Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 27.04.2008., 02:53   #1
Pisanje na koki

Ne, nije ona koka bijela sto trci nasred sela
to je koka tanka sto je zvace svaka Peruanka

ja sam sada na toj drogi jasnoj
u Andama na cistini jasnoj

dakle, sad sam u gradu iznad 3800 m u drzavi Peru i pupku svijeta Cuscu/gradu, i vrsim pokus kako se pise na koki.

Nije lose, inspiracije ima, mada mi se glava klima. Noc je predmnom
koka do mene i mozemo zapoceti.

Ne vjerujem da cu vam sada pustiti neku pricu o Andama jer tko zna na sto ce me lisce puknuti.
U svakom slucaj obavijesteni ste da je eksperiment u tijeku.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.04.2008., 06:14   #2
Jucer smo bili u znakovitom mjestascu PISAC ...fakat se tako zove/malo guglajte/Pisac



"Most people visit Pisac to see the market on Sunday, but there are smaller markets on both Tuesday and Thursday. However Pisac is a pretty village and has plenty of small handicraft shops and is worth a visit on any day of the week. There are local buses departing from Cusco every 15 minutes for the one hour ride to Pisac village. Local buses cost about US$1 each way. A taxi can be hired for about US$10 each way. There is no public transport up to the ruins. You can either hike up, starting from the plaza (allow two hours round trip). Alternatively you can negotiate with a local taxi driver to take you there (about 20 minutes following a long winding road) and either return by taxi or walk down hill to the plaza. (A local taxi costs approximately US$5 each way)



Pisac Ruins
A vital Inca road once snaked its way up the canyon that enters the Urubamba Valley at Pisac. The citadel, at the entrance to this gorge, now in ruins, controlled a route which connected the Inca Empire with Paucartambo, on the border of the eastern jungles. Set high above a valley floor patchworked by patterned fields and rimmed by vast terracing, the stonework and panoramas at Pisac's Inca citadel are magnificent. Terraces, water ducts and steps have been cut out of solid rock, and in the upper sector of the ruins, the main Sun Temple is equal of anything at Machu Picchu. Above the temple lie still more ruins, mostly unexcavated, and among the higher crevices and rocky overhangs several ancient burial sites are hidden



Pisac Village and Market (2,970m)
Modern Pisac is a picturesque Andean Village, typical except for the huge, spreading pisonary tree that dominates the central square. The village is best known for its Sunday market, which draws hundreds of tourists each week. In spite of its popularity the market retains much of its local charm, at least in the part where villagers from miles around gather to barter and sell their produce. In the tourist section of the market you can buy a wide variety of handicrafts - mostly the same things you see in Cusco. Many of the guide books state that handicrafts are cheaper than Cusco but in recent years I haven't noticed much difference in price. My advice is if you like something in Cusco, buy it! And likewise in Pisac. Don't wait around hoping you'll find it a few dollars cheaper elsewhere. Pisac is a good place to buy the most popular writers including a huge croatian collection of hand-painted multi-colored Cro literary breeds. "


Bio je nedeljni sajam pa je bilo tamo i puno ljudi Pisaca. Kako patim od nedostatka kisika pa sam uredno poremecena, nijesam vidjela sluzbenike ostrog hrvatskog pera. Zato cvrsto vjerujem a mogu se i kladiti da nije tamo bio Miljenko Sveznadar Jerga, ali sam umjesto njega spazila fetuse ljama na standovima, sto mi je donjelo olaksanje, ali mi zao zivina.
To me oneraspolozilo a da malo podignem atmosferu napisala sam pricu pod utjecajem koke, a kako je koka djelovala vise sati negdje sam je zaturila, pa mi se cini da pricu ustvari i nisam napisala vec da haluciniram.

Smanjene sposobnosti razlucivanja robe po standovima od kokosi, ljama, alpaka i gustera, odoh se naspavati...buenas noches Croatia!
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.05.2008., 04:37   #3
Uh...

Evo, biti u Piscu i ne vidjeli poznate knjizoslovne domace face, moze biti frustrirajuce. Koka zelena nasred stola, pored papira i olovke, ipak mi daje kakvu takvu nadu da cu se brzo opraviti od velikog soka sto mi Jerga nije izletio na cistinu sa premalo zraka i puno smrada lokalne trznice.
Jerga ne pjeva, u Piscu na trzni dan!

Dakle, otisla sam neobavljenog posla iz mjesta Pisac i sada bauljm prostranstvima Anda sa jos desetak ocajnika. Usto sam izgubila pricu koja je nastala pod utjecajem sobochea ilti visinske bolesti. Tko to nije probao na svojim vlastitim plucima, srcu i usima ne zna kakvog je vraga propustio
Roman tijeka bezsvijesti se moze napraviti tijekom jedne noci samo zato jer niste ljama, vicuña, alpaca, gvanako i sve zivine koje tumaraju tim prostorima i imaju pluca ko lucki radnici, a srce ko u teladi.

No, ima nade za andske istrazitelje Pisaca.

Postoji kipu.

To je konop sa raznim cvorovima po kojem su ostavljali traga stare Inke.Tako su pisali obavijesti i poruke. Cijelim Andama noseni kipui na lakim i brzim nogama glasnika donasali su informacije u dvor iz svake zabiti.
Ima nade za skribomane zeljne zraka. Rjesenje je stavljanje cvorova na konopu dok bi neki uspjesniji mogli od toga napraviti i vestu a oni najbrzi i jednom godisnje cijelu novu kolekciju vunenih odjevnih predmeta u vidu knjige o manekenkama i nogometasima.
Lakse se ipak izgubi papir nego vunena vesta. A roman mozemo i sami promovirati noseci svoj LITERARY TRADE MARK na sebi. Vuna se ipak mora cuvati jer ne podnasa neodgovorna pranja, kao i grubi sapun kriticara.
Veste bi trebali dakle nostiti ljudi koji pisu a olako gube price a ne samo oni iz mjsta Pisca vec i svi koji se tako osjecaju.
Vunu imam, kisika je malo na 4000 mnm, koka mi je u salici, volja prisutna...krecem tragovima andskih predaka.
Kipu mora biti predan ujutro prije dorucka.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.05.2008., 21:14   #4
Pošto se moje besvijesno stanje usred nedostatka zraka, mada te to čini posve "bez stresa", produljilo i kad su konačno pustili kisika, odustala sam od pisanja na koki. Sada pijem samo obične droge kao što je to kava ili čaj, ali imam konzumovu vrećicu na glavi. Sigurno se pitate zašto???
Nedostatak kisika čini me tromom, lijenom čak, pa mi to dobro dođe kad nešto treba napraviti. Toliko si umoran da ti ne pada napamet kuhanje, peglanje, pospremanje ili bilo koji drugi rad. Samo ležim, komandiram i vičem manjana
(-malo- sutra...) ak me cimaju da stinem tu plastiku sa glave. Tu i tamo malo otvorim vrećicu nacionalnog trgovačkog lanca da mi unutra upadne koja molekula koja život znači, ali ne previše da se ne oksidiram na čistom zraku. Koka bi me posve probudila, držala bi me vezanu za neki rad pa bilo to i pisanje. Od pisanja se ne živi, već ionako životari...tako da sam odustala od koke.
Eksperiment se dakle prekida...naprasno. Konzum mi spašava glavi svojom vrećicom. Mislim to ipak unovčiti ako stignem da njihove uprave...ali stalno to odlažem...manjana...manjana...

Rekli bi neki hvala Boguodustala je od pisanje i prolupala...do kraja.
Drugi bi se osjetili zakinuti za poneku novu priču i mogli bi vikati; Nemruth...open the bag...take a breath.
Moj život sveo se nedostatak kisika i ljepotu takve bezkisikne lijenost.
Možda ako skinem svoj skafander koji me čuva od vanjskog života, poželim nešto napisati.
Onda me kaznite.
Pošaljite me u Ande.
Zauvijek...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.07.2008., 16:12   #5
Kvragu...

prošlo je već par mjeseci a meni još Konzumova vrećica na glavi.
Ne mogu se naviknuti na zasićen zagrebački smog, pa imam domaće sredstvo za suzbijanje svakog zraka i stvaranja soboche nuspojava.
I ne samo to, uljenila sam se ko vikunja. Tako vikunizirana, bez koke,
bez dodira Anda s vrećkom na glavi glumim "vječno proljeće orhideja u Machu Picchu". Moji doma više ne divljaju zbog toga. Puštaju me govoreći da sam u fazi "izgubljene kreativnosti" koju tražim u naborima najlona konzumerske vrećice.
Ne kuže da se radi o sindromu tipičnog zapadnobalkanskog avoidanta.

Ipak, dolazi spas, naručila sam čaj....

ovdje;

http://www.ecrater.com/product.php?pid=173636

Pisanje na koki se nastavlja...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.07.2008., 10:06   #6
Nemruth draga...odlična si jednako i uz manjak kisika
Baš si me nasmijala
Self-portrait is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.07.2008., 13:37   #7
Quote:
Self-portrait kaže: Pogledaj post
Nemruth draga...odlična si jednako i uz manjak kisika
Baš si me nasmijala
ko-ko-daaaaj!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
savjetnice
__________________
A on je čeka svako predvečerje, svako predvečerje sluša, kako pada lišće u krošnjama i zuji vjetar kroz gole puste grane
Mor is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.08.2008., 15:51   #8
Thumbs down Malo morgen...a ne manjana.

Malo šipak, malo sutra...naručeni čaj nikako ne dolazi. Vrijeme prolazi, vrećica na mojoj glavi sad služi i za plašenje zagraktanih vrana.
Kvragu i buket uzavrele inspiracije...kad mi fali koka čaj.
Da inspiracija ne pobjegne zauvijek, tu i tamo opružim ruke do tastature i napišem riječ dvije...ali nije to TO.

Doma svi odmahuju rukom. Koja budala besplatno reklamira nacionalni lanac supermarketa jer joj nedostaje nedostatak kisika???
Što nisi stavila na glavu nešto bolje...ovako u bojama crvene i zelene izgledaš kao navijač Portugala?

Dušu mi je Todorić kupio i pretvorio me u nečiju nacionalnu zastavu!

Ostaje mi samo pjevati fado!
Tužna sam plavuša i pjevat ću vam fado sa vrećicom na glavi.

http://mx.youtube.com/watch?v=Wwprpd...eature=related

...Skinula sam vrećicu s glave i nagovorila frendicu...zvala je veleposlanika jedne južnoameričke zemlje kod nas. To je njen stari amigo...kaže mi; Stara, gadno je...zaglibila si ali i za to ima lijeka. Strpljenje!!!

Moja trenutna kurativa po njegovom diplomatskom jeziku i putovnici je manjana.

Malo sutra na hrvatskom.
Kako Hrvati shvaćaju to sutra?!?
"Manana, momento, mas tarde"; 3 velika M latinskih krajeva, kod nas ne prolaze.
SUTRA, TRENUTAK, MALO KASNIJE...
MANJANA, MOMENTO, MAS TARDE...
Naše bi uši čule; banana, jebem to i ma hajde. Nema u nas te melodije i finoće u jeziku, bez obzira što su nekad pjevali "neka visi Pedro" oni iz nekad popularne 4 M.
Možda u originalu Pedra nisu niti objesili???

Koja manjana, u nas prolazi samo stari dobri; đemdo!
Na mom šatro govornom području manjana, znači nikad!
On meni sutra a ja trebam koka čaj već danas, što danas...jučer amigo.
Ništa. Nada.
Ne ona nada, već nada. Na espanjol; ništa!
Eto, zašto nada čini ljude nesretnima.
Ona im daje ništa. Ljudi to tek kasnije shvate.

Ostaje mi "todorićeva kapa" na glavi, dok fado melodija pirka u duši, jer koka-čaj koja stiže "manjana" a meni preostaje samo riječi utjehe "banana amigo" moje frendice.

Sranje...reko bi peruanski pjesnik Vallejo i otresao psećji drek sa cipele...
MIERDA to bi rekao...a i to mi bolje zvuči od te grozne manjane!
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.08.2008., 18:00   #9
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
Malo šipak, malo sutra...naručeni čaj nikako ne dolazi. Vrijeme prolazi, vrećica na mojoj glavi sad služi i za .....
buket uzavrele inspiracije...
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.08.2008., 11:37   #10
Wei Wu Wei ili ve-vu-ve


«Odlično...» - rekla mi je susjeda, koja me ugledala tako zakrabuljenu na balkonu - «...pa vi odlično izgledate!».
Ispalo je da bi trebala s Konzumovom vrećicom na glavi izgledati lošije nego bez nje....?!?
Dobro, priznajem...izolirana u svoj plastični svijet bez koke i zraka, pronašla sam tu i dobrih stvari. Recimo ne vidite one koji vam nisu prirasli srcu. Te priraslice samo čujete. Dok slika vrijedi tisuću riječi, riječi bez slike daleko manje. Zato riječi manje bole.

Ima tu još prednosti.
U toj tami na licu ne rastu vam prištevi a i da rastu sami od sebe, drugi ih ne vide. Koža vam se pomladi postaje, nježne, blijede, skoro porculanske puti. Vlaga iz vlastitog daha pomlađuje...
Usto, ne vidite da prozori u kući nisu oprani, da vas pegla zove, da pauci hodaju svojim već utabanim nitima a dlake kućnih ljubimaca lete stanom kao mistični fluid u crkvi. Ne vidite niti namrgođeno lice svojih ukućana. Možete izbjeći...i reprize na TV, tupaste SMS poruke, kompjutor, osim kad na rupicu gledate jer ponekad pišete na forumu o vašoj muci.

Moj plastični svijet tjera me na wei-wu-wei ili kako to izgovaram kroz vrećicu više sliči ve-vu-ve. E. pa sad taj moj ve-vu-ve od mene čini pasivnom promatračem svijeta oko mene...dok mi stan sve više liči na kolodvor u Taškentu, dok se u njeg liježu bube, gomila rublje za glačanje, dok se prašina taloži i debljine je taloga kave kod lokalne vračare.
Ne vidite i svoje ukućane, koji promatraju vaš nedostatak nedostatka kisika. Možda zato i postaju svkim danom sve više ravnodušniji prema vašoj muci.

Što da radim, osim da ne radim ništa???
Djelovanje bez djelovanje kod mene je najbolji lijek protiv nagomilanih i uredno zadržanih emocija u plastičnoj vrećici. To je neopiranje, u Taoizmu nazivaju "Wei Wu Wei" u prijevodu; aktivnost bez aktivnosti. Kod mene je to pisanje bez pisanja...nema koke, nema Anda, ima zraka ali ima ve-vu-ve-a...a i blizu sam WC-a zlu ne trebalo.

Približavam se tako tao-u...a možda se on već odavno približio meni tako izoliranoj, kalibriranoj prema nekom ve-vu-ve pravilu, dok sam ja kao pakirana stara kokoš za juhu, umotana i bez zraka položena umjesto na oltar police supermarketa....u vlastitom domu,
u zapuštenom stanu.
Tko će ga vrag znati, zašto je to dobro...?!?
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.08.2008., 13:38   #11
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
Wei Wu Wei ili ve-vu-ve (...) Približavam se tako tao-u (...) Tko će ga vrag znati, zašto je to dobro...?!?
ovak, baš pročitah knjigu http://www.amazon.com/K-Art-Love-Hon.../dp/0714530727K:Umijeće ljubavi, u kojem kineska ljubavnica br 11(K) poduči nećaka V.Woolf taoističkom umijeću ljubavi (spoiler: zadržavanje 'daha' bez impregnacijskog straha)
i vidim, dobar taj Tao
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.08.2008., 11:12   #12
Uh ... kakav duh, kakva zena ....

i sa kesom na glavi blistas i tvoja prica je jednako zanimljiva i kad si narator i kad si kriticna i kad si analiticna pa cak i kad si opaka.....

ali ovako otkacena bez kocnica, kontrole i strukture jos mi se najvise svidjas
Jelena Ivanjicki is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.08.2008., 12:47   #13
Ve-vu-ve i dalje djeluje. Sjedim nedjelatna dok mi se kesa koja je aktivna, cereka sa glave. Čekam taj prokleti čaj i štopam otkucaje svoje koka gorke sudbine.
Ko me vrag tjerao u visine...još ću dočekati Noć vještica ovako zapakirana...a čaj mi još nisu poslali!
Da je peruanska ljama opremljena sa svježim lišćem koke, krenula sama sa brda na put, pa autostopom do izvozne luke, pa brodom do Europe privezana na palubi kolumbijskog broda sa 658 kila skrivenog kokaina u plastičnim banana, pa sa romobilom, kamionom i pješice već bi došla na carinu Glavne pošte. Porculanski ten na jednom dijelu moje glave, na licu, trza se u bolnoj grimasi...a na gornjoj strani sive su stanice već skuhane ispod te plastike...i sad tek otkrivam da nesvjesno činim krivično djelo...lišće koke naručujem preko interneta a od toga se radi kokain. Upsss...KZ mi prijeti!
Završiti ću u Požegi, u omiljenoj mi ženskoj kazninici sa ženskim svirepim ubicama muževa koji su ih godinama mlatili... zbog šverca droge i ljaminog mesa. Moj će se dosje popuniti jer osim par prometnih prekršaja i izvikivanja nepoćudnog sadržaja, nemoralnog karaktera za vrijeme Dječjeg festivala u Šibeniku godine 1982. kad sam mlada i nadobudna koristila svoje oratorske sposobnosti na javnom mjestu...zbog tog droga lišća nabrati ću 10 godina robije.
Ve-vu-ve me neće spastiti, niti Noć vještica...
Ipak...u mog skuhanom umu...otvara se jedna ladica...opa, da...dok zalutala ljama ne dođe sa čajem na carinu, ima mi SPASA.

U moj vrt a to vidim kroz rupicu na glavi, naselila se ova biljka.
http://www.henriettesherbal.com/pict...ramonium-5.htm

Osim što ljepotom svojih tuljca bode oči...samo ja znam da ona ima razna svojstva. Dapače, na zlom je glasu kao i svaka ljepotica. Od djece stvara stare ljude, od staraca radi mrtve starce, žene pretvara u zmajeve, zmajeve u punice, muškarce striže ko obraslu janjad...a tko se s njome ne ostriže taj je medicinski fenomen.
Njeno visočanstvo DATURA je prava droga natura pa umjesto lišća koke, sad imam mogućnost staviti u šalici lišće stare dobre Dature Stramonium.
Atropin i skopolamin rade čuda... u kombinaciji sa osobnom ludošću, jače su od Erythroxylon coca.

Na meni je sad odluka...čekati očajna u ve-vu-ve obrascu, moju zalutalu zabludjelu ljamu... ili posegnuti za lišćem samonikle domaće (na espanjol "toloache") dature koja mi je na dohvat jedne ruke!?!

I ne samo to. Moram djelovati brzo a ne kao Peruanska sporo-poštanska ili PSP ljama...čujem nešto se izvan vrećice šuška. Motorna kosilica je došla sa popravaka još prošli tjedan. Ako se netko od ukućana koji i inače stanuju u mojem stanu sjeti da bi bilo vrijeme pokositi vrt jer moj ve-vu-ve i dalje traje...ode moja datura....
Onesposobiti ću dovod benzina u motor kosilice. To uvijek pali u holivudskim filmovima...i kosilicu staviti u stanje mirovanja. Reda radi...jer ipak očekujem moju PSP ljamu sa paketom...a datura nek ostane, nikad se ne zna...možda je ljamu trajno oženio neki Don Kokain iz Kolumbije, pedofil i zoofil, zločinac, macho tipus kao i vlasnik plantaža banana i kokaina...sa zlatnim zubima.
Damn... ovaj svijet zna biti tako okrutan prema životinjama!
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.09.2008., 12:37   #14
Kokaleros Evo

«Jesen stigla...ljama se oženi» svira mi melodija u glavi opasanoj sa zelenom i crvenom bojom Konzumove vrećice. Očito je da Peruanska sporovozna poštanska ljama (ili PSP ljama) zaglavila na kokainskom banana brodu u burnim noćima što krijumčare takve klase lišavaju osjećaj morske bolesti.
Da suzbijem ariju «Jesen stigla...», uzimam svježe, netom zrele sjemenke Dature Stramonium. Kako ne dolazi moj koka-čaj, a ljama je otkazala poslušnosti, preostaje mi da se sama doziram sa tvarima iz Božje apoteke.
Jučer sam tako pojačala dozu jer me načela već i depresija od isčekivanja te nikadnadošle živine te sam mrknula desetak crnih točkica sjemena natašte.

Nakon desetak minuta, još mi nije bilo ništa...a onda...moj svijet je nestao i predamnom su se otvorila vrata jedne druge dimenzije. Oprezno sam ušla unutra...moram reći da sam lagano prošla kroz ta vrata, nije me moj celulit zaglavio.
I eto me...na vječnom proljeću izgubljenog grada Macchu Picchu-a.
Svježi andski razrjeđeni zrak je ušao u moju vrećku, i ja sam je odmah odbacila kao suvišnu. Moje su se oči dugo prilagođavale na kompoziciju slike koja mi se pružala. Malo smeđe, malo zelene, pa žuta , i onda još zelenija, pa mrva sive...
te ravno,
malo ukošeno,
ali dovoljno strmo,
da ljame mogu kositi travu svojim njuškama.
Trljala sam oči ali to je to...
To je Macchu Picchu, biser Anda.
I dok sam tako stajala nevjerujući mojim očima, pluća su mi se sama punila divnim zrakom smanjenog kisika, moje su uši čule melodiju od koje je organ emocija sam poskočio. I da imam krila poletjela bih ko kondor ali krila nemam, ali dobro čujem. El pasa condor...svirala je frulica i davala cjelokupnom dojmu natprirodnu zvučnu kulisu.

Ah...to je to...pomislila sam i bila sam spremna baciti se u zagrljaj prve klupe...ali vidim da tu frulicu neki udaljeni lik sviri...a nigdje nikoga...gore iznad mene leti kondor...dolje pasu ljame, a pastir iz male cijevi izvlači notna uputstva za let ptica.
Gdje su turisti...osoblje koje nadgledaju tu turističku znamenitost, straža, smetlari, prodavači koke...klozet frau, kuharica iz restorana...???

Samo svirač, ljame i ja...pomislila sam da možda nisam uzela dovoljno sjemenja dature pa sad imam smanjeni doživljaj posjete najpoznatijem situ u južnoj Americi. Možda, datura još nije bila posve zrela, pa me zaštekala ta njena nespremnost da me posve uroka...na to nisam imala odgovor ali sam se približila tom frulašu a da me niti jedna ljama nije ozbiljno pogledala.

Buenos dias...kažem mu ja sa svojim skromnim znanjem španjolskog a on prestane svirati...
Dobar dan...kaže on meni i nastavi... sjedite...čekao sam vas!
Ooh, Bože pa vi znate hrvatski...
O, da...to je Sova...znate Varšavska...
Divno...a znate, pa vi ste, Bože moj...vi ste...gospodine predsjedniče...Vaša Ekselencijo...
Da...ali ne uzrujavajte se zbog toga...nego, evo vam malo lišća...svježe nabrano, poslužite se, koka je prvoklasna.
Odmah sam se bacila ko ulje na salatu, na to zeleno blago. On me samo gledao i smijao se, pokazivajući pri tome svoju «usnu harmoniku» od bijelih zubiju što mu napravila majka priroda. Pomislila sam da ima tako dobre zube od žvakanja koke. A ja imam gebis, i celulit...i skromnu daturu.
E, pa to nije pošteno!

Ja sam žvakala a kako ne mogu pričati i žvakati gebisom, njegova ekselencija predsjednik Perua, kokaleros Juan Evo Morales, samo me gledao a onda je nastavio natjeravati svojeg kondora po zračnim strujama andskog neba.

Pomislila sam svašta, ali me je u tom času presjekao vjetrić koji se odbio od ruba andskog gorja i nježno me pomilovao. Da nisam na daturi i bez kisika, pomislila bi da nisam dobro zatvorila vrata druge dimenzije, pa da me uhvatio propuh.
Evo je svirao, kondor je letjeo, a ja sam i dalje žvakala...ništa me više u životu nije dirao...ni gebis, ni celulit..ni to što već mjesecima ispod vrećke nemam poštenu frizuru i što mi je ten ko u čovječe ribice...i što toliko dugo čekam tu nepouzadnu sfušanu sporovoznu poštansku peruansku ljamu.
La vita de'billa!
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.09.2008., 13:18   #15
Eviva Eva & Evo!

ja bih llamu stavio u sarmu
ili na nju nasadio dalajlamu
ja bio koku utrlj'o u gioccu
ali nikad, nadie, ne bih
pasa stavljao uz člana
jebomepas i kondor leeza rice
ako mogu vidjet konstrukciju
el pasa kondor!
bit će da koka radi
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.09.2008., 12:21   #16
Kondor zove Nemruth...Nemruth javi se...


Moja usta su mljela koku (domaća datura je isto djelovala) dok je njegova Ekselencija predsjednik Perua Evo Morales, bivši kokaleros frulio. Iznad nas kondor je napustio nebeski koridor a tanki oblaci su se razišli kao rukom odnešeni.
Macchu Picchu otvorio se svijetu u punom cvatu. Tom mjestu zaista ne treba Substral za ljepotu, čak ni subotom. Ako postoji raj na zemlji onda sam u tom času sjedila na njegovoj travnatoj površini ispunjena kokom, skolopaminom, i osjećajem za tonove niže glazbene škole presjednika države. Sve to se u meni izmješalo i ako pridodamo čaroban pogled na vrhove Anda, doživljaj raja bio je potpun i veličanstven.

Ali se u svakom raju nađe i jedna zmija...ta mjesta jednostavno ne mogu bez toga. No, u tom času na to nisam ni mislila.
Odjednom Evo prestane svirati, a do mojih ušiju dopre jezično čupanje trava ljama iznad nas. Sve se stopi u taj umirujući šum hranjenja andskih životinja a ja čak prestanem mljackati koku, da bi što više moje uši uživale u hranidbenim navikama tih divnih živina.
Evo me pogleda, stisne svoja usta u tanku crtu koja pokrije njegove andske dentalne bisere te napravi pokret od kojeg mi zasta srce. Nisam se niti stigla oporaviti a on je u rucu držao mulutumu. Tanka zelena špaga klatila se u zraku dok se on smijao.

Ovo mi je ovaj tjedan već četvrta...rekao je predsjednik Evo Morales pa snažno zavitla «rezanac» koji je daleko od nas pao na zelenu travu i brzinom Eustahija Crtanog otpuzao u grmlje.
Imam ih već dosta spremljene za zimu...ukiseljene, sušene, punjene, duboko u frizeru, manirirane...ali sad je bitno da ta mala i vrlo opasna zmijica nije pored nas... prozborio je na čistom hrvatskom Evo.

Brzinom mungosa, bivši uzgojivač koke svojoj je panovom frulicom opičio opasnu mulutumu po glavi dok se vrzmala oko moje stražnjice da me ugrize. Od siline udarca u njenoj se glavi raštimalo te ju je glazbeni instrument ponio u svijet snova. Da li su u njoj letjele note «el pasa kondor-a» nisam mogla znati, ali kad je sletila u žbunje njegovom zaslugom, uhvatio me post traumatski poremećaj. Okretala sam se oko sebe da ne bi nešto ugledala što bi me tjelesno ugrozilo...čak su mi se i ljame činile kao sumnjiva lica dok su pasle travu. Učinilo mi se da ih čujem kako govore...sad ćemo je napasti, pripremite se na znak...samo na znak, ne prije...

Nekako sam se skockala i obranila od tih strahom nametnutih misli. Puna koke i dature, pod vedrim nebom Anda i u čarobnom gradu, trebala sam uživati a ne prizivati zub strašne mulatume.
Počela sam se zahvaljivati predsjedniku Moralesu što me spasio. Pomislila sam da li bi i naš predsjednik spašavao svojeg poreznog obveznika sigurne i bolne smrti. Pred mojim očima smijao se sad Sanader a iza njega provirivo ministar zdravstva Milinović...samo su stajali i pokazivali svoje zubalo kao da ih kamera snima za Dnevnik.
Odmah mi je bilo jasno da nemaju te namjere. Čak mi se činilo da su razočarani što se radi o toj zelenoj andskoj vijugavoj špagi a ne o našem domaćem poskoku.
Neka grize hrvatsko!!! A ne one stranjske zmije...
Onaj prijašnji predsjednik barem je lamatao puškom i okidao medvjede na lancu a ovaj tko zna koga okida i bez puške.

Evo se ponovo smjestio na kamen i iz svoje šarene torbe izvadio kruh i sir. Vješto ih je posložio na bijelu krpu. Očito je slagao obroke. Nije mi bilo do jela jer mi je pred očima skakao Milinović sa svojom gumenom facom a i Evo je oprao ruke vjerovatno neke davne godine. Njegovi nokti imali su crnilo još od doba kad je preživljavao jedući otpatke što ih velikodušno bacaju iz svojih turističkih autobusa strani turisti. Njegova spretnost u hvatanju opakih zmija može zahvatili samo kemiji iz narančinih kora koje je pronalazio pored puteva i žvakao.
Ako zanemarimo higijenske navike mojeg domaćina, kruh je lijepo izgledao a i sir je davao do znanja da bi se mogao jesti, dok o posljedicama nisam željela razmišljati. Izvadio je i bocu INKA KOLE koja je zasjala na suncu. Na zrakama sunca imala je izgled kao da je malo žešća istarska malvazija.
Brzo mi se rodoljublje rasplinulo kad sam shvatila da očekujemo još jednu osobu na ručku. Ljubazno sam ga pitala a on mi je još ljubaznije odgovorio.

Dolazi mi dragi amigo...moraš ga upoznati, simpatico momak...veselo će meni Evo dok su njegovi prsti ali i nokti dodirivali male kobase od morske prasadi.

A tko to?... upitala sam naivno kao i svako balkansko djevojče.

Hugo Chavez...rekao je Evo a u glasu mu se moglo očitati ponos.

Mene je mlatnula hladna krpa po glavi. Ili još gore očutila sam se kao da me upičila ta zelena zmija. Evo još nekako prolazi ali Hugo...na vrat ću si staviti bijes cijele sjeverne Amerike...sve njene CIA-a, NSA-ove....DEA-e...BBC-ove...NKVD, CNN, BMW i to zna kakve sve momke u crnim odjelima...možda i USKOK, SOVE i ostatke UDBE u njima. Još mi samo nedostaje Osama da bi trokut bio istostraničan i politički opak. Geometrija mi se motala po glavi, koka tu više nije pomagala....raj mi je postao nekako pretopao a djelovanje dature popuštalo...
Čula sam glas koji je dolazi sa neba;
Ovdje Kondor, javi se...ovdje Kondor, Nemruth ne zabušavaj, javi se...! U tom času kemija dature je u meni posve nestala.
Sporovozna poštanska ljama sa koka čajem za mene ostala je i dalje samo želja, dok se na mojoj glavi šarenila Konzumova vrećica.
__________________
Čarolija... Svratište

Zadnje uređivanje Nemruth Dagi : 23.09.2008. at 13:06.
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.09.2008., 12:46   #17
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
Moja usta su mljela koku (domaća datura je isto djelovala) /snip!/ koka čajem za mene ostala je i dalje samo želja, dok se na mojoj glavi šarenila Konzumova vrećica.

bit će da je datura (kod nas kolokvijalno nazvana i loco,muy loco korov) opako djelovala, jer pleteš jezikom (jeteš plezikom? vidjeti el pasa kondor), a opet iskreno do bola sve priznaješ (skopolamin, dobro, može i tvoj skolopamin) ali nikakvi halucinogeni ni serumi istine neće nam dat intrigantni odgovor na pradavno pitanje (koga okida Dre.Ive) jer istina je jednostavna- koga god okida ta dvocijevka, opaljuje sve nas, svoje podanike (:

ps. još jedan briljantno izmaštan nastavak, bravo Nemruth!
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.10.2008., 02:18   #18
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
Wei Wu Wei ili ve-vu-ve

«Odlično...» - rekla mi je susjeda, koja me ugledala tako zakrabuljenu na balkonu - «...pa vi odlično izgledate!».
Ispalo je da bi trebala s Konzumovom vrećicom na glavi izgledati lošije nego bez nje....?!?
LMAO
overklokan is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.10.2008., 15:23   #19
Hugo, Boss...Evo i ja

Ležala sam shrvana svojom boljkom na kauču sa vrećkom na glavi dok su mi uške bile usmjerene prema ulaznim vratima. Tako sam se namjerno namjestila sve u bojazni da ne pozvoni sporovozna ljama sa mojim koka čajem, a ja je ne dočekam nespremna. Sati idu a ja čujem stenjenje puža pri teškoj probavi, ševu bubamara na lišću, prelet muhe iznad vreća za smeće te padanje sjemenka dature po travi mojeg dvorišta.
Uši su mi ko u šišmiša ispod te plastike, čujem frekvencije kao te životinje...ali ipak djelujem vizualno bolje nego kineski proizvod Batmena iz Wuhana gdje se već tradicionalno proizvode. Tome i pridonosi moj wei-wu, a zapravo ve-vu-vuhan. Zato ležim te samo slušam, ne djelujem. Batmen je upokojen.

Ipak ne treba pretjerivati jer za koji dan je Halloween ilti Noć vještica. Nitko neće tada obraćati pažnju na mene. Mogu se mirno prošetati do Konzuma i kupiti par kozmetičkih sitnica. Helovin se dakako rimuje sa kokain pa se odmah osjećam bolje. Ma nije meni do kokaina,daleko od toga. Meni je do koke.

Dok su se moje uške pomicale kao radari u nadi da će čuti ljamu poštaricu, na pamet mi je palo da imam samo dvije mogućnosti.
Datura Inoxia ili Datura Stramonium. Nemam mi treće..
Opet moram do Evo Moralesa na Macchu-Picchu. Moram njegovoj Ekselenciji, objasniti moju boljku jer ta ljama ne dolazi sa pošiljkom.
Ostala sam prevarena. Kokainski kartel mi je maknuo poštansku ljamu i oženio narko-bossa sa njome a meni ostala MIERDA.
Drek.

Odmah sam krenula u akciju. Dok sam brala sjemenke tih biljaka, susjeda me lijepo pozdravila. Već je navikla na moj Konzum-look. No, njen mali nije pa je jadnik kriknuo; «Mama vidi, teta ima uši ko Batmen!».
Nisam znala da li mali misli na veličinu ušiju ili na prljavštinu na njima?

No, dobro...klinac je ionako pedagoški pobro maminu čvrgu u glavu a ja sve sjemenke. Mislim da sam bolje sreće nego on.
Ovaj puta promješala sam ih te ubacila u svoje ždrijelo. Datura jedna, datura druga...u tom miksu vjerovala sam da ću biti uspješnija. I počelo je odmah djelovati. Susjedov mali još je vrištao od udarca pedagogije dok se moj se svijet okrenuo naglavačke. Osjetljive uši parali su zvukovi nadzvučnog aviona avio kompanije Air-Skolopamin. Bez označenog sjedišta, masno plaćene karte, pilota i stuardese, te plastične avionske hrane, odmah sam sletila na željeno mjesto.
- Oh...popravili ste frizuru rekao mi je Evo, bljeskajući svojim biserjem od zuba po Andskom okruženju. Skoro mi je spržio oči tim bljeskom. Ray ban odmah mora ići na oči.
Moram priznati da sam ostala zatečena. Ne zbog toga to sam se vratila u Peru, već što nisam niti znala da imam frizuru. Popipah se po glavi i zaista ispod vrećice ipak još imam kosu ali ne i vrećku. Mora da mi je ostala na aerodromu. Prođoh rukom prema ustima. Na njima nije bio ruž ali bili su prisutni svi karijesi i gebisi...to je dobar znak. Vratila sam se cijela što prava, što karijesna, i gebisna na Macchu Pichu.
- Sjedite...sad će Hugo...samo što nije...- rekao je predsjednik predsjedničkim glasom a meni je ruka grabila svježe nabranu lišće koke.
- Uzmite i to...ponudi mi kokaleros Evo nešto bijelo kao sir.
Ne možeš odbiti predsjednika...te hrabro gurnem i to, pa halapljivo mljacnem svojim ustima. Zagrcnem se i shvatim da to nije sir. Hugo Chavez je stajao pored mene i samo se smiljuljuo dok sam ja bjelkinja, europljanka, slavenske krvi ulivene u nacionalno biće plemena Hrvata gutala nešto što nije imalo veze sa mozgom.
Onda mi datura otvori vrata svjesnosti koja su se sama zalupila, pa shvatih da su me ta dva andska dripca namagarčila. Osjećala sam se ko Španjolci u Moctezuminoj okruženju (da Moctezuma a ne Montezuma).Ti domorodački vrazi podvalili su mi nešto a sve mi je to mirisalo na «pastu». No kako ta dva prijana ne igraju tenis niti golf pa nemaju bijele cokule a niti bijele bičve, ostalo je samo to da pomislim kako ta pasta nije pasta, već ona «pasta».

Iznad nas na plavetnilu andskog neba odjednom su nahrlile čelične ptice i iz svojih debelih crijeva tukle po nama drekaste čelične kuglice, bilo mi je posve jasno da nas je napala DEA i jenki boss Bush.
Kako da objasnim tom Teksašaninu iz čelične ptice sa prepunim ustima pune koke i «paste» koja nija pasta, da ja nisam narko-diler, da nemam narko-dolar, narko-namjere te da imam ikakve veze sa predsjednicima u čijim se zemljama proizvodi koka???

Hugo, Boss...Evo i ja...i svi skupa zajedno sa ljamama, vikunjama, alpakama u ljutom smo se boju našli na predivnom mjestu starih Inka. Dok su se oni mlatili, ja i ljame sakrile smo se u gustiš. Neka se južnoamerički drugovi i američki gospodin međusobno razračunavaju, a da ne nadrndaju mali, kao što sam ja i te miroljubive živine. Dolina rijeke me je prizivala a i plavi vlakić je bio na stanici. Trebalo je pobjeći od kokainskog rata. Ipak više od toga me je zabrinjavalo to što mi je stijenka usta bila puna «paste», a dio sadržaja već sam progutala, prije nego li sam ga uspjela ispljunuti. Hvatala me nesvjestica i bunilo. Ljame se sažalile nad mnom. Jedna me gurala i bola u starku kako bi se usmjerila prema uskoj stazi, dok me druga svojom stražnjicom zaustavljala da se ne sunovratim u rijeku Urubambu. Ono što nisam mogla tada znati bila je činjenica da su me ljame otele, gurajući me drogiranu na 2300 metara nad morem prema sigurnoj kući kao da me balkanski muž goni a ne udruženi predsjednički narko kartel i američki boss zajedno. Nije me bilo strah koliko mi je bilo loše ali je postojala je realna šansa da te ljame pripadaju tajnim ljevičarskim pokretima kao što su mao-mao, tupak-amaros, Sendero Luminozo ili nekom zaostalom KPJ, SKOJ. Bilo mi je toliko loše od kokinske baze ili popularno zvane «pasta» da sam poželjela vidjeti pred smrt (a to bi mi olakšalo) gumenu facu našeg ministra zdravstva Gumenka Milinovića.
Nakon njegovog lica i sama smrt bi imala prijazno ljudsko lice.

Padajući u nesvjest, moglo se iz mene čuti...ona stara koju smo nekad morali pjevati u zboru;
Po šumama u Andaaaama,
zemlje ove dalekeee.
idu čete dobrih ljama
slavu koki donoseee!


Che Jesus...ili Cristo Redemptor očito je imao posve drugu destino za mene...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.10.2008., 11:17   #20
Če-če Che

Tko zna koliko sam ležala na vunenim leđima ljame (valjda su se životinje izmjenjivale, imam naime vrlo dobar apetit) kad me zraka uperene svjetlosti osvjestila da se nalazim na tom živom vunenom prekrivaču. Trebalo mi je minutu dvije da shvatim da sam okružena nepoznatim predjelom, čoporom životinja i Zelenim čovjekom koji je uperio lampu u mene.
Iz polumraka netko je repetirao oružje a ja sam taj zvuk prepoznala zbog Hollywooda i njegove produkcije filmova nasilja. Crvenkapica-Snjeguljica-Princeza na zrnu graška, ne bi me o tome ništa podučili. Zato me je odmah nešto presjeklo u predjelu srca, a nije to bila ljubav. Zeleni čovjek govorio mi je nešto na španjolskom a ja sam nesvjesno odgovarala, ono što mi je prvo palo na pamet; no comprendo..no comprendo...a onda sam prešla na njemačku nacističku poslovicu iz 1945; niht šisen...niht šisen!

Ipak sam progovorila na španjolskom, tako je barem zvučalo a to su isto učinila i moja crijeva. Pjevali smo od straha u duetu La kukaraču. Veliko lišće prašume skrivalo je dvije kukavice na vunenim leđima ljama od pogleda neznanaca a ja sam ipak bila u nezgodnom kompromitirajućem položaju, sa stražnjicom u zraku. Crijeva su mi se zanjela pa sam zadnju ariju La kukarače otpjevala u pratnji zvukova tromblona. Jedva sam stigla spustiti hlače da me taj jezivi zvuk tromblona ne otpuhne. Zewa mi je bila široki list neke prašumske biljke. Nadala sam se da nije neka otrovna zelenjava jer bi mi se rit pretvorila u nadutu bolnu kartu svijeta a ja bi umrla od izohipsa, paralela i meridijana u krvi.

Izbacivajući sve živo što se dalo iz mene izbaciti (priču o živim i progutanim kozicama ostavljam za neka druga vremena i prostore) mislila sm da mi se više ništa loše ne može dogoditi. Sva uneređena i gore i dolje bila sam divan primjerak bečke škole balkanskog odjela kinderštube-a.
Tada su me ščepale nečije snažne ruke te zamotale konopom pa sam sličila na ličinku. Osjećala sam se ko muha uhvaćena na niti paukeove mreže. Moj je pauk bio skriven polutamom. Tako opremljena sa andskim jakim maoističkim vezovima, stavljena sam na konja-valjda je bio konj. Nakon sati drmusanja, i lupanja o stabla prašume, onako špagom ukručena nisam se mogla pomicati. Konačno smo nadošli u neki logor. Ta svjetla u mraku činila su mi se kao Las Vegas pa sam pomislila da sam već slučaj za lokalnu ekipu Gris i njegovi iz CSI. Sva dehidrirana, počupana od granja, usrana, i posrana što od straha što od onog što su mi onda ona dva luda kokalarosa uvalila, bila sam spremna da postanem leš.

Posjeli su me oko vatre i dali neki pokrivač. Jedan me je sa puškom pazio dok su se drugi naokolo po logoreu razbježali kao da je božična rasprodaja. Nakon nekog vremena Zeleni čovjek mi se približio, noseći bijeli tanjur. Sa njega se nešto bijelo pušilo...zaboravila sam na svoje bečke manire te potezom munje zahvatila to bijelo svojim rukama. Ono što sam stavila u usta bilo je vrlo ukusno ali sam se zagrcnula kad sam shvatila što jedem.
- Da...da, sada se čudite, ali ja sam zagrebački đak...neke navike ostaju...- rekao mi je Zeleni čovjek na plašljivom hrvatskom jeziku pa sjeo do mene.

Štrukle su mi se topile u ustima pa sam odmah u svojem umu odvrtila onu staru;mamice su štruke pekli, meni na Andama nisu nikaj rekli...uhvatilo me nakon proljeva sada i neki ludi homesick, usred andske ljamajebine...

Zeleni čovjek, ljubitelj štrukli govorio je podnošljivim hrvatskim, i to bolje nego ja nepodnošljivim kastiljo španjolskim kao i nacističkim poslovicama.
Eto, što sve čovjek nađe na Andama. Zagrebački đak, gorljiv štrukloljub i pripadnik gerile lijevih pogleda i ja ovisnica o koka čaju, divanimo pored logorske vatre u tminama Anda.
- Ja sam Jesus Diego Morales Gonzales y Prada ali ne cipele...inača kratko i jasno, ja sam Che ....a vi ste?

Rekla sam mu tko sam što sam i što ovdje radim a dok sam mu to govorila on me gledao sa dva svoja crna oka okružena bradom iz koje su kao biseri izvirivali bijelih zubi. Ovdje imaju dobre zube kao da svi koriste Signal, u bojama svoje zastave; crveno, bijelo, crveno. Koja plastika, keramika, protetika kad imaš andsku estetiku zubiju, kao prirodni dar. Odmah sam uočila da moj domaćin, taj Che, zapravo je baš čeče komad. Ko pravi Che Guevara, ima nešto oporo i zavodljivo u pogledu, posjeduje onu šarmatnu revolucionarnu nit, koju poneka strasna žena voli namatati oko sebe dok je gola....

Kad smo se pošteno ispričali odveo me u kolibu. Smještaj je bio skroman kao u Generalturistovim i Atlasovim hotelima u Tunisu, ali je umornom čovjeku i putniku i to malo dovoljno. Ostavio je stražara ispred vrata. Ne da ne pobjegnem jer nisam imala gdje pobjeći usred ove andske nedođije sa proljevom već da me ne napadnu revolucionarne snage gerilaca u potrazi za seksualnim avanturama.

Usput dok je tjerao kukce, i manje životinje iz kolibe moj mi je domaćin čeče Che Jesus ispričao da je ono stranje što su mi dva kokalerosa podvalila «El Diablo». Taj vrag je opasan a radi se od kokainske paste. Eto, sad nakon diabla paste, dolazi moj spasitelj čeče Jesus tj(zašto se djeci u našim krajevima ne daje to ime...?!?).

Pozdravili smo se za laku noć a ja sam još dugo bila budna. Ne zbog situacije koja me je snašla, ni zbog straha od strašnih revolucionara već zbog buha koje su me grizle do svitanja. Nakon toga zaspala sam ko klada iznurena tim «revolucion» životom na kojeg nisam bila navikla. Buhe su se još častile mojom krvlju. Poželjela sam kao nikad do sada u životu da umjesto Chanela 5 imam frontline na vratu. Nikad do sada u mojoj turističkoj praksi nisam spavala u prašumskom apartmanu sa stotinama buha, jela zagorska jela tamo gdje se ona ne bi smjela nalaziti, i još k tome divila se šarmu maoističkog čeče lisca, sa znakovitim imenom.

Očito je da me je toj prašumi pratila nevjerovatna sreća, sa kojom je netko iznad plavog nebeskog svoda upravljao čvrstom rukom. Ne misleći na male krvopije na meni, silovatelje i ubojice oko mene, zmije i paukove u blizini...snivala sam čeče Che-a kako odmotava krug po krug niti oko mojeg golog tijela... Ono što nisam mogla znati bila je činjenica da je moja crvena krv iznenadno dobila revolucionarni virus. Bolest se širila tijelom i dušom...a sad da li su za to krive buhe ili usplahireno žensko srce, pokazati će moja budućnost.
Viva la revolucion!
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 16:05.