Traume iz djetinjstva... posljedice sada

[shopgirl]

bi svi roditelji procitati khalil gibran-o djeci-mozda bi im bilo onda nesto jasnije
ko kome i kako.izzivljavanje nad slabijime je nazalost najveci vrhunac.

[chokopralina]

@pavaogc... dugačak post. Ali da se razumijemo u nečemu: odgoj i svjetonazori te društvene norme nisu izlika za idiotsko i neerazumno ponašanje. Čisto iz razloga što svatko ima svoju glavu i svoj mozak, svoje misli i svoj život. I svatko sam odlučuje kako će se ponašati prema drugima pa tako i prema svojoj obitelji, djeci. Koliko god da je on ograničen od strane svojih roditelja ili ne znam ja čega, on kad tad postane toga svjestan, kao što je moj otac postao svjestan kad je bi na samrti, problem je u tome što je on i prije bio svjestan svog lošeg ponašanja ali jednostavno mu nije bilo dovoljno stalo do nas da pokuša nešto promijeniti u smislu odvikavanja od alkohola i samokontrole bijesa, znam to jer je xy puta preklinjao na koljenjima i plakao govoreći da će sve bit drukčije, a opet je bilo isto. Došlo mu je iz guzice u glavu, opet kažem, tek kad je bio na samrti, ali ne radi nas, nego radi njega samoga, to je opet bio jedna sebična želja za koju mu ja nisam htjela pružiti zadovoljstvo ostvarenja. To govori da je on svjestan svega, samo je jednostavno loša osoba i misli isključivo na sebe. Nije mu stalo dovoljno da nešto poduzme radi drugih (djece i žene) nego samo radi sebe.

P.S znam ljude koji su također žrtve roditeljskog neodgoja, možda ne u toj mjeri kao ja, ali nebitno, znam da se svim silama trude ne ponašati kao njihovi roditelji jer su na svojoj koži iskusili da je to pogrešno. Da tvoja tvrdnja stoji, onda bi mi svi bili kopije naših roditelja - a to ipak nije tako.

[pavaogc]

chokopralina kaže:

P.S znam ljude koji su također žrtve roditeljskog neodgoja, možda ne u toj mjeri kao ja, ali nebitno, znam da se svim silama trude ne ponašati kao njihovi roditelji jer su na svojoj koži iskusili da je to pogrešno. Da tvoja tvrdnja stoji, onda bi mi svi bili kopije naših roditelja - a to ipak nije tako.

Po tvrdnji jedne starije psihologice koja je držala predavanje o ovoj problematici, iz njenih usta sam čuo ideju kako smo mi 80% naši roditelji. Sad neka otpadne pola-pola, a ostalo na razinu u kojoj smo uvjetovani društvom i daljnjim odgojem, možda smo u najranijoj fazi, iz koje je veći dio toga u podsvjesnom, jednostavno naučeni na neke obrasce, mada ih nije lako osvijestiti.

Ne tvrdim da tako treba i ostati, niti da je nemoguće napraviti promjenu, već suprotno, kako je radom na sebi moguće svašta, a kako se većina ljudi ne prihvaća tog rada, stoga na temelju nekih promatranja osoba koja se bavila tom problematikom iznosi takvu procjenu.

[chokopralina]

Poštujem stručne procjene, ali ništa ne može nadmašiti vlastito iskustvo i svijest.

[pavaogc]

chokopralina kaže:

Poštujem stručne procjene, ali ništa ne može nadmašiti vlastito iskustvo i svijest.

U tome i jest problem, ukoliko je životno iskustvo naših roditelja, kao i njihova razina svijesti premalena, njihova djeca su zahvaljujući društvenim idejama o igranju različitih uloga, možda zadnje osobe koje im mogu nešto reći; odnosno biti faktori koji će dovesti do promjene. Takva situacija je frustrirajuća, jer se ponavlja roditeljima jedno te isto godinama, a oni ne mijenjaju svoje ponašanje i odnos. U tom smislu je moguće tek izboriti se za distancu, i fizički i emocionalnu.

A stvaranje emocionalne distance je zapravo nemoguća, odnosno "suđenje" vlastitim potezima i iskustvu u tom odnosu; prije nego onome tko nam je učinio loše. Stoga je tehnika postizanja mira u kojem se to više ne radi spomenuti rad na sebi, gdje se kanalizira vlastita energija u druge pravce i procese, koji bi spriječili da mi zauzmemo iste stavove i navike u ophođenju prema bilo kome i bilo kakvoj situaciji koja bi stvorila iste ili slične emocije, odnosno pomaknuli svoju agresivnost iz prošlosti u kojoj nismo mogli biti agresivni, na novi odnos, kojemu ta agresivnost nikako ne treba, odnosno gubitak samokontrole u vidu kakvog bijesa koji se može manifestirati bilo kako i bilo kakvom vrstom grubosti zbog otpora i straha - a ne samo fizičkim nasiljem.

Pogledamo li primjerice neka plemena, gdje su običajnim putem podijeljene uloge i načini na koji se pristupa kakvim problemima, bi li ti osudila kakvog domoroca jer je postupio kako i svi ostali? Tako ako su neki ljudi bili i ostali loši, postoji mogućnost, da to što su se brigali samo za sebe, nije rezultat isključivo njihovog nemara, već i nedostatka snage i mogućnosti da se promijene. Mi eventualno imamo priliku mijenjati se, ali nemamo uvijek znanje o tome kako prenijeti onome tko je nestabilan. To je posao psihologa i psihijatara i svećenika i ostalih, pa ni njima ne ide lako od ruke, još je teže to da popravlja roditelja njegovom djetetu. Kako su nam se dogodile neke teže neprilike, tako neki od nas žele naučiti te mehanizme i pristupiti im jednako ozbiljno kao što to rade stručnjaci i sljedbenici nekih smjerova u psihologiji ličnosti, koji su vrlo raznoliki usput.

Ukoliko koga zbog straha od fizičke inferiornosti obuzme negativna emocija, možda će tek tada, eksplodirati i reagirati kako nikada nije. Tako predlažem u tom pogledu bavljenje recimo aikidom. Međutim učiti kako funkcionira duh, psiha, tijelo i sve to skupa, steći samosvijest i samokontrolu i moć za ljubav i svašta nešto u tom smislu, sve te stvari nisu rezulatat djelovanja prirode, već našeg osobnog rada i zalaganja i ostavljanja prostora za tako nešto. Samo polako.

[chokopralina]

Mislila sam na svijest o svom ponašanju, ne ponavljati tuđe greške, na to sam mislila. I čak i ako takvi ljudi nisu dovoljno jaki i nemaju znanje potrebno za promjenu, krivi su jer to znanje nisu potražili, jer nisu tražili pomoć. Čovjek ipak ima toliko intelekta da vidi kad nešto ne valja i kad se nešto mora mijenjati iako možda odmah ne zna što i kako. Ali ima moć razmišljanja i mogućnost promjene, AKO TO ŽELI.

[pavaogc]

chokopralina kaže:

Mislila sam na svijest o svom ponašanju, ne ponavljati tuđe greške, na to sam mislila. I čak i ako takvi ljudi nisu dovoljno jaki i nemaju znanje potrebno za promjenu, krivi su jer to znanje nisu potražili, jer nisu tražili pomoć. Čovjek ipak ima toliko intelekta da vidi kad nešto ne valja i kad se nešto mora mijenjati iako možda odmah ne zna što i kako. Ali ima moć razmišljanja i mogućnost promjene, AKO TO ŽELI.

To je teška tema. Znam slučajeve gdje je kome otac bio teški alkholičar i slično tome. Alkohol nije jedina ovisnost. Sve to može biti. Ljudi žive ustaljenim životima, navikama i bivaju usisani uvijek isponova u njih. Znam po pričama prijatelja da je taj čovjek plakao i tražio da mu se oprosti po x puta, pa do promjene nije došlo.

Ako čovjek ima kod sebe 300 kn, vjerojatno će prije nabaviti sebi i kome drugome nešto da se osjeća bolje, nego ih dati nekom psihoanalitičaru za 1 sat rada, za kojeg će mu prethodno, još uz to reći x ljudi, kako priča gluposti taj, kao što će netko reći i za svećenika, a netko drugi za nekoga trećeg.

Američki filozof Daniel Quinn opisuje u svom djelu Ishmael nekog čini mi se tigra u kavezu kako ide lijevo desno i stotine puta postavlja pitanje - zašto, zašto, zašto, zašto i tako neprestano. Netko govori da su ljudi općenito u kavezima, netko ih naziva spavačima, netko mrtvacima, netko bolesnicima gdje su jedni teže, a drugi psihički problematični, netko govori o matrixu, netko o otuđenosti od rada, umjetnici još na druge načine progovaraju o društvenom stanju. Možda ja sam ne bi imao nikakve ideje i uspješno se prilagodio kapitalizmu da nisam odgojen u jednom drugom sistemu, gdje su i ljudi oko mene bili bitno drugačiji pa imam direktan uvid kako se društvo i kolektivi bitno mijenjaju za vrijeme rata, poslije rata i prije rata, pa uviđam i različite mehanizme eventualno što budi radoznalost o broju tih faktora i slično. Čak i mnogi psiholozi zauzimaju stav kako se ličnost ne može mijenjati. Nego se ljudima sugerira da imaju biokemijsku neravnotežu u mozgu i proglašava modrica uzrokom boli, a ne udarac. Treba prihvatiti i tu mogućnost, kako je u općem interesu raznih skupina koje žele dominirati ljudima i zadržati ih kao ograničene (crkva, firme, država, tajna društva) ne odgovaraju promjene ličnosti, kako postoji borba za potrošače i konzumente određenih navika (sport, dileri...). Pri tome se ne biraju sredstva, odnosno postoji bezbroj njih i složeno je sve skupa nezgodno za uobičajenog čovjeka. Vrijeme u kojem su ljudi izloženi tolikim utjecajima traži borce, a neki ljudi jednostavno ne nalaze snagu za to. Odnosno želja se rodi, a još brže umre i preusmjeri i kanalizira u pravcima koji drugima odgovaraju.

Ljude se može gledati kao nekakve prijemnike, kutije na kojima ih netko postavlja na određenu stanicu pa sviraju muziku koja se na toj frekvenciji odašilje. Stjecanje volje i samosvijesti je neprijateljsko svim tima koji žele da drugi sviraju kako njima najviše odgovara. Treba razumjeti da su natjecateljsko društvo i čovjekova priroda u sukobu, kojega smo svi skupa žrtve. Nema svrhe kome pobijati vlastito iskustvo i razglabati o tome do vječnosti, tek se baviti tim mehanizmima koji se bave pitanjima spoznavanja, odnosno načina na koji su ljudi sposobniji za učiti i prenaučiti se i djelovati na drugim osnovama. Time se bavi noetika, odnosno gnoseologija, ezoterija, religija, psihologija... Pobijanje vlastite uvjetovanosti lošim odgojem i (ne)kulturom obično nije lagan proces.

Sorry zbog dužine teksta. Lipi pozdrav i sretno još jednom! Zadovoljstvo je vidjeti nekog sposobnog da sve ovo što si ti napisala u vidu izlaganja iskustva uopće napiše. Već je to korak prema prevladavanju tog iskustva.

[chokopralina]

Hvala, to je zato što sam svjesna da nisam ni za što kriva, i da tada nisam mogla ni na što utjecati, ali zato sada mogu. Ukratko.

[pavaogc]

chokopralina kaže:

Hvala, to je zato što sam svjesna da nisam ni za što kriva...

Da, osjećaje krivnje nameću prvo roditelji, zatim školski i drugi učitelji, zatim crkva, pa poslodavci, državne strukture, liječnici, sportski kolektivi, tajne udruge i kojekakvi gurui - ukratko svi da bi zadržali pozicije autoriteta i nekako kaznili ma koga za neposluh ovako ili onako.

Čovjek je 99% posto od strane društva uvjetovan da se tako osjeća, pa se usred kasnije otežane komunikacije zapriječe različitim emocionalnim labilnostima i onaj manji postotak ljudi koji zadrže visoku razinu ljudskosti u sebi, osjeća sve izdvojeniji, tako da "pucaju po šavovima" prije oni normalniji, nego ovi koji se uklapaju u razne obrede i navike - zaključio bih, isto što i jedan od psihijatara.

Stvarati čovjeka koji će biti odlučniji na temelju većeg osjećaja za čovječnost, tamo gdje se razne hijerarhije i viđenja o potrebi da se visoko zauzme pozicije kako bi se gurnulo "drage" osobe i tako zadržalo kontrolu i u smislu vlastitog samoodržanja, tako i neki roditelji ciljano odgajaju djecu da budu pokvareni i radišni, a ne nešto drugo ili treće. Smatrati kulturu u kojoj je tko odgojen boljom od neke gdje pojedinci posjeduju manje mogućnosti manipulacije materijom je iluzorno, barem što se stanja svijesti tiče. Mnogi zapadnjaci bez tableta ili čega drugog, ne mogu ni zaspati. U tom sveopćem ludilu, djeca, koja bivaju "otirač" za kakve emocije koje razni autoriteti ne uspijevaju u sebi potisnuti, od ranih nogu pa sve do duboke starosti - zadržavaju duboko u podsvijesti osjećaje krivnje za bilo što... Sve to je složena tematika, ali je princip specifične duhovnosti kojom se bavim otprilike taj da se što bolje upoznaje sebe paralelno upoznavajući i druge, ne "izlazeći iz svijeta" kao što to rade religije i sekte, a opet što se psihologije i psihijatrije tiče, generalna zamjerka što se mene tiče jest ta da ne pristupaju dovoljno holistički, a premalo daju smjernice pojedincu kako da sam upoznaje sebe i druge u vidu "alata" i tehnika samopromatranja...

[khari]

[QUOTE=VeronikaN;30058365]

A jesi li ti majko osječala materinsku ljubav,dok me otac prebijao i bacao zimi usred noći iz kuće,polugolu da spavam u štali ili kod susjeda,a ti nisi ni izvirila iz kuće da mi barem dobaciš nešto u što ću se zamotati da se ne smrznem?
Jesi li poduzela nešto da na vrijeme odeš od tog čovjeka i tako nas spasiš od pakla?

[CODE kaže:

Istog sam trena požalila svoje riječi,svjesna koliko su takve rasprave besmislene,no ako mislite da je moja majka bila ožaloščena ili da se zamislila,varate se![/CODE] ...besmislene..hm..ok, u jednom dijelu u redu, jer smo svi žrtve žrtava, i ona tko zna kakvo je imala djetinjstvo...ali to ne znači da ja uvijek umijem da se kontroliram i da ne buknem, da se "ispraznim"...sve je to dio povrijeđenosti...sastavni dio života . Zar ne??


Izlila je pravi vodopad optužbi,u kojima sam ja kriva što sam se uopće rodila,jer ona je trpjela što ja nisam slušala i poštovala oca....jer pravo dijete uvijek poštuje roditelja(pa kad mu ovaj i lomi rebra),a nije ona kriva što je rodila kčer a ne željenog sina...

I dok je tako izlijevala žuć svog promašenog života,ja sam bila sve smirenija,osječajući istinsko sažaljenje za nju kao čovjeka,ali nimalo ljubavi za nju kao majku!
No ta je lekcija meni itekako koristila.
Sve odluke ili pak nesporazume,nejasnoće,rješavam sa svojom djecom otvoreno i odmah.

pozy.

[heleny 15]

Marril kaže:

- kad sam imala 10 godina prvi sam se put potukla s tatom. Al baš ono potukla. Uzvratila sam. S 11 drugi put. Otada me ne dira.

Isto sam ja napravila,samo s 12 godina,i sa starom.Potukla se.Ona meni samar,ja se okrenem i tresnem je natrag. Par puta smo se počupale i otad me ne dira više,sad probleme rijesimo razgovorom a do 12. godine je za riješavanje sukoba koristila isključivo šibu.

[Marril]

Ja sam starog opalila drškom metle po leđima. On mene udario u sobi i otišao u kuhinju, ja za njim i spazim metlu i udri. To je bilo kad sam imala 10 god. A znate što je bio povod te burne 'svađe'? Ja sam u tim godinama bila fascinirana brojem 11. Uvijek sam voljela broj 11. Kao mala sam imala nekakve fetiše na brojeve i tada je to bio broj 11. Mislim da je to neki oblik OKP.

I došli mi iz grada i upalila ja televizor i pojačala ton na 11. Stari rekao da vratim na 10, no ja sam voljela 11. I nije mi bilo jasno čemu tolika strka oko toga? Pa to je samo za 1 broj razlike. Uglavnom, nešto ga je to toliko razljutilo da me je nakon što sam drugi put odbila udario. E, tada sam pukla pa ako može se on tući, mogu i ja.

Znala sam se potuć i sa starom. Sad još samo preostaje da se svađe riješimo jer s njima se ne može ni razgovarati. Samo šute, a kad ih pitam zašto šutite, njihov je odgovor 'a šta da kažemo?'

[heleny 15]

Marill nisi jedina ja sam prvi put dobila batina s 3 godine,jer sam zamisli molim te rekla nekoj zenskoj koja izgleda ko metuzalem da izgleda ko metuzalem. kad smo dosli kuci,pocela su deranja,ti glupaco,samaranje,udaranje sibom,moj plac....poslije mi je sve to tetka pricala,ja nisam mogla vjerovat...oni su ocekivali od 3-godisnjeg djeteta da razmisli sta ce rec...

[Marril]

heleny 15 kaže:

Marill nisi jedina ja sam prvi put dobila batina s 3 godine,jer sam zamisli molim te rekla nekoj zenskoj koja izgleda ko metuzalem da izgleda ko metuzalem. kad smo dosli kuci,pocela su deranja,ti glupaco,samaranje,udaranje sibom,moj plac....poslije mi je sve to tetka pricala,ja nisam mogla vjerovat...oni su ocekivali od 3-godisnjeg djeteta da razmisli sta ce rec...

Isse

Stvarno mi je žao zbog svega što si preživjela, ali ipak (ovo će možda loše zvučati) lakše mi je kad znam da nisam jedina i da mogu s nekim 'rezmijeniti' iskustva.

[E65A3]

Marril kaže:

Ja sam starog opalila drškom metle po leđima. On mene udario u sobi i otišao u kuhinju, ja za njim i spazim metlu i udri. To je bilo kad sam imala 10 god. A znate što je bio povod te burne 'svađe'? Ja sam u tim godinama bila fascinirana brojem 11. Uvijek sam voljela broj 11. Kao mala sam imala nekakve fetiše na brojeve i tada je to bio broj 11. Mislim da je to neki oblik OKP.

I došli mi iz grada i upalila ja televizor i pojačala ton na 11. Stari rekao da vratim na 10, no ja sam voljela 11. I nije mi bilo jasno čemu tolika strka oko toga? Pa to je samo za 1 broj razlike. Uglavnom, nešto ga je to toliko razljutilo da me je nakon što sam drugi put odbila udario. E, tada sam pukla pa ako može se on tući, mogu i ja.

Znala sam se potuć i sa starom. Sad još samo preostaje da se svađe riješimo jer s njima se ne može ni razgovarati. Samo šute, a kad ih pitam zašto šutite, njihov je odgovor 'a šta da kažemo?'

Ovo ko da sam ja. Sorry, nije smiješno uopće, al meni malo je, kad se sjetim nekih stvari.

[Marril]

E65A3 kaže:

Ovo ko da sam ja. Sorry, nije smiješno uopće, al meni malo je, kad se sjetim nekih stvari.

Nema problema

I meni je pomalo smiješno kad se sjetim, ali istovremeno je i žalosno.

[tupogled]

khari kaže:

Da li netko još od vas, ima iza sebe teško i traumatično djetinjstvo zbog kojeg danas ima probleme u funkcioniranju i trpi posljedice istog??

Moji roditelji su bili previše zaštitnički, i zbog toga sam danas prilično introvertiran, imam izuzetno nisko samopouzdanje i socijalne fobije (strah me da se negdje ne osramotim).

[plava ruža]

Strašno kakvih sve roditelja ima
Kad sam zatrudnila svoje prvo dijete imala sam nepunih 30 godina. Do tada sam u glavi, baš kao i moj suprug, shvatila da će dijete biti kruna naše ljubavi, da će to biti živo biće kojemu ćemo podariti svu pažnju i ljubav ovoga svijeta. Tako je i bilo. I drugi put također. Nama kao roditeljima, cilj je bio da uspijemo u naumu da nam djeca povjeravaju sve, da od nas ne bježe bakama i djedovima, tetkama i inoj rodbini zbog toga što im je s nama loše. I uspjeli smo, oni ne žele da se odvoje od nas ako baš ne moraju.
Moja djeca se danas mogu potužiti da se ponekad zaderem na njih, ali ih nikad nisam istukla, njihov otac pogotovu. I ne bih mogla podnijeti da ih netko istuče.
Nas dvoje smo uspjeli kao par, kao supružnici, pogotvu kao roditelji, i ponosna sam na to, naročito kad pročitam ovako tužne ljudske sudbine.
Vi koji ste pretpjeli zlostavljanja, pokušajte razumjeti da nije cijeli svijet takav, da svoj život možete i morate organizirati kako vama paše, i želim vam puno uspjeha u tome

[afra]

Meni su kasnije u toku života spočitavali nešto što sam rekla kad sam imala 5 godina(naravno za tu neku riječ koju sam tad valjda izrekla sam dobivala i batine).
Pošto smo svi različiti, na mene batine nisu ostavile toliko trag(iako mi dan danas neki kažu da kako si prešla preko toga), nekako sam oguglala na to... mene su jako dotukli psihički sa svojim igricama.
Od malih nogu su oboje imali uvijek nekoga, nečije tuđe dijete, koje su mi nabijali na nos da je bolje, pametnije, uspješnije...
Svaki mali ili veliki uspjeh u mom životu, od škole do klavira do jezika, bilo što... nije se hvalilo, nekako se prešutio svaki moj uspjeh, uvijek sam imala osjećaj(pogotovo njemu) da mu je krivo.
Moji odabiri društva, dečka, aktivnosti... ništa nije bilo u redu.
Kad sam u odraslim godinama pomogla preuzeti veći biznis da spasimo kuću, otplatimo kredite, vodila uspješno, klijenti su nas često hvalili, bili smo stvarno uspješni, niti to se nije niti jednom pohvalilo.
Naprotiv, unatoč tome što smo bili uspješni, što sam pomogla da se obitelj izvuče i imali smo pohvale od ljudi sa kojima smo surađivali... komentar je dan danas da je to beznačajno, da nisam ja, već bi netko drugi uskočio pomoći itd... drugi su ti koji su genijalci iako ništa od toga nisu radili, a ja sam eto... ne znam...

Ne živim od pohvala ili pokuda, ali bila bih danas puno sretnija da ako me već nisu pohvalili za ništa, da me nisu još pokušavali i dotući psihički i uništiti i ono malo što mi je bilo krenulo u životu.
Zašto neki roditelji(u mom slučaju puno više otac, ona je to "samo" podržavala) imaju ovakve bolesne želje, zašto istresaju svoje komplekse na djeci, zašto su proveli život uvjeravajući me da su drugi bolji, da su htjeli da im drugi budu djeca a ne ja i sestra... ne znam.
Nemam djece, s obzirom na svoje godine, ne znam hoću li imati ikad tu priliku i sreću.
Ali ako se ikad desi, znam već sad, da bih se radije ubila nego bila takva prema svojoj djeci.
Djeca toliko trebaju staložen dom, potporu svojih roditelja, ljubav... a ne ovako nešto...

Kažem, svatko doživljava na svoj način.
Ja njihove svađe, prevare, batine nisam toliko upila, koliko ovaj odnos da ništa ne valjam, da su svi bolji, da svaki moj trud nije bio prepoznat ama baš u ničemu.
Upravo zbog toga sam kasnije u životu bila očajna za pohvalama od drugih, kasnije sam skužila otkud to vuče korjene.
Sad to više ne radim, ne dopoštam da me djetinjstvo uništi do kraja, ali zamalo jest...

[pavaogc]

plava ruža kaže:

Vi koji ste pretpjeli zlostavljanja, pokušajte razumjeti da nije cijeli svijet takav, da svoj život možete i morate organizirati kako vama paše, i želim vam puno uspjeha u tome

Usporedio bi odnose te i na poslu recimo. Kako nastaje poslovica "Daj nekome moć pa će vidjeti kakav je..."... Neki radnik je manje-više ok prema kolegama, međutim u jednom trenutku mijenja ulogu, i počinje imitirati jedini model, ili jedine modele koje je vidio u upravljanju...

Pa kad se vratimo na djecu, obično je u ranijoj fazi idealizacija roditelja u svakom mogućem smislu, kao zaštitnika i ostalog, pa se djeca navikavaju na neke "detalje", pa kada su i oni žrtve, ili kada promatraju kakve odnose...

Ako uzmemo za primjer neko dijete koje u doba puberteta majka vara oca, a i obrnuto, ako uzmemo za primjer gdje je jedan roditelj alkoholičar, a drugi povremeno "naplati" frustraciju pred drugima mazohizmom, ali u obiteljska četiri zida sadizmom u odnosu, vikanjem i ma čime, djeca mogu prenijeti ta iskustva, jedina koja su vidjela, ne u trenutku dok je u vezi sve sjajno, već u trenutku kada se jave prvi problemi, i emocionalni šokovi zbog veze koja iz faze kakve zaljubljenosti preraste u kriticizam. Tako se u trenucima afekta sad pokazuju roditelji iz djece, ili ma koji drugi modeli, jer možda je više utjecao TV ili ulica, ovisi s kim se i čim najviše povezalo na podsvjesnom nivou idenitifikacije. Tako da roditelji mogu biti i dobri, ali za "dobro odgojiti dijete potrebno je cijelo selo" pa će se tek pokazati kakav je tko u situacijama kada s kim počne "ratovati" ili igrati uloge, a u tim situacijama neupućena osoba u kakve tehnike samosavladavanja, kad nema izvanjskih autoriteta koji vrše "pritisak" neke vrste, u većini slučajeva, dok emocije luduju, nije naučena zadržati samosvijest... Može se potiskivati dobar dio života svašta, kod onih koje su autoriteti ma kako podučili, ali u mnogim slučajevima imamo izjave susjeda za crnu kroniku "bio je dobar, i nikom nije smetao, i nije imao policijski dosje" i slično, pa opet katastrofa... Da bi se na stadionoma pjevalo "neka sam isti kao on...". Ta situacija je složena na indiviualan način, a jednostavna kao mehanizam, s tim, da nečije živote u većoj mjeri izdefiniraju kakva mističnija iskustva, nove kulture, putovanja i slično, što ako je osoba već izabrala učiti, iziđe iz okvira koji su zadani obiteljskim odgojem... Što se PC i TV ekrana tiče, vjerujem da utječu, ali ne toliko kao ona iskustva gdje ih čovjek u većoj mjeri cijelim tijelom, kao super-stvarna osjeti, koja ga prožmu i zauzmu mjesto dublje u podsvijesti... Svakako neke horor slike i predstave držim utjecajnima po svijest, kao i opću kulturu manipulacije seksualnošću...