Stambeno pitanje djeteta - dužnost roditelja ?

[gargamišamel]

dječja štednja. molim tamo nastavite.

[Monstera]

krckrc kaže:

Što bi vi kao roditelji napravili:

U mirovini ste oboje. Mirovine dostatne za život dvoje penzionera, nikakav luksuz a opet niti pretjerano gledanje svake kune.
Imate veliku nekretninu sa 3 odvojena stana, ne djelite niti ulazna vrata, samo zajedničko dvorište.

Jedno dijete se ubrači na drugi kraj svijeta i neće se vratiti u hrv nikada.

Drugo dijete će stupiti u brak uskoro.
Oboje školovani , zaposleni svaki za 5k kn u istom gradu gdje i žive,
trenutno svaki sa svojim roditeljima.

a) izvolite vi na stan/kupite stan/snađite se
b) izvolite, izaberite stan koji želite od ova dva prazna

Opcija prodaje velike nekretnine i kupnja dvije manje nije jedna od opcija.

nista od ponudjenog.
rentala bi sva tri stana i zajebavala se po svijetu s lovom od rente i penzijom

ili bi barem dva rentala, a u trecem zivila.

dal oni od tebe ocekuju ikakvu pomoc u rjesavanju krova nad glavom, tj dal oni imaju neku zelju di bi zivjeli? ili je to nes sto ti razmatras da bi mozda trebala doprinjeti?

[krckrc]

Brojila su odvojena.

Djeca kažu da bi rado živjela u jednom stanu jer ako
odluče kupiti nekretninu to će bitno utjecati na kvalitetu njihovog života.

Što je istina, jer ako svaki mjesec odvajate za ratu kredita, teško
će tu biti i za neki pristojan auto, odlazak na more i slično.
Da su plaće 7 ili više tisuća kn, onda ok.
Ali ove plaće su vjerovatno plafon idućih xy godina, mogu biti samo manje.

Privatnost je neupitna, svi imamo slično mišljenje oko toga.

Kako postupiti ?

[chocolatecookie]

Ja bih dala stan viška djetetu koje je dovoljno pametno i odgovorno da ne priča o tome koliko će mu ostati za pristojan auto i more ako sa zajedničkim primanjima od 10k digne s mužem/ženom stambeni kredit, a neodgovornom ne bih jer ako sam već propustila naučit dijete da odgovorno pristupa svojim financijama, nije lijepo da mu uskratim mogućnost da to nauči kad mi se skine sa sise.

[SubSV]

krckrc kaže:

Brojila su odvojena.

Djeca kažu da bi rado živjela u jednom stanu jer ako
odluče kupiti nekretninu to će bitno utjecati na kvalitetu njihovog života.

Što je istina, jer ako svaki mjesec odvajate za ratu kredita, teško
će tu biti i za neki pristojan auto, odlazak na more i slično.
Da su plaće 7 ili više tisuća kn, onda ok.
Ali ove plaće su vjerovatno plafon idućih xy godina, mogu biti samo manje.

Privatnost je neupitna, svi imamo slično mišljenje oko toga.

Kako postupiti ?

A ti i suprug imate neke druge planove za ta dva stana, iznajmljivali ste ih ili ste ih sad mislili početi iznajmljivati da bi imali neku dodatnu lovu?

Ako niste i stanovi su tak i tak prazni, ne kužim čemu uopće pitanje što napraviti?

[polly]

chocolatecookie kaže:

Ja bih dala stan viška djetetu koje je dovoljno pametno i odgovorno da ne priča o tome koliko će mu ostati za pristojan auto i more ako sa zajedničkim primanjima od 10k digne s mužem/ženom stambeni kredit, a neodgovornom ne bih jer ako sam već propustila naučit dijete da odgovorno pristupa svojim financijama, nije lijepo da mu uskratim mogućnost da to nauči kad mi se skine sa sise.

gle, već si pričala s njim ali tad su bile dvije kuće u pitanju
a i ja sam pričala o firangama

[Francesca]

I bio je jedinac a sad vise nije

[polly]

bio mi nekako poznat nick
a tema mi zanimljiva kao svekrve

kad već trkeljam
da imam stan viška (kao što imam) dala bi ga djetetu na korištenje (kao što jesam) a onda bi ovisno o financijskoj situaciji rješavali plaćanje režija i najamnine a obzirom da nam se zadnjih godina grah vrlo nepovoljno rasipava onda plaća najamninu
da je bolja situacija ne bi plaćala ništa
i ovo je baš onak šugica situacija

[chocolatecookie]

polly kaže:

gle, već si pričala s njim ali tad su bile dvije kuće u pitanju

A sirot, nada se da će, ako prepravi neke detalje, napokon netko reći da naravno da bi svaki roditelji koji voli svoje dijete i može si to priuštiti omogućio svom odraslom djetetu da živi kao da su mu prihodi puno veći nego što jesu.

[ostoppbar]

procitala sam tu sad temu i umirem od smijeha

[Querencia]

Ja bih, iskreno, vrlo voljela da se moji nisu trudili osigurati mi stambeno pitanje već da su trošili na druge stvari.

Naslijedit ću kuću, stan i zemljište u kojima do njihove smrti sasvim sigurno neću živjeti jer dolaze sa emocionalnim teretom: Je to tvoj stan, al evo mi došli malo na tjedan dana odmoriti tu; kako misliš ne sviđaju ti se zavjese koje smo mi postavili prije 30 godina, e, da, mala kuma Joze dolazi studirati pa će tu živjeti, samo da znaš... itd, itd

[Dlapek]

Querencia kaže:

Ja bih, iskreno, vrlo voljela da se moji nisu trudili osigurati mi stambeno pitanje već da su trošili na druge stvari.

Naslijedit ću kuću, stan i zemljište u kojima do njihove smrti sasvim sigurno neću živjeti jer dolaze sa emocionalnim teretom: Je to tvoj stan, al evo mi došli malo na tjedan dana odmoriti tu; kako misliš ne sviđaju ti se zavjese koje smo mi postavili prije 30 godina, e, da, mala kuma Joze dolazi studirati pa će tu živjeti, samo da znaš... itd, itd

pa to ovisi od stava.
Meni je nekako najnormalnije da unuka živi u stanu naslijeđenom od dede i bake, naravno ako to želi. Dok su živi i koliko toliko zdravi - ne, fala ne bih.

[soks]

mazz kaže:

Otakad znamo za sebe supruga i ja štedimo dobar dio prihoda.Moj djed je napravio kuću koja ima 5 stanova i koje smo mi unuci davno nasljedili sa napunjenih 18 godina, ja sam dobio dva stana.Također sam nasljedio jedno građevinsko zemljište, što se tiče supruge ona ima nešto malo, ali to nije vrijedno spomena jer se nalazi u unutrašnjosti zemlje(zagorje)
Imamo jako dobre poslove i uspijemo uštedit poprilično novaca, recimo mi prodamo 100kg maruna godišnje pa od toga kupimo svinju i ostane nam za registraciju auta, to je recimo jedan veliki plus.Imamo svoju šumu pa su nam drva također besplatna pa ništa ne trošimo na grijanje.Vodu ništa ne plaćamo imamo vlastitu šternu.Uvijek sam bio snalažljiv u životu, imao dosta znanja a i sreće i postigao nešto u životu.Najvažnije mi je u životu osigurat svoju djecu, tj. napravit kuću i osigurat im fakultet(pomorski obiteljska tradicija) da nešto imaju od svog života, da se ne muče i pate.Eto nakon 20 godina moja želja se pomalo ostvarila i konačno sam nešto postigao i ja sam zadovoljniji nego da sam dobio milijun kuna na lotu.Supruga i ja imamo primanja par prosječnih plaća ništa specjalno ali opet nije niti malo, otkad radimo svaki mjesec smo izdvajali pola primanja sa strane da bi nešto postigli, tj. da bi omogućili našoj djeci lagodniji život.Mogli smo svaku godinu trošit na putovanja,restorane i automobile i na kraju što bi postigli?Jedno veliko ništa!Recimo moji roditelji nisu ništa postigli u životu uopće nisu bili zainteresirani.Radili su u firmi došli doma sa posla odmarali, potrošli svaki mjesec koliko su zaradili, zaduživali se dizali kredite da bi vratili dugove itd..Nikad nisu bili željni napredovat u poslu totalno nezainteresirani.Ja kad sam počeo radit sa 19 stalno samo ulagao svoje novce u daljenje obrazovanje da dođem do nekakvih vodećih pozicija u firmi i da nešto ostvarim u životu jer sa plaćom od 5,000 kuna ne bi nikad uspio.

Zanima me kako vi gledate da osigurate materijalno svoju djecu ili ćete im prepustit da se sami pobrinu za sebe?

Općenito, podržavam ljude koji vode računa i o materijalnom statusu djeteta kad se odluči na samostalan život. I mislim da su obitelji kod kojih se imovina prenosi s generacije na generaciju više vrijedne poštovanja od onih roditelja koji gledaju samo na svoje dupe.

[Nyameria]

Ja sa strane djeteta ne smatram da su mi roditelji bili dužni osigurati kuću/stan/novce za istu. Ok mi je da roditelji uskoće financijski kada treba i ako mogu, ali da se odriču cijeli život za dijecu mi je malo previše. Pa šta će ti život ako ne uživaš u njemu.

Moji su pak druga krajnost, oni su trošili sve što su zaradili i još više, pa su sad u kreditima i posuđuju novce od mene. To im npr malo zamjeram, da nisu živjeli unutar svojih mogućnosti. Ali im ne zamjeram što mi nisu kupili stan.
Roditelji od mm su bili razumniji od mojih i oni sad dobro stoje, ali opet ne toliko dobro da bi nama kupovali stanove. Nisu ni oni ništa dobili, sami su si kupili zemljište i izgradili kuću. Pa di bi došli da sad i nas financiraju.

Općenito nemam ništa protiv toga kad si to roditelji mogu priuštiti, ali ne smatram da je to nešto što se podrazumijeva i očekuje.

[zoya85]

Dragi forumaši, pošto sam bolesna, evo me usred noći sa temama.

Razmišljam o sljedećoj čestoj situaciji u Hrvatskoj...igrom slučajeva poznajem dosta ljudi sa odraslom djecom (djeca 30+) koji imaju više dodatnih nekretnina u vlasništvu.
Naši poznanici- jedna velika kuća sa poslovnim prostorima (to ne brojim) i četiri stana, a dvoje djece (35 i 40 godina), jedni bogati ljudi sa puno novaca i barem 4 nekretnine i dvoje odrasle djece...

Situacija je takva da niti jedan od tih roditelja (prosjek 65 godina), nije svojoj odrasloj djeci prepisao ijednu nekretninu.
Dakle, ti mladi ljudi rade, razmišljaju o kućenju, jedni su dobili dijete, ali starci-vlasnici ne daju, jer je najbolje da do smrti vlasništvo glasi na njih i žene, a tek nakon smrti na djecu.

Oni djeci daju da žive u nekretninama i biraju si gdje su, ali to je to. Jako su ponosni na taj stav, jer su 'pametno odlučili', u njihovo vrijeme nikome nije padalo na pamet da ocu kažu 'stari, jel bi mi pripisao jednu od četiri nekretnine da imam mir sa ženom', jer to je bila uvreda.

Navode da se jedna bogata prijateljica zaribala jer je pripisala vlasništvo nad stanom u Zagrebu svojoj kćeri, a kćer je na kraju to prepisala na svog nevaljanog muža koji je skoro bivši i ima xy nedostataka (kaže punica-bivša vlasnica). I to sad ne može prežaliti.

Iskreno, meni taj stav ukazuje na to da ti roditelji svoju odraslu djecu u najboljim roditeljima tretiraju debilima koje žele kontrolirati do svoje smrti, njih, njihove odnose i raspolaganja.
Sve je to divno i krasno u praksi, ali ako na papiru nemaš ništa, a imat ćeš tek dok ćeš i ti biti deda, mislim da imaš frišku figu.

Moj otac je komentirao situaciju i kaže kako su svi ti poznanici u pravu, jer da što bi oni dozvolili kćeri da bez njihove suglasnosti proda ili iznajmi taj jedan stan koji su joj kakti ostavili (nepapirnato).


Koliko god smo Balkanci, ako roditelji tvrde da daju nešto svojoj odrasloj djeci, da li ta prosječna djeca ne zaslužuju sa 30+ godina (ako rade) imati jednu nekretninu na svoje ime? Zar stvarno Hrvati postaju pametni i zaslužni biti vlasnicima tek sa 60 ili 70 godina i onda će im to puno značiti? Kada točno ta odrasla djeca trebaju postati vlasnicima npr. nekog malog stana?

Osobno bih inzistirala da mi roditelji (da imaju više toga) prepišu na moje ima jedan manji stan od 30 kv. Ne bi pristala živjeti u njemu pa sve da to bude 'plaćat ćemo ti pomoć i rentu, samo pitaj'.
Zašto?
Zato jer meni to sugerira da bi moja sudbina u tom stanu ovisila o dobroj volji roditelja i tako bi bilo do kraja, čini mi se da se tu traži dopuštenje da prdneš u navodno svom stanu. Po meni ili daješ nešto ili ne daješ sa figom u džepu, ako misliš dati sa figom, onda radije nemoj niti dati djetetu.
Pada mi na pamet primjer da recimo kćer u stan dovede oca troje djece pred razvodom, svoju novu ljubav- što da se starci ne slože sa tom njenom odlukom, nije li njihova budućnost u stanu ovisna o stavu npr. njenog oca-vlasnika?


Kakav je vaš stav? Da li bi prepisali nekretnine na djecu prije smrti (ako ih imate više) ili ne bi? Da li bi vi, kao odrasla djeca inzistirali na svojih par kvadrata u svom vlasništvu ili bi pristali da mama i tata imaju vlasništvo svega do smrti i sve vam daju na raspolaganje?

Napominjem da svi ti roditelji u društvu govore ovako: "Sve im dajemo, svi ti stanovi će ostati njima, žrtvujemo se za njih, oni imaju sve od nas, što bi htjeli?" Ali, da li stvarno imaju išta?

[ostoppbar]

Ne.

Zašto bi roditelji, koji su krvavo radili da bi došli do tih nekretnina - tek tako to prepisali na djecu. Ne. Nek izvole sami sebi sredit život. Nakon što starci umru, i tak i tak će te nekretnine u njihovo vlasništvo (osim ak starci ne odluče drugačije).

[SummerNight]

opce nema jednoznacnog odgovora. zavisi od toliko faktora da samo netko ko poznaje situaciju moze reci sto je ispravno.
ali cinjenica je uvijek da ni jedan roditelj nije duzan djeci prepisati ista

[Prajapati]

Tih natezanja oko nekretnina očito ima samo na Balkanu. Na Zapadu je fora da dobiješ frišku figu i živiš ko podstanar dok si sam nešto eventualno ne kupiš, a roditelji ono što su stekli prodaju i uživaju u putovanjima i odmorima do kraja života.
Tak da, možemo bit sretni ako nešto dobijemo i nakon smrti roditelja.

I da, većinom se lome koplja oko toga da se tvojim roditeljima često ne svidi tvoj partner i onda krene emotivna ucjena da neće taj gad u njihov stan i tak.
Kom to treba u životu?

[vlovrec]

Zašto bi im uopće išta prepisali?
Zašto bi im uopće išta dali??
Zašto bi im uopće dozvolili da žive u njihovoj nekretnini?

Neka si sami zarade i kupe šta god hoće

A roditelji neka rade sa svojim nekretninama šta ih volja, iznajme, prodaju, zapiju, zakockaju, daruju utočištu za napuštene pse, njihova volja

[lee anabell]

Ne vjerujem da bih im prepisana nekretninu u kojoj ja živim.
Vjerovatno bih ih poticala da stječu svoje i pomagala im u tom al nebih im servirala gotovo bar ne prije nego umrem.

Volim ih više od svog života, ali i dovoljno da ih osposobnim da nakon moje smrti znaju sami kroz život bez očekivanja da im nešto prepišem, poklonom i dam na gotovo.

Moj otac je pomogao svima nama u kupnji nekretnine. Razlog je što je imao mogućnost kad smo kretali na fakultete kupit nego iznajmljivati stan. Zna se tko je što dobio, nije u lipu jednako jer ni ne može bit i ne možeš odredit jel vrijednije 60 kvadra u Zg ili 40 u Splitu ili 80 u našem malom lijepom selu. Svako ima pravo izabrati što zapravo želi i gdje.

Svoju kuću u kojoj živi i u kojoj smo odrasli neće prepisat jednoj osobi, svi će dobit jednak dio kad umre.
Valjda. Njegova želja je da se kuća ne proda a nas je dovoljno da se to nikad ne realizira jer sigurno će jedna osoba bit protiv.

Moj brat će dobit kuću od bake, baka ga obožava, on joj je "prvi" unuk. Ali će je dobit kad umre. Svi to znamo, njen izbor, mogla je ostavit bilo kom drugom, svojoj djeci, drugim unucima, nekom trećem tko joj nije u rodu, ona ima svoj izbor i ostali na to mogu samo gledati s pozitivne il' negativne strane.

Meni je van pameti očekivati da ćeš dobit nešto. Svoju djecu sam rodila, odgajam, hranim, financiram ali im ne moram pravit medvjeđu uslugu poticanjem da sami ne steknu svoju imovinu. Da kažem sinu "ne ne moraš se mučiti imati ćeš gdje živjet" umjesto "raditi moraš, sam se boriti moraš a ja ću ti uvjek bit tu ako ti pomoć treba"

Mislim da sami danas odgajamo nesvjesno, ljude koji se previše oslanjaju na roditelje,ne cjenjeći njihov rad i žrtvu.
Primjerim i u svojoj generaciji razmišljanja ljudi koji će radije ostat u roditeljskom domu nego se potruditi za nešto svoje, jer lakše je osloniti se na nekog nego se odreći djela svog konfora. I roditelje koji to iz nekog razloga podržavaju misleći da će se nakon njihove smrti djeca nekim čudom znat sama snalaziti..