Kako steći radne navike i odgovornost ?

[Alienica]

Slažem se s F.A.Q.
Ja isto već godinama imam problema s time, iako sam dosta toga i postigla unatoč toj lijenosti i nemanju radnih navika i odgovornosti. Ali sam još 10 puta više propustila. Imam takav posao da mogu dva tjedna ništa ne raditi i onda zapet i tri dana ne spavati pa ipak nekako napraviti što sam trebala. Ali puno puta sam jednostavno odustala, probila rokove ili ne napravila posao uopće. Sve zbog lijenosti i nemogućnosti prisiljavanja na rad. Sad kad razmislim, uopće ne znam kako mi je to prolazilo i još uvijek prolazi. Pritom nevažno radim li posao koji volim ili koji ne volim, to ne radi nikakvu razliku. Htjela sam reći ne znam dal mi takav fleksibilan posao pomaže ili još više odmaže u tom problemu.

Ja mislim da nema smisla prisiljavat se jer se kad tad vratiš na staro. A i iziskuje puno energije koje ja nisam nikad uspjela skupiti. Meni čak nisu pomogle ni šok terapije poput prihvaćanja rada u drugoj državi "zato da se malo trgnem", što znači preseljenje i promjena ljudi i svih svih okolnosti oko mene. Opet sam bila ista. Čak su me tamo (vani) poslali kod psihologa zbog toga, ali nije pomoglo, mislim da zato jer ja nisam bila svjesna o čemu se radi pa joj nisam mogla ni opisati u čemu je stvarni problem.

U zadnje vrijeme počela sam više obraćati pažnju na sebe i zašto reagiram na određeni način i sl. pa vidim da tu ima dosta problema. Da navedem samo neke: strah, perfekcionizam, nedostatak samopouzdanja, strah da neću nešto napraviti dovoljno dobro i da će me svi zapravo provaliti da sam ja zapravo nesposobna itd. Tako da mislim da prvo treba sebe skužiti i na tome treba poraditi pa će se onda riješiti i ta "lijenost".

Jer ako je uzrok problema neki nesvjesni strah, onda ako se prisiljavaš na rad, samo ćeš još više taj strah povećati i sve će biti veći otpor u tebi i sve veća želja da odložiš posao i priključiš mozak na internet. I na kraju teško da ćeš odoljeti napasti. Ali ako sebe nekako ohrabriš, vidiš da se nemaš čega bojati i šta ja znam, radiš sa tim strahom već što se obično s time radi, onda ćeš ukinuti razlog zbog kojeg uopće dolazi do potrebe za odugovlačenjem.

[Lorse]

Alienica kaže:

U zadnje vrijeme počela sam više obraćati pažnju na sebe i zašto reagiram na određeni način i sl. pa vidim da tu ima dosta problema. Da navedem samo neke: strah, perfekcionizam, nedostatak samopouzdanja, strah da neću nešto napraviti dovoljno dobro i da će me svi zapravo provaliti da sam ja zapravo nesposobna itd. Tako da mislim da prvo treba sebe skužiti i na tome treba poraditi pa će se onda riješiti i ta "lijenost".

Jer ako je uzrok problema neki nesvjesni strah, onda ako se prisiljavaš na rad, samo ćeš još više taj strah povećati i sve će biti veći otpor u tebi i sve veća želja da odložiš posao i priključiš mozak na internet. I na kraju teško da ćeš odoljeti napasti. Ali ako sebe nekako ohrabriš, vidiš da se nemaš čega bojati i šta ja znam, radiš sa tim strahom već što se obično s time radi, onda ćeš ukinuti razlog zbog kojeg uopće dolazi do potrebe za odugovlačenjem.

Vidiš,ovo nisam nikada povezivao,ali i sam imam problema s time.Iako mislim da je ovo ipak neki "globalni" problem.

[Alienica]

Ma trebaš se jako dobro udubiti u sebe i promatrati se kao iz vana zašto sad ne radim nego odugovlačim. Pa s vremenom uhvatiš neke dijeliće, iako je to sve vrlo nesvjesno i skriveno. Ko zna što ja još tu imam, ali nisam uspjela skužit.
Ali ne mora bit za svakoga to, može bit nešto sasvim drugo.
Isto tako, ne mora svatko ko je perfekcionist i sve što sam nabrojala odugovlačiti i biti lijen.
Ali važno se zapitati - zašto. Zašto ja odugovlačim, što me tjera na to, što me sprečava da se ufuram u posao i radim bez opterećenja. Pa možda nešto nadođe.

[Diego Rivera]

Slučajno naiđoh na ovu temu staru oko godinu dana. Čak vidim da sam i ja nešto pisao na njoj.
Uglavnom, meni su radne navike...ajmo reći bolna točka.

Ovo je moja priča...
Kad sam bio u nižim razredima osnovne, tjerali su me na učenje šamarima i kuhačom.
Kad sam bio 5.-8. razreda nisam više fasovao zbog učenja, sam sam se tjerao na učenje ali nekako pod dojmom onog što sam prošao proteklih godina. Tad sam zapravo bio i najuspješniji učenik u svom životu, ali i jedan od najuspješnijih u svom razredu (ako ne i najuspješniji).
Nakon toga sam upisao gimnaziju, i nastavio biti odličan učenik do kraja, ali su mi s počele javljati psihičke poteškoće zbog traumtaičnog djetinjstva i genetski sam podložan psihičkim bolestima (majka boluje od sch.)
Zbog toga što sam bio odličan učenik sam mogao upisati fakultet koji sam htio, što je ujedno i moje prokletstvo kako se ispostavilo.
Prvo sam upisao FSB, a nakon njega FER, gdje sam proveo 5 godina.
Kad sam upisao FER, te akad. godine pretkraj sam obolio od shizofrenije.
Zapravo, iako nisam gotovo nikakav uspjeh postigao na FER-u, recimo da je pozitivno to što sam stekao neko iskustvo, te imao studenstka prava i zdravstveno a nisam ništa plaćao. Na FER-u su maksimalno tolerantni kad je bolest u pitanju.
Nakon FER-a sam imao godinu dana frei, i upisao sam višu tehničku, kao i kolega koji je otvorio temu.

Sad sam dosta u nezgodnoj situaciji a to je da više nemam pravo na pogrešku. Naime, prije 2 mjeseca sam digao studentski kredit, i slijedeće 2 godine dobivam određeni iznos svaki mjesec. Kao stipendiju. Ali, u te 2 godine moram završiti fax do kraja. Jer, ako odustanem moram vraćati to bez počeka. Inače imam pravo na poček od godinu dana, ali samo ako završim fax u 2 godine. Sad sam uglavnom 2. godina, tako da je to još uvijek ostvarivo.
Inače sam svoje psihičko stanje dotjerao dosta u red, jedino što imam dosta problema s raspoloženjem (depresija) i posljedično s motivacijom.
Ono što bih htio reći da me ta 'nezgodna situacija' ujedno i opterećuje, ali i motivira da se trudim i da stvarno dotjeram taj studij za 2 godine do kraja.

Ispričavam se na malo dužem postu, i molim za koju riječ podrške u mom podhvatu, dobro će mi doći.

[Ivchy26]

Diego Rivera kaže:

Slučajno naiđoh na ovu temu staru oko godinu dana. Čak vidim da sam i ja nešto pisao na njoj.
Uglavnom, meni su radne navike...ajmo reći bolna točka.

Ovo je moja priča...
Kad sam bio u nižim razredima osnovne, tjerali su me na učenje šamarima i kuhačom.
Kad sam bio 5.-8. razreda nisam više fasovao zbog učenja, sam sam se tjerao na učenje ali nekako pod dojmom onog što sam prošao proteklih godina. Tad sam zapravo bio i najuspješniji učenik u svom životu, ali i jedan od najuspješnijih u svom razredu (ako ne i najuspješniji).
Nakon toga sam upisao gimnaziju, i nastavio biti odličan učenik do kraja, ali su mi s počele javljati psihičke poteškoće zbog traumtaičnog djetinjstva i genetski sam podložan psihičkim bolestima (majka boluje od sch.)
Zbog toga što sam bio odličan učenik sam mogao upisati fakultet koji sam htio, što je ujedno i moje prokletstvo kako se ispostavilo.
Prvo sam upisao FSB, a nakon njega FER, gdje sam proveo 5 godina.
Kad sam upisao FER, te akad. godine pretkraj sam obolio od shizofrenije.
Zapravo, iako nisam gotovo nikakav uspjeh postigao na FER-u, recimo da je pozitivno to što sam stekao neko iskustvo, te imao studenstka prava i zdravstveno a nisam ništa plaćao. Na FER-u su maksimalno tolerantni kad je bolest u pitanju.
Nakon FER-a sam imao godinu dana frei, i upisao sam višu tehničku, kao i kolega koji je otvorio temu.

Sad sam dosta u nezgodnoj situaciji a to je da više nemam pravo na pogrešku. Naime, prije 2 mjeseca sam digao studentski kredit, i slijedeće 2 godine dobivam određeni iznos svaki mjesec. Kao stipendiju. Ali, u te 2 godine moram završiti fax do kraja. Jer, ako odustanem moram vraćati to bez počeka. Inače imam pravo na poček od godinu dana, ali samo ako završim fax u 2 godine. Sad sam uglavnom 2. godina, tako da je to još uvijek ostvarivo.
Inače sam svoje psihičko stanje dotjerao dosta u red, jedino što imam dosta problema s raspoloženjem (depresija) i posljedično s motivacijom.
Ono što bih htio reći da me ta 'nezgodna situacija' ujedno i opterećuje, ali i motivira da se trudim i da stvarno dotjeram taj studij za 2 godine do kraja.

Ispričavam se na malo dužem postu, i molim za koju riječ podrške u mom podhvatu, dobro će mi doći.

Preporučila bih ti knjigu Pojedi tu žabu (autor Brian Tracy)
Meni je ta knjiga totalno promijenila pogled na radne obaveze/navike.
Pročitaj i probaj. Sretno!

[Yuna]

I sama sam užasno lijena i nemam radne navike, jedino se bojim rokova. Upravo sam na poslu i umjesto da radim nešto pametno ja tu pišem na forumu

Moj "talent" je to što sam kad se skoncentriram i radim jako brza i točna pa mogu po par sati dnevno zabušavati i onda u sat-dva obaviti cijeli 8-satni posao.
Uz to se nikad nisam navikla na buđenje ujutro. Svako jutro kad mi zazvoni alarm osjećam bol u prsima kao da me netko kolje nožem.

Tješim se da sam ja jedna od onih koje Bill Gates voli jer je rekao da najkompliciranije zadatke uvijek daje najljenijima jer će ih obaviti u najkraćem roku i naći najjednostavniji način

Mislim da je jako teško steći radne navike na silu ako si prirodno lijen i nemotiviran, možda i nemoguće.

[Earth Bender]

Yuna kaže:

I sama sam užasno lijena i nemam radne navike, jedino se bojim rokova. Upravo sam na poslu i umjesto da radim nešto pametno ja tu pišem na forumu

Moj "talent" je to što sam kad se skoncentriram i radim jako brza i točna pa mogu po par sati dnevno zabušavati i onda u sat-dva obaviti cijeli 8-satni posao.
Uz to se nikad nisam navikla na buđenje ujutro. Svako jutro kad mi zazvoni alarm osjećam bol u prsima kao da me netko kolje nožem.

Tješim se da sam ja jedna od onih koje Bill Gates voli jer je rekao da najkompliciranije zadatke uvijek daje najljenijima jer će ih obaviti u najkraćem roku i naći najjednostavniji način

Mislim da je jako teško steći radne navike na silu ako si prirodno lijen i nemotiviran, možda i nemoguće.

Ako si tako sposobna da za dva, tri sata možes obaviti ono za sto većini treba 8 sati, zar ne bi bilo bolje to obaviti na početku dana, radnog vremena pa onda lijepo bez brige ostatak dana uživati, gledati neke gluposti, vec sto te veseli

A ovo za budjenje, totalno te razumijem, nema gore stvari nego kada alarm zazvoni, ajde jos po ljeti nekako, ali kada je vani hladno,. Ja radim u smjenama, i dobar dio ljudi nikako ne možes shvatiti kako radije volim raditi nocnu nego prvu

[Yuna]

Earth Bender kaže:

Ako si tako sposobna da za dva, tri sata možes obaviti ono za sto većini treba 8 sati, zar ne bi bilo bolje to obaviti na početku dana, radnog vremena pa onda lijepo bez brige ostatak dana uživati, gledati neke gluposti, vec sto te veseli

A ovo za budjenje, totalno te razumijem, nema gore stvari nego kada alarm zazvoni, ajde jos po ljeti nekako, ali kada je vani hladno,. Ja radim u smjenama, i dobar dio ljudi nikako ne možes shvatiti kako radije volim raditi nocnu nego prvu

Nisu svi poslovi takvi da se mogu obaviti odjednom. Tijekom dana tu i tamo stigne neki mail pa moram i to rješavati itd. Ujutro kad dođem napravim većinu posla do 9, a tijekom dana kako što dođe. Užasno dosadne zadatke razvlačim i po par dana, svaki dan 1-2 h ako nije hitno iako bi se realno mogli obaviti u jednom danu. Također nemam iste zadatke početkom, sredinom i krajem mjeseca pa i to igra veliku ulogu. Sad je recimo full mirno i ima malo posla, dok početkom mjeseca nemam baš toliko vremena za ljenčarenje jer imam rokove.

[Ivchy26]

Yuna kaže:

Nisu svi poslovi takvi da se mogu obaviti odjednom. Tijekom dana tu i tamo stigne neki mail pa moram i to rješavati itd. Ujutro kad dođem napravim većinu posla do 9, a tijekom dana kako što dođe. Užasno dosadne zadatke razvlačim i po par dana, svaki dan 1-2 h ako nije hitno iako bi se realno mogli obaviti u jednom danu. Također nemam iste zadatke početkom, sredinom i krajem mjeseca pa i to igra veliku ulogu. Sad je recimo full mirno i ima malo posla, dok početkom mjeseca nemam baš toliko vremena za ljenčarenje jer imam rokove.

Pročitala sam dosta štiva na temu prokrastinacije (odlaganja obveza).
Poanta je da svaki čovjek ima drugačiji ritam, tj svaki čovjek ima svoje doba dana kada je najproduktivniji (netko rano ujutro, netko kasno navečer, netko poslijepodne) Treba prepoznati svoj ritam i onda rješavanje obaveza prilagoditi tome.

U gornjoj knjizi koju sam spomenula, autor napominje da uvijek moramo prvo raditi najteže i najkompliciranije stvari, a da najlakše ostavimo za kasnije.
Kada prvo riješiš ono što ti se čini najteže (pritom autor naglašava da se taj najteži zadatak uvijek mora dovršiti do kraja), onda je sve ostalo lako.

Ja sam probala i zaista djeluje. Samo što se gotovo uvijek jako teško natjerati da nešto tako veliko započneš.
E sad tu dolazi onaj drugi dio...a to je da moramo stvoriti oko sebe dobre uvjete rada (mir, čisti prostor, dovoljno spavati, pravilno se hraniti) kako bi imali dovoljno energije za rad.

[komna]

Eto, želim malo dignuti temu da vidim je li se autor teme i ostali koji su ovdje pisali malo popravili. Ja sam se uvalio u sličan problem kakav ima autor, mada je mene taj lijen udario više zbog korone. Jeste li se i kako ste se izvukli iz toga?

[selope]

Danas sam saznao da za jedan ispit u slučaju ne prolaska, velike su šanse da ne diplomiram. Kao da je kroz mene metak prošao, kako prestati sve obveze primati na takav jedan loš način i postići unutarnji mir, ne razumijem, od odličnog početka dana do velikog nezadovoljstva i panike.

[bistabil]

komna kaže:

Eto, želim malo dignuti temu da vidim je li se autor teme i ostali koji su ovdje pisali malo popravili. Ja sam se uvalio u sličan problem kakav ima autor, mada je mene taj lijen udario više zbog korone. Jeste li se i kako ste se izvukli iz toga?

U takvim situacijama je najbolje samog sebe udarit u dupe.
Odnosno ako ti se nesto ne da, a zelis to i znas da bi ti bilo korisno, napravis si to obavezom.
Npr. uplatis tecaj, dogovoris se sa nekime da idete/radite/ucite zajedno i sl.

Kada nas drugi gledaju i kada imamo odgovornost prema drugim ljudima onda se i taj zeljni momenat poveca.

[Akvamarin]

Mnogi ljudi ponekad se u većoj ili manjoj mjeri bore s vlastitom neodgovornošću, neizvršavanjem obveza... Nije to ništa neobično i nitko nije sam u tom problemu.

Prije svega, mislim da je dobro uvesti neki red u život općenito i napraviti plan rada. Nacrtati ili u wordu napraviti mjesečni kalendar i lijepo si popikati datume ispita i ostalih većih obveza. Može se napraviti i tjedni plan u koji se okvirno zapiše sve što treba napraviti. Naravno da se plan ponekad može promijeniti (loš dan, nešto bitnije je uletilo...), ali to nebi trebalo biti često. Poanta je da ciljevi budu održivi i ne previše izazovni inače ništa od svega.

Prostor u kojem se radi bi trebalo održavati čistim, a još je bitnije da sve bude koliko toliko posloženo, posebice radni stol. Mislim da nered u našoj okolini odražava nered u glavi. Naravno, ne treba otići ni u drugu krajnost.

Bilo bi dobro podijeliti planove s roditeljima, prijateljima ili nekim drugim, tako im se daje na važnosti (planovima za učenje, jel).

Maknuti mobitel, laptop ukoliko je moguće i uči se iz knjige jer naprosto previše odvraćaju pažnju. Jednom kada se uroni u gradivo i kad čovjek shvati da je počeo shvaćati/pamtiti gradivo, postane poprilično zanimljivo i spontano se javi onaj osjećaj zadovoljstva.

Ovo pričam iz vlastitog iskustva, uvijek mi nekako bolje ide na faksu kada se pridržavam tih stvari. Inače mogu biti poprilično lijena i u nekom svom svijetu, onda mi se sve nagomila.

Naravno da napisano ne mora pomoći svakome, bitno je napraviti neki svoj plan.

[Res non verba]

undecided kaže:

Neznam koliko se to može...očito neka želja koju imam nije dovoljna da se pokrenem.

Iako sam mlad, tek sam nedavno navršio 25,opet sam sav neodgovoran,nemam navike za radom/učenjem...neku "političku " volju,ali ništa više.

Mnogi su rekli da nisam baš glup,završio sam i neku višu tehničku (3 godine) i to sam odugovlačio ponajviše tome što sam lijen krenut s nekim banalnim programskim zadatkom...izrada završnog mi je trajala cijelu vječnost dok sam ga predao i obranio....

Da sam barem to slobodno vrijeme potrošio na nešto ludo tipa partijanje,žene,spavanje...nisam...nisam spavao duže od 8 sati,neznam kad sam zadnji put prošao van....

provodim vrijeme u tišini..u svojih 14 kvadrata sobe....pred jbn ekranom...i ništa pametno ne radim nego listam portale,forume,glupe članke.

Neću reći da su roditelji potpuno krivi,ali jesu dossta-danas kad to malo promatram,oni misle da čovjek kad navrši određeni broj godina treba nešto znati napraviti,kao,sam od sebe.

Krenuo sam na tržište rada....nekako odradim smjenu...ali ima za učit doma,došao je na naplatu neznanje stranog jezika,tu je učenje nekoh stvari iz struke.

Jednostavno pitanje,jel moguće sad s tek navršenih 25 napraviti od sebe čovjeka koji će svaki dan odvojit 2-3 sata da nešto odradi kako se spada.

Da ne poklekne pred jbn kompom...

Pomoć ljudi

Za nista nije kasno. Ja sam tvoja generacija i nekih godinu i pol me držao taj neki loš mod pasivnisti.

Evo vidim da te muči strani jezik, kreni si tu zacrtati cilj-ja sam ga počela učit tako da sam si sve serije i filmove počela gledat bez titlova, pa sam si na mrežama ostavila samo strane izvore informacija, bas kako bi se prisilila čitati to, pa sam počela čitati knjige na stranom jeziku. Jest da je sad s 25 puno teže nego da sam krenula tako s npr 16,al uz trud napredak neminovan.

Živiš li s roditeljima? To nije skroz bad stvar koja ima svojih prednosti, samo ih treba znat vidjeti i iskoristiti. Meni je super stvar što recimo mnogo u štedim živeći s njima, ovako bi bilo financijski rasulo

Radis nešto vidim, ali nemaš onaj neki trenutak volje ni za čim, fali ti neki veći cilj kojemu ćeš težiti i ta će ti težnja pričinjati zadovoljstvo. Malim se koracima kreće s, organiziraj si dan tako da možeš nakon prošlog dana reci da si napravio barem 3 aktivnosti koje nisu lezanje, žaljenje, depresivni mod.
Koliko si društven, imaš li prijatelja? Prijatelji ili bilo kakvo društvo tvojih godina koje razumije na nekom nivou ključni su da te motiviraju na neko pokretanje.

Evo ti predlažem za početak puno fizičkih aktivnosti, npr odi planinarit, odi u teretanu ili trčati, navij slušalice u uši i probaj se max ispuhat. Nakon intenzivnog treninga osjećaj je fantastičan. Odmah ti se i duh osjeća bolje.

Vozis li? To ti je bitna stavka ako si negdje gdje je možeš mrdnutt bez auta, tako da se tu pokreni ako još nisi.

Probaj izraditi nešto vlastitim rukama, ili ruke upotrijebiti npr za sviranje nekog instrumenta.
Mnogo je načina, pukni u 2-3 i kreni

[Sedma od Tri]

Takva sam i pronalazim se.

Naime, iako si sve zapišem i ostvarim gotovo 3/4 zadataka, i dalje me satire dobra stara lijenost s jedne strane, te apatija s druge. Nemam motivaciju, odbijam ju u cijelosti, a zapravo je sve to obrambeni mehanizam s kojim savladavam, odnosno potiskujem strahove. A imam ih. Pa je tako bolje da se manifestiraju kao indiferentnost prema životu, nego da proživim emocije, onako kako "nepregledani" proživljavaju s lakoćom.

[zlica od opanka]

Užasno sam lijena i nestrpljiva pa moram za sebe imati puno strpljenja.

Ako mi predstoji težak zadatak, koji treba duže vrijeme za usvajanje, nastojim ga rastaviti na manje dijelove, s tim da počinjem s najtežim dijelovima.
Kada sam u gužvi, učim navečer (prije spavanja) i ujutro, odmah nakon spavanja.
Ponavljam dok god ne usvojim u podsvijest. Otprilike kao učenje vožnje auta.

Nagovaram se: “Samo ću danas raditi, sutra neću! Idem samo 15-tak minuta.”
Sljedeći dan si kažem: “Jučer si to napravila, baš si se dobro osjećala, mogla bi i danas. Hajd, samo danas još napravi, sutra neću. Evo samo 15 min.” Itd.
Kada svakodnevno ponavljamo određeno ponašanje (mislim da je nekakva 3 mjeseca u pitanju), stvorimo novu naviku.

Nagovorim se na 15-tak minuta rada zato da počnem.
S obzirom da volim što radim, spontano produžim i izgubim osjećaj za vrijeme.

Inače, ako vas zanima, proguglajte si Barbaru Oakley. Napisala je nekoliko vrlo zanimljivih knjižica o učenju.

[QuercusRobur]

zlica od opanka kaže:

Užasno sam lijena i nestrpljiva pa moram za sebe imati puno strpljenja.

Ako mi predstoji težak zadatak, koji treba duže vrijeme za usvajanje, nastojim ga rastaviti na manje dijelove, s tim da počinjem s najtežim dijelovima.
Kada sam u gužvi, učim navečer (prije spavanja) i ujutro, odmah nakon spavanja.
Ponavljam dok god ne usvojim u podsvijest. Otprilike kao učenje vožnje auta.

Nagovaram se: “Samo ću danas raditi, sutra neću! Idem samo 15-tak minuta.”
Sljedeći dan si kažem: “Jučer si to napravila, baš si se dobro osjećala, mogla bi i danas. Hajd, samo danas još napravi, sutra neću. Evo samo 15 min.” Itd.
Kada svakodnevno ponavljamo određeno ponašanje (mislim da je nekakva 3 mjeseca u pitanju), stvorimo novu naviku.

Nagovorim se na 15-tak minuta rada zato da počnem.
S obzirom da volim što radim, spontano produžim i izgubim osjećaj za vrijeme.

Inače, ako vas zanima, proguglajte si Barbaru Oakley. Napisala je nekoliko vrlo zanimljivih knjižica o učenju.

Ovo mi se sviđa, primjenit ću također .

Barbara Oakley je imala i super tečaj na Courseri, Learning how to learn. Zanimljiv s teorijske i praktične strane.