Kako se prilagoditi?

[Sharlotte]

Sto se tice muza jedan dan sam i njemu sve ovo rekla kao sto sam i vama,on se trudi da se ne osjecam tako i da mi ugodi i to tako kaze prvi dan, i prodje dan,dva,tri i sve zaboravi sta mene muci ovdje,on kaze da je najveci razlog ovog mog stanja trudnoca i hormoni i da se boji da poslije poroda necu pasti u depresiju....
Molila sam ga da idemo negdje u grad zivjeti,ne mora to biti ni moj rodni grad ali on jos nece ni da cuje za to,prije nego sto smo odlucili da stupimo u brak on je htio da iznajmi stan u jednom gradu blizu naseg posla.medjutim koliko sam skontala kada su njegovi roditelji culi da on planira ici ponudili su mu odmah sprat kuce da ne ide nigdje i on je odustao....

Zatim cesto mi kaze da se moram naviknuti na ovo,da roditelji nece zivjeti vjecno i da trebam voditi svoj zivot a sto se tice grada blizu je sve i mozemo otici gdje god hocemo kad god hocemo...ali cinjenica je da do grada ja ne mogu doci bez auta a muz kad ode na posao ide autom tako da dok on ne dodje ne mogu nigdje a njemu bas i nije gradu kad je on doma da ja negdje odem...

Ja sam zamisljala ljeto kako cu svaki dan uzivati u setnji sa svojom bebicom,nalaziti se sa prijateljicama koje takodjer imaju bebice,pa sa muzem takodjer setati,da svi zajedno uzivamo a ovdje to ne mogu,ovdje su samo cetiri zida i to je to...

Sto se tice svekrva i svekrve to je druga prica,cula sam da im je muz rekao da mi ne dosadjuju ali opet bez ikakvog efekta,oni su takvi ljudi penzioneri koji nemaju zanimanja u zivotu pa izgleda prate samo nas sta radimo...muz mi je jednom rekao kako bi mi bilo da sam dosla u neki nepoznat grad gdje ne znam nikoga,opet to je drugacije,ja kad izadjem bilo gdje nemam potrebu nikoga pozdraviti niti zvati na kavu niti se pravdati gdje sam i sta sam,a ovako ja kad god krocim iz kuce naletim na njihove face i ako mi nije ni do cega moram se njima smjehuljiti,pozdraviti,biti uljudna,trpiti svaki put kad mi dodju na kavu...ne svidja mi se takodjer ni kad mi stalno dolaze nenajavljeni,ja odem u kupatilo kupati se a to kad sjedne na zvono dok ne otvorim nece se proci...

Evo vam jedan primjer od sinoc:muz je otisao igrati fudbal,meni su moji roditelji uspjeli naci malo vremena da mi dodju na kafu,sjeli sat vremena i otisli kuci,i zazvoni neko na vratima,ja otvori kad ono svekrva,kaze sto nema naseg auta i gdje mi je muz,i ja joj kazem,pa kaze ko je onda ono dolazio i cije je ono auto,eto ona je dosla do mene da me to pita mozete zamisliti...

E to je to,nekad imam osjecaj da pretjerujem zato sma htjela da se posavjetujem sa vama,jedino ovdje sto me drzi je muz ali imam osjecaj da i ono kakav je prema meni je samo zamazivanje pravog stanja ovdje,ja mislim ako ostanem ovdje zivjeti da ce me ovaj zivot toliko dotuci da vise necu pozeliti ni zivjeti,patim za roditeljima,za setnjama po parku,za frendicama,za bratom a ovdje sam samo medju strancima,nemam nikoga i mislim da se necu nikad ni naviknuti na ove ljude ovdje zato sto je ovdje mentalitet totalno drugaciji nego odakle sma ja dosla,svaki dan mi je sve tezi,ne bih ovome pozelila nikome...

[TincH]

Sharlotte kaže:

Sto se tice muza jedan dan sam i njemu sve ovo rekla kao sto sam i vama,on se trudi da se ne osjecam tako i da mi ugodi i to tako kaze prvi dan, i prodje dan,dva,tri i sve zaboravi sta mene muci ovdje,on kaze da je najveci razlog ovog mog stanja trudnoca i hormoni i da se boji da poslije poroda necu pasti u depresiju....
Molila sam ga da idemo negdje u grad zivjeti,ne mora to biti ni moj rodni grad ali on jos nece ni da cuje za to,prije nego sto smo odlucili da stupimo u brak on je htio da iznajmi stan u jednom gradu blizu naseg posla.medjutim koliko sam skontala kada su njegovi roditelji culi da on planira ici ponudili su mu odmah sprat kuce da ne ide nigdje i on je odustao....

Zatim cesto mi kaze da se moram naviknuti na ovo,da roditelji nece zivjeti vjecno i da trebam voditi svoj zivot a sto se tice grada blizu je sve i mozemo otici gdje god hocemo kad god hocemo...ali cinjenica je da do grada ja ne mogu doci bez auta a muz kad ode na posao ide autom tako da dok on ne dodje ne mogu nigdje a njemu bas i nije gradu kad je on doma da ja negdje odem...

E to je to,nekad imam osjecaj da pretjerujem zato sma htjela da se posavjetujem sa vama,jedino ovdje sto me drzi je muz ali imam osjecaj da i ono kakav je prema meni je samo zamazivanje pravog stanja ovdje,ja mislim ako ostanem ovdje zivjeti da ce me ovaj zivot toliko dotuci da vise necu pozeliti ni zivjeti,patim za roditeljima,za setnjama po parku,za frendicama,za bratom a ovdje sam samo medju strancima,nemam nikoga i mislim da se necu nikad ni naviknuti na ove ljude ovdje zato sto je ovdje mentalitet totalno drugaciji nego odakle sma ja dosla,svaki dan mi je sve tezi,ne bih ovome pozelila nikome...

Oprosti, ali odnos s muzem je u ovoj prici najveci problem.
Njegovi starci su nista, da vidis kako bi se to lijepo rijesilo da vas dvoje normalno komunicirate, da on nije ovoliki kontrolor, i da ti ne salje dvostruke poruke. Plus - ovo s depresijom - nema sto, fakat je prepun njezne podrske, toliko da mi se place.

Malo mi je zao sto ti to smatras odnosom bez problema. Ne zagovaram rastanak, ni slucajno, ali bi bilo dobro kada bi krenula to rjesavati s njim umjesto da si usmjerena samo na roditelje.

[violeta1980]

Ali ti ne trebaš trpjeti život koji ti je grozan! Pogriješiti svi možemo, pokušati, ali ne smiješ zbog toga biti čitav život nesretna. Posjedni lijepo muža i reci mu što želiš i kako, pa dogovorite promjene u okviru mogućnosti i kroz potrebno vrijeme. Ili on nije muž za tebe! Ako ne želi pomoći da se bolje, dobro, osjećaš, da vaša obitelj živi sretno i zadovoljno. Točka. To odmahivanje rukom zbog hormona je neozbiljno i podcjenjivačko. Da, mi imamo hormonske mjene i promjene raspoloženja zbog toga, ali nismo stoga maloumne i osobe prema kojima se smije ponašati kao prema djeci.

[Nunna]

Sharlotte kaže:

on kaze da je najveci razlog ovog mog stanja trudnoca i hormoni i da se boji da poslije poroda necu pasti u depresiju...

A ti njemu lijepo reci kako to nema veze s hormonima već sa situacijom u kojoj živiš, i naglasi kako mu ne treba strahovati jer da će se ta depresija sasvim sigurno zahuktati i prije poroda nastavi li biti ovako bezobzirni papučar. S Edipovim kompleksom.

Sharlotte kaže:

Molila sam ga da idemo negdje u grad zivjeti,ne mora to biti ni moj rodni grad ali on jos nece ni da cuje za to,

A ti nemoj htjeti čuti da se ostane tu
Nije mi jasno, što su odluke koje određuju najbitnije punktove vaše egzistencije isključivo njegova oblast? Fino mu kaži kako nema teoretske šanse da ćeš ostati ovdje i da očekuješ vrlo brzo selidbu. Ćao. Što prije mu to bubneš o stol prije će to početi prihvaćati, najprije na podsvjesnoj, a zatim i onoj konkretnoj, fizičkoj razini.
Ne daj da vrluda. Nisi ti njegovo vlasništvo il komad pokućstva pa da ti komandira gdje ćeš stajati, i tko će se tobom služiti. Ideja je dobra i sporazumni kompromis ukoliko odgovara oboma. Ova solucija tebi ne paše, osjećaš se užasno...Nema on šta tu inzistirati ni na čemu. Bude li, hvala Bogu, uvijek imaš kamo otići dok se on ne dozove pameti

Sharlotte kaže:

medjutim koliko sam skontala kada su njegovi roditelji culi da on planira ici ponudili su mu odmah sprat kuce da ne ide nigdje i on je odustao....

Pa naravno, tko bi im začinjavao dokon penzionerski život...Za to ste savršeni vas dvoje, a fali još jedino unučić zbog kojeg će danjivati i noćivati pogodi u čijem dnevnom? Ostanete li, sasvim sigurno nećeš morati kupovati niti jednu knjigu o odgoju i prehrani svog djeteta budući da će tako agilna sveki uvijek znati sve najbolje.

Sharlotte kaže:

Zatim cesto mi kaze da se moram naviknuti na ovo,da roditelji nece zivjeti vjecno

Ti zezaš il je on tebi ovo stvarno izgovorio??! Pa ja ću svisnuti

Ne moraš se ti navikavati ni na što, pogotovo ne trudna!!Ako je red da se netko navikava na nešto je to da se on navikne na činjenicu da nisi njegov sluga pokorni, da itekako savršeno znaš što želiš i da ćeš učiniti sve da u tom naumu i uspiješ. Budi odlučna, i ne popuštaj.
Reci da ćeš odseliti ovako ili onako i to prije rođenja bebe. Pa nek si misli.
Mislim da će se vrlo brzo dozvati pameti i pokupit svoje sprte sa tobom. Ako ne, ima sasvim dovoljno vremena da to učini kasnije. A ako i ne učini, ti ćeš barem sebi i bebi priskrbiti tihu i komotnu atmosferu u kojoj nisi na rubu suicida i u kojoj ti i onaj jedan preostali živac(koji ostane nakon neprospavanih noći i muka po dojenju)nemilosrdno ne nateže njegova naporna stara koja te po petstoti put pita zakaj tromjesečnom djetetu nisi već počela davat grah/pancetu i sl.

Sharlotte kaže:

ne svidja mi se takodjer ni kad mi stalno dolaze nenajavljeni,ja odem u kupatilo kupati se a to kad sjedne na zvono dok ne otvorim nece se proci...

Evo vam jedan primjer od sinoc:muz je otisao igrati fudbal,meni su moji roditelji uspjeli naci malo vremena da mi dodju na kafu,sjeli sat vremena i otisli kuci,i zazvoni neko na vratima,ja otvori kad ono svekrva,kaze sto nema naseg auta i gdje mi je muz,i ja joj kazem,pa kaze ko je onda ono dolazio i cije je ono auto,eto ona je dosla do mene da me to pita mozete zamisliti...

Eto, očito tvoj muž nije u stanju zvučati dovoljno ozbiljno kako bi njegovi shvatili poruku. Možda zato što to i sam doživljava neozbiljno, kao tvoj neki trudnički hir koji će sasvim nestati sa svim ostalim nezadovoljstvima onog trena kad se porodiš Stvarno je malo šovinističko prase, ne zamjeri na izrazu.

Sharlotte kaže:

E to je to,nekad imam osjecaj da pretjerujem

Ne pretjeruješ. Sad nakon što si stvari detaljnije objasnila apsolutno te podržavam u namjeri da pošto poto odeš odatle jer to nije mjesto na kojem ćeš biti mirna majka, pa automatski nije ni pravo okruženje za tvoju bebicu.


Samo ti njemu izloži karte na stol. I to ASAP.
Ultimatum, ako treba. Reci da nikad u životu nisi bila ozbiljnija. Reci da ćeš biti sretna ukoliko odabere da odselite zajedno, ali i da si sposobna otići bez njega. Imaš gdje.

Željezo se kuje dok je vruće.
Ne čekaj rođenje djeteta i milijun drugih obaveza da rješavaš ovo stanje, jer su tada mnogo manje šanse da se doista riješi. Da ne govorim kako dijete zaslužuje da ga se na svijet donese u kudikamo spokojnijoj i mekšoj atmosferi, a bome treba i sabranu, mirnu i staloženu majku. To na ovom mjestu nikad neće dobiti.

[Nebuloza]

Sharlotte, sto je sa financijskim aspektom stvari, kakva su vam primanja? Bi li mogli normalno funkcionirati u podstanarstvu s onoliko love s koliko raspolazete?
Probaj osmisliti neki konkretniji plan pa sjesti prvo malo sama sa sobom i vidjeti je li ostvariv. "Tu i tu ce i meni i tebi posao biti blize, pa ce nas podstanarstvo doci toliko i toliko ali cemo toliko i toliko ustedjeti na benzinu a ja cu biti puno sretnija."

Ima nas svakakvih, i dok se neki bez problema stope u suzivot sa svekijima, drugi ne mogu i ne zele ni zamisljati dijeliti dom sa sirom obitelji - bilo cijom- ako postoji bilo kakva alternativa.
Sudeci po onome sto si napisala, pretpostavljam da (skupa sa mnom ) spadas u drugu skupinu.

Ipak si pristala na to da se doselis u njihovu kucu, i sad ti je situacija kompliciranija nego da si se tako postavila u startu.
Ne zelim ti gurati gresku pod nos, nego mislim da bi trebala biti odlucnija barem kod onih stavova koji su za tebe jako bitni. Ne mozes izbjegavati sukobe i ici linijom manjeg otpora u realnosti, i onda se doci ispickarati na forum. Nemoj se ni u RL ispickarati, bilo bi zgodnije da si smirena, ali daj malo jace "ukopaj pete" kad ti je neka odluka itekako vazna.

Neki razgovori jednostavno moraju biti neugodni, ali se moraju odraditi.
I ja sam imala jedan slican sa svekijima, isto o nenajavljenim posjetama i slicnim zadovoljstvima :-).
Mislim da sam za vrijeme tog razgovora promjenila sve boje od zute do ljubicaste , ali sam uspjela reci mirno i otvoreno sta mi smeta i sta mi ne pase.
Meni se cinilo da je tako pametnije nego da mi muz glumi postara izmedu nas, jer bi i ja vise voljela da mi netko kaze u facu sta ima nego da se o meni zali peri/marti/x-u pa da ovaj intervenira.


Prvom prilikom su se pozalili mom muzu koji je stao iza mene i jos se zacudio kako im nije logicno da ce me te stvari smetati. Durise se tjedan-dva, oddurise se, sve u redu.

Mislim da se te granice dokuda kome sto pase postavljaju sad u pocetku, i kako sad 'sjednu' takve ce vjerojatno i ostati.
Nemoj stajati sa strane dok ih drugi crtaju za tebe i poslije piskarati sumanuto po forumu i imati tik na oku :-) Natjeraj se rade na poneki neugodan razgovor u kojem ce ljudi cuti i stvari koje im se ne svidaju. Bez vikanja, smireno.