Kronično nesretan

[tonkobonko123]

Pozdrav forumaši. Nastojat ću biti što kraći i sažetiji u opisu tegoba koje me muče. Nadam se da ćete mi moć predložit poneko zrnce mudrosti ili barem nekakvu pomoć.

Dakle da krenem s pričom.... U zadnje sam vrijeme primijetio da mi se često pojavljuju faze osjećaja bespomoćnosti, usamljenosti, nesreće i sl. Kako sam 20-godišnji student pomislio sam da je to normalno u mojim godinama, k tome uzevši u obzir društvene okvire kakvi danas vladaju logična je posljedica nesigurnost pojedinca.

Međutim, nikako da shvatim sebe. Po svim mjerilima uspješan sam mladi čovjek. Solidno odrađujem dosta dobar faks, toliko solidno da mi ne predstavlja gotovo nikakav stres. Uspio sam se financijski sam brinuti za sebe i ne ide mi loše na tom polju. Mali je problem kada dođemo do odnosa sa ljudima. Naime, imam puno prijatelja ali s nikim nisam naročito dobar prijatelj. U zadnje vrijeme se viđam sa mnogo žena međutim niti sa jednom ne ostvarujem značajniji kontakt, odnosno ljubavnu vezu. Također bih naglasio da sam dosta zatvorena i sramežljiva osoba, iako me ljudi tako ne doživljavaju. Partnerice sa kojima sam bio intiman mi također često govore da imam nekakvu kočnicu u glavi. Ne razumijem zašto, nisam doživio nekakvu traumu u zadnje vrijeme, obiteljski odnosi su normalni. Smatram da zapravo živim kvalitetnim životom.

Ne razumijem otkud onda te faze koje k tome postaju sve češće i gore. Ne bih rekao da se radi o depresiji ali je prilično tup osjećaj. Osjećaj da nemam vremena, da neću uspjet u nečemu i sve je gore. Rekao bih i da me ometa u normalnom odnosu s ljudima. Kome se mogu obratit kao student, kako i Gdje?
Volio bih otkriti više o sebi jer mi ponašanje nije logično, zanima me psihologija općenito i volio bih otkriti u čemu je kvaka.

Oprostite na podugačkom postu, pišem preko mobitela pa sam možda malo lošije objasnio problem i možda tijek misli nije najbolji. Snaći ćete se valjda

[Srebrni-medvjed]

Odi liječniku opće prakse da ti napiše uputnicu za psihoterapiju.

Mi ti ovdje ne možemo reći ništa pošto ne znamo ništa o tvom životu

[F.A.Q]

Srebrni-medvjed kaže:

Mi ti ovdje ne možemo reći ništa pošto ne znamo ništa o tvom životu

a ti znas pa ti opet nije jasno ..
ja bi preporucio psihologa!

mislim da nema potrebe za psihijatrom = tabletama .. ne navodis nikakve "ozbiljne simptome" .. time me nemoj krivo shvatiti da umanjujem tvoj problem .. samo ti zelim dati sto bolji savjet kako ga rijesiti

respect!

[radical change]

tonkobonko123 kaže:

Pozdrav forumaši. Nastojat ću biti što kraći i sažetiji u opisu tegoba koje me muče. Nadam se da ćete mi moć predložit poneko zrnce mudrosti ili barem nekakvu pomoć.

Dakle da krenem s pričom.... U zadnje sam vrijeme primijetio da mi se često pojavljuju faze osjećaja bespomoćnosti, usamljenosti, nesreće i sl. Kako sam 20-godišnji student pomislio sam da je to normalno u mojim godinama, k tome uzevši u obzir društvene okvire kakvi danas vladaju logična je posljedica nesigurnost pojedinca.

Međutim, nikako da shvatim sebe. Po svim mjerilima uspješan sam mladi čovjek. Solidno odrađujem dosta dobar faks, toliko solidno da mi ne predstavlja gotovo nikakav stres. Uspio sam se financijski sam brinuti za sebe i ne ide mi loše na tom polju. Mali je problem kada dođemo do odnosa sa ljudima. Naime, imam puno prijatelja ali s nikim nisam naročito dobar prijatelj. U zadnje vrijeme se viđam sa mnogo žena međutim niti sa jednom ne ostvarujem značajniji kontakt, odnosno ljubavnu vezu. Također bih naglasio da sam dosta zatvorena i sramežljiva osoba, iako me ljudi tako ne doživljavaju. Partnerice sa kojima sam bio intiman mi također često govore da imam nekakvu kočnicu u glavi. Ne razumijem zašto, nisam doživio nekakvu traumu u zadnje vrijeme, obiteljski odnosi su normalni. Smatram da zapravo živim kvalitetnim životom.

Ne razumijem otkud onda te faze koje k tome postaju sve češće i gore. Ne bih rekao da se radi o depresiji ali je prilično tup osjećaj. Osjećaj da nemam vremena, da neću uspjet u nečemu i sve je gore. Rekao bih i da me ometa u normalnom odnosu s ljudima. Kome se mogu obratit kao student, kako i Gdje?
Volio bih otkriti više o sebi jer mi ponašanje nije logično, zanima me psihologija općenito i volio bih otkriti u čemu je kvaka.

Oprostite na podugačkom postu, pišem preko mobitela pa sam možda malo lošije objasnio problem i možda tijek misli nije najbolji. Snaći ćete se valjda

Malo si anksioznan, okupiran strahovima od budućnosti, od neuspjeha od intimnosti s drugim ljudima, možda i strah od ovih loših vremena. U svakom slučaju taj strah te blokira, okupira ti misili pa se osjećaš izgubljeno, tupo, pomalo depresivno, bezperspektivno, zakočeno.. možda postoje i tjelesni simptomi, stezanje u grudima, osjećaj napetosti, pristiska u glavi, lupanje srca, neugodan osjećaj u stomaku kada ti se javi strah..

Uzroka može biti dosta, od odgoja do toga da si se zatvorio kao limenka i strah te života općenito, odrastaš i moraš se osamostaliti, družiti se sa djevojkama, biti intiman, biti u vezi itd.. Sve to stvara određeni pritisak ukoliko si i sam sklon forsirati i gledati crno na sebe općenito (neću uspjeti, pogle koliko mi je godina, niti jedana me ne želi, život je grozan, pogle ove države itd).
Pokušaj se opustiti, više se družiti, ako te netko zaistrigira daj šansu da proživiš nešto lijepo, prihvati da imaš solidan život, meditiraj, pokušaj malo razmisliti da li su roditelji imali prevelika očekivanja od tebe, da li si možda previše sklon perfekcionizmu, da li otvoreno izražavaš svoje potrebe i osjećaje, koliko si samopouzdan općenito. Radi na sebi. Ukoliko problem potraje potraži pomoć psihologa.
Možeš pogledati i nekoliko filmića na temu životne psihologije, meni je ovaj autor interesantan:
https://www.youtube.com/watch?v=SNbcCu1M4c4

[Altec777]

radical change kaže:

Malo si anksioznan, okupiran strahovima od budućnosti, od neuspjeha od intimnosti s drugim ljudima, možda i strah od ovih loših vremena. U svakom slučaju taj strah te blokira, okupira ti misili pa se osjećaš izgubljeno, tupo, pomalo depresivno, bezperspektivno, zakočeno.. možda postoje i tjelesni simptomi, stezanje u grudima, osjećaj napetosti, pristiska u glavi, lupanje srca, neugodan osjećaj u stomaku kada ti se javi strah..

Uzroka može biti dosta, od odgoja do toga da si se zatvorio kao limenka i strah te života općenito, odrastaš i moraš se osamostaliti, družiti se sa djevojkama, biti intiman, biti u vezi itd.. Sve to stvara određeni pritisak ukoliko si i sam sklon forsirati i gledati crno na sebe općenito (neću uspjeti, pogle koliko mi je godina, niti jedana me ne želi, život je grozan, pogle ove države itd).
Pokušaj se opustiti, više se družiti, ako te netko zaistrigira daj šansu da proživiš nešto lijepo, prihvati da imaš solidan život, meditiraj, pokušaj malo razmisliti da li su roditelji imali prevelika očekivanja od tebe, da li si možda previše sklon perfekcionizmu, da li otvoreno izražavaš svoje potrebe i osjećaje, koliko si samopouzdan općenito. Radi na sebi. Ukoliko problem potraje potraži pomoć psihologa.
Možeš pogledati i nekoliko filmića na temu životne psihologije, meni je ovaj autor interesantan:
https://www.youtube.com/watch?v=SNbcCu1M4c4

Dobri savjeti. Lijepo je kad vidiš da netko uloži bar malo
truda da pomogne slabijem

[tonkobonko123]

Radical change hvala na ovom postu

Dodao bih da ta razdoblja neugodnih osjecaja nikad ne potraju duze, nego onako... kako me pogodi tak i ode... Tako da smatram da pomoc psihijatra nije potrebna, psihologa možda.

Ovo za forsiranje je zaista istinito. Dok kod nekih stvari uistinu pomaze (faks i sl), kod nekih zaista odmaze (zene i to). Tako da vidit cemo... Prije sam smatrao da je dobro biti konstantno u necem, zauzet nekim obvezama i da tako bolje i kvalitetnije zivim. Pokusat cu si stvoriti nesto slobodnog vremena i iskoristit ga na sebe tj na aktivnosti koje osobno volim. I naravno, malo manje ugađati drugima. Valjda se tu i krije taj osjećaj odgovornosti i silna pitanja "a sto ako...".

Hvala jos jednom

[radical change]

tonkobonko123 kaže:

Radical change hvala na ovom postu

Dodao bih da ta razdoblja neugodnih osjecaja nikad ne potraju duze, nego onako... kako me pogodi tak i ode... Tako da smatram da pomoc psihijatra nije potrebna, psihologa možda.

Ovo za forsiranje je zaista istinito. Dok kod nekih stvari uistinu pomaze (faks i sl), kod nekih zaista odmaze (zene i to). Tako da vidit cemo... Prije sam smatrao da je dobro biti konstantno u necem, zauzet nekim obvezama i da tako bolje i kvalitetnije zivim. Pokusat cu si stvoriti nesto slobodnog vremena i iskoristit ga na sebe tj na aktivnosti koje osobno volim. I naravno, malo manje ugađati drugima. Valjda se tu i krije taj osjećaj odgovornosti i silna pitanja "a sto ako...".

Hvala jos jednom

Ako razdoblja anksioznosti i nekakve lagane kao depre traju kratko to ne znači da neće doći do pogoršanja ako ne radiš na sebi. Osjećaji ti govore da si u sukobu sa samim sobom, ansioznost je već crveno svjetlo, nešto si u svom životu postavio pogrešno i zapravo radiš protiv sebe, možda se radi o nerealnim očekivanjima a možda te proganja loša prošlost odnosno loši obrasci ponašanja koje vučeš iz obitelji (težnja da misliš na druge i zanemaruješ sebe, nisko samopoštovanje itd..)

Svakako je dobro što imaš zanimacije i ciljeve u životu, nije dobro ako radiš na silu i protiv sebe. Pitanja a što ako možeš postaviti čim otvoriš oči ujutro oko bilo čega ali ih ne postavljaš (što ako ne operem zube, što ako zakasnim na posao, što ako..) ali većinu stvari uzimaš zdravo za gotovo i odradiš ih bez pitanja. Zašto, zato što živiš u tom trenu, kad ideš oprati zube - pereš zube, ne zatrpavaš se bezbrojnim pitanjima što ako, živiš jednostavno u sadašnjosti u tom trenutku. Što ako je povezano sa manjkom samopouzdanja, teškoće u donošenju odluka, persimističkom pogledu na život, mišljenju da si loš pa imaš strah da nećeš uspjeti, stragh te loših scenarija. Uspio si do sada u većini stvari, u nekima naravno nisi, sve je to dio života i treba dati sve od sebe i prihvatiti život što ravnodušnije kao što ravnodušno pristupaš pranju zuba.. Uživaj u slobodnom vremenu da si napuniš baterije i promisliš o sebi i svojim dosadašnjim odlukama, želiš li nešto promjeniti, imaš neki želja, što te jako veseli, imaš nešto što te možda plaši i opterećuje, zašto te brine i slično. Pokušaj meditirati ili se baviti nekom aktivnosti da se rješiš stresa..

[Altec777]

tonkobonko123 kaže:

Pozdrav forumaši. Nastojat ću biti što kraći i sažetiji u opisu tegoba koje me muče. Nadam se da ćete mi moć predložit poneko zrnce mudrosti ili barem nekakvu pomoć.

Dakle da krenem s pričom.... U zadnje sam vrijeme primijetio da mi se često pojavljuju faze osjećaja bespomoćnosti, usamljenosti, nesreće i sl. Kako sam 20-godišnji student pomislio sam da je to normalno u mojim godinama, k tome uzevši u obzir društvene okvire kakvi danas vladaju logična je posljedica nesigurnost pojedinca.

Međutim, nikako da shvatim sebe. Po svim mjerilima uspješan sam mladi čovjek. Solidno odrađujem dosta dobar faks, toliko solidno da mi ne predstavlja gotovo nikakav stres. Uspio sam se financijski sam brinuti za sebe i ne ide mi loše na tom polju. Mali je problem kada dođemo do odnosa sa ljudima. Naime, imam puno prijatelja ali s nikim nisam naročito dobar prijatelj. U zadnje vrijeme se viđam sa mnogo žena međutim niti sa jednom ne ostvarujem značajniji kontakt, odnosno ljubavnu vezu. Također bih naglasio da sam dosta zatvorena i sramežljiva osoba, iako me ljudi tako ne doživljavaju. Partnerice sa kojima sam bio intiman mi također često govore da imam nekakvu kočnicu u glavi. Ne razumijem zašto, nisam doživio nekakvu traumu u zadnje vrijeme, obiteljski odnosi su normalni. Smatram da zapravo živim kvalitetnim životom.

Ne razumijem otkud onda te faze koje k tome postaju sve češće i gore. Ne bih rekao da se radi o depresiji ali je prilično tup osjećaj. Osjećaj da nemam vremena, da neću uspjet u nečemu i sve je gore. Rekao bih i da me ometa u normalnom odnosu s ljudima. Kome se mogu obratit kao student, kako i Gdje?
Volio bih otkriti više o sebi jer mi ponašanje nije logično, zanima me psihologija općenito i volio bih otkriti u čemu je kvaka.

Oprostite na podugačkom postu, pišem preko mobitela pa sam možda malo lošije objasnio problem i možda tijek misli nije najbolji. Snaći ćete se valjda

Proći će kad se oženiš.

[vilijam]

tonkobonko123 kaže:

Radical change hvala na ovom postu

Dodao bih da ta razdoblja neugodnih osjecaja nikad ne potraju duze, nego onako... kako me pogodi tak i ode... Tako da smatram da pomoc psihijatra nije potrebna, psihologa možda.

Ovo za forsiranje je zaista istinito. Dok kod nekih stvari uistinu pomaze (faks i sl), kod nekih zaista odmaze (zene i to). Tako da vidit cemo... Prije sam smatrao da je dobro biti konstantno u necem, zauzet nekim obvezama i da tako bolje i kvalitetnije zivim. Pokusat cu si stvoriti nesto slobodnog vremena i iskoristit ga na sebe tj na aktivnosti koje osobno volim. I naravno, malo manje ugađati drugima. Valjda se tu i krije taj osjećaj odgovornosti i silna pitanja "a sto ako...".

Hvala jos jednom

Hej!

Ako pogledas druge teme vidjet ces da sam i ja otvorio slicnu temu u kojoj sam opisao problem slican tvom. Fizicki umor i depresija, tugaljivost, neagilnost, velika briga oko buducnosti, izrazen pesimizam pa cak i razmisljanje o suicidu (uzivanje u suicidalnim mislima)...

Forumasi su mi dali potporu i evo me, sad sam opet pozitivan i pokretan i tebi dajem savjete..

Ako si usporen, neaktivan, nista ti se ne da, nemas volje, mislim da nije depresija (to je malo jaca bolest) vec te spucala melankolija...jednostavno si mozda takav karakter da sve analoziras, primas k srcu..to je karakteristicno za melankolika..isto tako i doba godine kad si rodjen moze mnogo reci o karakteru (za detalje mi se javi u PM)...

Ako pak sa druge strane osjecas napetost, nervozu, visok tlak, tahikardiju, osjecaj da nemas mira, da se moras kretati, onda si vjerovatno anksiozan (to je malo teza dijagnoza)...mene je znala spucati anksioznost koja traje dva tri dana koja se pojavljivala u obliku teske dispneje..imao sam osjecaj da koliko god disem, da mi kisik ne ulazi u krv i da se gusim...pobjedjivao sam je dugotrajnom voznjom bicikla..vjeruj pomaze!!

Melankoliju pobjedjujem kurom gladovanja...jedan cijeli dan nista ne jedem i nestaje umor i usporenost, aktivira se simpatikus, dolazi do navale topline, energije i motivacije..kod mene se javlja i euforicnost...

Naravno, fizicki mozes suzbiti samo psihosomatske pojave, neces rijesiti psihicki problem u srzi..to mozes uraditi jedino sam sa sobom ili sa psihologom!