Natrag   Forum.hr > Razno > Arhiva > Chat teme

 
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 20.02.2008., 16:43   #7501
zašto se mučiš pravac doktor,bolje rečeno psihić,ti tvoji simptomi bolesti su najvjerovatnije napadaji panike
BUBAMARA22 is offline  
Old 20.02.2008., 17:36   #7502
Quote:
zvjezdica25 kaže: Pogledaj post
Dragi moji,

nemate pojma kako mi je drago što naiđoh na ovu temu!

Naime,
sinoć sam imala simptome srčanog udara (ja sam tako zaključila jer sam pročitala koji su simptomi)! Doslovno sam natjerala dečka da idemo na hitnu-tamo su mi dali normabell i poslali kući (kasnije sam skužila googlajući šifru koju su napisali na nalaz da je napad anksioznosti)-u međuvremenu su "simptomi" nestali.
Ja sam, dok nisam pročitala nekoliko stranica ove teme, bila apslolutno uvjerena da se fizički simptomi ne mogu izazvati samo psihom, jer ja sam sinoć stvarno osjećala bol u lijevoj ruci, srce mi je htjelo iskočiti,trnule su mi ruke i noge,imala sam kratak dah...
Zadnjih tjedan dana se jako čudno osjećam,svaki dan imam (ali stvarno imam) simptome neke druge bolesti, iščitavam na internetu i tražim po sebi otekline, kvržice (već sam napipala nekoliko)...
Toliko sam koncentrirana na tijelo, tako da sam već našla simptome svih bolesti kojih sam se sjetila...
Ovo stanje mi nije doduše novo i tek sad su mi se posložile kockice što bi moglo biti ali nitko se nije sjetio toga- prije par godina sam umislila da imam rak jajnika (od običnog probadanja u donjem dijelu trbuha).Tada sam danima imala osjećaj da ću se ugušiti,trnule su i ruke i noge,svakodnevne vrtoglavice, samo sam o tome mislila, napipala sam puste kvržice u preponama i na trbuhu... Tada su me pregledavali i rekli nije ništa, doktorica mi je rekla da se ne "prepipavam" više, da se posvetim drugim stvarima, idem u šetnju, bavim nečim...

Poslije toga je bilo ok-sve do ovog tjedna! Opet provodim na internetu vrijeme, tražim simptome,
jučer mi je dečko rekao da što mi je, da me on ne prepoznaje, da sam opterećena i da pričam samo o bolestima,da svaki dan dolazim s drugom dijagnozom.
Ukratko u tjedan dana sam mislila da imam:vensku trombozu (tada sam se tako tresla od straha da je to za ne vjerovati),leukemiju, tražila sam i simptome raka debelog crijeva, moždani udar, i sinoć srčani!
Danas sam malo mirnija, ali me cijeli dan lijeva noga pomalo bolucka i već od same pomisli što bi moglo biti meni srce hoće iskočiti od lupanja!Natjeravam se otići doktoru, ali me tako koči strah da bi mi nešto pronašli...
Da, imam 25 god.

Pitanje za vas: nisam uspjela sve pročitati, ali da li se ikom od vas ovakvo nešto događalo (mislim da doslovno fizički osijeća simptome neke bolesti)?
Pozdrav! Po svemu što si napisala imaš simptome napada panike! Isto ti se i meni dogodilo! Gušila sam se,trnci po cijelom tijelu,bol u lijevoj ruci(koja je i dan danas prisutna),srce lupa ko ludo i ja trk na hitnu! Ništa... Dali mi Apaurin i kući! Najbolje ti je otići psihijatru...i nemoj čekati da se stanje pogorša,ja sam čekala godinu dana i skoro me dovelo do ludila,jer su mi svi punili glavu da umišljam,da mi nije ništa itd,a mene je to izjedalo dan i noć,dok nisam otišla psihijatru...spasio me! Ništa,ovdje ti ima super savjeta,pročitaj i svakako ostani s nama!
Tina83 is offline  
Old 20.02.2008., 21:29   #7503
TINA 83 jel ti ideš privatno kod psihjatra ili... ?! sory ako si već spomenula, nisam nigdje pročitao...

naime, ja sam danas otišao kod svoje psihij. (to mi je drugi put tek) i sav pun nade kako će mi reći nešto ohrabrujuće, nešto pozitivno, saslušat me barem, ova me malo saslušala kako imam neke strahove, podebljala malo dozu tableta i izbacila, doslovno izbacila, nakon 3 minute... i kontrola nakon mjesec dana. i nek potražim nekog ko se bavi s tim detaljnije mislim katastrofa. tak sam razočaran, neznam opće koji su daljni koraci, dal da idem tražit privatnog ili će me i on saslušat za kojih 200-300 kn propisat iste ljekove i izbacit van. valjda je to njima nešto nevažno, neka nebitna bolest od koje mi nemožemo umrijet, pa eto... što ustvari kad pogledaš i je, mi patimo od izmišljene, tj. nepostojeće bolesti, strahova, ak znate šta želim reć...

PATHINDER je ono lijepo napisao, o onoj tehnici tj. metodi, a netko je dolje napisao da li se suočavati sa strahovima , naravno pod ljekovima, pa poslje smanjivati dozu, ili distrakcija tj. misliti na nešto sasvim deseto. ja sam možda ipak za ovo polagano suočavanje, jer to je kao da te kriminalac napadne na cesti i ide opljačkat a ti počneš mislit na cvijeće i ostalo..

uglavnom, ne osjećam se ništa bolje, i to je to. da neko ne bi reko kako širim negativnu energiju, možda sam samo umoran od jurcanja po gradu cijeli dan...
drže te se ljudi...
NEMA PREDAJE !!!!!
lazni.nevazni is offline  
Old 20.02.2008., 22:35   #7504
Quote:
uplasen kaže: Pogledaj post
ovo je prepisano iz jedne knjige , prija mi da citam :

mnoge osobe koje su bile bolesne , a potom ozdravile , rado priznaju da su iz bolesti izvukli sustinske lekcije :

- bolest nas odvaja od svakodnevnog zanimanja , pomaze nam da se odmorimo , da razlikujemo sustinsko od beznacajnog
-bolest nas je ucinila svjesnim onog sto nam nedostaje i pokazala nam nacine kako to da dobijemo
-bolest nam je pomogla da odmjerimo svoju zelju za zivotom , ohrabrila nas je da u buducnosti pocnedmo bolje da se brinemo o sebi
- bolest nam je ponudila priliku da postignemo novu zrelost , da ispitamo svoj unutrasnji univerzum i da otkrijemo ko smo mi u stvari , koji je nas smisao zivota

ali iskreno govoreci zar je potrebno da se razbolimo da bismo sve ovo saznali ?
Koja to knjiga? Iako ne znam da li bih se potpuno složila s ovim forumacijama, napisano ima smisla, ali do toga je dug i težak put. Slažem se u onim dijelovima gdje i sama vidim ishodište i povode svoga "sloma". Našla sam se u periodu u životu na kojeg sam uvijek gledala s određenim strahopoštovanjem, u tom famoznom prijelazu iz puberteta u mladu zrelost. I prije sam pretpostavljala da će mi to teško pasti samo nisam imala pojma u kojoj mjeri, sve ovo što mi se dogodilo (događa) sigurno nisam očekivala. I izgubila sam se potpuno, izgubila i ono malo vjere u izabrano zanimanje, svoje sposobnosti, svijet, društvo, moral, ljubav... i svoje mjesto u svemu tome. Nisam imala pojma da se baš toliko bojim sebe, neuspjeha, odbacivanja, razočarenja, da sam toliko nezrela i toliko se malo poštujem da sam umjesto novog početka sebe umalo osudila na kraj. Umjesto otvaranja novim mogućnostima, približavanja sebi, sazrijevanja, ja sam se urušila. Nešto kao ekstremna i suštinska kriza identiteta koja je uspjela ukaljati i poljuljati i ono malo u što sam u životu smatrala da vjerujem. Svakako ne bez razloga i povoda, ali vjerojatno je bilo moguće izbjeći baš ovako sranje. A šta je, tu je, nadam se izvući iz ovoga bolje raspoložena prema sebi, svjesnija sebe i svog mjesta u svijetu. Ne mislim da ću se ikad izliječiti u smislu da ću iza sebe zauvijek ostaviti tjeskobu. Ali izvučem li se doista, ne želim to niti zaboraviti. Tko zna što me u životu čeka, a nadam se da život uz iskustva, ona loša i ona dobra, donosi i određenu mudrost, sazrijevanje i prihvaćanje. Željeti si nešto više od toga... što više od toga mi treba? Da, pridjevam svemu ovome svrhu i ne bježim od "odgovornosti" za to što mi se dogodilo, ne znam da li time griješim, ali to mi daje nadu i snagu, opunomoćuje me da ja doista mogu pomoći samoj sebi.

Puno se ispisalo dok me nije bilo, ali htjela bih se malo osvrnuti na nešto što mislim da se nekako zapostavlja.

Borba s emocionalnim i fizičkim problemima koje anksioznost nosi često nas toliko iscrpljuje i boli da je teško mobilizirati i intelekt i intuiciju. Na samom početku i mjesecima nakon sloma, ja sam misaono bila u kaosu. I morala sam se svojski potruditi razgrnuti sve iracionalne misli i strahove da barem na trenutak budem svjesna tog rasula, koliko se razmahalo i koliko mi šteti. Toliko preopterećena i onemogućena od boli, tjeskobe i straha nekad mi je bilo nemoguće konstuirati i najprostiju misao, a da bude smislena i razumljiva. Riječi, cijele rečenice bi izlazile iz mene, a ja bih bila nesvjesna njihova nastanka. Osjećala sam se kao sama definicija neubrojivosti, panika me oglupljivala i činila svaku potpuno neutemeljenu i iracionalnu pretpostavku sasvim opipljivom i mogućom, koncentracija mi nije trajala dulje od 2 sekunde, racio potpuno poturen, inteligencija ispod nule. Osjećala sam se glupo jer misam mogla u svojim zagušenim mislima naći smisla i to me je dodatno uništavalo. Kao da samnom nisam vladala ja, moj um, nego tjeskoba. Svoj unutarnji glas čula sam utišano i bojala se da ga gubim, da gubim pamet. Čudno je to ovako napisati, ali ne znam kako da to drugačije izrazim. Bila sam potpuno - emocionalno, psihički, fizički i misaono podređena anksioznosti i depersonalizaciji.

I dok sam pila Xanax nisam doživjela neki veliki napredak u tom pogledu. Mislim da je za to kriv moj stav prema tome kao nekakvom jamstvu da dok djeluje možda ipak ne poludim. Nisam imala ni tada ništa puno više snage nositi se misaono s onime što mi se događa. To je došlo tek s vremenom, kad su se prorijedili svakodnevni fizički (psihosomatski) bolovi i neugode. I dan danas me savlada strah i sve njegove iracionalne manifestacije, još uvijek se borim, a ono što je stradalo u procesu je moje kratkotrajno sjećanje. Valjda je tome kumovala i moja socijalna tjeskoba, ali često zaboravljam sadržaj gotovo cijelog razgovora s nekim. Ne mogu se sjetiti nekad što netko studira, zaboravljam da me netko zamolilo da mu pošaljem nešto mejlom, zaboravim nekad i dogovore... sve to mi se ranije događalo mnogo rijeđe. I nadam se da to nije trajno i da je najviše do stresa u socijalnim situacijama koje su mi i prije teško padale, a sad se s njima suočavam stostruko opterećenija.

Da se vratim na misaono ()... morate se prisiliti i stalno podsjećati da imate posla s nekim iracionalnim i glupim dijelom svoga mozga. Ja na sve ono što mi padne na pamet kad me savlada panika, tjeskoba i "paranoje" gledam kao na niži intelektualni proces kojeg tek trenutak prisebnosti gotovo trenutno ostavlja bez temelja i argumenta i odbacuje kao ono što je, glupost i besmislicu. Svojim umom i, ne zaboravimo, intuicijom možete činiti čuda kako bi si pomogli nositi se emocionalno i psihički sa onime što nam se događa. Ne dopuštajte da vas se oglupi, razmišljajte, polemizirajte, čitajte, preispitujte, diskutirajte, pišite, ne samo da skrenete misli od problema nego baš da ih usmjerite u svoju korist i protiv problema.

[Ciara] is offline  
Old 20.02.2008., 22:43   #7505
Uuuuuuuuufffff, čovječe, izgleda da uvijek imam jako puno toga za reć a nikad ne mislim da sam nešto rekla do kraja...
[Ciara] is offline  
Old 20.02.2008., 22:53   #7506
Quote:
[Ciara] kaže: Pogledaj post
Uuuuuuuuufffff, čovječe, izgleda da uvijek imam jako puno toga za reć a nikad ne mislim da sam nešto rekla do kraja...
Zato sam ja kratka i jasna (i uvijek kao padobranac) .

Preživjela sam put od 13 sati do Denvera i natrag. Došla u ponedjeljak natrag u Hrv i ostala živa . Nije mi bilo svejedno, čak mi je i pozlilo u jednom trenutku ali ipak sam uspjela odraditi put bez drastičnih pogoršanja.

E da, prije puta sam saznala da je jedan prijatelj od 28 godina umro od srca, tih dana sam imala krize kad sam bila uvjerena da ću i sama imati srčani udar , nije bio lijep osjećaj nimalo
kisikana is offline  
Old 20.02.2008., 23:03   #7507
Quote:
cherryblossomgirl kaže: Pogledaj post
a onda sam bila naišla na svjedočanstva našeg dragog PUPE, koji je i dan danas tu s nama, nakon sto godina i njegova borba izgleda još uvijek traje.
i on se pita može li se ozdraviti do kraja. do onog stanja otprije prvog napadaja. vjerujem da je to pitanje koje si svi mi ovdje postavljamo. da smo barem opet "normalni"....
mama me često pita "kako je tebi, dušo, što se "onoga" tiče"? ne želim je zamarati pa kažem "dobro, dobro, ali nisam JOŠ ona stara". i stvarno se nadam da će to "Još" jednog dana preći u "opet sam ona stara "...
Iako rijetko navraća, meni je iznimno drago da netko kao PUPA16 još uvijek ima što za reći ovdje i to pogotovo s obzirom na forumaški i tjeskobaški staž. Neke će uplašiti to što se on još uvijek pita ima li izliječenja. Mene ne toliko, ali valjda zato što i ja imam poduži staž, hehehehehe Treba se prilično truditi ne gledati uvijek sebe kroz tuđa iskustva i probleme, ponavljam, zato što nikad do kraja ne možemo biti sigurni koliko ona odgovaraju objektivnom stanju, a koliko su produkt ili nuspojava trenutka nečije krize, sužene misaone razine, rastresenosti, preopterećenja ili jednostavno nemoći da se bolje i preciznije izrazi ili da uopće razumije što misli i osjeća tad kad piše.

A i to vraćanje na "staru" sebe je užasno primamljivo i meni se isto provlači stalno po glavi, ali opet, koliko sam ja doista postala netko drugi i trebam li uopće željeti biti ona "stara"? Nedostaje mi mnogo toga, pogotovo sitnice i neka posebna atmosfera i osjećaji koje sam vezala za neke situacije. I ne mogu to preboliti, pogotovo kad pomislim da se možda nikad više neću osjećati tako. Ali trudim se ne dopustiti si mistificiranje tih pojmova "stare" i "nove" mene jer ne vidim kako to može biti konstruktivno. Od stare do nove, najviše se promijenila percepcija same sebe i okoline koju su zamutili neki novi filteri.
[Ciara] is offline  
Old 20.02.2008., 23:05   #7508
Quote:
kisikana kaže: Pogledaj post
Zato sam ja kratka i jasna (i uvijek kao padobranac)
Morat ćeš mi dati nekakve instrukcije, ali mislim da sam nepopravljivi skriboman i blebetalo!
[Ciara] is offline  
Old 20.02.2008., 23:07   #7509
Quote:
kisikana kaže: Pogledaj post
Preživjela sam put od 13 sati do Denvera i natrag. Došla u ponedjeljak natrag u Hrv i ostala živa . Nije mi bilo svejedno, čak mi je i pozlilo u jednom trenutku ali ipak sam uspjela odraditi put bez drastičnih pogoršanja.

E da, prije puta sam saznala da je jedan prijatelj od 28 godina umro od srca, tih dana sam imala krize kad sam bila uvjerena da ću i sama imati srčani udar , nije bio lijep osjećaj nimalo
Sasvim razumljivo da te zbog toga uhvatila kriza, nemoj si to zamjeriti.
[Ciara] is offline  
Old 20.02.2008., 23:25   #7510
Quote:
niknejm13 kaže: Pogledaj post
Neznam ako je netko gledao film Hook sa Dustin Hoffmanom i R. Williamsom...

Petar Pan odraste te postane čangrizavi mislim računovođa, previše radi itd... blabla, spletom okolnosti mora se vratiti u Neverland po klince, koje je oteo Hook. Tamo mora naučiti ponovno letjeti, boriti se, psovati itd... ukratko ponovno postati djete i naučiti uživati u životu.

Ključ svega je u "Happy Thoughtsima", odnosno u sretnim mislima...

Kad ih je našao poletjeo je...

Eto, naveo bih film Hook kao alegoriju na izlječenje anksioznosti....
Vidi kako se na neočekivanim mjestima i na neočekivan način šire obzori... Mada, meni je to više nekako o otuđenju, ali opet, i mi smo otuđeni od samih sebe. Jako me ljuti kad mi takve trenutke pronicljivosti i inspiracije pokvari anksioznost!
[Ciara] is offline  
Old 21.02.2008., 00:09   #7511
Quote:
BUBAMARA22 kaže: Pogledaj post
dr.mladen stracenski (križanje šubićeva,martićeva)
Hau mač? Koliko košta razgovor? Mogao bi sutra nazvati i dogovoriti nešto...
Maltretator is offline  
Old 21.02.2008., 00:13   #7512
Quote:
[Ciara] kaže: Pogledaj post
Sasvim razumljivo da te zbog toga uhvatila kriza, nemoj si to zamjeriti.
Nisam si uzela za zlo, bilo mi je teško..jako... ali sam navela taj primjer da vidite anksioničari moji da se unutarnjom snagom mogu zaista teške stvari prevladati. Te dane sam bila uvjerena da će se napadaje panike vratiti, danima sam imala simptome ali napadaja niotkuda.

Zato svima koji i dalje bježe od medikamenata i psihoterapije poručujem da krenete što prije, vjerujte mi meni je pomoglo i kad se sad okrenem i vidim da sam prije manje od godine dana mislila da život nema smisla i da mi je svaki dan zadnji... ne mogu vjerovati da sam to bila ja... kao da sam se ponovo rodila i dobila drugu šansu.
kisikana is offline  
Old 21.02.2008., 00:40   #7513
kisikana,svaka čast!Putuješ i to avionom,a ja nemogu autobusom do grada.Mislim,nekad mi nije bija problem.Joj,kad ozdravim,samo ću putovat.
 
Old 21.02.2008., 00:46   #7514
Quote:
arsenikum kaže: Pogledaj post
kisikana,svaka čast!Putuješ i to avionom,a ja nemogu autobusom do grada.Mislim,nekad mi nije bija problem.Joj,kad ozdravim,samo ću putovat.
Kad sam imala najgore periode (u travnju prošle godine) nisam mogla kročiti nogom u tramvaj... a kamo li otići na malo dalji put
kisikana is offline  
Old 21.02.2008., 00:55   #7515
Ja nisam mogla u dućan,a sad mi je to normalno,u ulici je ali ipak mi znači.Valjda ću i ja pomalo napredovat.Kad sam bila mlađa tila sam svigdi putovat,ali otac mi je bija strog,pa me nije nigdi pušta.E,sad kad bih mogla nemogu zbog paničnih.
 
Old 21.02.2008., 01:51   #7516
evo i meni je jako drago sto sam vas pronasla,mislila sam da samo ja imam taj problem.vise se ni ne sjecam kad je pocelo i kako ali znam da si moram pomoci al neznam kako.za taj moj problem nitko ne zna vjerojatno ga dobro skrivam i neugodno mi je priznati i roditeljima i prijateljima pa cak i mom decku.zato i je problem pocet sa lijecenjem jer sam sama u tome.imam panicne strahove od nepoznatog mjesta od nepoznatih ljudi od situacija kad sam u centru paznje ili tamo gdje ima puno ljudi,pa cak i odlazak u banku ili lijecniku,i da ne nabrajam vise jer stvarno ima puno.pocmem se nekontrolirano tresti,usta su mi suha i strah me i pricati jer nekad pocmem zamuckivati onda je panika jos veca,isto tako osjetim pritisak u grudima,zujanje u glavi,gusenje,cak sam jednom i pomislila da imam srcani udar jer je osjecaj bio nepodnosljiv.htjela bi zivjeti normalno bez tih silnih strahova samo trebam napravit prvi korak a i toga me strah.
nina1610 is offline  
Old 21.02.2008., 02:16   #7517
Quote:
[Ciara] kaže: Pogledaj post
Našla sam se u periodu u životu na kojeg sam uvijek gledala s određenim strahopoštovanjem, u tom famoznom prijelazu iz puberteta u mladu zrelost. I prije sam pretpostavljala da će mi to teško pasti samo nisam imala pojma u kojoj mjeri, sve ovo što mi se dogodilo (događa) sigurno nisam očekivala. I izgubila sam se potpuno, izgubila i ono malo vjere u izabrano zanimanje, svoje sposobnosti, svijet, društvo, moral, ljubav... i svoje mjesto u svemu tome. Nisam imala pojma da se baš toliko bojim sebe, neuspjeha, odbacivanja, razočarenja, da sam toliko nezrela i toliko se malo poštujem da sam umjesto novog početka sebe umalo osudila na kraj. Umjesto otvaranja novim mogućnostima, približavanja sebi, sazrijevanja, ja sam se urušila. Nešto kao ekstremna i suštinska kriza identiteta koja je uspjela ukaljati i poljuljati i ono malo u što sam u životu smatrala da vjerujem. Svakako ne bez razloga i povoda, ali vjerojatno je bilo moguće izbjeći baš ovako sranje. A šta je, tu je, nadam se izvući iz ovoga bolje raspoložena prema sebi, svjesnija sebe i svog mjesta u svijetu. Ne mislim da ću se ikad izliječiti u smislu da ću iza sebe zauvijek ostaviti tjeskobu. Ali izvučem li se doista, ne želim to niti zaboraviti. Tko zna što me u životu čeka, a nadam se da život uz iskustva, ona loša i ona dobra, donosi i određenu mudrost, sazrijevanje i prihvaćanje. Željeti si nešto više od toga... što više od toga mi treba? Da, pridjevam svemu ovome svrhu i ne bježim od "odgovornosti" za to što mi se dogodilo, ne znam da li time griješim, ali to mi daje nadu i snagu, opunomoćuje me da ja doista mogu pomoći samoj sebi.



Borba s emocionalnim i fizičkim problemima koje anksioznost nosi često nas toliko iscrpljuje i boli da je teško mobilizirati i intelekt i intuiciju. Na samom početku i mjesecima nakon sloma, ja sam misaono bila u kaosu. I morala sam se svojski potruditi razgrnuti sve iracionalne misli i strahove da barem na trenutak budem svjesna tog rasula, koliko se razmahalo i koliko mi šteti. Toliko preopterećena i onemogućena od boli, tjeskobe i straha nekad mi je bilo nemoguće konstuirati i najprostiju misao, a da bude smislena i razumljiva. Riječi, cijele rečenice bi izlazile iz mene, a ja bih bila nesvjesna njihova nastanka. Osjećala sam se kao sama definicija neubrojivosti, panika me oglupljivala i činila svaku potpuno neutemeljenu i iracionalnu pretpostavku sasvim opipljivom i mogućom, koncentracija mi nije trajala dulje od 2 sekunde, racio potpuno poturen, inteligencija ispod nule. Osjećala sam se glupo jer misam mogla u svojim zagušenim mislima naći smisla i to me je dodatno uništavalo. Kao da samnom nisam vladala ja, moj um, nego tjeskoba. Svoj unutarnji glas čula sam utišano i bojala se da ga gubim, da gubim pamet. Čudno je to ovako napisati, ali ne znam kako da to drugačije izrazim. Bila sam potpuno - emocionalno, psihički, fizički i misaono podređena anksioznosti i depersonalizaciji.

I dok sam pila Xanax nisam doživjela neki veliki napredak u tom pogledu. Mislim da je za to kriv moj stav prema tome kao nekakvom jamstvu da dok djeluje možda ipak ne poludim. Nisam imala ni tada ništa puno više snage nositi se misaono s onime što mi se događa. To je došlo tek s vremenom, kad su se prorijedili svakodnevni fizički (psihosomatski) bolovi i neugode. I dan danas me savlada strah i sve njegove iracionalne manifestacije, još uvijek se borim, a ono što je stradalo u procesu je moje kratkotrajno sjećanje. Valjda je tome kumovala i moja socijalna tjeskoba, ali često zaboravljam sadržaj gotovo cijelog razgovora s nekim. Ne mogu se sjetiti nekad što netko studira, zaboravljam da me netko zamolilo da mu pošaljem nešto mejlom, zaboravim nekad i dogovore... sve to mi se ranije događalo mnogo rijeđe. I nadam se da to nije trajno i da je najviše do stresa u socijalnim situacijama koje su mi i prije teško padale, a sad se s njima suočavam stostruko opterećenija.

Da se vratim na misaono ()... morate se prisiliti i stalno podsjećati da imate posla s nekim iracionalnim i glupim dijelom svoga mozga. Ja na sve ono što mi padne na pamet kad me savlada panika, tjeskoba i "paranoje" gledam kao na niži intelektualni proces kojeg tek trenutak prisebnosti gotovo trenutno ostavlja bez temelja i argumenta i odbacuje kao ono što je, glupost i besmislicu. Svojim umom i, ne zaboravimo, intuicijom možete činiti čuda kako bi si pomogli nositi se emocionalno i psihički sa onime što nam se događa. Ne dopuštajte da vas se oglupi, razmišljajte, polemizirajte, čitajte, preispitujte, diskutirajte, pišite, ne samo da skrenete misli od problema nego baš da ih usmjerite u svoju korist i protiv problema.

Nisi, vjerovatno, čitala moje krahotine misli i vapaje u nedalekoj prošlosti oveog topica....

U ovom tekstu sam pročitao sebe... Ali zbilja sve.

Unutarnji glas koji donosi stabilnost i nekakvu aritmetičku sredinu ličnosti, naspram kojeg odmjeravate i kreirate misli - NESTALO....
Taj mi unutarnji glas najviše fali... Kad sjediš sam negdje, dovoljan sam sebi. Najčešće bi to bila neka kava između obaveza kad bi uzeo, recimo, novine i uživao...

Sad, kao što si ti isto navela u tekstu, izgubljen u svom poslu i životu, na kojem najedanput ne uživam, zabrinut konstantno sumnjajući u svoje kvalitete i sposobnosti.... Vjeru u sebe sam izgubio, nesiguran kuda i kako...

Nastavljam dalje po tvom tekstu. Sklapljanje misli i govora na njih.... Prije sam se zaista osjećao ugodno u svome tjelu i govoru. Anksioznost mi je donjela totalan kaos u glavi... Kao i ti 2 sekunde misao i rokaj dalje. Još uz to imam zamišljen pogled, koji mi ne dopušta dugotrajnu koncentraciju... Kako ne mogu sklopiti misao, a još imam i u malom mozgu konstantnu misao da sam oglupio i poludio, ne mogu ni govoriti. Mislim onako verbalno obogaćeno. Čak i kad pričam priču teško je oplemenim humorom ili ljepim rečenicama jer teško se prisjećam stvari i bojim se da ne ispadam čudan i još uz to sam napet kao puška... Kako ne mogu normalno komunicirati povukao sam se od prijatelja i čopila me neka depra...

Inače sam jako kreativan i inteligentan. Sad....

Također, kad negdje sjedim sa ljudima odlutam... Onda skužim pa se želim uključiti, a onda ne mogu spojiti misli u misao ili uopće prizvati i jednu misao i uhvati me nelagoda i tjeskoba....

Neznam da li se tebi to dogodi, nadovezano na ovo što si pisala sa kratkoročnim pamćenjem, ja se sa nekim nađem na kavi (ali ne onakvvoj staroj kad sam bio svoj) i odem doma i tek se onda sjetim još stvari što poželjoh podjeliti sa tom osobom.... A dok sam sjedio sa njim u glavi đumbus...

Imam osjećaj da mi je glava kao ringešpil i hvatam poneku misao koja mi proleti, a kad će proletiti i u kojoj situaciji, to ne mogu znati...

Ukratko, inspirirao me tvoj članak jer nitko do sad na ovom topicu nije bliže prikazao stanje u kojem se nalazim... NEDOSTAJEM SI... Gubim se... Fale mi ljudi i odnosi mene starog... Guštevi mene starog... Mirnoća mene starog... unutarnje ja mene starog... Sanjarenje mene starog.....

Neke stvari pišeš u prošlom vremenu, ako mogu primjetiti...
Što se tiče kratkoročnog pamćenja, jesi gledala film Memento?


Što se tiče Hooka... Film mi je super i jako je poučan. Što za odrasle, što za djecu. Ja sam ga gledao kao djete, odrastao i kao odrastao bolestan(sad).

Svaki put nudi odgovor na pitanja koja tražiš... Normalno duhovna, ne materijalna...
__________________
Tamo gdje prestaje usporedba, počinje osobnost.
niknejm13 is offline  
Old 21.02.2008., 02:19   #7518
Quote:
arsenikum kaže: Pogledaj post
Ja nisam mogla u dućan,a sad mi je to normalno,u ulici je ali ipak mi znači.Valjda ću i ja pomalo napredovat.Kad sam bila mlađa tila sam svigdi putovat,ali otac mi je bija strog,pa me nije nigdi pušta.E,sad kad bih mogla nemogu zbog paničnih.
Slicno je bilo i kod mene ali vremenom se sve popravilo,sada imam rijetko napade i osjeceam se sasvim drugacije.

Imamo sam sve moguce simptome organske bolesti,bukvalno sam poludio od stalnog prreispitivanja sebe i svojih bolesti pa sam nekoliko puta isao na cjelokupne preglede i svaki put je sve bilo Ok ali ja sam ipak imao potrebu da izmisljam da me nesto boli ali i boljelo me je ali sve na psihickoj bazi!!!!

Ljudi,mozemo se izboriti samo upornost i vjera u sebe i bice sve Ok!!!!Nema predaje,nikada
sasast is offline  
Old 21.02.2008., 13:51   #7519
Quote:
nina1610 kaže: Pogledaj post
evo i meni je jako drago sto sam vas pronasla,mislila sam da samo ja imam taj problem.vise se ni ne sjecam kad je pocelo i kako ali znam da si moram pomoci al neznam kako.za taj moj problem nitko ne zna vjerojatno ga dobro skrivam i neugodno mi je priznati i roditeljima i prijateljima pa cak i mom decku.zato i je problem pocet sa lijecenjem jer sam sama u tome.imam panicne strahove od nepoznatog mjesta od nepoznatih ljudi od situacija kad sam u centru paznje ili tamo gdje ima puno ljudi,pa cak i odlazak u banku ili lijecniku,i da ne nabrajam vise jer stvarno ima puno.pocmem se nekontrolirano tresti,usta su mi suha i strah me i pricati jer nekad pocmem zamuckivati onda je panika jos veca,isto tako osjetim pritisak u grudima,zujanje u glavi,gusenje,cak sam jednom i pomislila da imam srcani udar jer je osjecaj bio nepodnosljiv.htjela bi zivjeti normalno bez tih silnih strahova samo trebam napravit prvi korak a i toga me strah.
Traži od liječnika opče prakse uputnicu za psihijatra. Tebi trebaju antidepresivi da te iščupaju iz ovih stanja. Ja sam isto to prolazila i danas sam dobro zahvaljujući lijekovima.
Dvojba is online now  
Old 21.02.2008., 15:42   #7520
Quote:
Tina83 kaže: Pogledaj post
..Ja kad u novinama pročitam da je netko umro od srca,odmah me napadnu crne misli,uvijek mislim da sam ja sljedeća,pogotovo kad se radi o nekome mladome,kao npr.što danas piše u 24 sata...da je mladić od 20 god. umro od srca! To je za poludit! Evo već mi je dan upropašten,a dobro je počeo!
Što ti kažeš..samo pozitivne misli!!! To bi nas spasilo!
kako sam se nasmijala....i ja sam to isto pročitala i mislila isto što i ti.....jer sam još i bolesna pa me žiga po plućima....stalno mislim sad ću umrijeti..
MATEA is offline  
 


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 22:37.