Inducirana duhovna iskustva

[Cherie]

pronađena kaže:

Strah možda funkcionira kao zaštitni mehanizam sve dok smo njime uspijevali iskustvo odvraćati od sebe, blokirati, jer on jest najbolja blokada, ali ne funkcionira više nakon što smo ga proživjeli. Može odvesti ravno u iluziju zla i čudovišta.

ne razumim ....

Napominjem opet NEKI strahovi su blagoslov. Recimo kad te prođe ledeni srh kad vidiš da se dijete nagnulo kroz prozor i može pasti. Strah potakne lučenje adrenalina iz nadbubrežne žlijezde i možeš kao pantera u tren oka munjevito skočiti ka prozoru uhvatiti ga.


Osim toga zašto bi se trebalo proći kroz svako iskustvo koje izaziva strah i tako ga nadvaladati. Možda, kao što već rekoh drugim riječima u prethodnom postu, za neke od tih "mističnih" iskustava strah kao zaštitni mehanizam ima osnove.

Recimo znam žensku koja je imala jedan izoliran napad psihoze u kojem se skroz pogubila, govorila besmislice, vikala, nije se prala, išla tući neke sebi bliske ljude, srela Isusa i shvatila da mu je žena itd.

Nakon što se uz pomoć terapije i tableta primirila počela se strašiti meditacije (TM), koju je prije epizode sa psihozom redovno sprovodila. Ima se čega strašiti. Meditacija recimo, kod psihički labilnih ljudi, kod onih koji imaju genetske predispozicije i u obiteljskoj ili osobnoj povijesti bolesti psihozu i poremećaje ličnosti , može izazvati depresonalizaciju, derealizaciju, disocijativnni poremećaj i stoga inducirati psihotični napad.

Zato su u abrahamskim tradicijama, gdje postoje jasno razgraničeni arhetipovi dobra i zla, česti mistici za koje zapisi pokazuju da su vjerojatno doživjeli prosvjetljenje, koji nakon toga propovijedaju o mukama paklenim i kaznama Božjim. Najočigledniji je primjer sv. Pavao u kršćanskoj tradiciji koji je bitno usmjerio kršćanstvo.

Nevertheless nije bio samospoznat ....

Vjerojatno je u pitanju bila, kao što neurolozi pretpostavljaju na osnovu popisa simptoma aura punog grand mal epileptičkog napada u temporalnom režnju.



Auditory hallucinations of divine voices, visions of divine figures, and physical collapse are all common elements of TLE (temporal lobe epilepsy) , and they are especially common in documented cases of sudden religious conversion in people with temporal lobe epilepsy.

In 2 Corinthians 12, Paul described another experience, in which he was "caught up to paradise and heard sacred secrets which no human lips can repeat." He also claimed that he was "given a thorn in the flesh, an angel of Satan to rack me" to prevent him from becoming too prideful about his "wealth of visions." This story gives two important indications that Paul might have suffered from TLE: there is confirmation that he had recurring, if not frequent visions, and he had an awareness or perception of some illness in himself.

[Itto]

Cherie kaže:

Vjerojatno je u pitanju bila, kao što neurolozi pretpostavljaju na osnovu popisa simptoma aura punog grand mal epileptičkog napada u temporalnom režnju.

Možda, ne znam.

Ali baš Pavao je perfektan primjer da je iz svojih vizija - otkud god bi došle - izvukao jednu jasnu i čistu analitiku prve lige. To što je dobio je bilo sasvim, potpuno jasno.

Ima puno epileptičara, ali samo jednog Pavla.

[Cherie]

wand_1 kaže:

Pokušaj ovako razmisliti - u kojem području ljudskog djelovanja se smatra poštenim i vrijednim kada izneseš tvrdnju koju nitko ne može provjeriti ?

Dakle imamo znanost i umjetnost .... u znanosti se navodno ne može iznijeti tvrdnja koja se ne može provjeriti ..... iako ... mala digresija ... sad baš čitam knjigu bad science pa vidim da ima svega i da se svašta može.

U području ljudskog djelovanja koje se zove umjetnost možeš bez dokaza, statistike, matematike, provjere i laboratorija koliko god ti duša hoće govoriti šta te volja i nikome neće pasti napamet provjeravati recimo pišeš li u svojoj knjizi ili pjesmi istinu ili maštariš...

Djelo književnika ili pjesnika postaje veliko kad vibrira, nalazi svoju refleksiju, odjekuje u mnogima koji ga sa ushitom, oduševljeni čitaju. Odjek znači da ono što umjetnik misli, osjeća, objašnjava, tumači ili o čemu stvara slike od riječi mi prepoznajemo kao dio sebe, jer se taj njegov svijet dešava i u nama i oko nas, samo on to puno puno ljepše sa lakoćom zna sročiti u nizove sočnih rečenica s kojima lako oblikuje štivo čiji je sadržaj dio i našeg iskustva.

Itto kaže:

Možda, ne znam.

Ali baš Pavao je perfektan primjer da je iz svojih vizija - otkud god bi došle - izvukao jednu jasnu i čistu analitiku prve lige. To što je dobio je bilo sasvim, potpuno jasno.

Ima puno epileptičara, ali samo jednog Pavla.

Navodno kažu među epileptičarskom elitom je i samo jedan Mojsije i samo jedan Muhamed. Dostojevski. Van Gogh. Newton. I tako .... Puno velikih umjetnika, mistika, znansvenika.Zato je zovu illness of gifted.

[wand_1]

Cherie kaže:

Dakle imamo znanost i umjetnost .... u znanosti se navodno ne može iznijeti tvrdnja koja se ne može provjeriti ..... iako ... mala digresija ... sad baš čitam knjigu bad science pa vidim da ima svega i da se svašta može.

A gdje si točno u Bad science pročitala da se u znanosti mogu iznijeti neprovjerljive tvrdnje?

Cijela knjiga se bavi ili pseudoznanošću ili greškama u znanstvenoj metodologiji. Ja sam je pročitao 2 puta i nigdje nisam našao da je u nečemu što se smatra znanošću Goldacre našao neprovjerljive tvrdnje. Naravno, našao ih je jako puno u pseudoznanosti.

Po meni, ovo je jedna od ključnih knjiga za kritičko razmišljanje.

U području ljudskog djelovanja koje se zove umjetnost možeš bez dokaza, statistike, matematike, provjere i laboratorija koliko god ti duša hoće govoriti šta te volja i nikome neće pasti napamet provjeravati recimo pišeš li u svojoj knjizi ili pjesmi istinu ili maštariš...

Umjetnost se ne bavi tvrdnjama. Ako pjesnik napiše pjesmu, ili slikar napravi sliku, to nisu tvrdnje vezane za istinitost neke teze, nego priče..osobni dojmovi. Braću Grimm nitko neće pitati da dokaže da su bajke stvarne, jer to pisac niti ne tvrdi. U umjetnosti priče su fikcija po definiciji. One ne ispituju neku tezu kao istinitu ili lažnu.

Tvrdnja je kad ja od tebe tražim da mi posudiš novac i samo obećam da ću ga vratiti, bez dokaza i jamstva. Tvrdnja je kada kažem da mi se ukazala Gospa i tražim od tebe da vjeruješ, bez dokaza. Tvrdnja je kad kažem da su me oteli vanzemaljci, bez dokaza. Tvrdnja je kada tužitelj kaže da sam nešto ukrao, a nema dokaza.

Isto tako, tvrdnje se javljaju u filozofiji i matematici, međutim, tamo se dokazi izvode logikom.

[new life]

emnasut462 kaže:

Mozda su danas toliko mnogobrojna i cesta, desavaju se svima, pa ih vise ni ne zamjecujemo jer su svakodnevnica.

[pronađena]

Cherie kaže:

Napominjem opet NEKI strahovi su blagoslov. Recimo kad te prođe ledeni srh kad vidiš da se dijete nagnulo kroz prozor i može pasti. Strah potakne lučenje adrenalina iz nadbubrežne žlijezde i možeš kao pantera u tren oka munjevito skočiti ka prozoru uhvatiti ga.

Strah će te natjerati da vrisneš ili te paralizirati i dodatno ugroziti dijete. Majčinski instikt i toliko nerado spominjana ljubav će tvoje reakcije odrediti matematički precizno.
Tu smo na još jednom čestom području induciranih duhovnih iskustava koje su doživjele mnoge majke. Kada je dijete u smrtnoj opasnosti, kao da izađeš iz tijela i njime rukovodiš kao preciznim strojem koji kao da nisi ti. Postoji puno dokumentiranih iskustavama iz ovakvih situacija, a najčešće spominjani je onaj kada je majka podigla kamion da izvuče prikliješteno dijete što prkosi svim fizikalnim zakonima.
Iako ti ovakva iskustva ne priznaješ kao duhovna.

Osim toga zašto bi se trebalo proći kroz svako iskustvo koje izaziva strah i tako ga nadvaladati. Možda, kao što već rekoh drugim riječima u prethodnom postu, za neke od tih "mističnih" iskustava strah kao zaštitni mehanizam ima osnove.

Ako neko iskustvo zaista izaziva samo strah, trebalo bi ga se svakako kloniti jer nam tako ne može donijeti ništa dobro.

Recimo znam žensku koja je imala jedan izoliran napad psihoze u kojem se skroz pogubila, govorila besmislice, vikala, nije se prala, išla tući neke sebi bliske ljude, srela Isusa i shvatila da mu je žena itd.

Imaš širok krug poznanstava.

wand_1 kaže:

Isto tako, tvrdnje se javljaju u filozofiji i matematici, međutim, tamo se dokazi izvode logikom.

Priznaješ li i idealističkoj filozofiji logiku ili samo materijalističkoj?
U matematici su potpuno ispravni izračuni višedimenzionalnih prostora. Je li to dokaz njihova postojanja? Ili matematika nije znanost?

[Cherie]

wand_1 kaže:

A gdje si točno u Bad science pročitala da se u znanosti mogu iznijeti neprovjerljive tvrdnje?

Cijela knjiga se bavi ili pseudoznanošću ili greškama u znanstvenoj metodologiji. Ja sam je pročitao 2 puta i nigdje nisam našao da je u nečemu što se smatra znanošću Goldacre našao neprovjerljive tvrdnje. Naravno, našao ih je jako puno u pseudoznanosti.

Ja sam rekla da čitajući zaključujem da i u znanosti se svašta može i da ima svega , sada dodajem, kao i u svakoj ljudskoj djelatnosti. Bad science je ona koju obavljaju znanstvenici napuvanih ega željnih promocije, pohlepe, prevaranti koji falsificiraju rezultate, podmitljivi, oni koi ugađaju rezultate istraživanja potrebama onih tko ih financira ....

Umjetnost se ne bavi tvrdnjama.

A je li .... šta ovdje recimo pjesnik Mevlana Dželaludin Rumi, pjesnik i mistik iz 13 stoljeće, ne TVRDI da imamo osim fizičkog tijela još jedno, duhovno. Također tvrdi da ono nadživljava smrt. I kao pjesnik ne mora nikome živome iznositi dokaze da je to tako.

......

Svoje tijelo smatraj ruhom koje nosiš.

Kada si s onom koju voliš, ljubiš li joj odjeću?

Potraži tko je odjenut.

Jedinstvo s Bogom slađe je od tjelesnih ugoda.

Imamo i ruke i noge drukčije od ovih.

Ponekad ih u snu vidimo.

To nije privid. To je istinsko viđenje.

Ti imaš duhovno tijelo;

ne užasavaj se napustiti fizičko.

Ponekad netko tu istinu osjeća toliko snažno

da je u stanju pustinjački živjeti u gori potpuno lagodno.

[wand_1]

Cherie kaže:

Ja sam rekla da čitajući zaključujem da i u znanosti se svašta može i da ima svega , sada dodajem, kao i u svakoj ljudskoj djelatnosti. Bad science je ona koju obavljaju znanstvenici napuvanih ega željnih promocije, pohlepe, prevaranti koji falsificiraju rezultate, podmitljivi, oni koi ugađaju rezultate istraživanja potrebama onih tko ih financira ....

Možeš li malo konkretnije? Uopće ne razumijem gdje si u toj knjizi to pročitala i do kojeg si poglavlja uopće došla?

90% knjige je kritika pseudoznanosti, državnog, medijskog i javnog razumijevanja znanosti, a 10% se odnosi na slučajne i namjerne pogrešne primjene statistike, slučajnog odabira uzorka i tumačenja rezultata dvostruko slijepih pokusa u farmakologiji i medicini.

Može li neki citat ? Nije mi baš najjasnije što želiš reći ?

A je li .... šta ovdje recimo pjesnik Mevlana Dželaludin Rumi, pjesnik i mistik iz 13 stoljeće, ne TVRDI da imamo osim fizičkog tijela još jedno, duhovno. Također tvrdi da ono nadživljava smrt. I kao pjesnik ne mora nikome živome iznositi dokaze da je to tako.

Pa u 13. stoljeću nitko nije ništa dokazivao, a kamoli pjesnici. Inače, čim se netko deklarira kao umjetnik, on po defaultu nema ambiciju objektivno istražiti stvari i pojave, jer je jasno da je umjetnost visoko subjektivna.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Umjetnost

Umjetnost je osobita ljudska djelatnost čije se značenje konstituira u složenom komunikacijskom procesu između umjetnika, umjetničkog djela i publike.
Različita su značenja pridavana umjetnosti u različitim povijesnim razdobljima, no od početka modernog doba skloni smo umjetnosti pridavati slijedeće osobine: svaka pojedina umjetnost posjeduje vlastiti visoko razvijeni i autonomni jezik; umjetnost ima neovisnu i slobodnu poziciju u društvu; umjetnost nema društveno propisanu svrhu; svrha umjetnosti leži u ispunjavanju njene modernistički definirane prirode, koju određuju ideje slobode, imaginacije, individualnosti, otkrića, eksperimenta, pobune, ljepote, istine, pravde...

Kao što vidiš, u osnovama umjetnosti nema ambicije niti smisla otkrivati niti dokazivati bilo kakve istine.

[Marian Oden]

wand_1 kaže:

Ne tražim ja ovdje nikakvu znanstvenu preciznost niti metodologiju, na pdf Duhovnost, nego tražim osnovno intelektualno poštenje. Formirati tezu koja se ne može provjeriti, niti te je, kako kažeš, briga za to i nije u tom duhu..

Neprovjerljive teze su legitimna vjera ili nada, ali definitivno nisu intelektualno vrijedan argument.

E wand, istrenirani čovjek može imati mogućnosti ko iz najluđeg SF-a. I to je istina, ne bih ja toliko inzistiro na tome da nisam djelimično i sam bio u tome. Iskreno, priznam, to me vuče sebi i zbog tih paranormalnih sposobnosti, ali uglavnom jer je to prava ljudska neistražena priroda, i dođe kao razvijanje vlastitih potencijala.

Evo npr. moguće je odrediti tuđe misli bez ijedne progovorene riječi, moguće je utjecati na tuđe misli da osoba pomisli da je to bio njen vlastiti izbor. Naravno, za to je potreban veliki talenat i trening, i nije čudo što je rijetko.

[wand_1]

pronađena kaže:

Priznaješ li i idealističkoj filozofiji logiku ili samo materijalističkoj?

Previše općenito pitanje, trebao bih vidjeti konkretne primjere dokaza i njihovu kompatibilnost sa vlastitim logičkim premisama, da bi uopće vidio znam li odgovoriti na takvo pitanje.

U matematici su potpuno ispravni izračuni višedimenzionalnih prostora. Je li to dokaz njihova postojanja? Ili matematika nije znanost

Matematika je jedan poseban svijet, a matematički dokaz je po integritetu najveća moguća razina dokaza s koju je ljudski um do sada proizveo. Ona nije povezana samo sa fizičkom stvarnosti, nego i sa ljudskim umom, filozofijom, umjetnosti, duhovnosti i svemu onome što smatramo stvarnošću..

Da, matematički višedimenzioni prostori postoje, to je dokazano. Vidim, to malo brkaš sa fizikalnim višedimenzionim prostorima koji nisu dokazani.

Kad se nešto dokaže u matematici, ne znači da to automatski postoji i u opservabilnoj stvarnosti, iako je i to vrlo čest slučaj. Kad se nešto otkrije da egzistira u matematičkom svijetu, postoji indicija da bismo takvo što mogli pronaći i u stvarnosti. To je normalno s obzirom da je matematika puno bogatija strukturama i količinama nego naš opservabilni svemir.

Duboka i neobjašnjiva povezanost matematike i naše fizikalne stvarnosti je jedna od najvećih misterija s kojima se ljudski um ikad bavio. O tome postoje brojne hipoteze, npr:

http://en.wikipedia.org/wiki/Mathema...rse_hypothesis

To je jedna dosta duboka i zahtjevna tema koja traži ponešto matematičkog predznanja (zapravo razumijevanja) i dosta se provlači kroz filozofiju matematike.

Ako ćemo o tome, trebali bismo to na filozofiji ili PZ, ovdje smo dosta offtopic s tim

[wand_1]

Marian Oden kaže:

E wand, istrenirani čovjek može imati mogućnosti ko iz najluđeg SF-a. I to je istina, ne bih ja toliko inzistiro na tome da nisam djelimično i sam bio u tome. Iskreno, priznam, to me vuče sebi i zbog tih paranormalnih sposobnosti, ali uglavnom jer je to prava ljudska neistražena priroda, i dođe kao razvijanje vlastitih potencijala.

Evo npr. moguće je odrediti tuđe misli bez ijedne progovorene riječi, moguće je utjecati na tuđe misli da osoba pomisli da je to bio njen vlastiti izbor. Naravno, za to je potreban veliki talenat i trening, i nije čudo što je rijetko.

Nisi mi ništa novo rekao. Potencijalno, sve je moguće, ništa se ne može odbaciti sa 100% sigurnošću.

Međutim, nešto se nameće kao istina tek onda kada je dokazano na takav način da i najveći skeptici to mogu sami provjeriti.

Po meni, to je pošteno. Nije lijepo tražiti od nepoznate osobe da ti vjeruje na riječ.

[pronađena]

wand_1 kaže:

Matematika je jedan poseban svijet, a matematički dokaz je po integritetu najveća moguća razina dokaza s koju je ljudski um do sada proizveo. Ona nije povezana samo sa fizičkom stvarnosti, nego i sa ljudskim umom, filozofijom, umjetnosti, duhovnosti i svemu onome što smatramo stvarnošću..

Da, matematički višedimenzioni prostori postoje, to je dokazano. Vidim, to malo brkaš sa fizikalnim višedimenzionim prostorima koji nisu dokazani.

Kad se nešto dokaže u matematici, ne znači da to automatski postoji i u opservabilnoj stvarnosti, iako je i to vrlo čest slučaj. Kad se nešto otkrije da egzistira u matematičkom svijetu, postoji indicija da bismo takvo što mogli pronaći i u stvarnosti. To je normalno s obzirom da je matematika puno bogatija strukturama i količinama nego naš opservabilni svemir.

Duboka i neobjašnjiva povezanost matematike i naše fizikalne stvarnosti je jedna od najvećih misterija s kojima se ljudski um ikad bavio. O tome postoje brojne hipoteze, npr:

http://en.wikipedia.org/wiki/Mathema...rse_hypothesis

To je jedna dosta duboka i zahtjevna tema koja traži ponešto matematičkog predznanja (zapravo razumijevanja) i dosta se provlači kroz filozofiju matematike.

Ako ćemo o tome, trebali bismo to na filozofiji ili PZ, ovdje smo dosta offtopic s tim

Imaš pravo, s ovim jesmo offtopic. Matematiku priznajem kao kraljicu, jedino što se ne slažem s tobom da je nadređena duhovnosti. I za matematičke genije presudna je inspiracija. Nekako sam sklona znanstvene pionire trpati u isti koš s pionirima u umjetnosti. I jedni i drugi su proširivali poglede na svijet, ali umjetnost ima širu publiku i itekako utječe na spoznajne procese.

"Umjetnost se obraća onom dijelu našeg bića koji je dar, a ne stečevina - i koji je stoga trajniji."
Joseph Conrad

[yeeeah]

hahaha da je matematika nadređena duhovnosti, talent ! Prvo je bila matematika, onda je nastao bog, pa svemir, pa čovjek ! Pitagoras je prvo stvorio pi, pa je onda nastao 2rpi i onda kružnica koja je bog samo po sebi jer je okrugla i cjelovita, onda je pi stvorio kalkulatora koji je izračunao čovječanstvo i zato sam svaki dan zahvalan matematici koja je iznad duhovnosti, svako jutro kad se probudim izračunam jednadžbu i x stavim kao nepoznato jer još nisam spoznao, a navećer izračunam kolika je vjerovatnost da ga spoznam.

[yakuzza]

yeeeah kaže:

hahaha da je matematika nadređena duhovnosti, talent ! Prvo je bila matematika, onda je nastao bog, pa svemir, pa čovjek ! Pitagoras je prvo stvorio pi, pa je onda nastao 2rpi i onda kružnica koja je bog samo po sebi jer je okrugla i cjelovita, onda je pi stvorio kalkulatora koji je izračunao čovječanstvo i zato sam svaki dan zahvalan matematici koja je iznad duhovnosti, svako jutro kad se probudim izračunam jednadžbu i x stavim kao nepoznato jer još nisam spoznao, a navećer izračunam kolika je vjerovatnost da ga spoznam.

Nije matematika iznad duhovnosti, ona je sastavni deo duhovnosti, segment. Mi živimo u promenljivom univerzumu koji mistici nazivaju Iluzija, iznad njene pojavne promenljivosti stoje zakoni koje čovečanstvo ne poznaje, dakle nauka ne poznaje, nauka samo koristi ono što je produkt tih zakonitosti, gravitacija nije zakon već zakon nju pokreće i manifestuje, iznad tih zakona ima još nešto a to je Stvaralački genij a to nije matematika po sebi, mi smo jako jako mali i nemušti za mnogo bliže pojave, sa ograničenim umovima u tolikoj meri da ne poznajemo ni sami sebe kamoli matematiku i Duh, kosmos i kosmička energetska prostranstva, no, nije to ni važno koliko da se okrenemo duhovnosti. Nauka je za sad u teškim zabludama u pogledu kosmosa, medicina u teškim mukama usled nepoznavanja mehanizma nastanka bolesti i isceljenja, fizika usled nepoznavanja suštine materija i energija, psihologija usled nepoznavanja psihe i svesti.

"Nema nauke", što bi neko rekao - postoje ideje i rad retkih prosvetljenih pojedinaca koje svetle i u mraku i nekim tajnim vezama su spojene međusobno no to je dubina koju običan čovek teško može povezati, "nauka" među ljudima ne postoji kao nekakav celokupni integralni korpus znanja, postoji samo nešto što treba da se prevaziđe kroz paradigmu koju čovek nema, ali zato imamo milijarde paradigmi koje se drugim rečima zove neznanje i to nosimo u sebi tražeći odgovore spolja.

[Della17]

Yakuzza,

ovaj pjesmuljak ili izreka u tvojem potpisu izvrsno sumira/portretira prolaznost života.
Iz kojeg god kuta da je pogledam, sve kazuje.
Kad malo bolje čovjek razmisli, naprosto je nevjerojatna naša autohipnotiziranost u "osjećaj da se smrt dešava nekome drugome"...i da s nama nema nikakve veze (bez obzira na intelektualno prihvaćanje činjenice da svatko umire).
Kad nas smrt konačno sustigne (tek tada), sve ono čime smo se "zamarali", postane nevažno.
Ne znam kako to dovoljno jasno naglasiti?
Kako na to s dovoljno force ukazati?

Svak bi te činjenice trebao biti svjestan i sve što čini gledati kroz prizmu prolaznosti - neminovne, neumoljive i konačne.
Jednim okom uvijek šacati ono što nas "čaka na obzoru"...
Kad se to učini na pravi način, iste sekunde sve dođe u pravu perspektivu.
Za bilo se što, što s tom spoznajom u srcu činili, tada ne možemo vezati.
Ne znam za ostale, al "osjećanje" prolaznosti u meni budi nevjerojatno ushićenje.
Baca me u nevjerojatna stanja;
Sve u "tom svjetlu" bude lako i podnošljivo.
Sve postane "novo"...odjednom interesantno.
Sve se u tom stanju dubokog unutarnjem nevezivanja prožme smislom...
Kao npr.,kada po posljednji put koračamo krajolikom za kojeg znamo da ga više nikada nećemo vidjeti.
Odjednom kao da se probudimo i "ugledamo"/vidimo stotine deatalja koje prije uopće nebi primjećivali.

"Poluge" koje su nas u stanju baciti u duhovnu budnost nalaze nam se pred nosom...i tako ih je jednostavno koristiti.

Samo treba pokušati.

[yakuzza]

Della17 kaže:

Yakuzza,

ovaj pjesmuljak ili izreka u tvojem potpisu izvrsno sumira/portretira prolaznost života.
Iz kojeg god kuta da je pogledam, sve kazuje.
Kad malo bolje čovjek razmisli, naprosto je nevjerojatna naša autohipnotiziranost u "osjećaj da se smrt dešava nekome drugome"...i da s nama nema nikakve veze (bez obzira na intelektualno prihvaćanje činjenice da svatko umire).
Kad nas smrt konačno sustigne (tek tada), sve ono čime smo se "zamarali", postane nevažno.
Ne znam kako to dovoljno jasno naglasiti?
Kako na to s dovoljno force ukazati?

Svak bi te činjenice trebao biti svjestan i sve što čini gledati kroz prizmu prolaznosti - neminovne, neumoljive i konačne.
Jednim okom uvijek šacati ono što nas "čaka na obzoru"...
Kad se to učini na pravi način, iste sekunde sve dođe u pravu perspektivu.
Za bilo se što, što s tom spoznajom u srcu činili, tada ne možemo vezati.
Ne znam za ostale, al "osjećanje" prolaznosti u meni budi nevjerojatno ushićenje.
Baca me u nevjerojatna stanja;
Sve u "tom svjetlu" bude lako i podnošljivo.
Sve postane "novo"...odjednom interesantno.
Sve se u tom stanju dubokog unutarnjem nevezivanja prožme smislom...
Kao npr.,kada po posljednji put koračamo krajolikom za kojeg znamo da ga više nikada nećemo vidjeti.
Odjednom kao da se probudimo i "ugledamo"/vidimo stotine deatalja koje prije uopće nebi primjećivali.

"Poluge" koje su nas u stanju baciti u duhovnu budnost nalaze nam se pred nosom...i tako ih je jednostavno koristiti.

Samo treba pokušati.

Osećaj prolaznosti kod mene je sve bliže poistovećenje sa onim što je zapravo večno, nema nikakvog straha i ne treba ga biti, a s druge strane opstoji neko oslobađanje svesti i doživljaj sve veće punoće svega što se vidi, čuje, oseća, iako se radi najviše o svesnom življenju ali bez nekog značajnog intelektualnog uplitanja - jer on stvara dodatne kočnice i čovek se izgubi u prevelikoj intelektualizaciji i prestane da živi punoćom i zrači radošću postojanja a ne kratkog životnog sna iza kojeg najverovatnije ponovo sledi još jedan i tako redom. Prema misticima postoji samo jedno rođenje i jedna smrt koja zapravo predstavlja smrt ega odnosno njegovo preobličenje u božanski ego što govori zapravo o definitivne smrti uma. Smrt uma nije ništa ono što ljude plaši u osnovi iako im sve to govori ka izvan, ka nekakvom gubitku iluzornog prostora i vremena, iluzornog sadržaja za kojeg su se vezali u ovoj inkarnaciji ali te veze su celog života ljudima na smetnji zapravo, zbog njih patimo i ne možemo ispoljiti svoj puni potencijal čak naprotiv zbog njih stojimo a stajanje je nazadovanje u kosmosu, jer je napredak odnosno razvoj osnovni princip kosmosa za svest koja stvara i svoju sve savršeniju formu u smislu materijalnog života.

Prema njima sve između dođe poput sna o kome Rumi u tom delu pesme koju sam quotao govori, božanski san, nestvarna senka božanske prirode (u hinduizmu Maja, ili tibetanska samsara) u kojoj je glavni akter Bog koji teži da se samospozna preko svesti koja se ograničila na jedno telo i jedan ograničeni ego pun impresija iluzije.

Da ja ne gnjavim puno, čovek treba iznutra da se odveže od sveta i "da umre za Boga jer će jedino tako istinski živeti", jer on (ja, bilo ko) sam ne predstavlja ništa drugo nego Njega lično celog i potpunog, beskonačnog i neograničenog i to čuči u nama kao naša prava latentna priroda, i sve je to On koji živi i doživjlava sve ovo što doživljava naš ograničeni ego koji je privremena stanica, potrebna svakako za središte svesti ali svakako to nismo mi.

Smrt je kraj sna, a zatim počinje drugi san, pa treći, dok se svest ne ratosilja svega iluzornog i ne umre jednom za svegda, da bi se rodila u pravom smislu.

[Marian Oden]

Sanjao sam dvoje ljudi kako su me u snu posjetili. Dan na izmaku, pred zalazak sunca. Osjećao sam se kao da moram neku obvezu izvršiti, a jedno od njih mi je koncentraciju odvlačilo, ne znam jel namjerno ili ne, ali u zadnjim trenutcima sna, kad sam otvorio oči, u mraku, u hodniku, stajalo je tu "stvorenje" puno svjetla koje je pipcima usmjeravalo ka mojim očima, naravno, jako sam se prepao i otjerao sam ga. Iako nije neprijateljski izgledalo, ali poučen tuđim iskustvima da ne treba treba vjerovati tim entitetima, i plus što je ono petljalo nešto oko mojih očiju, i glave, burno sam reagiro.

Što kažete vi o tome?


Da li su ljudi iz snova, samo epiteti naše svijesti, našeg nesvjesnog ili su više od toga?

[pronađena]

Marian Oden kaže:

Sanjao sam dvoje ljudi kako su me u snu posjetili. Dan na izmaku, pred zalazak sunca. Osjećao sam se kao da moram neku obvezu izvršiti, a jedno od njih mi je koncentraciju odvlačilo, ne znam jel namjerno ili ne, ali u zadnjim trenutcima sna, kad sam otvorio oči, u mraku, u hodniku, stajalo je tu "stvorenje" puno svjetla koje je pipcima usmjeravalo ka mojim očima, naravno, jako sam se prepao i otjerao sam ga. Iako nije neprijateljski izgledalo, ali poučen tuđim iskustvima da ne treba treba vjerovati tim entitetima, i plus što je ono petljalo nešto oko mojih očiju, i glave, burno sam reagiro.

Što kažete vi o tome?


Da li su ljudi iz snova, samo epiteti naše svijesti, našeg nesvjesnog ili su više od toga?

Da, ova granica sna i jave je, po dokumentiranim slučajevima, česti poticaj za duhovna iskustva. Netko ih možda ne bi nazvao duhovnima, ali ja uopće ne volim baratati pojmom paranormalno i nadnaravno jer implicira neprirodnost određenih iskustava, a osobno ne vjerujem da postoji išta neprirodno. Tek zasad neobjašnjivo.
Po mojim iskustvima, uglavnom u snovima, bitno je da se ničeg ne uplašiš.
Ali tu smo već na lucidnom sanjanju.

[Enchantress]

pronađena kaže:

Ljudi kojima su takva iskustva inducirana obično ne znaju što s njima, a priznajem da se nije lako s njima nositi ni kad se dožive spontano.

Zavisi od iskustva.

U detinjstvu, pa sve do 12-13. godine (koliko pamtim) redovno sam imala - ne bih to mogla nazvati "duhovnim iskustvom" - ali vrlo zanimljive percepcije stvarnosti. Obično bi trajale po nekoliko sati - odlazile i dolazile, a mogla sam ih i sama prizvati ako bih želela.

To je izgledalo ovako:

Odjednom bih postala svesna "savršenosti" svega. Sve je bilo "na pravom mestu" - kamen na putu, list koji pada, nečiji pokret rukom, insekt koji proleti... Sve u meni i van mene - izgledalo je kao da je tamo gde treba biti. Istovremeno, sve je bilo izuzetno važno, najvažnije. Svaka travka, svako zrnce prašine, svaka izgovorena reč, svaka moja misao - sve je bilo savršeno značajno - najvažnije na svetu. Sve savršeno i sve najvažnije.

Gdegod bih pogledala - svuda bih videla lepotu. Sećam se da se nisam mogla nagledati lica ljudi (mladih, starih) - svi su bili prelepi. I kad bih s nekim razgovarala, ponekad bih pomislila: "Jednom sam bila TI, a sad sam JA i sve je dobro. Tako je lepo biti JA" i obuzela bi me neka beskrajna radost postojanja. Bilo je momenata kad sam imala i bljeskove sećanja na to kako je bilo biti ta druga osoba, ali oni su trajali kratko i vrlo brzo bih se vratila nazad u SEBE i uživala u radosti postojanja.

Na žalost, bila sam previše mlada i nisam shvatala vrednost ovakvih iskustava. Za mene su ona bila obična i kako sam odrastala, tako su mi druga iskustva postajala zanimljivija. Ta posebna percepcija sebe i sveta se pojavljivala sve ređe i na kraju se posve povukla.

Ne znam hoću li ikad moći ponovo da vidim stvarnost na ovaj način, ali se nadam da će se ta perspektiva jednom u budućnosti vratiti. Verovatno je negde skrivena i čeka pravo vreme da se pojavi. (Bar tako volim da verujem.)

Ali na koji bi način to što ih je kod svakog moguće inducirati bio dokaz da, eto, to nije ništa vrijedno spomena?

Nisam sigurna je li moguće inducirati svako "duhovno iskustvo", a pogotovo ono nad kojim čovek ima kontrolu, tj. može ga ponavljati i prizivati po svojoj volji...

[Vatra14]

pa ti si prava princeza

ako ti je jasno da je ta savrsenost tu i dalje, za dozivjeti ju opet najbrze je sjecanjem