Psihički bolesnik u obitelji

[Eto tako.]

Ne znam postoji li ovakva tema,ako postoji ispričavam se na otvaranju nove,molim samo da me premjestite.
Nisam sigurna zašto točno sam odlučila postaviti ovo pitanje na forum,bez obzira što je anonimno i što sam ja osoba kojoj stvarno nije nikakva sramota i slično pričati o ovakvim stvarima jer eto,dio je moje svakodnevnice,ali znamo svi kakvi sve primitivci žive oko nas i da su spremni svemu se narugati. Nadam se da ovdje neću dobiti takve odgovore.
Dakle,osoba u mojoj obitelji sa psihičkim poremećajem je moja majka. Cijeli život je živjela s neliječenim poremećajem jer su ostali članovi moje obitelji to pripisivali njezinom karakteru i zapravo mi je ona tako obilježila dobar dio mog djetinjstva. Kad sam malo sazrela i došla u nekakve godine gdje sam mogla početi razmišljati vlastitom glavom (imam 17 godina) rekla sam tati,tata mi moramo nešto poduzeti oko mame jer ovo je ponašanje osobe koja ima neki poremećaj,nije normalno da osoba iz čista mira optužuje ljude oko sebe za stvari koje nisu napravili i fizički ih maltretira zbog istih. Tata se nije dao nagovoriti i rekao je da on može trpiti,da nisu njezini udarci tako jaki. No,meni je prekipjelo,bilo mi je dosta gledati nju kako mu razbija razne vaze i slično na glavi i njega kako mi govori da ga je ''malo posjekla''. Nazvala sam stariju sestru i uz njezinu pomoć nazvala i policiju koja ju je te (najgore do tada) večeri pokupila i odvela na psihijatriju. Ja sam svjedočila, jer osim tate te je večeri napala i mene pošto sam odbila pljunuti tatu jer je kako je ona tvrdila ''gad koji ju zlostavlja''. No dobro,prvih par dana su je prislino držali tamo i ona je prijetila da će ubiti tatu jer je i još tad donekle bila uvjerena da je on taj koji ju je prijavio. Nakon podužeg boravka tamo,vratila se doma. Bilo je jako teško tih prvih par dana,na dan kad se vratila bila je na jakim lijekovima,uspavali su je. Okrivljavala je svih oko sebe zašto su je stavili u ''ludaru'' no još uvijek nije bila sigurna koga bi konkretno krivila. Inače,njezina dijagnozna,koliku su meni htjeli reći je ''Paranoja - stalno sumanuto stanje''. Danas,par mjeseci poslije,situacija je puno bolja,iako ja imam još uvijek nekih sitnih posljedica,al zanemarive su. Problem koji je ostao i zbog kojeg sam krenula u pisanje sveg ovog je to što ona sada ide svako malo na kontrole kod psihijatrice i svaki put kad se datum kontrole bliži ona krene na tatu (ne nasiljem više) da zašto ju je on u ''ludaru'' stavio da će mu se osvetiti zbog toga itd,itd. Ne zna da sam ja ta koja ju je prijavila, i tako će i ostati, ali mene zanima kako njoj dokazati da to što smo napravili nije bilo njoj na štetu već smo htjeli vratiti joj zdrav razum? Ja kontroliram svaku večer uzima li lijekove i nekako si mislim da dok ih uzima je valjda dobro (pije Zypexa tablete) al opet kad počne s prijetnjama me podsjeća na ono staro. Tako da,eto,ispričavam se na predugom postu i nadam se da će netko pročitati, odgovoriti i imati mi nešto konkretno za reći,dakle zanima me jel to normalno?

[modistica2012]

Kao prvo, to što si ti napravila govori da si jedna vrlo jaka, vrlo normalna i vrlo zdrava osoba, a posebno što niste imale podršku oca, koji je očito slaba ličnost. Dakle, prvo svaka čast na tome, jer ja za isto to nisam imala hrabrosti i snage, iako imam više godina od tebe i to dosta. Čestitam ti na tome!

Drugo, ti još razmišljaš o majci kao o zdravoj osobi i pitaš se "kako joj objasniti". Moraš usvojiti da je ona bolesna osoba, a bolesnim osobama ne možeš ti ništa objasniti, nego moraš prihvatiti da su bolesne i da je tu kraj svakog objašnjavanja.

Ono što mislim da je jako bitno u toj priči je da ju kontrolirate i dalje da ona uzima lijekove. Onog trenutka kad to prestane, vratit ćete se na staro,a možda još i na gore stanje i sranje. U svakom slučaju mislim da si u danim okolnostima stvarno izvukla maksimum i to je to. Bitno je držati ju na lijekovima do kraja života, a ako bude promjena na gore tražiti da se prilagode lijekovi i terapija i to je to. Nema tu poboljšanja. Ona nikad neće biti normalna i zdrava osoba. I da nema tih lijekova, ne bi mogli živjet od nje.

Ti si jedna vrlo normalna i zdrava osoba i nemoj se osjećati krivom, napravila si uslugu ne samo njoj nego i tvom šupku od oca. Svaka čast.

I još nešto što mislim da eventualno možeš napraviti je uspostavit kontakt s njezinom psihijatricom i tu i tamo otići do nje i opisati joj ponašanje majke, kako bi joj ona znala prilagoditi ili promijeniti terapiju. Jer ako ona priča samo sa starom, nema objektivan pregled situacije, a ti kao "skrbnik" na neki način bi bilo dobro da budeš u kontaktu s liječnicom, čisto da joj daš feedbak a i da kažeš da treba promijeniti lijekove ili slično, ako vidiš da ovi nisu najbolji...drugi put odi sa starom i uhvati doktoricu na kraju, na pet minuta, na samo i reci joj tko si, što si i daj ili traži broj telefona...

[~Scarlet~]

Teško je za očekivati da će ti majka imati potpuni uvid u svoje psihičko stanje i raspoznati što je bolesno ponašanje a što ne. I sama si rekla da je takva godinama, dakle pretpostvljamo da se bolest nažalost kronificirala.
Sada kada ste ju uspjeli staviti pod kontrolu psihijatra i da pije lijekove je izuzetno važno da i vi kao obitelj surađujete i razgovarate s psihijatrom (pružite heteropodatke o njenom stanju i ponašanju, kako bi se regulirala terapija), kontrolirate da li svakodnevno uzima lijekove i ako prestane odmah alarmirati psihijatra da ju stavi na depot preparat.
Ukoliko opet postane agresivna ponovno kontaktirati policiju i hitnu pomoć.
Zyprexa je dobar antipsihotik, samo pripazite na prehranu majke, jer je nuspojava povećan apetit, pa osobe na tom lijeku znaju dobiti i po nekoliko desetaka kg, ako ne paze na ishranu.

[Eto tako.]

modistica2012 kaže:

Kao prvo, to što si ti napravila govori da si jedna vrlo jaka, vrlo normalna i vrlo zdrava osoba, a posebno što niste imale podršku oca, koji je očito slaba ličnost. Dakle, prvo svaka čast na tome, jer ja za isto to nisam imala hrabrosti i snage, iako imam više godina od tebe i to dosta. Čestitam ti na tome!

Drugo, ti još razmišljaš o majci kao o zdravoj osobi i pitaš se "kako joj objasniti". Moraš usvojiti da je ona bolesna osoba, a bolesnim osobama ne možeš ti ništa objasniti, nego moraš prihvatiti da su bolesne i da je tu kraj svakog objašnjavanja.

Ono što mislim da je jako bitno u toj priči je da ju kontrolirate i dalje da ona uzima lijekove. Onog trenutka kad to prestane, vratit ćete se na staro,a možda još i na gore stanje i sranje. U svakom slučaju mislim da si u danim okolnostima stvarno izvukla maksimum i to je to. Bitno je držati ju na lijekovima do kraja života, a ako bude promjena na gore tražiti da se prilagode lijekovi i terapija i to je to. Nema tu poboljšanja. Ona nikad neće biti normalna i zdrava osoba. I da nema tih lijekova, ne bi mogli živjet od nje.

Ti si jedna vrlo normalna i zdrava osoba i nemoj se osjećati krivom, napravila si uslugu ne samo njoj nego i tvom šupku od oca. Svaka čast.

I još nešto što mislim da eventualno možeš napraviti je uspostavit kontakt s njezinom psihijatricom i tu i tamo otići do nje i opisati joj ponašanje majke, kako bi joj ona znala prilagoditi ili promijeniti terapiju. Jer ako ona priča samo sa starom, nema objektivan pregled situacije, a ti kao "skrbnik" na neki način bi bilo dobro da budeš u kontaktu s liječnicom, čisto da joj daš feedbak a i da kažeš da treba promijeniti lijekove ili slično, ako vidiš da ovi nisu najbolji...drugi put odi sa starom i uhvati doktoricu na kraju, na pet minuta, na samo i reci joj tko si, što si i daj ili traži broj telefona...

Ma dobro,ja oca ne krivim jer barem me nije samu ostavio da ju ja trpim,on je jednostavno mislio da s obzirom na to u kakvoj državi živimo da mi neće uspjeti.

A što se tiče tog da ju doživljavam ko normalnu osobu to je zato što iako znam da je bolesna ja se još uvijek nadam da bi možda nekad u nekom ternutku ona mogla postati normalna,zato bi htjela da ona shvati svoju situaciju,al da morat ću lagano se pomiriti s činjenicom.

~Scarlet~ kaže:

Teško je za očekivati da će ti majka imati potpuni uvid u svoje psihičko stanje i raspoznati što je bolesno ponašanje a što ne. I sama si rekla da je takva godinama, dakle pretpostvljamo da se bolest nažalost kronificirala.
Sada kada ste ju uspjeli staviti pod kontrolu psihijatra i da pije lijekove je izuzetno važno da i vi kao obitelj surađujete i razgovarate s psihijatrom (pružite heteropodatke o njenom stanju i ponašanju, kako bi se regulirala terapija), kontrolirate da li svakodnevno uzima lijekove i ako prestane odmah alarmirati psihijatra da ju stavi na depot preparat.
Ukoliko opet postane agresivna ponovno kontaktirati policiju i hitnu pomoć.
Zyprexa je dobar antipsihotik, samo pripazite na prehranu majke, jer je nuspojava povećan apetit, pa osobe na tom lijeku znaju dobiti i po nekoliko desetaka kg, ako ne paze na ishranu.

Kontroliram ju ja svaki dan što se tiče lijekova i uzima ih stalno. Primjetila sam da ima malo veći apetit al to ona sama kontrolira nekako. Udebljala se je par kg al ništa strašno,pod kontrolom je.

Ovih dana ima termin kod psihijatrice pa ću i ja otići (ne s njom,jer ako bi me vidjela tamo odmah bi počela s tim da sam se i ja možda urotila sa svima protiv nje). Jednostavno mislim da joj može bit bolje,jer ovako sam stalno u strahu da će ona opet početi i slično. Ponajviše me strah što će bit s njom kad ja odem dogodine na fax. Otac mi je dijabetičar i stvarno je teško bolestan tako da ako ju ne uspije držati pod kontrolom mislim da bi mogao i otići od nje ili gore da će ga jednostavno sve to dokrajčiti.

[19NERA82]

Ja bih da se samo nadovezem na temu buduci imam slican problem u obitelji i ne znam se postaviti a stanje u kuci je sve gore.

Zivim u obiteljskoj kuci sa roditeljima i vise manje bratom i sestrama(neki odlaze pa dolaze) a ja sam sa njima posljednjih 10 godina bez prestanka.

Otac nam je alkoholicar i kompleksna osoba koje se svi bojimo,majka od kad je se sjecam tezi tuzi i depresivi no vise manje je do sad bila psihicki stabilna osoba.
Mi djeca smo vise manje normalni s manjim poteskocama osim jedne od sestara koja se godinama ljeci,mislim da je u pitanju sizoidni tip licnosti a jedino tko se o njoj brine je mama.

Uglavnom ovih zadnjih dana vidim da se i mama razbolila,oduvjek je voljela pricati i to joj je gotovo jedina zanimacija tokom dana,uvatiti se nekoga i pricati najvise o svoj proslosti.Svi smo culi njene price po milijun i tristo puta al eto to ju je veselilo pa nitko nije to zamjerao.(osim oca s kojim nitko od nas ne prica osim sluzbeno pa ni ona).

Kako je bolesna sestra u zadnje vrijeme imala neke ispade agresije,cak je mamu udarila,mama je svakim danom u sve losijem psihickom stanju,pocela je po cijeli dan preslagivati jedne te iste papire a kad to ne radi onda dolazi meni u sobu i neprestano prica,vidim da je izgubila kompas,prica nepovezano i toliko je naporna da mi se cini da cu i ja poluditi od nje.Puno je volim i postivam,trpim u sebi i smjeskam se mjesecima dok mi dosadjiva pricama a najradije bi je posla van iz moje sobe jer doslovno po cjele dane mi upada u sobu i terorizira pricama.Dok je bila u normalnom stanju koliko toliko je bilo podnosljivo al ovo sad je nemoguce slusati a ja sam joj jedini ispusni ventil u kuci.

Zbog svih njih doma sam pocela ljecit se od depresije,u zadnje vrijeme imam i prisilne misli,vecinom agresivne prirode,fali mi mira,trpim sve i svasta i svima mucim al ovako mi se cini da cu i ja poluditi a maknit se nemam gdje.

Zao mi je mame koja nas je unatoc svim problemima sa ocem digla na noge i uvjek se borila za nas i divna je kao osoba al ja je ne mogu pomoci,imam puno svojih problema,ne znam dal da joj kazem da me pusti na miru,bojim se da ce njoj biti onda jos gore al ja vise ne mogu.Osjecam se ko tempirana bomba koja ce eksplodirati.Molim savjet!!!!

[john newman]

Otici od oca.

[19NERA82]

Otici od oca bi bila svima najbolja opcija.ostaviti ga samog sa sobom ,samo kako mu se nikad nitko nije suprostavio od straha nece biti moguce svima naci spas.
Ja imam u skoroj buducnosti sansu odseliti odavde,barem se nadam tom,no ako mogu usporediti s onim kad ste vani i kad hitno morate na wc,zurite doma i uspjevate izdrzati al kad dodjete do kuce gotovo je,popusti :S

Tako je sad meni,ne mogu vise jednostavno docekati spas koji moze biti ovih dana,iduci mjesec,ili dogodine.cekam pravu info.nedavno sam ozbiljno dosla do ideje sasuti sve tablete u sebe al ne smijem,imam nesto sto me drzi jos uvjek.

Kako to istrpiti jos.....

[plavi-safir]

Pozdrav ti i odmah da ti kazem da si vrlo zrelo i razumno djelovala.
Zivjela sam takodjer s psih bolesnom mamom.
Ima bipolarni,paranoidnu šizofreniju,tešku depresiju i jos neke dvije nove dg..
Prosla s njom faze te bolesti.
Nego,vrlo je tesko ostati i pomoci takvoj osobi.
Moja je mama radila"po svom" i dovela se u razne lose situacije..
Ako tvoja mama ima taj sistem,moguce je da ce svasta jos se dešavati.
Moji razgovori s njom su bili razgovori s zidom..
U bolnici gdje se liječena,smatraju je "slučajem za cjeli zivot".
Moj savjet ti je,da sacuvas se.
Koliko mozes.
Jednog dana ćeš i ti bit nekom zena.
Nečija mama..neko ce trebati tebe vise nego tvoja mama..
A prije svega-zdravu!
Otac ti je takodjer u teškim mukama,netko moze netko ne moze to..
Posto sam naslijedila kao sto ima mama BP,ali ne znam jos koji,kazem kroz oci mog muzarošao faze očaja,inata,činjenja " sve zvjezde s neba da pomognu",te na kraju fazu pomirenja i prihvaćanja da sam bolesna.
Moj suprug nece mozda ostati samnom..
Moja iduća "faza" ce ga odvesti,sam mi je rekao da ne želi ispastati radi djeteta...
Zato ti kazem,majci koliko mognes pomoci,pomoci ćeš..
Naučit ćeš pratiti te faze dobru i lošu..
Dobre faze iskoristi da pričate o pozitivnosti,mozda i duhovnosti,da se okruzi ljudima.
U lošoj fazi "vazi" rjeci..
Jer nekad i dobronamjerne,u udims bolesne osobe si kso noževi...

[john newman]

Mislim da od svih psihickih poremecaja alkoholizam i pusenje su problem ovisnika a ne bioloskih, genetskih i vanjskih faktora. Alkoholicar se ne da urazumiti.

[19NERA82]

Plavi-safir za mi je sto i sama nakon takvog djetinjstva imas problema,ocito genetiku ne mozes zaobici nazalost al valjda je bitno biti svjestan svojih problema,tako da mozemo na vrijeme djelovati.

Sto se moje mame tice,mozda se nisam najsretnije izrazila i objasnila,moj otac je alkoholicar i nasilnik od pocetka njihovog braka,ona se nikad nije ljecila al sad kad pogledam uvjek je bila sklona depresiji,mozda uvjetovano teskim zivotom u braku no ona je oduvjek bila psihicki stabilna i sve nas je podigla i borila se za nas koliko je mogla.

Kako sama vodi brigu o toj starijoj teze bolesnoj sestri pocela je i ona pucati po savovima i vidim da prica nepovezano i da se gubi.

Ja je nadalje slusam po cijele dane i inace i sad kako se razbolila nemam vise snage,ja bi da joj pomognem,treba joj ljepa rjec,fali joj paznje,al ne mogu,sve to onda i ja upijam i meni bude gore,glava mi je ko balon.Najradije bi joj rekla da me ostavi na miru al onda mislim da ce skroz i ona otici kvragu a to ne zelim,nije zasluzila jer nam je bila dobra mama i uvjek je svima pomagala kad god je trebalo a sad kad ona treba nema nikoga,ja ju slusam predugo i ne mogu vise a sto napraviti da sebe sacuvam i njoj pomognem ne znam

[sakauglavu]

Eto tako. kaže:

Ne znam postoji li ovakva tema,ako postoji ispričavam se na otvaranju nove,molim samo da me premjestite.
Nisam sigurna zašto točno sam odlučila postaviti ovo pitanje na forum,bez obzira što je anonimno i što sam ja osoba kojoj stvarno nije nikakva sramota i slično pričati o ovakvim stvarima jer eto,dio je moje svakodnevnice,ali znamo svi kakvi sve primitivci žive oko nas i da su spremni svemu se narugati. Nadam se da ovdje neću dobiti takve odgovore.
Dakle,osoba u mojoj obitelji sa psihičkim poremećajem je moja majka. Cijeli život je živjela s neliječenim poremećajem jer su ostali članovi moje obitelji to pripisivali njezinom karakteru i zapravo mi je ona tako obilježila dobar dio mog djetinjstva. Kad sam malo sazrela i došla u nekakve godine gdje sam mogla početi razmišljati vlastitom glavom (imam 17 godina) rekla sam tati,tata mi moramo nešto poduzeti oko mame jer ovo je ponašanje osobe koja ima neki poremećaj,nije normalno da osoba iz čista mira optužuje ljude oko sebe za stvari koje nisu napravili i fizički ih maltretira zbog istih. Tata se nije dao nagovoriti i rekao je da on može trpiti,da nisu njezini udarci tako jaki. No,meni je prekipjelo,bilo mi je dosta gledati nju kako mu razbija razne vaze i slično na glavi i njega kako mi govori da ga je ''malo posjekla''. Nazvala sam stariju sestru i uz njezinu pomoć nazvala i policiju koja ju je te (najgore do tada) večeri pokupila i odvela na psihijatriju. Ja sam svjedočila, jer osim tate te je večeri napala i mene pošto sam odbila pljunuti tatu jer je kako je ona tvrdila ''gad koji ju zlostavlja''. No dobro,prvih par dana su je prislino držali tamo i ona je prijetila da će ubiti tatu jer je i još tad donekle bila uvjerena da je on taj koji ju je prijavio. Nakon podužeg boravka tamo,vratila se doma. Bilo je jako teško tih prvih par dana,na dan kad se vratila bila je na jakim lijekovima,uspavali su je. Okrivljavala je svih oko sebe zašto su je stavili u ''ludaru'' no još uvijek nije bila sigurna koga bi konkretno krivila. Inače,njezina dijagnozna,koliku su meni htjeli reći je ''Paranoja - stalno sumanuto stanje''. Danas,par mjeseci poslije,situacija je puno bolja,iako ja imam još uvijek nekih sitnih posljedica,al zanemarive su. Problem koji je ostao i zbog kojeg sam krenula u pisanje sveg ovog je to što ona sada ide svako malo na kontrole kod psihijatrice i svaki put kad se datum kontrole bliži ona krene na tatu (ne nasiljem više) da zašto ju je on u ''ludaru'' stavio da će mu se osvetiti zbog toga itd,itd. Ne zna da sam ja ta koja ju je prijavila, i tako će i ostati, ali mene zanima kako njoj dokazati da to što smo napravili nije bilo njoj na štetu već smo htjeli vratiti joj zdrav razum? Ja kontroliram svaku večer uzima li lijekove i nekako si mislim da dok ih uzima je valjda dobro (pije Zypexa tablete) al opet kad počne s prijetnjama me podsjeća na ono staro. Tako da,eto,ispričavam se na predugom postu i nadam se da će netko pročitati, odgovoriti i imati mi nešto konkretno za reći,dakle zanima me jel to normalno?

pozdrav, zanima me kako se razvila situacija?? imam je i ja kuci, krv mi je popila, strasnije od pakla

[assija]

Eto tako. kaže:

Ne znam postoji li ovakva tema,ako postoji ispričavam se na otvaranju nove,molim samo da me premjestite.
Nisam sigurna zašto točno sam odlučila postaviti ovo pitanje na forum,bez obzira što je anonimno i što sam ja osoba kojoj stvarno nije nikakva sramota i slično pričati o ovakvim stvarima jer eto,dio je moje svakodnevnice,ali znamo svi kakvi sve primitivci žive oko nas i da su spremni svemu se narugati. Nadam se da ovdje neću dobiti takve odgovore.
Dakle,osoba u mojoj obitelji sa psihičkim poremećajem je moja majka. Cijeli život je živjela s neliječenim poremećajem jer su ostali članovi moje obitelji to pripisivali njezinom karakteru i zapravo mi je ona tako obilježila dobar dio mog djetinjstva. Kad sam malo sazrela i došla u nekakve godine gdje sam mogla početi razmišljati vlastitom glavom (imam 17 godina) rekla sam tati,tata mi moramo nešto poduzeti oko mame jer ovo je ponašanje osobe koja ima neki poremećaj,nije normalno da osoba iz čista mira optužuje ljude oko sebe za stvari koje nisu napravili i fizički ih maltretira zbog istih. Tata se nije dao nagovoriti i rekao je da on može trpiti,da nisu njezini udarci tako jaki. No,meni je prekipjelo,bilo mi je dosta gledati nju kako mu razbija razne vaze i slično na glavi i njega kako mi govori da ga je ''malo posjekla''. Nazvala sam stariju sestru i uz njezinu pomoć nazvala i policiju koja ju je te (najgore do tada) večeri pokupila i odvela na psihijatriju. Ja sam svjedočila, jer osim tate te je večeri napala i mene pošto sam odbila pljunuti tatu jer je kako je ona tvrdila ''gad koji ju zlostavlja''. No dobro,prvih par dana su je prislino držali tamo i ona je prijetila da će ubiti tatu jer je i još tad donekle bila uvjerena da je on taj koji ju je prijavio. Nakon podužeg boravka tamo,vratila se doma. Bilo je jako teško tih prvih par dana,na dan kad se vratila bila je na jakim lijekovima,uspavali su je. Okrivljavala je svih oko sebe zašto su je stavili u ''ludaru'' no još uvijek nije bila sigurna koga bi konkretno krivila. Inače,njezina dijagnozna,koliku su meni htjeli reći je ''Paranoja - stalno sumanuto stanje''. Danas,par mjeseci poslije,situacija je puno bolja,iako ja imam još uvijek nekih sitnih posljedica,al zanemarive su. Problem koji je ostao i zbog kojeg sam krenula u pisanje sveg ovog je to što ona sada ide svako malo na kontrole kod psihijatrice i svaki put kad se datum kontrole bliži ona krene na tatu (ne nasiljem više) da zašto ju je on u ''ludaru'' stavio da će mu se osvetiti zbog toga itd,itd. Ne zna da sam ja ta koja ju je prijavila, i tako će i ostati, ali mene zanima kako njoj dokazati da to što smo napravili nije bilo njoj na štetu već smo htjeli vratiti joj zdrav razum? Ja kontroliram svaku večer uzima li lijekove i nekako si mislim da dok ih uzima je valjda dobro (pije Zypexa tablete) al opet kad počne s prijetnjama me podsjeća na ono staro. Tako da,eto,ispričavam se na predugom postu i nadam se da će netko pročitati, odgovoriti i imati mi nešto konkretno za reći,dakle zanima me jel to normalno?

Sve si ispravno napravila. Tvoje ponašanje je bilo prije svega za njezinu najveću dobrobit potom i vašu.

Prati ponašanja, možda treba još gađati terapiju. Možda ona ima trenutke u kojima uviđa kako je to za njezinu dobrobit, možda ih i nema, a ono što je važno je što si ti učinila ispravni stvar.

Ona je mentalno bolesna osoba i budi toga svjesna. Znači ne uzimaj srcu njezine optužbe. To je dio bolesti.

Brini o sebi. !!!!!!!

[assija]

Isuse, sad sam pročitala da dogodine ideš na faks!!!
Ti si dijete!!!

Ne može to tako! Tebi treba skrb i zaštita, a ne roditeljima!
Pozovi oca na odgovornost, okupi ostale zrele članove njezine obitelji i neka sudjeluju!


Ukoliko nitko neće, makni se. Ona je odgovornost tvog oca ne tvoja. Nisi dorasla!

Ukoliko istinski želiš pomoći svojoj majci napravi nešto od sebe. Odi na faks, završi ga, ostvari dobar život i nemoj se uništavati. U ovom odnosu ti si dijete, nije primjereno ni zdravo u tvojoj dobi da skrbiš o roditelju!

Ne. Ne!

Pozovi oca na odgovornost! Sram ga može biti. On te mora zaštiti i preuzeti taj teret!

[Prometeja]

assija kaže:

Isuse, sad sam pročitala da dogodine ideš na faks!!!
Ti si dijete!!!

Hm, mislim da ga je u međuvremnu već završila. Tema je stara 10 godina.

[assija]

Promethea kaže:

Hm, mislim da ga je u međuvremnu već završila. Tema je stara 10 godina.

Nisam obraćala pažnju kako sam se raspigala!!🙂

Dao bog da je. Iskreno se nadam kako je!