Muzej crnog i crvenog terora u Budimpešti.

[Otton]

U palači koja je bila sjedištem tajnih policija, Andrassy u. 60, otvoren je muzej crnog i crvenog terora.
Već je sam ulazak u zgradu zapravo ulazak u polutamu koja sugerira neugodno i jezovito raspoloženje. Posjetitelj se u muzeju najprije suočava sa sovjetskim tenkom, iznad kojeg su nizovi fotografija iz policijskih dosjea stradalih. ali, to nisu i jedine fotografije u muzeju, jer je, što je dosta neobično, na zidovima izvjesen niz fotografija suradnika tajne policije, a vecina ih je i danas - na zivotu !
(....)
Unatoč svim pričama o povijesti i svoj njezinoj važnosti, hrvatska javnost i država nikad nisu osjetili potrebu organizirati ne samo muzej u kojem bi se prikazala stradanja, ali i tijek Drugog svjetskog rata i poraća, već se to razdoblje vrlo ograničeno istražuje i znanstveno objašnjava.
Nedjeljni vjesnik, 30.05.2004.
Podvukao Otton.

[Magor]

Iskreno rečeno otvaranje muzeja nije bila baš jednostavna stvar. Ex-komunisti su nerado gledali na muzej. Na sreću desničarska vlada je bila odlučna u pogledu muzeja. Kasnije ljevičarska vlada je pokušala spriječavati rad muzeja (sniženje državne pomoći itd.). Ali 100 tisuća demostranata su pred muzejom uvjerili vladu da ostavi na miru muzej.
Inače, zanimljivost je: mađarski parlament ima 2 zastupnika, koji imaju takvog oca, koji su bili tajni policajci (i „ispitavački oficiri”). Kada oni iđu u muzej mogu gledati foto slike svojih oca na zidu među griješnicima.
Ni Židovi ne vole muzej, jer otkrije istinu: većina oficira Uprave državne sigurnosti (mađarski ÁVH) su bili Židovi (70-80 %!).
Koga zanima muzej: virtualna šetnja – fotogalerija (klik na crvene linkove!)

[Otton]

Kako bi tek izgledao naš muzej crnog i crvenog terora.
Sigurno bi bilo istaknuti više od dvije fotografije narodnih zastupnika, da ne govorimo o malim suradnicima i doušnicima tajnih policija.
Nama se međutim dogodio još jedan rat, u sjeni kojega je ostao Drugi svjetski rat i poratna previranja. Dok je masa živućih svedoka morala šutjeti, a istraživači čekati skidanje tajnosti s arhiva (onih tobožnjih 50 godina), dogodila se devastacija i "privatizacija" tih arhiva.
Ustavni sud je na prijedlog Živka Juzbašića, svojom Odlukom U-I-348/1993 osnažio utvrđivanje zločina samo pravomoćnom sudskom presudom, dakle i materijalnim dokazivanje a ne izjavama svjdoka.
Glavnina arhivskih dokaza nestajala je, a preživjele žrtve svjedočenjem gube snagu dokaza.

A tko je to mogao vršljati arhivima? Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina i osobe koje je ovlastila.
Nadalje, koji su arhivski dokazi mogli nestajati i zašto ?

Probajte odgonetnuti.

A danas, skoro da više i nema svjedoka, barem ne onih prvog reda.

[svastikuti]

Otton kaže:
...
Glavnina arhivskih dokaza nestajala je, a preživjele žrtve svjedočenjem gube snagu dokaza...

[/B]

ako ne u Hrvatskoj onda u SiCG , a vlasnistvo i pristup njima su jedno od nerijesenih pitanja iz sporazuma o sukcesiji SFRJ !

[rambi]

Magor kaže:
Ni Židovi ne vole muzej, jer otkrije istinu: većina oficira Uprave državne sigurnosti (mađarski ÁVH) su bili Židovi (70-80 %!).

Hm... ... moj prijatelj, koji je madjarski Zidov, a, prije nego je otisao u SAD, bio je jedan od bliskih prijatelja i suradnika Viktoru Orbanu, tvrdi da je ovo sto ti kazes najobicnije podmetanje (posaljem ti long distance telefonski racun nakon ovoga)... ali, kad se sjetim da si na jednom politickom topicu pravdao uvodjenje numerus claususa... od tebe i ocekivano.

[Otton]

svastikuti kaže:
ako ne u Hrvatskoj onda u SiCG

Slažem se da jeste tako, ali ja sam htio reči i o rovcima tajnih arhiva u sadašnjoj lijepoj našoj, koji su micali svoje dossiere i svojih drugova u novoj političkoj orbiti.
Nabrajam samo neke: manolić, vukojević, perković .... koji su imali ovlasti i slasti da zasuču rukave u arhivama.