Tema potpore za žrtve seksualnog zlostavljanja

[Pringles]

Insomnijaa kaže:

Zelim da zivim normalnim zivotom ali je to nemoguce, sta da radim kome da se obratim za pomoc?

Psihoterapeutu.

Evo ti link na temu koja se bavila tom problematikom, možda ti bude od pomoći:
https://www.forum.hr/showthread.php?t=600479

[anitaxyx]

Insomnijaa kaže:

Sa 6 godina bila sam sexualno zlostavljana od strane ujaka,nikom nikad nisam pricala o tome. To je trajalo kratak period ali na mene je ostavilo velike posljedice, cesto se sjetim toga i nemogu nocima da spavam. Imala sam jaku potrebu da tati kazem kakvog monstruma ima od brata ali bojim se njegove reakcije.

Sada su mi 23 godine i svaki muski dodir me vraca u djetinstvo i stvara mrznju prema muskarcima!!!

Zelim da zivim normalnim zivotom ali je to nemoguce, sta da radim kome da se obratim za pomoc?

Pa, bilo koja stručna osoba (psiholog, psihijatar). Mislim kako bi trebala to što prije riješiti, ako do sada nisi nikome o tome govorila znači da si to potisnula duboko u sebi. Ne kažu uzalud da kada si mlad bilo koje vrsta trauma te manje proganjaju, ali što više stariš, onda tek počinju problemi.

[SIA Zagreb]

Drago mi je da je tema još uvijek aktivna. Kako je Panta Pita rekla, i google grupa je jako aktivna pa se slobodno javite.

[sidora]

radim pricu o zlostavljanju za jedne novine, ako netko od vas ima snage podijeliti je, molim da mi se javi na pp

[SIA Zagreb]

sidora kaže:

radim pricu o zlostavljanju za jedne novine, ako netko od vas ima snage podijeliti je, molim da mi se javi na pp

pun ti je inbox

[lelalela]

Ovih dana me je nešto podsjetilo na sve to... Zaboravim, idem dalje, živim s tim kao s dijelom svog života, ali ne razumjem zašto svako malo nas nešto mora podsjećati?! Nije me više briga... ne zanima me... tužnom me čini podsjećanje, izaziva osjećaje koje ne mogu definirati... pa prošlo je toliko vremena.. postoji li kraj?! Nažalost o nekim stvarima ja izgleda ne odlučujem, jer da mogu rekla bi da me se više ne tiče.... postojalo je vrijeme za to...

[PantaPita]

lelalela kaže:

Ovih dana me je nešto podsjetilo na sve to... Zaboravim, idem dalje, živim s tim kao s dijelom svog života, ali ne razumjem zašto svako malo nas nešto mora podsjećati?! Nije me više briga... ne zanima me... tužnom me čini podsjećanje, izaziva osjećaje koje ne mogu definirati... pa prošlo je toliko vremena.. postoji li kraj?! Nažalost o nekim stvarima ja izgleda ne odlučujem, jer da mogu rekla bi da me se više ne tiče.... postojalo je vrijeme za to...

Jer je to iskustvo zauvijek dio tebe. Ne možeš zaboraviti.

Podsjećanje je normalno, bez obzira koliko je vremena prošlo.
Situacije koje te podsjete na zlostavljanje možda su tu kako bi te podsjetile da s nekim stvarima nisi razriješila. Da možda postoji nešto na čemu možeš poraditi.

Mislim da cilj rada na sebi i na toj traumi nikad ne bi trebao biti "zaboraviti" već integrirati to iskustvo u svoj život, naučiti puno o sebi i drugima, i u krajnoj liniji - iskoristiti sve što smo naučili za svoje dobro i za dobro drugih.

dopusti si osjećaje koji se u tebi javljaju kad se prisjećaš, ma kakvi bili. zapiši ih, naslikaj, modeliraj u glini, bilo što. izrazi se. izbaci to iz sebe. ventiliraj se.

i brini o sebi

[Njezna]

Ja iman rodicu koja mi je priznala da ju je redovno zlostavlja Fratar (zivila je tada u jednom strogo katolickom selu u bavarskoj)!
A najgore je od toga, da kad je to rekla Majki ona je njoj rekla "Nemoj pricati gluposti, i da to nisi nikome pricala, sta ce reci selo jos smo mi istranci itd." i "Ajde ispovjedi se sta imas takve prljave misli i da vrag izade iz tebe"

Ona do danas (ima 29 godina) nije imala muskog partnera (pokusala je sa zenama ali i to joj nije uspilo bas), niti ima vise kontakta sa majkon niti ide u crkvu odnosno ne vjeruje nu u boga itd.

Na terapiju ide vec vise godina ali napredi su sitni!
Preljepa je ali cim joj se netko pocme udvarati tocno se primjeti kako joj raste strah!

[FeetF1]

Bilo je to davno, prošlo od toga oko 23, 24 godina,
ne mogu fiksirati baš točno (sad imam 30 godina).

Druga susjeda. I njen brat. Dakle, ja sam bio negdje 7,8
godina, a ona je bila oko 5-6 godina starija od mene.
Često smo se igrali na ulici. Jednog dana me pozvala gore,
kod sebe. Ušao i njen brat. Zatvorila vrata - i da kažem
iskreno, nije to bio seks - ali bio sam
prisiljen raditi stvari koje mi se nisu sviđale. Recimo samo
da mi je u pamćenju do danas ostao odvratan okus, poput
mokraće... Naravno da sam bio prestrašen... ali, nisu zaključali
vrata - pa sam nekako smogao snage i izjurio s gornjeg kata dolje
i van, pa doma, otišao na WC i tamo drhtao i pokušavao se
sabrati. Nikome ništa nisam rekao - pretpostavljam da sam onda
bio u šoku - te odakle i kako i kome bih počeo opisivati nešto
za što ne znam zašto se dogodilo?!
Dalje sam funkcionirao normalno...

Danas, ona ima dijete koje je negdje NJENIH godina kad se to MENI
desilo (13 ili 14)...

Htio sam ovdje staviti tri točkice i završit zapis, tako da bi svatko
mogao po svojem zaključivati što mi to znači da ona ima maloljetno dijete.
Ali ću nastaviti.

Ne, meni ne bi palo na pamet da diram djecu - ni njenu ni ostale
iz ulice. Zapravo, želio bih da se to nijednom djetetu više ne dogodi!

S druge strane, ne vjerujem da je bilo drugih "žrtava" te moje susjede
i ne vjerujem da je toliko izopačena da radi - hm - gadosti svom djetetu.
Muškarci imaju izopačeniji um od žena (demantirajte me :-) -
ali vjerujem da niti njen brat nije toliko loš. Ipak su onda
bili tinejdžeri. Danas su odrasli ljudi.

Nije mi uopće potreban psihijatrikus da mi nešto objašnjava ili
otkriva o meni - ne može on meni dozirati koliko ću ja "potiskivati",
koliko se "otvoriti" ili lijekove propisivati...

Niti zbog činjenice da ima maloljetno dijete ne bih sada iskopavao
tu svoju priču niti je prijavljivao ili ljepio letke po naselju.
Ionako ne mogu ništa dokazati - ne bih imao nikakvu satisfakciju od toga.
A i ona je onda bila maloljetna, samo pet godina starija...

A zašto je to napravila meni? I to sam uspio izanalizirati - jednostavno
zadovoljenje pohote! Ona tinejdžerka, hormoni divljaju, ljeto (vruće
je bilo, koliko pamtim)... Uzeti na silu nekoga za svoje "potrebe"
(i to još tako malog), to dakako, logike nema, ali eto, dogodilo
se.

Još da vam kažem da sam razmišljao o tome - a što da smo bili istih
godina i oboje zainteresirani? Možda bi sve bilo okej... Ovako, ostaje
okus mokraće... Sad ćete reći da imam uvrnuto razmišljanje...

Posljedice? Sad, neću nikad znati je li taj davni čin uzrok tome
da recimo nemam curu. Ne, ne bojim se vagine, ne patim od impotencije,
ali jednostavno nisam imao neku ozbiljnu vezu. Žene su najljepša
stvorenja na svijetu (pa i ova moja susjeda je, recimo, zgodna)...
(Opet uvrnuto - reći za svoju silovateljicu da je zgodna. Očito
da to sve skupa nije bilo toliko gadno i bolno da mi se sex i žene
zgade.)

Tako da svoje seksualne potrebe zadovoljavam skidanjem pornografije
i samozadovoljavanjem. Što je posve normalno.(A koji muškarac to ne radi?)

Iako mislim da bi trebali pokrenuti anitpedofilsku kampanju sa npr. sloganom:

Zbog pet sekundi orgazmičkog užitka možete djetetu naštetiti za cijeli život! Ne radite to! Djeca nisu objekti za seks!

Nikome to nisam priznao (ni frendovima).
Znam samo ja. Vi. I ona (ako ona to nije zaboravila).

Toliko o meni. I od mene.

[SIA Zagreb]

Ma daj, kazes ne zelis radit drame od toga a nemas zbog toga normalnu vezu.. Dobro, nemoj radit drame, sweet sweet denial.
Mislim naravno da ti je to ostavilo posljedice kome ne bi (jos okus mokrace ... Puj!)

No, ako si zadovoljan zivotom super

[Infernal woods]

Bila sam seksualno zlostavljana, sve je počelo s mojih 12 i trajalo do 15.
taj lik spada pod obitelj i tad je imao preko 30.
živio je u kući pored nas (živi i danas), oduvijek je često dolazio k nama. i od kad sam znala za sebe on je bio moj uzor, osoba koja mi je na neki način odavala priznanje i pružala pažnju, koja me nikad nije osudila... ali prije svega sam tražila sigurnost i zaštitu koje su mi nedostajale...

kad sam ušla u pubertet tad je sve počelo. počeo mi je postavljati pitanja o tijelu, a meni je to bilo zanimljivo i novo područje. počeo me dirati po određenim djelovim tijela (kao u igri, tokom škakljanja), zanimat se šta nosim ispod majice, pokazivat porno-časopise, poticat na "razgovore", dijeliti komplimente, skidat se i nagovarat me da se skinem... najprije u šali, polako i nenametljivo, kasnije je prešlo u maltretiranje, prisiljavanje, začarani krug psihičke manipulacije iz kojeg se nisam znala izvući...

s vremenom sam se distancirala od svojih vršnjaka, frendica, ocijene su drastično pale, u školi sam bila prisutna samo fizički, u to vrijeme sam izgubila i oca, počela intenzivno razmišljat o samoubojstvu i imala jedan neuspijeli pokušaj...
osjećala sam se čudno, prljavo, u strahu od osude, da ne otkriju što mi se događa, sa strašnom i prljavom tajnom.
ali sam i dalje odlazila kod njega po dozu razumijevanja, pažnje i priznanja... i očekivala žaštitu... koju nikad nisam dobila.
reko mi je da sam kurva, da samo čekam da me pozove k sebi.
silovao me. dok me dirao uvijek je govorio "priznaj da ti se sviđa", "priznaj da uživaš", inzistirajući, svladavao me fizički...

ja i dan danas, nakon 7 godina, vjerujem da sam sama pokrenula i prouzročila sve...
u srednjoj sam vjerovala da su svi muškarci takvi i da samo čekaju priliku da se pokažu u takvom svjetlu - prljavi, nastrani, zlobni, skloni povrijediti i osakatiti.
ni dan danas mi nije posve jasno što je to prijateljstvo, zagrljaj, zajedništvo, ljubav, bliskost... šta znači imati nekoga kraj sebe i koja je svrha toga... za vrijeme veze sam imala paranoične strahove i snove da me dečko vara, da je protiv mene. često gubim povjerenje u prijateljicu, stalno sumljam, iako znam da nema razloga za takve gluposti. mislim da sam katastrofalna prijateljica, osoba koju nitko ne bi poželio kraj sebe, nedostojna ljubavi, teško se snalazim čak i u prijateljskim odnosima. rezervirana sam, konstantno zamjeram i osuđujem ljude zbog banalnih sitnica, nad svima volim imati kontrolu, ne mogu se opustiti, ne znam oprostiti.
kao da nemam razumijevanja za nježnosti, da se dosađujem u takvim trenutcima i da me uzbuđuje samo nasilje i upotreba sile...
od tad se opsesivno tuširam, ispirem i tada sam mirna, nakon pokušaja bilo kakvog kontakta s muškom osobom trčim doma dobro se oprati... u školi sam imala ogromne probleme s koncentracijom, nakon cjelodnevnog sjedenja pred knjigom nisam uspjela ništa naučit i zapamtit, bilo je trenutaka kad nisam bila u stanju sročit rečenicu... kad bi mi netko uputio neko pitanje blenula bi ko ovca, nisam znala izreći što mislim/osjećam, nisam imala nikakav stav....

sad imam 22.
mami sam rekla s nekih 17, nisam išla u nikakve detalje (i dan danas mi je preneugodno o tome). rekla sam da bih voljela razgovarati, nisam znala na koji način da kažem, mučila sam se, a onda je sama pogodila. dosta je okrivljavala sebe, da kako nije na vrijeme primjetila, da je on sada za nju mrtav čovjek... i od tad ga potpuno ignoririra.
al što je najbitnjie - razumije me i uz mene je.

svijesna sam da se moram suočit s nekim stvarima, nadići ih, nastavit život i ubuduće usmjerit energiju na pozitivne i motivirajuće stvari... život je prekratak da bi mrzili.
strpljenja i vjere... i sve će doći na svoje.

[gabriela27]

nakon duuugooo vremena odlucila sam s vama nepoznatim ljudima podijelit ono sto me u zadnje vrijeme iz dana u dan doslovce "ubija"....udana sam,majka 2.5g sina,sretno udana...ali moj problem potjece iz mog djetinjstva...i tek nakon mnogo godina pocelo mi je predstavljat veliki problem i veliki teret,,ukratko,trenutno sama sa sinom,muz u mirovnoj misiji vec pola godine,za koji dan nam dolazi kuci napokon...
u djetinjstvu imala sam mozda nekih 10-11g moj ujo,mamin brat,me znao zvat u sobu,pustat mi moje "najdraze" pjesme i dirat me po spolovilu i ljubit mi grudi koje su tek pocele rast...tako me sram i stid ovo pisat da vam ne mogu opisat..trajalo je duze vrijeme..jednom je m.mama naisla a on je brzo prokrio ruku da ne vidi,ali je mama vidjela i pitala me a ja sam zanijekala (( da sam se barem usudila reci,,,znao me dirat i dirat toliko da sam nekad i dosla do vrhunca ((
toliko bi htjela nekome reci za to a kome?? mama-ona bi umrla od tuge,srama,jada...tata-takodjer...ne znam,,,sve me to gusi i muci a najvise kad vidim svog sina i pomislim da njemu uradi nesto takvo pa ja bi ga...uh...
zato sam razmisljala da kazem muzu da zna najvise zbog sina da ga nikad ne ostavlja s njim samog ali bojim se da me muz mozda nece razumijet,da cu mu se gadit,da ce me odbacit...
ujo-ne mogu ga vise tako ni zvat-taj covjek nikad nije nada mnom vrsio prisilu ili da mi je prijetio...
sve dok jednog dana nije mi se to sve pocelo gadit i on i sva "ta radnja"..
s muzem sam imala dosta problema u sexu jer se meni malo malo nije dalo i nisam htjela jer u podsvijesti me muci taj problem..

ne znam vise sta da radim,sto da pisem...
mene muci osjecaj krivnje sto sam ja to dopustila i sto se nisam opirala iako sam bila dijete...
molim vas neki savjet..pomoc,,rijec bilo sto
hvala vam!!!!

[_crni_]

Mislim da biste trebali otvoreni razgovarati sa muzem, jer kako se kaze, bolje sprijeciti nego lijeciti. Ne vidim razloga zasto bi to bilo odbojno jer ako bi on razumio u cemu mora pripaziti (ipak je to dijete na koje treba cuvati) onda savjetujem da svomu muzu slobodno izjasnite probleme odnosno bolje da Vas cuva od slucaja kao sto ste Vi imali.

Da je obratno, onda bi bilo mozda problema, pa bi zena ostavila muza. Opet, obratno cisto sumnjam da bi se dogodilo. Vidio bih problema samo ako je pijan ili nasilan. Ako je normalan, razuman, slobodno kazes problem, da pripazi na sina na kakve sve slucajeve ima i da kazes neki primjer, da se bojis. Zeni treba podrska i socijalnost tako da vi ionako ne mozete bez tog djeteta.

Problem bi nastao ako biste taj problem zadrzali u sebi sto duze moguce ne biste mogli mirno spavati jer niste otvoreno nekome rekli, a osim na forumu trebali biste razgovarati mirno s muzem.

Pozdrav

[gabriela27]

_crni_ kaže:

Mislim da biste trebali otvoreni razgovarati sa muzem, jer kako se kaze, bolje sprijeciti nego lijeciti. Ne vidim razloga zasto bi to bilo odbojno jer ako bi on razumio u cemu mora pripaziti (ipak je to dijete na koje treba cuvati) onda savjetujem da svomu muzu slobodno izjasnite probleme odnosno bolje da Vas cuva od slucaja kao sto ste Vi imali.

Da je obratno, onda bi bilo mozda problema, pa bi zena ostavila muza. Opet, obratno cisto sumnjam da bi se dogodilo. Vidio bih problema samo ako je pijan ili nasilan. Ako je normalan, razuman, slobodno kazes problem, da pripazi na sina na kakve sve slucajeve ima i da kazes neki primjer, da se bojis. Zeni treba podrska i socijalnost tako da vi ionako ne mozete bez tog djeteta.

Problem bi nastao ako biste taj problem zadrzali u sebi sto duze moguce ne biste mogli mirno spavati jer niste otvoreno nekome rekli, a osim na forumu trebali biste razgovarati mirno s muzem.

Pozdrav

hvala.....

[lora 123]

suosjećam sa svima koji su ovdje ispričali svoju priču, kao i sa onima koji je još uvijek drže potisnutu u sebi...

moja je priča ne temi potpore za žrtve silovanja (sada vidim da joj je mjesto ovdje, ali nema veze) pa neću ponovno sve detalje pisati (stavila bih link, ali ne znam kako ), nego samo ukratko...

zlostavljao me obiteljski prijatelj od moje 3. do 12. godine. tada sam došla do dna i pokušala se ubiti. nakon toga sam shvatila da moram nešto učiniti, uspjela sam se maknuti od njega i od tada ga izbjegavam. od ranog djetinjstva me mučila depresija, tek sam nešto prije 20-te godine došla u fazu da ne želim umrjeti.
emocionalni sam invalid, do besvjesti volim svoga kućnog ljubimca i više vjerujem u životinje nego u ljude. imam dečka s kojim sam uspjela ostvariti kvalitetnu vezu, ali bio je dug put do toga (on ne zna za ovo), ali mi je užasno teško pokazati emocije ljudima oko sebe, uključujući i obitelj.

nikad nisam išla na terapiju, sama sam pokušavala rješiti svoj problem jer ne mogu ni zamisliti da sjedim nasuprot nekoga i da ovo sve govorim... znam da nisam ja kriva za ono što se dogodilo, ali živimo u društvu u kojem se uvijek prstom upire u žrtvu više nego u nasilnika pa neke stvari držim za sebe

[Pringles]

lora 123 kaže:

moja je priča ne temi potpore za žrtve silovanja (sada vidim da joj je mjesto ovdje, ali nema veze) pa neću ponovno sve detalje pisati (stavila bih link, ali ne znam kako ), nego samo ukratko...

Evo link za sve koji žele pročitati, da ne traže na drugoj temi.

Ako želiš postati link na određeni post, klikneš na broj posta s gornje desne strane posta, otvorit će ti se novi prozor samo s tim postom, copy web adresu posta (https://www.forum.hr/showpost.php?p=4...1&postcount=18) ili da bi dobila ovo što sam ja gore, tada klikni na ovu ikonu koja se nalazi iznad prozorčića gdje pišeš tekst posta i unesi adresu na ponuđeno mjesto.

Tvoju priču bi bilo nezgodno prebacivati na ovu temu, iako spada pod nju, jer su ju forumaši komentirali i nadovezivali se sa svojim pričama. To je razlog zbog kojeg je ostala tamo.

[LongDistanceMe]

Evo ovako, mucim se s ovime vec 10 godina, ne mogu nikome reći previše me strah a i mislim nekako da je to sve sada iza mene.Evo cim pocnem razmisljat ili pisat o ovome pocnem ubrzano disat, ne znam zašto ali uhvati me panika. Bojim se da me netko nebi prepoznao ili povezao...a i sama pomisao na to me tjera na ...htjela sam napisati plakanje ali nije tako, osjecam se prazno kad pomislim na to, dođe mi da odem u krevet i samo spavam, ne budim se...Ovo je prvi put da to spominjem naglas, ne usudim se reći nikome...Na pocetku sam mislila da nije to bilo ništa, ili cak da sam sama kriva, ali kako dijete od 5 godina moze tako nešta izazvati ? ja sada imam 15 godina, sasvim obicna nasmijana zabavna i uvijek voljena u drustvu, osmjeh od uha do uha...nitko nebi ni pomislio da tako nešta grozno nosim u sebi, i zakopala sam to, i to jako duboko. Cak se i ne sjetim toga, zaboravim...natjeram se da zaboravim.Ali onda dođe tih nekoliko dana u godini kad me neki clanak u novinama ili neka prica na televiziji podsjeti i onda zapocinje agonija i borba da kazem nekome. Šutim, jer znam da cu nekoliko dana biti u teskoj depresiji ali cu se nekako izboriti iz toga i praviti se kao da mi ništa nije bilo.
Znaci, imala sam mozda 5,6 godina i taj koji je radio te stvari je zapravo u mojoj obitelji, blizak je... ne zelim o njemu pricati jer mi se toliko gadi.Sada kad ga vidim na nekim obiteljskim okupljanjima gleda me u oci kao da nista nije bilo,fuj odvratno ! i ne znam, nekako sam imala osjecaj da moram ovo sve podijeliti s nekim jer ne mogu više nositi taj teret sa sobom...teško mi je, rekla bih barem sestri ali nekako mislim da bi me drugacijim ocima gledala, da mi netko ne kaze da sam to sama htjela. Tuzna sam, i ne zelim misliti o tome više, iako mislim da cu tu tajnu cijeli zivot nosit na svojim leđima... ali eto , hvala forumu sto mi je dao priliku da podijelim ovo s nekime i barem malo olakša sve ovo...

[rai_5]

procitao sam samo zadnje dvije stranice, ispricavam se ako cu postaviti pitanje koje je vec bilo postavljeno...
zanima me:
kako pomoci osobi koja je bila silovana?(iako je od toga proslo vec neko vrijeme)

da se razumijemo, imam osjecaj da je ona to prosla ali onda opet nekako imam osjecaj da nije, jer se nekad cudno ponasa i nemogu to nigdje bas nigdje svrstati, a onda uvijek mislim, pa mozda je zbog toga?! mislim da nikada nikome nije pricala o tome osim meni, pa se mozda zbog toga malo drukcije ponasa prema meni jer ima neko najvece povjerenje u mene?? jel moguce to?

[Committed fate]

rai_5 kaže:

procitao sam samo zadnje dvije stranice, ispricavam se ako cu postaviti pitanje koje je vec bilo postavljeno...
zanima me:
kako pomoci osobi koja je bila silovana?(iako je od toga proslo vec neko vrijeme)

da se razumijemo, imam osjecaj da je ona to prosla ali onda opet nekako imam osjecaj da nije, jer se nekad cudno ponasa i nemogu to nigdje bas nigdje svrstati, a onda uvijek mislim, pa mozda je zbog toga?! mislim da nikada nikome nije pricala o tome osim meni, pa se mozda zbog toga malo drukcije ponasa prema meni jer ima neko najvece povjerenje u mene?? jel moguce to?

Moguce.. nije to stvar koja se iznosi bilo kad i bilo kome.. ako nesto zelis znati jednostavno pitaj,ako zeli govorit ce o tome,ako ne zeli ,nemoj je forsirat,al svakako je savjetuj da ti sve prizna,bit ce joj lakse..

vidim na pocetku teme da postavljate pitanje prozivi li to lakse djete ili odrasla osoba.. definitivno odrasla osoba..
-bila sam djete kad mi se desilo (11 godina),zivim s tim imajuci to na umu svaki dan..

[Committed fate]

M@3X kaže:

Da li vas ima jos koji niste vristali iz sveg glasa upomoc i da li znate zbog cega niste ili si ne mozete to objasniti?

Neznam sto se desi al nemozes vristati iz sveg glasa.. neznam kakvo je bilo tvoje iskustvo al ja nisam mogla vristati,kad sam se uspjela obraniti i ispustit galas brzo sam bila sprijecena,a nazalost glas mi nebi ni pomogao previse.. uglavnom,ako te, koliko sam shvatila,netko proziva da si si mogla pomoci da si vikala,ne krivi se zbog tog jer ne vjerujem da si mogla,jer tad jednostavno nemozes pustit glas..