Sadašnjost, budućnost, prošlost - tri ''dimenzije'' vremena?

[nitko i ništa]

Uobičajeno poimanje vremena je vrijeme kao linearni kontinuum. Dakle, vrijeme kao jednodimenzionalno.
Tako smo to navikli prikazivati u fizici. Kad crtamo neki graf ovisnosti neke veličine o vremenu, jednostavno povučemo crtu i kažemo: ''ovo je os t, to je vrijeme''. Dakle, vrijeme poistovjećujemo s linearnim kontinuumom, naime sa crtom. Time vrijeme poistovjećujemo s prostorom. U specijalnoj teoriji relativnosti to osobito dolazi do izražaja, jer tamo vrijeme postaje ''zapravo četvrta prostorna dimenzija''.

Na taj način prošlost nije drugo nego ''ono što je nekad bilo sada, no više nije''. A budućnost je ''ono što će nekad biti sada, no još nije''.
Odnosno, ''prošlost više nije'', dakle nije, nema je, ne postoji; ''budućnost još nije'', dakle, nije, nema je, ne postoji. Samo ''sada jest''.
Vrijeme je crta, sada je točka.

Jasno je da takvo sagledavanje vremena za posljedicu ima neizbježno uvjerenje o determinizmu – gdje bi tu mogla biti sloboda? Prošlo potpuno određuje sadašnje, sadašnje buduće.

No, ipak u svojim životima vrijeme ne poimamo tako linerano. Ne govorimo na isti način o budućnosti i o prošlosti.

Nekolicina mislioca su pokušali vrijeme shvatiti ''trodimenzionalno'': jasno razlikovati prošlost, sadašnjost, i budućnost. Naravno, te ''dimenzije'' više ne treba shvaćati prostorno, u obliku npr. triju crta ili slično tome.

Osobito je o tome pisao Schelling, a kasnije Heidegger (a to, naravno, podrazumijeva da je o tome pisao i Sartre ). O tome nešto kasnije, za sad Marijan Cipra.

Njegova shema je otprilike ovakva:

Prošlost jest, i to jest kao nužna. (Nitko više – niti Bog, kako su to govorili teolozi – ne može učiniti da nije bilo ono što jest bilo.)
Utoliko, svako insistiranje na nužnostima/determinizmima i sličnome zadržava se u okvirima prošlosti.
Budućnost jest, i to kao moguća ostvarenost. (U budućnosti nije moguće baš bilo što – postoje mogućnosti koje mogu biti ozbiljene ili ne).
Sadašnjost jest, kao stalni odabir između ponavljanja prošlosti ili otvaranja za moguću budućnost.

[nitko i ništa]

Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, str 282.

Trenutak ''sada'' jest individuum, ali ne samo u uskom smislu svoje nedjeljivosti, već ako se shvati u najobuhvatnijem smislu tog pojma, gdje on označava jednako to atomon kao i nedjeljivost duševno-duhovnog ja. Paradoks trenutka ''sada'' moguće je razriješiti samo onda, ukoliko iza zagonetnog bića ovog ''sada'' uočimo atomičko, individualno bivstvovanje jastva. Trenutak ''sada'' je u najužoj vezi s pojmovima atoma, duše, individualnoga ja. Očigledno je da je s time onda dalje u vezi besmrtnost nerazdjeljive individualne duše, kao i nužno jastveni individualni karakter boga kao vječnog i nužnog bića. Štoviše, trenutak ''sada'', istinski atomon, individualno ja čovjekovo i božansko ja – to je najneočekivaniji rezultat upravo ove analize paradoksa vremena – jesu jedno te isto. Jer po principu identitas indiscernibilium – dva ili više entiteta koji se ni po čemu ne mogu pojmovno razlikovati jesu jedno te isto – individuum non discernitur. Ako, dakle, nema te osobine po kojoj bi se individuum od individuuma kao takav mogao razlikovati, onda su trenutak ''sada'', ja božansko i ljudsko, dakle vrijeme i bitak jedno te isto, pa treba uistinu govoriti ne o ja i o ''sada'', već s opravdanošću samo o ja sada.

str. 285. i d.
Biti u mogućnosti, a ne u nužnosti, znači biti u nekom smislu slobodan od nužnosti. ... Bivati u toj mogućnosti znači oslobađati se od nužnosti bitka i to je pojam iskonske slobode. ...
U svakom času ''sada'' bivanje je u jednoj krizi (krisis = odluka, razlučivanje, kušnja) kao mogućoj odluci... Jer bivanje, da bi to odista bilo, da se naime nikad ne bi vraćalo na ono što je već bilo u prošlosti i time umrlo kao bivanje, mora u budućnosti biti uvijek drugačije nego u prošlosti – ono se poput Orfeja nikad ne smije osvrtati – nego uvijek samo ići naprijed. Jer samo ono što je pred njim – njegova sada još slobodna budućnost – jest uistinu njegova stvarnost. ... Ova budućnost kao stvarnost bivanja jest iskonska stvarnost i kao takva uvijek različita od prošlosti kao postale nužnosti. Budućnost ne smije biti istovjetna s prošlošću, jer inače bivanje ne bi imalo stvarnosti, ne bi stvarno bivalo, nego bi samo ponavljalo svoje prošle oblike. ...
Budućnost je iskonska stvarnost bivanja kao prosredstvom trenutka ''sada'' preoblikovana iskonska nužnost njegovog bitka. Kao stvarnost, budućnost nije neko nepostojeće prazno mjesto u bitku koje možemo ispunjavati našim željama, snovima i projektima, kako nam to padne na pamet – ako je stvarnost, budućnost nije utopija, nego sasvim određena bićevnost, naime, preoblikovana određena prošlost. Istinsko bivanje nikad ne ozbiljuje neku nestvarnu budućnost... Trenutak ''sada'', to ja sada, stoji uvijek pred izborom, da li će ovu iskonsku buduću stvarnost posredstvom sebe kao mogućnosti ozbiljiti, ili će je pak promašiti. Jer ja sada je kao mogućnost slobodno, ono može ozbiljivati ovu iskonsku budućnost, time ujedno iskonski ozbiljujući sebe, ili pak ovu mogućnost može proigrati – bilo padajući natrag u prošlost, bilo opetujući stalno svoju trenutačnu sadašnjost – to je onda nazadovanje za ja, odnosno stajanje u mjestu.
Svako biće koje bivstvuje u vremenu, nije u trenutku ''sada'' ništa drugo doli jedna mogućnost za oslobođenje od vlastite prošlosti što je postala nužnom, za volju jedne buduće stvarnosti, koja će biti uistinu, posredstvom trenutka ''sada'', preoblikovana ista ta prošlost.

[kajgod]

heh, baš sam i sam mislio o tome koju riječ na (znate već kojoj) temi, ali nisam htio ići dalje offtopic.

dva su mi pogleda na vrijeme posebno zanimljiva:

1. čisto Einsteinova četvrta dimenzija
nacrta li se dvodimenzionalni graf na kojem umjesto dvije prostorne dimenzije stoje jedna prostorna i druga vremenska (zapravo naprosto: vrijeme), svakome imalo zainteresiranom za Čovjeka postat će neobično zašto se sjećamo prošlosti, a budućnosti ne (iako koegzistiraju).
osobno mi se čini da je to svejedno jer iz kojeg god smjera gledali - ono što pamtimo bi zvali prošlost. gledano iz perspektive fizike: čini se dosta realnim ustvrditi da vrijeme uopće ne teče, nego karakteristika Čovjeka da na različitim položajima na grafu ima informaciju o onome lijevo (ili desno, svejedno) na apscisi (odnosno - znanje o položajima koje je točka zauzimala na ordinati) uzrokuje taj dojam.

2. Heidegger
iliti živimo u prošlosti, malo i u budućnosti, ali najmanje u sadašnjosti. onog trenutka kad nešto mislimo, ta misao je već u prošlosti, a kad namjerimo nešto pomisliti, to tek treba stići.

teško pronalazim opravdanje za stav da prošlost ne utječe na sadašnjost.

svakako je pohvalno ne zamarati se onim što je bilo, nego onim što se može promijeniti, ali kod ontoloskog promisljanja vremena to ispada puka floskula.

[enky]

Ako je vrijeme mijena, a svemir se podrazumijeva nečim što se prostorno-vremenski širi, čovjek je zapeo u iluziji slijeda. Zašto? Zato jer nemamo odgovor na pitanje "ima li vrijeme izvornu stvarnost" ili "što je bilo prije velikog praska". Što je vrijeme?
Da bi se moglo raspravljati o takvim i sličnim pitanjima (na ovome forumu) potrebno je udružiti znanja iz kozmologije, teologije i filozofije. S obzirom na navedeno, poznavanje pojmovlja, zakonitosti i metoda kvantne mehanike bili bi u pomoći pri razumijevanju svih prirodnih/kozmičkih pojava nevezano za veličinu skale tj. nevezano je li pričamo o elementarnim česticama ili čitavom svemiru. Samim time, nužno se postavlja pitanje "je li priroda bezvremenska"? Vraćamo se na izvornu stvarnost, iluziju i pitanje "što je vrijeme".
Eh, što mi je žao da nema sada Geze.

Život nije samo linearan proces, stoga svaka njegova komponenta može biti i linearna i nelinearna pa tako i vrijeme.
U skladu s gore navedenim imam za primjetiti slijedeće: Kada čitam post broj 2 na ovoj temi, vrijeme mi prolazi sporo, dok kada čitam Krvnikove postove, vrijeme mi prolazi brzo. Iz toga mogu zaključiti kako je vrijeme povezano sa razumijevanjem cjeline tj. razinom spoznaje tj. stanjem svijesti, što mi opet ne daje odgovor na pitanje "što je vrijeme".

I dalje stoji ona duhovita izjava Feynmana, a koja glasi "Vrijeme je ono što se događa, kada se ništa drugo ne događa", kao meni najpodobniji odgovor, a sukladno tome "sadašnjost je ono što se događa, kada se ništa drugo ne događa", ili "prošlost je ono što se je dogodilo, kada se ništa drugo ne događa" ili "budućnost je ono što će se dogoditi, kada se ništa drugo ne događa".

Takvim poimanjem stvari/vremena, bilo bi mi najdraže vidjeti kako su "nuala" i "nitko i ništa" na ovoj temi uspjeli uspostaviti takvu razinu komunikacije, gdje bi svaki pojedinac, a izazvan njihovom logičkom argumentacijom vlastitog gledišta na sporno pitanje, bio usvojio oba stajališta u isto vrijeme te pokušao tako funkcionirati.
Molim da se primjeti kako je predzadnja rečenica napisana u prošlom vremenu, a tiče se budućnosti.

[moonfool]

enky kaže:

Eh, što mi je žao da nema sada Geze.

Po svemu lijepom što ste naveli o itekako ima. ;D Veze su bit matrice.

planinar kaže:

Naime, nadgradnju na svaku višu dimenziju čini karakteristika koju niža dimenzija ne sadrži.

Je li pretjerano reći da je svijest dimenzija?

[planinar]

blue bird, zgodne ilustracije...

moonfool kaže:

Je li pretjerano reći da je svijest dimenzija?

Mislim da ne možemo reći da je svijest dimenzija, jer da jest, to bi značilo da dimenzije postoje i bez svijesti – naprotiv, dimenzije po sebi ne postoje, nego ih svijest čini stvarnim.

Svaka se pojavnost može promatrati (osvjestiti) kroz sve dimenzije, tj. neka pojavnost proteže se kroz sve dimenzije.
Ako izdvojeno promatramo točku, pravac, ravninu, tijelo ili neprekinuto kretanje tijela, onda je to izdvojeno promatranje omogućeno baš po svijesti, a bez svijesti o pojedinačnom prikazivanju pojava, pojedinačne predstave ne postoje. Dakle, točka i svijest (o točki), pravac i svijest (o pravcu), ravnina i svijest (o ravnini)...to su predstave pojava u dimenzijama.

Da je točka presjek pravca, da je pravac kad ga opazimo presjek ravnine, da je neka ravnina presjek tijela, a da je tijelo tek presjek inače neprekinute «zmije» kroz četvrtu dimenziju, koju razumijevanja radi razdvajamo na tijelo «za sebe» i vrijeme/prostor kroz koje se trodimenzionalno tijelo kreće – to sve omogućuje svijest.


n&n, radi se o nekakvom nesporazumu; fotografijom želim ilustrirati, da svaka točka vremena neprekinuto - jest - a svako je "presijecanje" proizvoljno.

[nitko i ništa]

planinar kaže:

n&n, radi se o nekakvom nesporazumu; fotografijom želim ilustrirati,...

Možda nesporazumi s vremenom (u smislu njegovog svođenja na još jednu prostornu dimenziju) slijede iz prevelike orijentacije na vizualnu percepciju... Možda npr. sluh bolje ukazuje što je vrijeme nego li vid...

...da svaka točka vremena neprekinuto - jest - a svako je "presijecanje" proizvoljno.

Jasno, to je lako vidjeti za ono vrijeme koje nismo mi sami - dakle za stvari koje su ''izvan''.
No, čini mi se da je vrijeme koje je vrijedno razmatranja i koje nas dovodi u nedoumice upravo ''moje vrijeme''.

[planinar]

nitko i ništa kaže:

Možda nesporazumi s vremenom (u smislu njegovog svođenja na još jednu prostornu dimenziju) slijede iz prevelike orijentacije na vizualnu percepciju... Možda npr. sluh bolje ukazuje što je vrijeme nego li vid...

Ne bi trebalo biti problematično povezati analogijom rečeno za vidne fenomene i primjeniti ih na slušne...
Ono što je točka za osjet vida, to je tonski zvuk za osjet sluha.
Pravac je uspostava točaka kao što je interval tonova zvukovni pravac, ljestvica.
Tijelo u svoje tri vizualne dimenzije za sluh je suzvučje, akord.
Naposljetku, četvrta vizualna dimenzija uvodi vrijeme tijela, a vrijeme zvukovlja s tonom, intervalima i akordima unosi - trajanje, takt, ritam, dinamiku...
Tako se, kao što se pred našim očima vizualno odvija film života, kao odsječak četvrte dimenzije, u našim ušima odvija četvrta dimenzija zvuka, glazba, melodija.

[nitko i ništa]

Nešto iz tibetanske ''metafizičke fiziologije'' – stvar je zanimljiva sa stajlišta naslovne teme, inače je ne bih navodio ovdje, budući da ipak suviše ezoterička.

Tenzin Wangyal Rinpoche, Tibetanska knjiga sanjanja

U žena postoje tri korijenska kanala: crveni kanal na desnoj strani tijela, bijeli kanal na lijevoj strani i plavi, središnji kanal. U muškaraca je desni bijele boje, a lijevi crvene. ... Bijeli kanal (desni u muškarca, lijevi u žene) je kanal kroz koji se kreću energije negativnih osjećaja. Katkad se ovaj kanal naziva kanalom metode. Crveni kanal (lijevi u muškarca, desni u žene) provodi pozitivne ili mudrosne energije. Zato u praksi sna muškarac spava na svojoj desnoj a žena na lijevoj strani. ... Plavi središnji kanal je kanal nedualnosti. U centralnom se kanalu pokreće energija prvobitne svjesnosti. Praksa... konačno dovodi svijest i pranu u središnji kanal gdje je izvan pozitivnog i negativnog iskustva. Kada se to dogodi praktičar spoznaje jedinstvo svijh prividnih dualnosti. Kada čovjek doživi mistično iskustvo, veliki doživljaj blagoslova, praznine, jasnoće, energetski je zasnovan u centralnom kanalu. (str. 51.)

U daljnjem tijeku opisa same prakse navodi se da ''čišćenje'' bijelog kanala uklanja zapreke vezane s prošlošću a crvenog zapreke vezane s budućnošću.

[shamantrixx]

Mislim da su to opisali prilično dobro obzirom na "datum proizvodnje" zapisa.

[Enchantress]

kajgod kaže:

heh, baš sam i sam mislio o tome koju riječ na (znate već kojoj) temi, ali nisam htio ići dalje offtopic.

dva su mi pogleda na vrijeme posebno zanimljiva:

1. čisto Einsteinova četvrta dimenzija
nacrta li se dvodimenzionalni graf na kojem umjesto dvije prostorne dimenzije stoje jedna prostorna i druga vremenska (zapravo naprosto: vrijeme), svakome imalo zainteresiranom za Čovjeka postat će neobično zašto se sjećamo prošlosti, a budućnosti ne (iako koegzistiraju).
osobno mi se čini da je to svejedno jer iz kojeg god smjera gledali - ono što pamtimo bi zvali prošlost. gledano iz perspektive fizike: čini se dosta realnim ustvrditi da vrijeme uopće ne teče, nego karakteristika Čovjeka da na različitim položajima na grafu ima informaciju o onome lijevo (ili desno, svejedno) na apscisi (odnosno - znanje o položajima koje je točka zauzimala na ordinati) uzrokuje taj dojam.

2. Heidegger
iliti živimo u prošlosti, malo i u budućnosti, ali najmanje u sadašnjosti. onog trenutka kad nešto mislimo, ta misao je već u prošlosti, a kad namjerimo nešto pomisliti, to tek treba stići.

Mislim da živimo samo u prošlosti. Sadašnjost je umom neuhvatljiva. Ono čega um postane svestan već je prošlo. Budućnošću smatramo naše misli, želje, snove o onome što još nije bilo, a možda će biti, ali i te naše misli nisu ništa drugo do impuls u svesti, koji je već 'prošao' onog trena kada smo počeli da ga razmatramo. Sadašnjost bi bila ono iz čega sve (ili 'ja sada' kako je to nitko i ništa nazvao) izvire (pod uslovom da prihvatimo da tako nešto postoji).

teško pronalazim opravdanje za stav da prošlost ne utječe na sadašnjost.

svakako je pohvalno ne zamarati se onim što je bilo, nego onim što se može promijeniti, ali kod ontoloskog promisljanja vremena to ispada puka floskula.

Naravno da prošlost utiče na ono što nazivamo 'sada'. Ona boji našu sliku stvarnosti. Moje iskustvo viđenja sebe i sveta bez uspomena je vrlo sablasno. Opis. Takođe, to što se mi nečeg što se dogodilo ne sećamo, uopšte ne znači da nije sadržano u dubini našeg uma. Nekada se uspomene mogu tako živo obnoviti da nas doslovno 'prenesu' u neki tren koji se dogodio godinama ranije i koji smo sasvim zaboravili i to tako živo kao da se dešava sada - gotovo postanemo onaj koji smo bili i doživljavamo iznova sve ponovo u tom kratkom vremenu prisećanja (to mi se često zna dogoditi u snovima). A kako svi imamo predosećaje i mentalne slike onoga što će se desiti - to možemo zaključiti i da je budućnost podjednako određena kao i prošlost, tj. da ono što mi doživljavamo kao prošlost i budućnost uopšte ne mora zaista 'teći' kroz 'vreme'. Recimo, može se sve istovremeno dešavati, ali nama ne izgleda tako.

[malizia]

prvo nešto ležerno

paklenikraj kaže:

I nama se događaju takva razdoblja - ništa se ne zbiva, sve stoji, kao da je vrijeme zaleđeno, svi dani su isti, očajno isti, a onda se odjednom zbude puno toga pa nam proteklo vrijeme izleda kao praznina bez smisla.

zašto? smisao je individualan.. meni i praznine imaju smisao. čovjek mora bit spreman za sreću, nije to uvijek, da je ne uzima zdravo za gotovo il još gore s nekim strahom, a praznine time dobivaju smisao - kao zaštita od shebanih dobrih ili iskorištenih loših prilika..
mada najviše učimo na greškama

do ovog gore posta sam stigla.
sviđa mi se (dva) uvodna, posebno drugi.. okovani smo prošlošću više no što si priznajemo, ukidamo svoju slobodu podsvjesno.

Enchantress kaže:

Mislim da živimo samo u prošlosti. Sadašnjost je umom neuhvatljiva. Ono čega um postane svestan već je prošlo. Budućnošću smatramo naše misli, želje, snove o onome što još nije bilo, a možda će biti, ali i te naše misli nisu ništa drugo do impuls u svesti, koji je već 'prošao' onog trena kada smo počeli da ga razmatramo. Sadašnjost bi bila ono iz čega sve (ili 'ja sada' kako je to nitko i ništa nazvao) izvire (pod uslovom da prihvatimo da tako nešto postoji).

Naravno da prošlost utiče na ono što nazivamo 'sada'. Ona boji našu sliku stvarnosti. Moje iskustvo viđenja sebe i sveta bez uspomena je vrlo sablasno.

stoji, no zvuči fatalistički.
čovjek je biće usmjereno naprijed i koliko će neproduktivne prtljage nositi, njegov je izbor.
sloboda je u nama.
kakve god bile okolnosti, možemo biti manje ili više slobodni - ovisno o tome koliko smo slobodni sami sa sobom - iskreni prema sebi u pogledu prošlosti, i nakon toga obavljene selekcije stvari koje su nužne za dalje, produktivnih stvari.


ja sam za teološko objašnjenje.. da vrijeme ne postoji u striktnom obliku kojim ga mi doživljavamo (a svejedno ne osjećamo nikad dovoljno opipljivim , niti sadašnjost..), točnije, da vrijeme postoji nama, a da zapravo ne postoji uopće

vrijeme kao iluzija..dobar primjer:

Enchantress kaže:

Nekada se uspomene mogu tako živo obnoviti da nas doslovno 'prenesu' u neki tren koji se dogodio godinama ranije i koji smo sasvim zaboravili i to tako živo kao da se dešava sada - gotovo postanemo onaj koji smo bili i doživljavamo iznova sve ponovo u tom kratkom vremenu prisećanja (to mi se često zna dogoditi u snovima). A kako svi imamo predosećaje i mentalne slike onoga što će se desiti - to možemo zaključiti i da je budućnost podjednako određena kao i prošlost, tj. da ono što mi doživljavamo kao prošlost i budućnost uopšte ne mora zaista 'teći' kroz 'vreme'. Recimo, može se sve istovremeno dešavati, ali nama ne izgleda tako.

mada ne smatram da je budućnost određena, još manje da je ako nismo vidoviti, možemo predosjećajem točno predvidjeti..
taj predosjećaj može biti naša neka kočnica iz prošlosti, fantazija iz sadašnjost, što može ugroziti ishod budućnosti..

ali da, zanimljivo je to što ..imamo mi izbore, stotine njih.. a nužno ćemo skončati na samo jednom mjestu, na samo jedan način..
mi to ne možemo ''sada'' vidjeti, ali taj ishod je već sada tu, u više verzija od kojih će se jedna ozbiljiti
i sve su stvarne ''sada'' i ''onda''
da, prošlost je u nekakvom metafizičkom tumačenju najstvarnija.. možda zato što vrijeme ne postoji, nego postaje..
kao bitak, ne vrijeme

enky kaže:

I dalje stoji ona duhovita izjava Feynmana, a koja glasi "Vrijeme je ono što se događa, kada se ništa drugo ne događa"..

zato to i jest toliko mučno, pogasit npr.svjetla i glazbu i ''osluškivat'' vrijeme..

nije mučna činjenica što osjećamo kako vrijeme prolazi, a ništa se ne događa..
nego čini mi se - kako vrijeme stoji, a mi putujemo

[planinar]

P.D.Ouspensky u svojoj knjizi «Tertium organum» (1912.) nudi jedno objašnjenje, koje posredno pokazuje da prošlost, sadašnjost i budućnost nisu dimenzije vremena.
Služi se logikom analogija, gdje ono što vrijedi kao razlika (nadgradnja) između prve i druge dimenzije, te između druge i treće, što sve možemo objasniti (budući prostor doživljavamo trodimenzionalno, u čemu su uključene sve dimenzije nižeg reda), pa bi takva analogija vrijedila i za nadgradnju treće na četvrtu dimenziju.

Naime, nadgradnju na svaku višu dimenziju čini karakteristika koju niža dimenzija ne sadrži. Točka, recimo ne sadrži smjer. Pravac pak ne sadrži liniju kretanja koji čini ravninu. Ravnina u svojim pravcima ne sadrži pravac širenja koji čini tijelo. Ouspensky, dakle, zaključuje da je četvrta dimenzija pokret tijela nesadržan, neovisan o pravcima sadržanim u tijelu (kao i u slučaju prethodnih dimenzija). Upravo takav pokret mogu bez problema vizualizirati i njegovo mi je objašnjenje pomoglo u mjeri opažanja.

Po tom principu, prošlost, sadašnjost i budućnost nisu različite dimenzije, budući međusobno nisu neovisne u "kretanju", koje se pak ocrtava nizom presjeka vremena.

[paklenikraj]

Nitko i ništa wrote:

Osobito je o tome pisao Schelling, a kasnije Heidegger (a to, naravno, podrazumijeva da je o tome pisao i Sartre ). O tome nešto kasnije, za sad Marijan Cipra.

Njegova shema je otprilike ovakva:

Prošlost jest, i to jest kao nužna. (Nitko više – niti Bog, kako su to govorili teolozi – ne može učiniti da nije bilo ono što jest bilo.)
Utoliko, svako insistiranje na nužnostima/determinizmima i sličnome zadržava se u okvirima prošlosti.
Budućnost jest, i to kao moguća ostvarenost. (U budućnosti nije moguće baš bilo što – postoje mogućnosti koje mogu biti ozbiljene ili ne).
Sadašnjost jest, kao stalni odabir između ponavljanja prošlosti ili otvaranja za moguću budućnost

.


Nije loša ta metafizika vremena koja vrijeme promatra kroz tri ekstaze koje zapravo ne postoje nego su samo još jedna od naših konstrukcija. Prošla budućnost, buduća prošlost, sadašnjost prošlosti i sadašnjost budućnosti, sadašnjost sadašnjosti, sve to ima smisla, ali nije uputno zaboraviti povijesno vrijeme.

Postoje dani, tjedni , mjeseci ili godine koje su toliko ispunjene i zgusnute događanjima da se u njima događa više nego u nekom cijelom stoljeću. Postoje razdoblja koja su jednostvano, kako bi to Hegel nazvao, prazne stranice u povijesti jer se u njima ne događa ništa supstancijalno. I nama se događaju takva razdoblja - ništa se ne zbiva, sve stoji, kao da je vrijeme zaleđeno, svi dani su isti, očajno isti, a onda se odjednom zbude puno toga pa nam proteklo vrijeme izleda kao praznina bez smisla. Monotonija razdoblja bez zbivanja može biti neka nezamjetljiva, nesvjesna priprema, ali i ne mora: slučajan susret nam može preokrenuti život iz osnova.

Povijesno vrijeme zgusnuto zbivanjima i prazni hod se smjenjuju bez nekog ritma ili zakonitosti.

[nitko i ništa]

Evo najavljenog Schellinga, u interpretaciji D. Barbarića, K budućem mišljenju, str. 140. i d.

...
Izvorište ili početak vremena nije nikako u nekoj prošlosti, iz koje bi vrijeme kretalo prema onom sadašnjem. Naprotiv, početak je vremena u sadašnjosti. Trenutak sadašnjosti, kao središte i izvorište cjelokupnog vremena, sam opet nije ništa mirujuće, gotovo i cijelo. Baš suprotno, njegova je bit u jednom razdvajanju, od-lučenju, odluci i lučbi. Živo i zbiljsko, to znači istinsko vrijeme moguće je samo kao stalno započinjanje sveukupne cjeline vremena, i to takvo započinjanje u kojem se iz izvorišta vremena i njegova središta u sadašnjosti razdvajaju dvije različite i međusobno oprečne mase vremena, prošla i buduća. Vrijeme, dakle, ne protječe mirno iz jednoga u drugi postojeći trenutak:

prošlost → sadašnjost → budućnost

nego kao cijelo, a u sebi oprečno i suprotstavljeno vrijeme, uvijek izvire i nastaje iz trenutka sadašnjosti, kao čina započinjanja, što ujedno znači i razdvajanja vremena:

prošlost ← sadašnjost/početak → budućnost

Dakako, taj početak vremena nije neki takav početak koji bi vrijeme naprosto otpustio iz sebe, a pritom sam ostao u prošlosti. Jer prošlost je moguća samo u vremenu, a početak u cijelome vremenu jest tu. Početak je vječni početak, ili bolje rečno vječno započinjanje.
U svakom se trenutku zbiva predvremenski čin rađanja cjeline vremena. Mišlju dokučiti taj predvremenski čin započinjanja svijeta i vremena misliti se čini nemogućim. Unutar vidokruga logike, odnosno dijalektike, koju oznaku Schelling češće koristi, uvijek je nužno već pretpostavljena činjenica postojanja nekog nešto, prije svega jedne čvrste i jednotne i sa samom sobom iste točke vremena. Logici i dijalektici ostaje nepoznato da to nije drugo do tek pretpostavka koja i sama ima dublji temelj te, dakle, treba obrazloženje, kao što im ostaje zapriječen svaki uvid u zbiljski proces nastajanja, u geneza te pretpostavke.
No prema Schellingovu iskustvu vječnome početku vremena ipak se može približiti stanovitim vidom mišljenja, bolje rečeno jednostavnog kazivanja, govora poteklog iz neposrednog iskustva tog početka u nama samima. Jer mi u sebi samima imamo i taj nikad ne sustajući početak svijeta i vremena, u našoj bezdanoj dubini ima „nešto” što je od obojeg dublje i izvornije, „nešto” što pripada predsvjetskom i, tako reći, predvremenskom vremenu, neka prošlost koja za misao zauvijek ostaje bezdanom .
Vječni početak vremena ne pripada dakle sadašnjosti na taj način da bi mogao uzmaknuti u prošlost ili se kretati naprijed prema budućnosti. U dnu prividno protječuće sadašnjosti, početak kao izvor neprestano pretječe i sama sebe nadilazi, upravo time lučeći i razdvajajući prošlost od budućnosti:

prošlost ← sadašnjost → budućnost
.....................↑
..........vječni početak vremena

Promotri li se bliže sama unutrašnja narav tog vječnog početka, naći će se da je on dovršenje i ishod nekog teško dokučivog zbivanja koje u njegovu dnu ostaje ležati kao njegova vlastita potisnuta prošlost. Naime, početak nije drugo do konačno pronađeno načelo organiziranja i uređenja neorganskog, kaotičnog i divljeg vremena, koje mu „predvremenski” prethodi. Kao takav, on je zapravo proizvod duha, njegove sveupravljajuće i sveuređujuće moći.
Tek je ovim uvidom u vječni čin započinjanja vremena moguće shvatiti živo, zbiljsko vrijeme. Njegova prošlost i budućnost nisu više puko prividna prošlost i budućnost unutar sveobuhvatnog okružja beskonačne sadašnjosti mehaničkog, apstraktnog, te utoliko mrtvog vremena – nego je sad duh otvoren pogled u iskonsko lučenje i razdvajanje prave, žive prošlosti i jednake takve budućnosti u središtu same sadašnjosti, sad iskušane kao neprestano izviranje svagda novog vremena. Sam se početak vremena u sebi luči i odvaja od svoje bitne prošlosti, štoviše, on je upravo samo to lučenje. Vječno lučen od vlastite prošlosti, on je upravo time svoja budućnost, ali živa budućnost, naime takva koja vječno biva, u stalnom samoprevladavanju i neprestanom odsadašnjavanju sadašnjosti, ne dopuštajući joj da smalakše, zaustavi se i smiri u sebi , ostajući time puko postojećom sadašnjošću mehaničkog, mrtvog vremena:

............prava budućnost = sebeprevladavajuća sadašnjost
....................................↑
prividna budućnost → sadašnjost → prividna prošlost
....................................↓
................prava prošlost = prevladana sadašnjost

...

[nuala]

uh radila sam davno seminar pod nazivom 'teorije vremena u filozofiji i znanosti', i načitala se tom prilikom svih viđenja vremena kroz povijest.

no, sva viđenja vremena u filozofiji do 20.st su potpuno irelevantna, jer ih je einstein sve srušio kao dijete lego-kockice.

jedna od posljedica teorije relativnosti je relativiziranje vremena i prostora. do tad, sadašnjost se smatrala nemjerljivo kratkim intervalom, zapravo uopće ne-vremenom, u kojem čovjek jest. sadašnjost nije vrijeme, nego mu je prigodak, kako reče aristotel. no, od postavljanja brzine svjetlosti kao gornje granice brzine kretanja sadašnjost se definira drugačije: kao interval koji je potreban svjetlosti da se odbije od gledanog predmeta i dosegne oko koje ga promatra - jer bilo koji događaj izvan toga ne može biti poznat. po tome, zvijezda koju promatramo i mi smo u istom trenutku, iako udaljeni tisuće svjetlosnih godina udaljenosti.
nakon toga, minkowsky uvodi pojam prostorvremena, logično zaključivši: ''nitko nikada nije zamijetio mjesto osim u vremenu, ili vrijeme osim na mjestu. odavde nadalje, prostoru po sebi i vremenu po sebi suđeno je da se povuku u puke sjene i samo vrst saveza između toga dvoga očuvat će nezavisnu stvarnost.''

drugi bitan element je povezanost gravitacije i prostorvremena. jedini način mjerenja vremena je (kao uostalom i bilo kog mjerenja) u odnosu na nešto. vrijeme 'teče' drugačije čak i u podnožju i na vrhu nebodera - zahvaljujući gravitaciji.
einsteinov pricip ekvivalencije, naime, govori kako su centrifugalna i gravitacijska sila ekvivalentne - što između ostalog znači da je gravitacija svojstvo praznog prostora. gravitacija je, po njemu, posljedica zakrivljenosti prostora pod utjecajem mase i energije: što veća masa, veća zakrivljenost, i brži protok vremena...što manja masa, manja zakrivljenost i sporiji protok vremena. sve je povezano. (koje li razlike u odnosu na prostor kao spremnik stvari i vrijeme kao nešto što teče jednako bez obzira na sve što se 'u njemu' događa...)
gravitacija je, međutim, još uvijek prevelik zalogaj. ovo još nije potvrđeno, i postoje brojne spekuacije i teorije o tome što je ona...iako je nesumnjivo vezana i uz vrijeme i uz prostor i uz masu.

zašto je ovo bitno? iz istog razloga zbog kojeg je bitno to da promatrač utječe na valno-čestičnu prirodu materijalnih čestica: ovisno o tome koliko pažljivo promatra, promatrač vidi val ili česticu - iako je riječ o istim kvantima energije. tako i vrijeme i prostor ovise o masi koju 'sadrže': kretanje mase i djelovanje sile određuju svojstva prostorvremena. drugim riječima, sve što činimo mijenja sve oko nas. nismo sadržani ni u čemu, nismo zrnca pijeska u čaši vode koja ne utječu ni na vodu ni na posudu, već smo nerazdvojni dio cjeline čiji svaki čin ili misao doslovce mijenjaju stvarnost. sinergija - misterij odnosa dijela i cjeline.

kvatna mehanika donijela je još neke ljepote: heisenbergovo načelo neodređenosti potvrdilo je da u tumačenju 'stvarnosti' nema mjesta za isključivost: prava priroda stvari jest dualna, valno-čestična. nadalje, nemoguće je izmjeriti istovremeno i brzinu i položaj čestice; ako želimo izmjeriti položaj, moramo je obsjati barem jednim kvantom svjetlosti, a tada joj mijenjamo brzinu; ako joj znamo brzinu, ne znamo joj položaj.
tako rezultat ekperimenta postaje spoj objektivnosti i subjektivnosti: objetivna je vjerojatnost potencija u pokusu, a subjetkivan je sam rezultat. on je stvaran - vjerojatnost je samo vjerojatnost.

poznat primjer schroedingerove mačke govori upravo o tome: dok ne otvorimo kutiju u kojoj je mačka zatvorena, ne možemo znati je li ona živa ili mrtva. zapravo nije niti jedno od toga, već je u tzv kvantnom stanju, ni živa ni mrtva, i tek otvaranjem kutije ona prelazi u jedno od dva stanja. taj se trenutak 'spoznaje' naziva kvantni skok, i zapravo je savršeni ekvivalent aristotelovom prelasku iz mogućnosti u zbiljnost. i to je sadašnjost, u biti: ne spekulacija, već znanje, ne potencija, već stvarnost. a kako ni prošlost ni budućnost nisu djelotvorno stvarne, onda nam govore nešto i o prirodi vremena.

vrijeme je svojstvo psihe - ne samog zbivanja. zbivanje teče u konstantnoj sadašnjosti, iz jednog kvantnog skoka u drugi, a naša kognitivna svijest koja percipira vlastite radnje i događaje paralelne s njima - koja ih pamti - stvara iz njih linearni grafikon koji nazivamo vrijeme.

pogledaj malo što je 20.st učinilo spoznaji vremensko prostornih pojmova:
čestica nije više komadić čvrste materije, već funkcija vjerojatnosti. čestica je dakle mogućnost bitka ili težnja k bitku. kod grka ona je statički geometrijski oblik, prostor, a sada se sva materija definira jednadžbama gibanja.

ovo je vrlo skraćeni prikaz čitave priče, možda i preskraćen da bi bio razumljiv. u tom slučaju očekujem pitanja.
a što se tiče daljnjih implikacija, onih psiholoških, to sutra, sad se lagano rušim...

[nitko i ništa]

nuala kaže:

no, sva viđenja vremena u filozofiji do 20.st su potpuno irelevantna, jer ih je einstein sve srušio kao dijete lego-kockice.

Einstein je ''srušio'' jedino i isključivo viđenje vremena njutnovske fizike - a ne ''sva viđenja vremena u filozofiji do 20 st.''. Kao da ti znaš ''sva viđenja vremena u filozofiji do 20. stoljeća'' pa da možeš to procijeniti.

Što se tiče Aristotela i kvantne fizike, o tome nešto ovdje. Sasvim je jasno da je za kvantnu fiziku razlika između ostvarenog i potencijalnog ključna (vezano za različit status sustava koji je izmjeren i koji nije, te za slavni ''kolaps valne funkcije'') - a to onda znači i razliku između prošlog i budućeg (što kod Einsteina, kao i kod Newtona ne igra nikakvu ulogu). Uz kvantnu fiziku, ta razlika u fizici još igra ulogu jedino u drugom zakonu termodinamike - Weizsäcker je objašnjavao kako je to zapravo posljedica primjene vjerojatnosti u oba slučaja. O tome nešto ovog vikenda.

[adriatic]

Zar je vrijeme ono što se mjeri ?

[nitko i ništa]

nuala kaže:

... čestica je dakle mogućnost bitka ili težnja k bitku. kod grka ona je statički geometrijski oblik, prostor, a sada se sva materija definira jednadžbama gibanja...

Molim te preskoči te komentare o Grcima, i o ''čitavoj dosadašnjoj filozofiji'' kad već ne znaš o tome dovoljno. Svaka čast na postu, zanimljiv je i dobar, osim ovih dviju doista... a bolje da ne kažem kakvih primjedbi.

Uopće je govor o ''mogućnosti bitka'' posve aristotelovski, i to nije odmak od Grka nego povratak Grcima nakon par stoljeće anitaristotelizma.

Što se tiče ''statičkog geometrijskog oblika stvari'' evo nešto iz Platonovog Kratila (jučer sam ga opet čitao pa mi je svjež, a mogu navesti stranice i stranice toga):

''...onakvi kakva je većina (!) naših suvremenih mudraca: ...istražujući prirodu bića, hvata ih vrtoglavica, a zatim im se čini da i stvari kruže ponesene kovitlacem. Odgovornim ne prave svoj unutrašnji nemir, kao da bi on bio kriv za takvo gledanje na stvari, nego smatraju da su same po prirodi takve, naime, da u njima nema ništa postojano ni nepokretno. One teku i bivaju nošene i ispunjene su trajnim kretanjem i nastajanjem. ... Pojmovanje u sebi jest kret prema novome, a novost bića jest u tom da su u vječnom nastajanju.''

[nuala]

nitko i ništa kaže:

Molim te preskoči te komentare o Grcima, i o ''čitavoj dosadašnjoj filozofiji'' kad već ne znaš o tome dovoljno. Svaka čast na postu, zanimljiv je i dobar, osim ovih dviju doista... a bolje da ne kažem kakvih primjedbi.

Uopće je govor o ''mogućnosti bitka'' posve aristotelovski, i to nije odmak od Grka nego povratak Grcima nakon par stoljeće anitaristotelizma.

Što se tiče ''statičkog geometrijskog oblika stvari'' evo nešto iz Platonovog Kratila (jučer sam ga opet čitao pa mi je svjež, a mogu navesti stranice i stranice toga):

''...onakvi kakva je većina (!) naših suvremenih mudraca: ...istražujući prirodu bića, hvata ih vrtoglavica, a zatim im se čini da i stvari kruže ponesene kovitlacem. Odgovornim ne prave svoj unutrašnji nemir, kao da bi on bio kriv za takvo gledanje na stvari, nego smatraju da su same po prirodi takve, naime, da u njima nema ništa postojano ni nepokretno. One teku i bivaju nošene i ispunjene su trajnim kretanjem i nastajanjem. ... Pojmovanje u sebi jest kret prema novome, a novost bića jest u tom da su u vječnom nastajanju.''

komentari o grcima su heisenbergovi, koji je jedini (koliko mi je poznato, no možda griješim) u jednakoj mjeri bio i filozof i fizičar. tiču se poimanja čestice (atoma) specifično, kao prvog poimanja specifične građe materije.
priznajem, međutim, da sam se malo prenaglila u izrazu 'sva viđenja'. ne sva. u žurbi da dođem do određenog poglavlja neka sam sasvim preskočila, i to nezasluženo. isprike na tome...

znam da je povratak aristotelu - sasvim sam svjesna štp piše i čije je, i htjela sam u uvodu dodati da će se aristotelu na kraju vratiti, ali nisam, em zato jer je bilo kasno, em zato jer aristotel nije pritom mislio na vrijeme. njegovo viđenje vremena ne uklapa se u ono što govori kvantna mehanika, jer je ono 'broj kretanja naprama prije i poslije'. iako ga čovjek doživljava različito, po njemu vrijeme teče isto - što je suprotno od onoga što je pokazala fizika.
drugim riječima, iako mu je predodžba vremena bila loša, metafizički postav je dobar.

čitanje o vremenu kroz povijest filozofije je pokazalo ovo: ideje samog vremena bile su često pogrešne - dok su stvari vezane uz vrijeme, kao što je kretanje, nastajanje, mogućnost i zbiljnost (kao samo neke od njih) - bile daleko zdravije postavljene nego što ih danas većina ljudi poima. i to je posljedica znanosti, iako ne ove o kojoj sam jučer pisala...kao i sve stvari, i ona je imala pozitivne i negativne posljedice.

da skratim, meni se jednostavno čini besmislenim raspravljati o vremenu bez rasprave o prostoru, gravitaciji, sili, materiji i energiji. prilaziti svakoj od tih tema zasebno nema smisla jer je bjelodano da jedna utječe na drugu, i da se definiraju međusobno - što znači da isključiti jednu znači unaprijed si oduzeti shvaćanje svih ostalih.