim bezbrižnim djetinjstvima i da ćemo već sutra razmišljati o pukom preživljavanju, a ne o riječima profesora Keatinga.
U ratu su me od ludila sačuvale knjige i poznata fraza
carpe diem, tako da mogu reći da mi je taj film na neki način - spasio život.