Nezaposleni - kako ste? Osjećaji, dijagnoze...

[Victora]

Ne želim da ispadne da su nam sve drugi krivi (iako, budimo iskreni, većina nas to misli). Ja osobno, iako sam bila žrtva mobbinga na zadnjem poslu (šefica alkoholičarka me i u p**** m****** tjerala na poslu, a zadnji dan je meni i kolegi rekla da će neće ona dozvoliti da se ikad više vratimo - ko da bi to htjeli ), bilo je poslova prije toga gdje sam mogla opstati i dosta dobro kotirati da sam se samo malo više...kak se to veli - prilagodila? I onda neka kriva odluka i evo mene na Zavodu. Nije mi žao što sam ja ostala ja do kraja, ali sad vidim da se to ne isplati. I kad dođem negdje na razgovor, odmah se zateknem kako procijenjujem budućeg poslodavca: hm, ovaj mi djeluje kao mober ili ovaj je lijenčina, vidi se, ili slično...

Ima nešto i u onoj - nije dobro kad ne radiš, a nije dobro ni kad radiš...

Ja sam recimo krozv vrijeme stekla naviku da, ako moram nešto rješavati po gradu ili samo ići u kakvu nabavu - uglavnom to nastojim obaviti prije 15h. A vikendom ne ići uopće. Zašto? Pa to možete sami pretpostaviti - jer u to doba kad ja idem znam da neću sresti zaposlene koje ne želim sresti. A fala bogu, ima dobrih ljudi, ali ima i previše onih koji ni ne pozdrave, samo pitaju: si se zaposlila? Jao, pa kak ne? Kaj ti se ne radi, ne tražiš ili kaj?

Pun mi kunac takvih dušebrižnika. Riga mi se od njih.

Kak stojite sa prijateljima otkad ne radite?

[depressedd]

Victora kaže:

Ne želim da ispadne da su nam sve drugi krivi (iako, budimo iskreni, većina nas to misli).

Ne mislim uopće da su mi drugi krivi - kriva sam ja sama jer nisam na vrijeme potražila pomoć u obliku neke veze, jer sam (koja glupača) smatrala da sam posao ZASLUŽILA svojim predanim radom.
U principu sam samo sebi naškodila takvim ponašanjem jer sam se bezveze iscrpljivala radom i nadala se da će to netko primjetiti.
Sada shvaćam da uopće nije bitno kako radiš koliko radiš - već koga POZNAJEŠ.

Victora kaže:

Ja sam recimo krozv vrijeme stekla naviku da, ako moram nešto rješavati po gradu ili samo ići u kakvu nabavu - uglavnom to nastojim obaviti prije 15h. A vikendom ne ići uopće. Zašto? Pa to možete sami pretpostaviti - jer u to doba kad ja idem znam da neću sresti zaposlene koje ne želim sresti. A fala bogu, ima dobrih ljudi, ali ima i previše onih koji ni ne pozdrave, samo pitaju: si se zaposlila? Jao, pa kak ne? Kaj ti se ne radi, ne tražiš ili kaj?

Uglavnom slično kao i ti.
Neko vrijeme sam se i družila i izlazila sa pojedinačnim dragim kolegama sa posla - a onda se i to prorijedilo.
Jednostavno - kad bi razgovor počeo o poslu ja bih totalno popizdila. Misilm jbte pričaju oni tako kako je ovaj ovo ono, a sve priče o nekakvim zajebancijama - te su si lijepili telefone sa selotejpom,slali si međusobno pisma službenom poštom, išli piti u kafić kad su popili svu cugu u uredu jer je nekom bio rođendan itd.

[Victora]

Meni "najbolje" bilo kad sam morala slušati o financijskim problemima ZAposlenih. Kao, ne idemo na kavu jer oni nemaju ni za kruh (niti treba meni platiti kavu, ali niti ja namjeravam/mogu njima, pa se onda odmah ne ide valjda).

Riješila sam se svih tih krvopija. Dok sam ja morala slušati o tuđim problemima, jer tuđi su problemi veliki i ozbiljni - nikog ne zanimaju previše problemi nezaposlenih. Čak mi je 1x na hitnoj kad sam došla u, onom kaj sam ja smatrala infarktom stanju, a da bi ispalo PA naravno, medicinski tehničar rekel: pf, pa od čega ste vi pod stresom, pa vi ne radite!
A hebi si mater, idiote.

[depressedd]

Victora kaže:

Meni "najbolje" bilo kad sam morala slušati o financijskim problemima ZAposlenih. Kao, ne idemo na kavu jer oni nemaju ni za kruh (niti treba meni platiti kavu, ali niti ja namjeravam/mogu njima, pa se onda odmah ne ide valjda).

Ooo da, zanimljivo je da nitko tko radi u državnim i javnim službama NIKAD NEMA PARA. Svi su vječno u minusima, duguju na sve strane, svi u obitelji su jadni i nezaposleni, s oni jadnici uzdržavaju nekoliko kolina familije.

Isprva sam naivno vjerovala da je tako, ali sam se uvjerila u suprotno na jednom konkretnom slučaju.
Naime, imali smo na poslu jednog kojemu se stalno pumpala plaća jer on 'jadan uzdržava sebe i cijelu obitelj'. Lik je imao bonus na plaću 30% (max. bonus), dobivao godišnje nagrade za najboljeg djelatnika (o čemu je odlučivao samo i isključivo šef ureda), a imao je i putarinu preko 1000 kuna jer je navodno putovao na posao negdje iz Zagorja, a zapravo je živio negdje na Folki udaljen 5 min od posla.
A što je najjače, lik uopće nije bio oženjen,nema djecu, niti mu je obitelj bila u novčanim problemima kako kažu dobro upućeni/e.

[Felinae]

Tražim bilo kakav posao zadnjih godinu dana, od kad sam srednju završila. Posla u mojoj struci nema, iskustva u drugim poslovima nemam, svakodnevno pišem molbe i svakodnevno sam odbijena... Roditelji ne rade, oboje su teško bolesni, bojim se da ih neću moći uzdržavati kada dođe vrijeme za to...
Kako se osjećam? Jadno, bespomoćno i bezvrijedno.

[Almost Rosey]

Suzdržite se od trolanja i prepucavanja. Ovo je zadnje upozorenje.

[BlueSka]

Nekad me depresija zbilja pogodi iako nemam puno staža na zavodu. Nedavno sam diplomirala i imam dojam kako se sva vrata nakon faksa zatvaraju. Ne možeš naći pravi posao u struci, ne možeš pronaći volonitiranje za 1600 kn. A od nekih i koji su uspjeli naći volonitranje čujem da sami plaćaju zdravstveno 400 kn, pa se pitam kako ti poslodavci žele sve maksimalno izvući od čovjeka i kad dobiva siću, a ne punu plaću.
Postajem depresivna jer mi se čini da će svi s mog faksa dobiti posao prije mene, čak i oni koji ne vole našu struku, a ja ću vječno sjediti kod kuće blejati u burzu. Nekad se i rasplačem zbog svega toga. Moji me tješe da ne moram se brinuti toliko oko toga, da nam nije frka, ali mene ljuti što ne mogu sama zarađivati novac i trošiti ga i odlučivati o njemu kako hoću. Ljuti me što je nekakav normalan život da imaš dom, hranu i posao postao takav luksuz danas.
Osjećam se često kao propalitet jer šaljem tolike zamolbe a nitko me neće. Prošli tjedan sam toliko ipak pozvana na razgovor na posao (koji je bio namješten) ali sam ipak otišla. Tamo sam se osjećala jadno jer sam prikazana kao nekompetentna za svoj posao jer nemam ovo, ne znam ono, nemam iskustva, itd. Zbilja sam se zapitala zašto sam uopće pozvana na razgovor.
S poznanicima kad pričam svi te tješe ne daj se nešto će naići, doći će taj posao, ali pitam se kad? koliko ću ga morati čekati? imam dečka s kojim bih htjela obitelj jednog dana, a čini mi se da to nikad neće biti moguće u ovakvoj situaciji.

[Mrs. T]

Victora kaže:

Nisam zadovoljna kako sam ovo sad sve nabacala i samo je početak...imam još hrpu toga za napisati...negdje moram to izbaciti...ajte sad vi, molim vas.

Inače ne volim o ovim stvarima pričati (opterećivati druge oko sebe) što je možda i najveća greška jer se onda sve nakuplja u meni.

Studirala sam, radila, živjela s dečkom...imala solidnu plaću i solidno smo živjeli ali sam bila sretna što ću kad završim faks imati iskustva pa ću se lakše zaposliti. Onda sam završila faks a zbog donesene odluke o ne zapošljavanju (već se trebao srezat broj zaposlenih) nisu me primili dalje - u razmaku od 2-3 mjeseca ostala sam bez posla i dečka, bilo mi je teško ali sam mislila pa ne mogu se zaposlit u mjesec dana bit će bolje i stvarno imala najbolju volju.

Sad je zapravo došlo ono najgore (prošla godina dana), nađem tu i tamo nešto povremeno (mjesec/dva) što naravno nije dovoljno a gledajući ljude oko sebe samo mi se čini da će ovo stanje potrajati još jako dugo (ne vidim svjetlo na kraju tunela). Nadam se samo da se neću razbolit...ne mogu jest, ne mogu uopće spavat po noći (jer mi se onda sve te stvari počnu po glavi motat) steže me u prsima, pao mi je tlak, strahovito mi otpada kosa i sva sam bezvoljna. Što se tiče društvenog života, ni ja se nisam uopće promjenila na vani tako da zapravo nitko ni ne zna kako se osjećam i uostalom kakva mi je financijska situacija jer mi je lakše to u društvu zaboravit, nisam osoba koja kuka pa i ako izađem negdje van onda nastojim se zabaviti i zaboraviti na sve, no ne možeš tako vječno, ali u zadnje vrijeme mi se čak ni ne da izlazit iz kuće.

Žao mi je što sam uopće završila faks, što svi moji koji nisu išli na faks već odavno rade, šaljem svugdje molbe, negdje imam premalo iskustva pa dobijem odbijenicu, negdje pak ne traže iskustvo (a ja ga imam) pa opet dobijem odbijenicu, kad šaljem na sss onda dobijem odbijenicu jer sam prekvalificirana, ne znam više šta da radim.

imala sam potrebu ovo napisati ne da se požalim već čisto da se vi ostali ne osjećate sami... nada ostaje i dalje ali osjećam se tako bespomoćno. Znam ja da će biti bolje, ali kad?

[Victora]

Tak ni ja ne govorim o tome. Od mene se očekuje da ne govorim. Kao: dobro da smo ti dali da živiš pod našim krovom, ne zamaraj nas, iovak i onak ti je predobro . Ali ja njihove probleme moram slušati, tak da me već glava boli od toga. Doduše, doma mi se nikome ni ne povjerava....živim u obitelji u kojoj se smatra da se treba raditi makar i badava, da trebaš poslodavcu lizati guzicu ako treba, da te zaposli, sve, sve, samo da se radi, nema tu...a naravno, ne moram ni reći da nitko od njih nije radio nešto slično, svi imaju/imali sasvim lijepe, fine, kancelarijske poslove...ne kažem da ne narade, hoću samo reći da se ne moraju ponižavati.

Hm, možda bi mogla uvaliti dijete partneru? Još stignem, to je uvijek bila popularna metoda. Šteta što meni nikad nije "legla", možda bi dana bolje živjela...a možda i ne bi .

[Victora]

Nešto tema nije zaživjela...ali eto, nemam dobrih vijesti:

https://www.forum.hr/showpost.php?p=4...postcount=7239

[zoki89]

Bio sam nezaposlen 2 godine. Ništa me u tome nije smetalo, osim nedostatka novca. Imao sam više slobodnog vremena i to sam nastojao pametno iskoristiti. Bilo je dana koje sam uzalud potrošio, ali večinom sam radio na sebi, svom malom online biznisu itd. Davao sam sve od sebe da pronađem posao, ali nisam padao u negativnost zbog nezaposlenosti. Nemam ženu i djecu, ali roditelji mi imaju jako mala primanja (1400 kn + 2500 kn). Tu i tamo bih pronašao načine dodatne zarade, ali to je bilo maksimalno 500 kn mjesečno.

Sada radim, ali planiram s vremenom proširiti svoj biznis i biti sam svoj šef. Uživam raditi sam iz udobnosti svoje kuće Hvala Bogu što postoji internet koji nas povezuje sa cijelim svijetom.

[zeusxl]

zoki89 kaže:

Bio sam nezaposlen 2 godine. Ništa me u tome nije smetalo, osim nedostatka novca. Imao sam više slobodnog vremena i to sam nastojao pametno iskoristiti. Bilo je dana koje sam uzalud potrošio, ali večinom sam radio na sebi, svom malom online biznisu itd. Davao sam sve od sebe da pronađem posao, ali nisam padao u negativnost zbog nezaposlenosti. Nemam ženu i djecu, ali roditelji mi imaju jako mala primanja (1400 kn + 2500 kn). Tu i tamo bih pronašao načine dodatne zarade, ali to je bilo maksimalno 500 kn mjesečno.

Sada radim, ali planiram s vremenom proširiti svoj biznis i biti sam svoj šef. Uživam raditi sam iz udobnosti svoje kuće Hvala Bogu što postoji internet koji nas povezuje sa cijelim svijetom.

Pa ti bi trebao biti primjer ostalim nezaposlenima. Najlakše je doma plakati i ništa ne poduzimati.
Treba aktivno tražiti posao

[vanessaella]

osjecam se kako govno,eto...

[Victora]

vanessaella kaže:

osjecam se kako govno,eto...

Ajoj, nasmija me. Iako, jako točan opis i ustvari je tužno.

[Ange ou Demon]

zeusxl kaže:

Treba aktivno tražiti posao

jest vala
dobro da si nam to došo reć, mi inače eto šaljemo molbe, idemo na radionice i tako to - ne zato što tražimo posao nego nam se šalje mailove po cijeli dan i uživamo kad nam ne odgovore.

Osjećam se usrano, eto kako. Jer mi se ne udostoje odgovorit na molbu, jer za pola toga saznam da je namješteno kasnije...
A najgore od svega mi je kad mi netko dođe - pa kad ćeš više počet tražit posao?

[Victora]

Ne, ne, meni je najjače: pa si slala kamo molbe?

I onda kad krenu sa: pa pitaj u x firmi, pa pitaj u y firmi...da mi niste rekli, nikad mi ne bi na pamet palo, ja mislila da će mi posao pasti sa neba, da će mene firma zvati .
Dao im bog takvima glupima da i sami ostnau bez posla.

[LoisKent]

Da vam se pridružim:
najjači su mi savjeti tipa: aktivno traži posao! prijavi se na burzu! pročitaj savjete koje su dobile tete s burze kako naći posao! itd.
da, osjećam se ko fulana generacija. nemam pojma zakaj sam učila sve ove godine, zakaj sam pamtila glupe detalje tipa razgrađuje li E.coli šećere ili ne ili raste li na citrusnim podlogama. i pitam se u čemu griješim i kaj to ne valja sa mnom. jer nisam jedna od onih koji su se ulizivali profesorima i tako dobili posao, jer jednostavno nisam takva. naučili su me da budem fer. i pokušavam se ograditi od svega toga i tjeram se da svaki dan nekaj radim makar pospremim ladicu svog stola premda nije neuredna pa da imam osjećaj da sam nečemu korisna. ali onda ima i dana kad uopće ne želim ustati iz kreveta jer to nema smisla.

[redrose3]

i ja pozdravljam otvaranje ove teme...

vanessaella je dobro rekla tj.napisala ..kao govno...

3.put sam završila na zavod otkako sam diplomirala.žao mi je godina i faxa jer sa sss bih se lakše zaposlila..žao mi je da nisam otišla s 20 iz RH..sad mi je prošlo 2 godine i mjesec da sam na zavodu..osjećaj...odvratan.očajan..ne sluša mi se više ono sve što ste naveli..pitaj ovog..pitaj onog.joj si vidla u novinama taj i taj oglas pa ppošalji pa zašto ne pa naučit ćeš to radit.pa probaj to..pa aktiviraj se..zovi frendicu pa se odi šetat..našla sma si free engleski i upisala tečaj salse koji plaćam ali moram nešto jer spalila sam na živce pomalo..tako da eto malo razbila "(ne)radni "tjedan..u zadnjoj firmi sam bila ful pod stresom, oženjeni pokušavali oko mene, ostajala prekovremeno radit..na prvom poslu sexualna uznemiravanja...konobarila jedno vrijeme...i sad jako razmišljam dal a pokrenem proceduru papira i odem na kruzer.finalni interwiew sam prošla..jako se razmišljam jer radi se bez free day i do 12-14 sati dnevno, treba bit sposoban nosit 23 kg..trošak ukrcaja 1500-2000 eura..lova nije neka...1000 usd cca mjesečno..veza mi se raspada.s mojima se svadjam...idem psihologici koju sma našla preko jedne udruge pa ne plaćam a krenut ću i na grupnu pshoterapiju nakon Nove godine zbog odredjenih problema iz djetinjstva i kasnije neke ružne stvari(traume) koji su mi se izdogadjale.plačem često.iscrpljena sam energetski.ne mogu nać zajednički jezik s dečkom.probudit strast medju nama..osjećam da iz temelja trebam izgradit life nanovo..da je sve krivo...imunitet mi je pao...baš se loše osjećam ..trudim se pozitiva i bit dobro i izać medju ljude...i najbolje mi je s nepoznatima posebno strancima..svega sam se zasitila nekako.nn stop osjećam knedlu u grlu i ranjeno srce -slomljeno...kažu da sam jako mršava..pms užasno podnosim.zadnje vrijeme sam svadljiva, bijesna agresivna mrvu.najviše ljuta sama na sebe da nisam niš učinila s lifeom, niš konkretno poduzela, napravila..poslala sam molbe i u zg i tu u ri i u norvešku i u dubai i bila na par razgovora tu točnije tri...ali badava kad sam jako nezadovoljna u sebi kakva vibra vlada tu i kakva je situacija a ponajviše me boli moje stanje i odnos s partnerom koji se raspada i neznam što učinit da se to popravi..poželim ne probudit se il probudit se u inozemstvu negdje il na kruzeru...budem dan dva kad zujim ok i onda pet koraka nazad odem...a kad se približava menzis-jao i pomagaj.kad je pun mjesec.ne mogu spavat..tri noći zadnji put nisma spavala zaredom..praxiten mi nije pomogao.misli rade li rade...još???..panični napadaji..strah me ukoči..promjene raspoloženje..žeđ, stalna glad,potreba za slatkim i često nešto stavit u usta...ma kad me netko pita kako sam-dobro sam

[redrose3]

LoisKent kaže:

Da vam se pridružim:
najjači su mi savjeti tipa: aktivno traži posao! prijavi se na burzu! pročitaj savjete koje su dobile tete s burze kako naći posao! itd.
da, osjećam se ko fulana generacija. nemam pojma zakaj sam učila sve ove godine, zakaj sam pamtila glupe detalje tipa razgrađuje li E.coli šećere ili ne ili raste li na citrusnim podlogama. i pitam se u čemu griješim i kaj to ne valja sa mnom. jer nisam jedna od onih koji su se ulizivali profesorima i tako dobili posao, jer jednostavno nisam takva. naučili su me da budem fer. i pokušavam se ograditi od svega toga i tjeram se da svaki dan nekaj radim makar pospremim ladicu svog stola premda nije neuredna pa da imam osjećaj da sam nečemu korisna. ali onda ima i dana kad uopće ne želim ustati iz kreveta jer to nema smisla.

slažem se.ja sam mojima rekla već nekoliko puta..rodila sam se u krivoj zemlji...možda i obitelji ..isto da se osjećam kao izgubljena generacija..ja nemam živaca ulizivat se nekom il lagat na razg.posao-da taj posao je san mojih snova, ja to znam radit ..imam iskustva...ne -iskrena sam-veliki minus u RH...pred neku večer sam se pokačila s bratom i dečkom jer mi spočitavaju tu moju iskrenost kad idem na razg.za posao-da trebam lagat ..ma pitam se kakvim sam ljudima okružena..jel krivim ..jel zaista mi treba odmak od svega..i zato pucam po šavovima ..ima dana kad sam tolko loše da sma poželila da me nema..da nisam živa..svjesna sam d ato nije rješenje i prisilila sam se izać , upisat salsu, pričam s psiholog.o tome..al navečer doma kad sama nezadovoljstvo je tu..ta bol na srcu je tu..voljela bih bit zadovoljna..ne živjet savršeno već ispunjeno dakle uključujući i smijeh i plač i radost i bol..bez savršenstva..bez razmišljanja...samo djela..

[sstudenticaaa]

Toliko dobro da svaki dan pjevušim "užas je moja furka"
Ja sam nezaposlena već 3 godine i ludim ali kao studiram izvanredno( upisala kasnije faks, prije toga radila nekoliko godina) i sada kad vidim kakva je situacija pitam se isplati li se uopće studirati i mučiti bez - veze?! Ionako sam stalno doma i učim, i u tome jednostavno više ne pronalazim smisao. A ne mogu ni natrag ni naprijed. A već sam u kasnim dvadesetima
Nikad mi nije bilo teže nego svo ovo vrijeme bez posla, već sam napola za ludnicu.Tražim posao već neko vrijeme ali uzalud, i svi kao govore lako je tebi, nemaš obaveza, ovo ono... nadam se onda da će i njima biti ovako "lako"... u tolikoj depresiji zbog svega toga,bez svog novca,samostalnosti i nitko me ne razumije.
Kao imaš stan i hranu,studiraš... šta se žališ