Senzorna integracija - gdje, kako, što?

[lozinka8]

Cure cija djeca jos uvijek ne govore, kako vam djeca reagiraju na zivotinje? Nisam odgojitelj, al sam pedagoske struke i radim s djecom od 3 do 7 god. Trenutno imamo 3 djece u grupi s vrlo slicnim problemima. Jedna djevojcica do svoje 3.8 godine nije uopce govorila(bas nista), a ni reagirala na svoje ime. Desilo se da ju jedna starija djevojcica potajno grize, a posto ova ugrizena nije iskazivala emocije, a ni na koji drugi nacin pokusala pokazati da se nesto desava, nitko nije skuzio dok roditelji nisu pronasli ugrize na ledjima. Uglavnom, s vremenom se situacija popravila. U kontaktu sa zivotinjama je bila totalno drugacija(brinula se za njih i pocela izgovarati prve rici). Roditelji su to primjetili i pokusali sto vise vremena provoditi opcenito u prirodi i sa zivotinjama. Isla je i jos ide kod logopeda i na ergo terapiju i vidi se napredak. Sad Ina 5.2 god. i u govoru jos uvijek zaostaje debelo od vrsnjaka, al svakim danom ipak napreduje. Spaja do 5 rijeci u recenicu, izrazava emocije i ukazuje na potrebe..

[bela-12]

lozinka8 kaže:

Cure cija djeca jos uvijek ne govore, kako vam djeca reagiraju na zivotinje? Nisam odgojitelj, al sam pedagoske struke i radim s djecom od 3 do 7 god. Trenutno imamo 3 djece u grupi s vrlo slicnim problemima. Jedna djevojcica do svoje 3.8 godine nije uopce govorila(bas nista), a ni reagirala na svoje ime. Desilo se da ju jedna starija djevojcica potajno grize, a posto ova ugrizena nije iskazivala emocije, a ni na koji drugi nacin pokusala pokazati da se nesto desava, nitko nije skuzio dok roditelji nisu pronasli ugrize na ledjima. Uglavnom, s vremenom se situacija popravila. U kontaktu sa zivotinjama je bila totalno drugacija(brinula se za njih i pocela izgovarati prve rici). Roditelji su to primjetili i pokusali sto vise vremena provoditi opcenito u prirodi i sa zivotinjama. Isla je i jos ide kod logopeda i na ergo terapiju i vidi se napredak. Sad Ina 5.2 god. i u govoru jos uvijek zaostaje debelo od vrsnjaka, al svakim danom ipak napreduje. Spaja do 5 rijeci u recenicu, izrazava emocije i ukazuje na potrebe..

Moja obožava pse, i mačke, ali one su nam teže dostupne :-). Svakog psa mora pogledati i priči mu, zato smo i predali papire u Silver, jer mislim da bi ona tamo uživala. Doma si uz sve obaveze ne mogu priuštiti i psa još, jer jednostavno nemam snage za još jedno biće koji bi bilo ovisno o meni, a i financijski si to ne mogu priuštiti. Zato ću joj za Božić kupiti onog peseka koji hoda, sta sad reklamiraju na tv-u. Iako su nam u Silver rekli da ima i mogućnost da se dobije terapijski pas, ali kažem, meni je to uz sve probleme i obaveze jednostavno previše.

[lozinka8]

Da li u Hr u sklopu zoloskog vrta postoji "Zoo za mazenje zivotinja"? Ovdje gdje sam ja to ima svakim zoloski vrt. Uglavnom radi se o ogradjenom prostoru unutar zoo u koji i djeca i odrasli mogu UCI i maziti zivotinje. Unutra budu uglavnom ovce, ķoze, zecevi i magarci. Da se Bake udruze i djetetu kupe godisnju kartu za npr. ZOO? Bozic se blizi i bolje tako nesto nego igracke. Vjerujem da bi se malena odusevila toj vrsti poklona

[dixx]

lozinka8 kaže:

Da li u Hr u sklopu zoloskog vrta postoji "Zoo za mazenje zivotinja"? Ovdje gdje sam ja to ima svakim zoloski vrt. Uglavnom radi se o ogradjenom prostoru unutar zoo u koji i djeca i odrasli mogu UCI i maziti zivotinje. Unutra budu uglavnom ovce, ķoze, zecevi i magarci. Da se Bake udruze i djetetu kupe godisnju kartu za npr. ZOO? Bozic se blizi i bolje tako nesto nego igracke. Vjerujem da bi se malena odusevila toj vrsti poklona

Postoji taj dio u zoo. Sjecam se da su koze tamo, ne znam jel ima jos zivotinja

[gugolina]

Kod nas je također jako dobra reakcija na mačke (u smislu komunikacije), ali velika je to obaveza, financijski i vremenski, slažem se s Bellom. Možda je bolja opcija jednostavno odlaziti u posjet povremeno k prijateljima, rodbini koji imaju ljubimce.

[bela-12]

Ako nekome zatreba logoped ili defektolog, čeka se samo 3 tjedna na pregled, evo mi danas dobili termin za 15.12. - Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Ulica Ivana Kukuljevića 11, iznad Britanca.
Nadam se da imaju ok doktore, jer je to jedina ustanova u kojoj je moguće dobiti vježbe-terapiju na uputnicu, a da se ne čeka 2 godine.
Probati ćemo još i to, dok čekamo na druge termine, mislim da štetiti ne može.

[bela-12]

SuperCow kaže:

Hvala ti na odgovoru, baš se nadam da ćemo tamo dobiti puno odgovora i da će to profunkcionirati!

SuperCow daj pogledajte si ovo, nazovite i pitajte...

http://www.vrtic-bajka.zagreb.hr/default.aspx?id=107
U tom vrtiću imaju terapijskog psa, pa možda da se raspitati da li se može tamo dobiti mjesto, jer je popodne, i budete tamo zajedno sa djetetom. U tom vrtiću su svi jako ljubazni, mi smo već bili par puta, nosili papire, na razgovoru, na testiranju, i zvala sam ih više puta, baš se trude objasniti, odgovoriti na sva pitanja...

[reasimba]

Nas su sade sa socijalnog poslali dalje... ustvari, uzeli su sve papire ( znači i kad je bio hospitaliziran na rebru, sve nalaze iz Suvaga i klaićeve i procjenu senzorike iz hrabrog koraka) i poslali zahtjeve u razne udruge. sad čekamo da nam dođu rezultati... Meni se sin jako dobro prilagodio vrtiću i njega djeca tamo prihvaćaju i aktivno ga traže i vode u igru s njima... Tete su im rekle da je on mali i zato ne priča kao oni, pa su si klinci da li zadatak da ga nauče pričat .... Kod njega se vidi pomak u napredku, ponovo je počeo i pjevat i brbljat, djete mi se od polaska na terapije preporodilo... Šteta je samo što nemam toliko para da ide češće na terapiju. U Suvagu smo negdje 20 na listi čekanja, a prvi pregled je bio u 12 mjesecu 2016....
Terapija u Hrabrom koraku je 200kuna jednom tjedno, 400 je procjena (traje 2 sata i roditelji su prisutni), imaju i grupnu terapiju koja je oko 100kuna, a ako idete dva puta na tjedan na terapiju to je 300kuna... Bar je nama tak

[gugolina]

reasimba kaže:

Nas su sade sa socijalnog poslali dalje... ustvari, uzeli su sve papire ( znači i kad je bio hospitaliziran na rebru, sve nalaze iz Suvaga i klaićeve i procjenu senzorike iz hrabrog koraka) i poslali zahtjeve u razne udruge. sad čekamo da nam dođu rezultati... Meni se sin jako dobro prilagodio vrtiću i njega djeca tamo prihvaćaju i aktivno ga traže i vode u igru s njima... Tete su im rekle da je on mali i zato ne priča kao oni, pa su si klinci da li zadatak da ga nauče pričat .... Kod njega se vidi pomak u napredku, ponovo je počeo i pjevat i brbljat, djete mi se od polaska na terapije preporodilo... Šteta je samo što nemam toliko para da ide češće na terapiju. U Suvagu smo negdje 20 na listi čekanja, a prvi pregled je bio u 12 mjesecu 2016....
Terapija u Hrabrom koraku je 200kuna jednom tjedno, 400 je procjena (traje 2 sata i roditelji su prisutni), imaju i grupnu terapiju koja je oko 100kuna, a ako idete dva puta na tjedan na terapiju to je 300kuna... Bar je nama tak

Na Suvagu su vam stvarno odlični na ranoj intervenciji! Sada su zaposlili novu logopedicu pa ćete možda brže doći na red. Naša logopedica na Suvagu stvarno zna što radi, nakon samo par terapija, dijete mi je počelo komunicirati. Mi smo isto bili na prvom pregledu u Suvagu 2016., ali smo sad već na terapijama oko 5 mjeseci.

[reasimba]

gugolina kaže:

Na Suvagu su vam stvarno odlični na ranoj intervenciji! Sada su zaposlili novu logopedicu pa ćete možda brže doći na red. Naša logopedica na Suvagu stvarno zna što radi, nakon samo par terapija, dijete mi je počelo komunicirati. Mi smo isto bili na prvom pregledu u Suvagu 2016., ali smo sad već na terapijama oko 5 mjeseci.

Blago vama, mi još čekamo poziv za terapije... S tim da se nadam da će biti do kraja godine, kad u drugom mj trebam rodit... baš i ne znam kak čemo funkcionirat nakon poroda, sa suvagom, rebrom, terapijama...........

[choupette]

SuperCow kaže:

Za vrtić, ja ga sama ne želim dati u vrtić jer on definitivno nije ok s djecom koja se normalno razvijaju. On bi možda još i pokušao s njima ali četverogodišnjaci su već u fazi kad si biraju društvo i ne možeš im samo reći "odi kod ovog novog klinca i budite si najbolji frendovi", znaju se događati i izrugivanja i direktni upiti što s njim nije u redu, na kraju krene i odbacivanje da bi ostao izoliran.
I u parku si uvijek nekako izabere ekipu drugih koji ne pričaju, kao da se nanjuše Tako da mislim da je svako dijete drugačije i da pogotovo kod ovakvih poremećaja treba biti na oprezu. Mi živimo dosta zatvoreno, on je jedinac, mi (roditelji) isto, nemamo rodbine niti frendove s djecom, navikao je biti stalno sa mnom. Kad se tu još dodaju komunikacijske teškoće i slaba koncentracija, manjak interesa za učenjem, ispadne da mu je vrtić trenutno najmanje poželjna varijanta.
imata želim vam brzo i lako privikavanje na puno radno vrijeme! Super da imate tako dobre tete koje si daju truda.
bela-12 hvala na savjetima, svakako ću se pozabaviti Centrom i vidjeti malo oko tih prava...

Mislim da se varaš.
I preuveličavaš potencijalno odbacivanje koje bi tvoje dijete doživjelo u grupi.
Vrtić je idealno mjesto za poticanje razvoja govora.
Moje dijete je sin jedinac, s tri pune godine nije pričao, razumijevanje loše.
Bio je do treće godine samnom doma, slabo izložen vršnjacima.
Nama je stručni kadar od samog početka govorio kako bi bilo dobro da ga upišemo u vrtić jer je dokazano da djeca kroz komunikaciju s vršnjacima efikasnije i brže uče razumijevanje i govor.
Djeca ne usvajaju govor na isti način kad komuniciraju s vršnjacima ili kad komuniciraju s odraslima. Zato je za razvoj govora djeteta s poteškoćama kontakt s vršnjacima jako bitan. Tim više ako dijete nije u svakodnevnom životu okruženo djecom (braćom, sestrama ili malim rođacima).
To su nam preporučili svi, još od prvog puta kad je bio na pregledu kod logopeda, kad je friško napunio dvije godine. Isto je rekao i psiholog. I neurolog.
Kad je imao dvije i pol godine prvi puta sam zvala centar za rehabilitaciju.
S ravno 3 godine je počeo s vježbama u centru.
S 3 ga upisala u vrtić.
Znači, paralelno centar za rehabilitaciju (jednom tjedno) i običan vrtić.
I ja sam se bojala vrtića.
Kako će se u njemu snalaziti dijete koje ne zna reći ni da je žedno/gladno, koje je bilo tri god samo samnom doma, koje je jedino nosilo pelene u cijelom vrtiću!
Na kraju ne da nije bilo nikakvih problema, nego je on procvjetao u vrtiću.
Adaptacije skoro pa nije ni bilo.
Nije bilo nikakvog posebnog ruganja. Odgojiteljice su se skoro naljutile kad sam im rekla da se bojim kako će mu se rugati zbog govora, a pogotovo zbog pelena.
Dobila sam odgovor da kod njih nema ruganja i da one posebno vode računa o tome u grupi.
I ne da nije bilo ruganja, moje dijete je u kratkom roku postalo miljenikom grupe. A govor je doživio toliki napredak u odnosu na ranije da su nam u centru za rehabiliticaju izričito rekli kako primjećuju veliki napredak od kad je dijete krenulo u vrtić.
Djeca predškolske dobi su većinom u biti otvorena za kontakt s vršnjacima i nije im toliko bitno da li i kako dijete priča da bi od njega napravili svog prijatelja.

Treba ponekad paziti da zbog vlastitih strahova i, u biti, neutemeljenog očekivanja najgoreg, ne propustimo dati djeci optimalnu šansu.

[choupette]

reasimba kaže:

Nas su sade sa socijalnog poslali dalje... ustvari, uzeli su sve papire ( znači i kad je bio hospitaliziran na rebru, sve nalaze iz Suvaga i klaićeve i procjenu senzorike iz hrabrog koraka) i poslali zahtjeve u razne udruge. sad čekamo da nam dođu rezultati... Meni se sin jako dobro prilagodio vrtiću i njega djeca tamo prihvaćaju i aktivno ga traže i vode u igru s njima... Tete su im rekle da je on mali i zato ne priča kao oni, pa su si klinci da li zadatak da ga nauče pričat .... Kod njega se vidi pomak u napredku, ponovo je počeo i pjevat i brbljat, djete mi se od polaska na terapije preporodilo... Šteta je samo što nemam toliko para da ide češće na terapiju. U Suvagu smo negdje 20 na listi čekanja, a prvi pregled je bio u 12 mjesecu 2016....
Terapija u Hrabrom koraku je 200kuna jednom tjedno, 400 je procjena (traje 2 sata i roditelji su prisutni), imaju i grupnu terapiju koja je oko 100kuna, a ako idete dva puta na tjedan na terapiju to je 300kuna... Bar je nama tak

Nemoj se brinuti oko češće terapije.
I ja sam mislila još uz logopeda u centru platiti privatnika, pa da radimo još više.
I imam frendicu koja je defektolog/logoped i koja mi je rekla da češće vježbanje zna često izazvati kontraefekt kod djeteta. Jednostavno mu to sve bude previše i onda zna doći u situaciju frustracije i početi potpuno odbijati bilo kakav rad sa stručnom osobom.

I da, slažem se s tobom oko vrtića. Imamo u biti isto iskustvo.
Velika većina djece je normalna i draga i neće odbaciti dijete jer ne priča ili priča loše.
Taj tip vršnjačkogvodbacivanja je karakterističniji za puno veću djecu od predškolaca.
A i onda se radi o izoliranim slučajevima.
Moj je u vrtiću brzo postao mala zvijezda.
Najsmješnije bi mi bilo kad bi bio dan odlaska na vježbe u centar za rehabilitaciju. Tada bih pokupila sina iz vrtića, odvela ga na vježbe i vratila ga u vrtić nakon vježbi.
Pošto nam je termin u centru uvijek bio isti dan, u isto vrijeme, kad bismo se vraćali u vrtić obično bi djeca iz grupe tada bila na povratku iz šetnje.
Čim bi nas vidjeli kao pilići bi krenuli svi u isto vrijeme zazivati mog sina i mahati mu. Slatkiši mali.

[reasimba]

Tak i mojeg, nema ga par dana, onda kad dođe, ajme veselja..... dozivaju ga, vuku u igru, več su naučili da obožava slagati kockice, odmah ga vode na tepih i počinju slagat sa njim... djeca jako dobro znaju kako se ponašat prema vršnjacima koji imaju neki problem... Ono što ja pokušavam kod svojeg sina suzbit je njegova pretjerana želja da grli djecu.... Npr...dođemo u bolnicu na pregled, a on vidi manje djete i ode i zagrli ga/nju, odvede u igru... mislim, mene osobno ne smeta takav odnos, ali druge roditelje i neku djecu sigurno smeta..... Ima netko ideju kako to malo suzbit??? Mislim, ne znam da li je to dio problema senzorike ili je to nešto u njegovoj osobnosti, jer je i inače jedna velika maza (krivi smo mi roditelji,stalno ga mazimo i ljubimo i igramo se s njim,malo smo pretjerali)

[gugolina]

choupette kaže:

Nemoj se brinuti oko češće terapije.
I ja sam mislila još uz logopeda u centru platiti privatnika, pa da radimo još više.
I imam frendicu koja je defektolog/logoped i koja mi je rekla da češće vježbanje zna često izazvati kontraefekt kod djeteta. Jednostavno mu to sve bude previše i onda zna doći u situaciju frustracije i početi potpuno odbijati bilo kakav rad sa stručnom osobom.

Hvala za ovu info. Ja se često lomim je li potrebno da uvedemo još i privatnika (tamo smo bili prije Suvaga). Iako sam općenito protiv puno terapija...
Baš je jedna mama spominjala da je smanjila broj terapija i da joj se dijete preporodilo nakon toga, počelo surađivati.

Također se slažem da je jako važan vrtić za razvoj govora. To nam je također jedan vid terapije i trudim se da ne propuštamo vrtić.

[imata]

i mi placamo istu sumu u hrabrom koraku - idemo dva puta tjedno.

potpuno se slazem za vrtic ali samo ako imate podrsku teta. sad smo u super vrticu (tete se bas trude i imaju razumijevanja) i nemamo problema. isto moj malac drugima nosi sve i tete su nam rekle da ga drugi bas vole. i govor se sad razvija puno brze - sto zbog senzorike, sto zbog klinaca. ipak su si oni na nekoj drugoj dimenziji od nas

mi smo dobili termin za goljak za senzoriku i bila je super teta gore ali nam je organizacijski to bilo koma i odustali smo od toga. bilo mi je bitno vidjeti kako to izgleda a i htjeli smo probati jos nesto.

stvarno treba odvagnuti koliko toga dijete moze podnijeti da je to i dalje vise igra nego nekakva prava obaveza. tim vise sto suprug i ja radimo puno preko tjedna i bitno mi je sto vise vremena provesti sa malcem pa doziramo sve ostalo (naravno na neke stvari ipak moramo ici).
jos dvojimo o uvodjenju privatnog logopeda, to cemo provjeriti prilikom sljedeceg posjeta logopedici na goljaku.

[choupette]

imata kaže:

i mi placamo istu sumu u hrabrom koraku - idemo dva puta tjedno.

potpuno se slazem za vrtic ali samo ako imate podrsku teta. sad smo u super vrticu (tete se bas trude i imaju razumijevanja) i nemamo problema. isto moj malac drugima nosi sve i tete su nam rekle da ga drugi bas vole. i govor se sad razvija puno brze - sto zbog senzorike, sto zbog klinaca. ipak su si oni na nekoj drugoj dimenziji od nas

Teško se može znati kako će se dijete reagirati na vrtić, djecu i odgojiteljice ako mu se uopće ne da mogućnost da s navedenim dođe u kontakt.
Uostalom, eventualni problemčići u vrtiću mogi biti odlična prilika da dijete nešto nauči.
Nigdje nije savršeno i potpuno glatko, ali problemi su dio života.
Ni nama nije bilo perfektno.
Sin mi je jednom dobio po glavi s igračkom od drugog djeteta, a imao je i nekih prolaznih problemčića s jednom odgojiteljicom.
Trenutno je u fazi otpora oko predškolskog programa, a kako su mu se odgojiteljice promijenile došlo je do nešto većih problema u ponašanju djeteta.
Prvo sam porazgovarala s odgojiteljicama, ali se problem nije riješio.
Nije da su odgojiteljice nešto strašno napravile, ali sam brzo uvidjela da ih problem zbog neiskustva očito nadilazi (mladi kadar).
Nakon toga sam porazgovarala s logopedicom u Centru, a na kraju sam se obratila ravnateljici s kojim sam imala skroz ugodan razgovor.
Ravnateljica je odmah rekla da će porazgovarati s odgojiteljicama i odmah sutradan sam saznala kako je razgovarala o mom djetetu sa svakom od njih zasebno.
Ništa u komuniciranju oko problema u vrtiću nije bilo usmjereno ka kritiziranju odgojiteljica, nego ka traženju rješenja problema koji se pojavio.
Već je sad po ponašanju djeteta vidno da je problem u tijeku rješavanja.

Ono što želim reći je to da odgojiteljice koje mogu postati dio nekog problema nisu jedini kadar u vrtiću. Postoji tu i psiholog, pedagog, ravnatelj. Sve je to timski rad i da se problem itekako riješiti kad se u priču uključi više osoba.

mi smo dobili termin za goljak za senzoriku i bila je super teta gore ali nam je organizacijski to bilo koma i odustali smo od toga. bilo mi je bitno vidjeti kako to izgleda a i htjeli smo probati jos nesto.

stvarno treba odvagnuti koliko toga dijete moze podnijeti da je to i dalje vise igra nego nekakva prava obaveza. tim vise sto suprug i ja radimo puno preko tjedna i bitno mi je sto vise vremena provesti sa malcem pa doziramo sve ostalo (naravno na neke stvari ipak moramo ici).
jos dvojimo o uvodjenju privatnog logopeda, to cemo provjeriti prilikom sljedeceg posjeta logopedici na goljaku.

Slažem se.
Dijete će jako brzo pokazati kad i ako mu postane previše.
Već sam logoped može brzo i lako procijeniti koliki su djetetovu kapaciteti i koliko bi produktivno bilo uvođenje dodatnog vježbanja.
Ja se tako oko puno stvari konzultiram s logopedom.
Recimo, kako sam bilingvist i pola obitelji mi govori francuski, htjela sam prošle godine upisati dijete na francuski za predškolce. Tim više što je dijete pokazivalo interes.
Prije toga sam o tome porazgovarala s logopedicom koja mi je preporučila da pričekam s francuskim, ali da mu ove godine ako želim mogu uvesti engleski.
Za prošlu godinu nam je preporučila uvođenje nekog sporta jer fizička aktivnost dokazano potiče razvoj govora, pa smo uveli plivanje (koje jako voli).

[choupette]

reasimba kaže:

Tak i mojeg, nema ga par dana, onda kad dođe, ajme veselja..... dozivaju ga, vuku u igru, več su naučili da obožava slagati kockice, odmah ga vode na tepih i počinju slagat sa njim... djeca jako dobro znaju kako se ponašat prema vršnjacima koji imaju neki problem... Ono što ja pokušavam kod svojeg sina suzbit je njegova pretjerana želja da grli djecu.... Npr...dođemo u bolnicu na pregled, a on vidi manje djete i ode i zagrli ga/nju, odvede u igru... mislim, mene osobno ne smeta takav odnos, ali druge roditelje i neku djecu sigurno smeta..... Ima netko ideju kako to malo suzbit??? Mislim, ne znam da li je to dio problema senzorike ili je to nešto u njegovoj osobnosti, jer je i inače jedna velika maza (krivi smo mi roditelji,stalno ga mazimo i ljubimo i igramo se s njim,malo smo pretjerali)

To grljenje i ljubljenje nepoznate djece su nedovoljno razvijene socijalne vještine, što zna ići u paru s drugim poteškoćama.
Sam poziv na igru nepoznate djece u toj dobi je normalan i znak je otvorenog djeteta sigurnog u sebe.
Poznajem dijete koje je također imalo fazu ljubljenja i grljenja nepoznatih, a kako mi je mama defektolog, a to dijete sin moje prijateljice, mama mi je tada objasnila kako i zašto to dijete ima probleme koje je tada imalo.
On je u biti bio drastičniji primjer od tvog, jer ne samo da je grlio i ljubio svu nepoznatu djecu, nego je zbog svog pristupa od nepoznate djece znao doživljavati odbijanje. Ništa strašno, nepoznato dijete bi se u pravilu odmaklo fizički na korak od njega i eventualno ga na prvu začuđeno pogledalo, ali to je bilo dovoljno da kod dječaka izazove napadaj plača.
Na kraju se to riješilo sazrijevanjem djeteta i taj dječak je danas krasan školarac koji nema nikakvih problema s vršnjacima.

Uglavnom, problem niste stvorili vi svojim ponašanjem. Svu djecu treba maziti, ljubiti se i igrati se s njima.
Moj sin je jako mažen, ljubljen i igramo se s njim, pa nikad nije grlio i ljubio nepoznatu djecu.
Tvom djetetu trenutno malo šteka usvajanje socijalnih vještina, ali to će se riješiti sa sazrijevanjem i promatranjem okoline.
Ti ga svejedno blago i nježno usmjeravaj. Probaj mu objasniti da prvo pita dijete kako se zove, da ga samo pozove na igru. Pokaži mu i sama kroz životni primjer kako se ponašaš prema strancima s kojima želiš ostvariti kontakt.
I probaj se ne zamarati time što roditelji tuđeg djeteta misle. Ako situacija stvarno postane neugodna za to drugo dijete, svaki normalan roditelj će sigurno sam reagirati. Uostalom i kroz takve potencijalne situacije tvoje dijete bi imalo priliku naučiti se socijalizaciji.
Ja u situacijama grljenja i ljubljenja mog djeteta od nepoznate djece nikad nisam imala potrebu reagirati. Moje dijete bi isto na takav pristup znalo se samo odmaknuti onako u čudu, ali bi brzo prihvatilo igru i prešlo preko iznenadnog grljenja. Jednom je čak rekao djetetu “nemoj me ljubiti”, nakon čega je automatski slijedilo “ajmo se igrati” i “hoćeš mi biti prijatelj”.

[bela-12]

choupette kaže:

Teško se može znati kako će se dijete reagirati na vrtić, djecu i odgojiteljice ako mu se uopće ne da mogućnost da s navedenim dođe u kontakt.
Uostalom, eventualni problemčići u vrtiću mogi biti odlična prilika da dijete nešto nauči.
Nigdje nije savršeno i potpuno glatko, ali problemi su dio života.
Ni nama nije bilo perfektno.
Sin mi je jednom dobio po glavi s igračkom od drugog djeteta, a imao je i nekih prolaznih problemčića s jednom odgojiteljicom.
Trenutno je u fazi otpora oko predškolskog programa, a kako su mu se odgojiteljice promijenile došlo je do nešto većih problema u ponašanju djeteta.
Prvo sam porazgovarala s odgojiteljicama, ali se problem nije riješio.
Nije da su odgojiteljice nešto strašno napravile, ali sam brzo uvidjela da ih problem zbog neiskustva očito nadilazi (mladi kadar).
Nakon toga sam porazgovarala s logopedicom u Centru, a na kraju sam se obratila ravnateljici s kojim sam imala skroz ugodan razgovor.
Ravnateljica je odmah rekla da će porazgovarati s odgojiteljicama i odmah sutradan sam saznala kako je razgovarala o mom djetetu sa svakom od njih zasebno.
Ništa u komuniciranju oko problema u vrtiću nije bilo usmjereno ka kritiziranju odgojiteljica, nego ka traženju rješenja problema koji se pojavio.
Već je sad po ponašanju djeteta vidno da je problem u tijeku rješavanja.

Ono što želim reći je to da odgojiteljice koje mogu postati dio nekog problema nisu jedini kadar u vrtiću. Postoji tu i psiholog, pedagog, ravnatelj. Sve je to timski rad i da se problem itekako riješiti kad se u priču uključi više osoba.



Slažem se.
Dijete će jako brzo pokazati kad i ako mu postane previše.
Već sam logoped može brzo i lako procijeniti koliki su djetetovu kapaciteti i koliko bi produktivno bilo uvođenje dodatnog vježbanja.
Ja se tako oko puno stvari konzultiram s logopedom.
Recimo, kako sam bilingvist i pola obitelji mi govori francuski, htjela sam prošle godine upisati dijete na francuski za predškolce. Tim više što je dijete pokazivalo interes.
Prije toga sam o tome porazgovarala s logopedicom koja mi je preporučila da pričekam s francuskim, ali da mu ove godine ako želim mogu uvesti engleski.
Za prošlu godinu nam je preporučila uvođenje nekog sporta jer fizička aktivnost dokazano potiče razvoj govora, pa smo uveli plivanje (koje jako voli).

Da ovo sve stoji ako imate normalnu ravnateljicu, kod nas u vrtiću je ravnateljica jedna užasna i arogantna osoba i ona je ta koja je otežala i meni i mome djetetu adaptaciju na vrtić. Tek kad sam se tužila gradu, tek onda je promjena priču, i odjednom se svi jako trude. Ali naravno da mi je rekla da se i ona na mene tužila gradu. S nekim ljudima se jednostavno ne može na lijep način.

[choupette]

bela-12 kaže:

Da ovo sve stoji ako imate normalnu ravnateljicu, kod nas u vrtiću je ravnateljica jedna užasna i arogantna osoba i ona je ta koja je otežala i meni i mome djetetu adaptaciju na vrtić. Tek kad sam se tužila gradu, tek onda je promjena priču, i odjednom se svi jako trude. Ali naravno da mi je rekla da se i ona na mene tužila gradu. S nekim ljudima se jednostavno ne može na lijep način.

Ti u biti ne kužiš da se nas dvije potpuno slažemo.

Ono što sam svojim postom htjela reći je to da ako se s razgovorom s odgojiteljicom s kojom je došlo do nekog problema isti ne da riješiti, postoje i drugi ljudi u odgojno obrazovnom sustavu (i van njega) kojima se čovjek može obratiti. U našem slučaju je ta viša instanca bila ravnateljica.
U vašem slučaju je to bio grad.
U oba slučaja je polučen rezultat, što je na kraju najbitnije u cijeloj priči.
(Samo da napomenem da iznad ravnateljice u npr. nekom vrtiću u xy gradu može postojati i ravnateljica, odnosno uprava na višoj razini. Možda nekom pomogne ta info.)

Inače, meni obraćanje višoj instanci ne znači nužno da se situacija nije riješila na lijep način. Ok, bilo je otpora na jednoj instanci, ali na drugoj sam naišla na razumijevanje i trud. I sad se, kao što si rekla, svi trude.
Da nisam uspjela ostvariti suradnju s ravnateljicom i ja bih prenijela stvar na višu instancu od njene.

Ja inače radim u konfliktnoj profesiji sa strankama koje kad dođu do mene po definiciji jesu u problemima (i samim time su često već iziritirane sustavom i ljudima na koje su prethodno naišle, a s kojima nisu uspjele riješiti problem), tako da me posao odavno naučio kako rješavati probleme s ljudima.
Nikakva agresija, nikakvi ispadi, samo odlučno i ajmo dalje ako ne ide s ljudima s kojima bi odmah trebalo ići.
Tako se nikada nisam niti posvađala s odgojiteljicama i inače sam uvijek prilikom problema i problemčića s njima sklona saslušati i mirno rješavati stvari. Odgojiteljice i moj odnos s njima, kao i odnos mog djeteta s njima, je jako bitan jer su to osobe koje su u direktnom, skoro svakodnevnom dugotrajnom kontaktu s mojim djetetom. Zato mi je krajnji cilj da svi skupa imamo produktivan i dobar odnos.
Naravno, ako ne ide odmah glatko, idemo dalje, ali opet u nekom što mirnijem i staloženijem duhu. Fokus na problem, a ne na ljude.
Meni se takav pristup svugdje pokazao najboljim.

[bela-12]

choupette kaže:

Ti u biti ne kužiš da se nas dvije potpuno slažemo.

Ono što sam svojim postom htjela reći je to da ako se s razgovorom s odgojiteljicom s kojom je došlo do nekog problema isti ne da riješiti, postoje i drugi ljudi u odgojno obrazovnom sustavu (i van njega) kojima se čovjek može obratiti. U našem slučaju je ta viša instanca bila ravnateljica.
U vašem slučaju je to bio grad.
U oba slučaja je polučen rezultat, što je na kraju najbitnije u cijeloj priči.
(Samo da napomenem da iznad ravnateljice u npr. nekom vrtiću u xy gradu može postojati i ravnateljica, odnosno uprava na višoj razini. Možda nekom pomogne ta info.)

Inače, meni obraćanje višoj instanci ne znači nužno da se situacija nije riješila na lijep način. Ok, bilo je otpora na jednoj instanci, ali na drugoj sam naišla na razumijevanje i trud. I sad se, kao što si rekla, svi trude.
Da nisam uspjela ostvariti suradnju s ravnateljicom i ja bih prenijela stvar na višu instancu od njene.

Ja inače radim u konfliktnoj profesiji sa strankama koje kad dođu do mene po definiciji jesu u problemima (i samim time su često već iziritirane sustavom i ljudima na koje su prethodno naišle, a s kojima nisu uspjele riješiti problem), tako da me posao odavno naučio kako rješavati probleme s ljudima.
Nikakva agresija, nikakvi ispadi, samo odlučno i ajmo dalje ako ne ide s ljudima s kojima bi odmah trebalo ići.
Tako se nikada nisam niti posvađala s odgojiteljicama i inače sam uvijek prilikom problema i problemčića s njima sklona saslušati i mirno rješavati stvari. Odgojiteljice i moj odnos s njima, kao i odnos mog djeteta s njima, je jako bitan jer su to osobe koje su u direktnom, skoro svakodnevnom dugotrajnom kontaktu s mojim djetetom. Zato mi je krajnji cilj da svi skupa imamo produktivan i dobar odnos.
Naravno, ako ne ide odmah glatko, idemo dalje, ali opet u nekom što mirnijem i staloženijem duhu. Fokus na problem, a ne na ljude.
Meni se takav pristup svugdje pokazao najboljim.

Slažem se.
Samo kako sama kažeš, kada se skoro godinu i pol boriš sa razno raznim ljudima i institucijama, i onda očekuješ nekako prirodno da će u odgojno obrazovnoj ustanovi zaposlenici imati razumjevanja, a kad ono potpuno suprotno.
Da svi se odjednom trude, i odjednom je moje dijete divno, a prije samo 2 tjedna je bila razmažena i neodgojena, i nemoguće ju je bilo adaptirati na vrtić.