Pomoć obiteljima oboljelih od zloćudnih i drugih teških bolesti

[Ved]

Lecka kaže:

...
A mama mi je briga na kvadrat. Sad radi hormonalne testove, ima hipotireozu, pa joj je najvjerovatnije zbog toga cjelokupan organizam oslabio i strašno je umorna i pod stresom i emocionalno netolerantna. Sve joj je usporilo, i srce i pluća i probava.. A ne prestaje odlaziti na posao, trenutno imaju nekakvu reviziju u firmi, a puno odgovornost je na njoj. Zaboravila je šta znači odmor, opuštanje. Slobodno vrijeme provodi tražeći sebi posla po kući. Uopšte više ne razmišlja o stvarima koje voli, sasvim je zaboravila koja joj je omiljena hrana, piće, ni u čemu ne uživa, sve radi rutinski. Nema šanse da joj nečim udovoljim, jer kad je pitam šta bi posebno voljela da joj skuham, ona se fino zbuni, jer ništa joj ne pada na pamet, ješće bilo šta, piće šta i ostali...

Probaj utjecati na mamu da se trgne prije nego bude kasno... Ako ne čini ništa za sebe i zanemaruje svoje potrebe,svašta bi se moglo dogoditi. Ja se često pitam bi li mama sad bila zdrava da smo joj više ukazivali na neke stvari kad već ona sama to nije vidjela. Ona je sama sebi uvijek bila na zadnjem mjestu. To tako ne smije biti!
A deda,kad je čuo da je mama bolesna,kakav je već bio u to vrijeme-pomalo izgubljen u vremenu i prostoru,rekao je da se dobrovoljno prijavljuje da preuzme sve bolesti na sebe. Ja sam se smrzla.

[Ivanicapeca]

Ved kaže:

Ivanicapeca,jesi se odmorila? Kako se tata snalazi bez tebe?

Evo me, vratila sam se sinoć. Bilo je lijepo i toplo vrijeme toliko da nismo uopće furali jakne, a po suncu smo hodali u kratkim rukavima. Jednino smo se prvi dan nasmrzavali.
Tata se dobro snašao. Bivša patronažna u fušu (40 kn sat) tak pomaže ljudima kojima povremeno treba uletjeti, a gospođa je jako zlatna i sprijateljili smo se s njom još prije nego se mama razboljela, jer je dolazila tatinom pokojnom tetku, a sad ide teti u dom, pa joj je usput bilo navratiti se i do nas i pomoći mamu okupati, presvući, staviti na princezu...
Uglavnom, uspio je čak i pospremiti ormare od krame i stare odjeće. Mama bi ga vjerojatno nahvalila da može, jer rijetki su petci da mu se takvo što da
Uglavnom, visoka prolazna ocjena sve u svemu.

[phyto]

Pokušavam ti poslati privatnu poruku,ali ti je pun sandučić.

[ko_ka]

Ivanicapeca kaže:

Evo me, vratila sam se sinoć. Bilo je lijepo i toplo vrijeme toliko da nismo uopće furali jakne, a po suncu smo hodali u kratkim rukavima. Jednino smo se prvi dan nasmrzavali.
Tata se dobro snašao. Bivša patronažna u fušu (40 kn sat) tak pomaže ljudima kojima povremeno treba uletjeti, a gospođa je jako zlatna i sprijateljili smo se s njom još prije nego se mama razboljela, jer je dolazila tatinom pokojnom tetku, a sad ide teti u dom, pa joj je usput bilo navratiti se i do nas i pomoći mamu okupati, presvući, staviti na princezu...
Uglavnom, uspio je čak i pospremiti ormare od krame i stare odjeće. Mama bi ga vjerojatno nahvalila da može, jer rijetki su petci da mu se takvo što da
Uglavnom, visoka prolazna ocjena sve u svemu.

Nevjerovatno je kako možemo naći snage i onda kad smo vjerovali da ne možemo. I mene iznenađuje kako se naš tata snalazi sa mamom. Radi sve ono što je prije odbijao raditi i bez da se žali. Bezuvjetna ljubav..drž te se!kiss

[mia]

Pozdrav svim borcima!!!!!!
iskreno Vam hvala na suosjecanju koje ovdje nalazim, povreno Vas citam i u svakom trenutku sam s Vama, ali toliko radim u zadnje vrijeme da...bjezim od tuge i boli koja me hvata i to sto je najgore svakim danom sve vise i vise...onaj prvobitni sok je prosao i nekako smo to izdrzali a sada mi je svakim danom sve teze i teze i ne znam dali je to normalno....kao da tek sada postajem svjesna da ga nema ovdje i .....uhvatim samu sebe u danu da bi tako nazvala da mu nesto kazem a onda.....trenutak spoznaje..nikad vise.....i rijeci nemogu vjerovati da ga nema...i ono glupo pitanje zasto bas on......nikada pa ni u toku bolesti nisam si postavljala to pitanje niti trosila snagu na takve stvari...a sada kao da i osjecam neku ljutnju zasto se morao razboliti i zasto nas je ostavio......ne postoje rijeci kojima bi vam opisala kako se osjecam.....imam osjecaj kao da nikada necu prihvatiti cinjenicu da je otisao, kao sto vidite izbjegavam i rijec umro....
Hvala Vam svima sto postojite i onima koji su pokrenuli sve ovo.....s vama dijelim neke najintimnije misli....i kao da me samo vi poznajete....za okolinu sam jaka...svi pricaju kako sam super ...kako se super nosim sa svime....a zapravo sa suzama lijezem sa suzama se budim.....

[ko_ka]

mia kaže:

Pozdrav svim borcima!!!!!!
iskreno Vam hvala na suosjecanju koje ovdje nalazim, povreno Vas citam i u svakom trenutku sam s Vama, ali toliko radim u zadnje vrijeme da...bjezim od tuge i boli koja me hvata i to sto je najgore svakim danom sve vise i vise...onaj prvobitni sok je prosao i nekako smo to izdrzali a sada mi je svakim danom sve teze i teze i ne znam dali je to normalno....kao da tek sada postajem svjesna da ga nema ovdje i .....uhvatim samu sebe u danu da bi tako nazvala da mu nesto kazem a onda.....trenutak spoznaje..nikad vise.....i rijeci nemogu vjerovati da ga nema...i ono glupo pitanje zasto bas on......nikada pa ni u toku bolesti nisam si postavljala to pitanje niti trosila snagu na takve stvari...a sada kao da i osjecam neku ljutnju zasto se morao razboliti i zasto nas je ostavio......ne postoje rijeci kojima bi vam opisala kako se osjecam.....imam osjecaj kao da nikada necu prihvatiti cinjenicu da je otisao, kao sto vidite izbjegavam i rijec umro....
Hvala Vam svima sto postojite i onima koji su pokrenuli sve ovo.....s vama dijelim neke najintimnije misli....i kao da me samo vi poznajete....za okolinu sam jaka...svi pricaju kako sam super ...kako se super nosim sa svime....a zapravo sa suzama lijezem sa suzama se budim.....

Snažna si osoba ako pred okolinom kriješ suze. Razumijem te koliko se lomiš kad nema drugih i kad te napusti na tren ta ista snaga. Normalna su pitanja.. i činjenica da je nevjerica sve veće. Teško je kad izgubiš nekog tako bliskog, osjećaš prevelik gubitak da bi ikome to mogla opisati. Proći će podosta vremena da se pomiriš sa činjenicom da je tako moralo biti.. jer je netko zapisao to u knjigu sudbina, i da ništa i nitko neće moći zamijeniti njegovo mjesto u tvom srcu i mislima. Znaš da će ti uvijek biti ON u mislima kao vodilja u životu.

Proći će podosta vremena a onda ćeš se jednom probuditi sa smiješkom na licu jer ćeš biti spremna dan početi sa mišlju : imala sam oca koji me volio i kojeg i dalje volim. Drži se i budi snažna osoba prema drugima i prema samoj sebi! kiss

[Sinnke]

Bok svima!
Naletio sam slučajno na ovaj forum i registrirao se da podijelim neka svoja iskustva koja možda nekome pomognu. Naime moj pokojni otac je prebolio dva tipa karcinoma (pretpostavljam da znate da postoje ta nekakva tri tipa) i nažalost je otišao od karcinoma pluća (treci tip koji nije vezan za prva dva)
znači nisu metastaze od prošlih.

Sa prva dva se izborio samo operacijama bez zračenja i kemoterapija (prvi na mjehuru a drugi na debelom crijevu) a za treci mu nisu pomogle ni kemoterapije ni zračenja. Istina je da su bile neke faze kratkotrajnog poboljšanja ali...
Neznam da li je netko cuo za prof. Spartak Hadjieva iz Bugarske i
njegov lijek HD 88. www.spartakhadjiev.com.

Pokušajte, naime nakon operacije na debelom crijevu sam otišao u Bugarsku i kupio taj lijek jer sam i prije imao nekakva saznanja o tome.
Kirurg u novoj bolnici koji je operirao mog oca mi je rekao da nekolicina njegovih pacijenata uzima taj lijek i da se osjecaju dobro te da pozitivno djeluje.

Jedna liječnica sa instituta za tumore u Zagrebu na moj upit da li ima kakva saznanja o tom lijeku mi je rekla da su to gluposti, i da službena medicina nemože reci da je nesto lijek ako su od petnaestak pacijenata izljecena
dva - tri za koje znaju. Zamisli!!!

Moj otac nazalost nije bio u tom postotku izljecenih ali da vam budem iskren nije se ni pridrzavao striktno uputa koje su mu dali (naime pušio je do zadnjeg dana) ali dobro...

Pokušajte još sa travarima jer mi se jedna med. sestra na Jordanovcu klela da je od doktora vec otpisana pacijentica, došla na kontrolu nakon 6 mj. i imala vrlo dobre nalaze a po njima je davno trebala skončati.
Imam broj od tog travara pa tko hoce neka mi se javi.
Pozdrav svima i ostanite jaki!

[ko_ka]

Sinnke kaže:

Bok svima!
Naletio sam slučajno na ovaj forum i registrirao se da podijelim neka svoja iskustva koja možda nekome pomognu. Naime moj pokojni otac je prebolio dva tipa karcinoma (pretpostavljam da znate da postoje ta nekakva tri tipa) i nažalost je otišao od karcinoma pluća (treci tip koji nije vezan za prva dva)
znači nisu metastaze od prošlih.

Sa prva dva se izborio samo operacijama bez zračenja i kemoterapija (prvi na mjehuru a drugi na debelom crijevu) a za treci mu nisu pomogle ni kemoterapije ni zračenja. Istina je da su bile neke faze kratkotrajnog poboljšanja ali...
Neznam da li je netko cuo za prof. Spartak Hadjieva iz Bugarske i
njegov lijek HD 88. www.spartakhadjiev.com.

Pokušajte, naime nakon operacije na debelom crijevu sam otišao u Bugarsku i kupio taj lijek jer sam i prije imao nekakva saznanja o tome.
Kirurg u novoj bolnici koji je operirao mog oca mi je rekao da nekolicina njegovih pacijenata uzima taj lijek i da se osjecaju dobro te da pozitivno djeluje.

Jedna liječnica sa instituta za tumore u Zagrebu na moj upit da li ima kakva saznanja o tom lijeku mi je rekla da su to gluposti, i da službena medicina nemože reci da je nesto lijek ako su od petnaestak pacijenata izljecena
dva - tri za koje znaju. Zamisli!!!

Moj otac nazalost nije bio u tom postotku izljecenih ali da vam budem iskren nije se ni pridrzavao striktno uputa koje su mu dali (naime pušio je do zadnjeg dana) ali dobro...

Pokušajte još sa travarima jer mi se jedna med. sestra na Jordanovcu klela da je od doktora vec otpisana pacijentica, došla na kontrolu nakon 6 mj. i imala vrlo dobre nalaze a po njima je davno trebala skončati.
Imam broj od tog travara pa tko hoce neka mi se javi.
Pozdrav svima i ostanite jaki!

Žao mi je zbog tvog oca, što je izgubio borbu..
Rak je tako varljiva bolest da ne znaš što bi očekivao. Svaki bolesnik je jedinka za sebe i vrijedi se boriti na sve načine.

Moju mamu za sad liječimo suvremenim medicinskim preparatima i dobro napredujemo. Za sada još nemamo potrebu za travare, al ako se javi potreba - javit ćemo ti se.

pozdrav,kiss

[Ivanicapeca]

mia kaže:

Pozdrav svim borcima!!!!!!
iskreno Vam hvala na suosjecanju koje ovdje nalazim, povreno Vas citam i u svakom trenutku sam s Vama, ali toliko radim u zadnje vrijeme da...bjezim od tuge i boli koja me hvata i to sto je najgore svakim danom sve vise i vise...onaj prvobitni sok je prosao i nekako smo to izdrzali a sada mi je svakim danom sve teze i teze i ne znam dali je to normalno....kao da tek sada postajem svjesna da ga nema ovdje i .....uhvatim samu sebe u danu da bi tako nazvala da mu nesto kazem a onda.....trenutak spoznaje..nikad vise.....i rijeci nemogu vjerovati da ga nema...i ono glupo pitanje zasto bas on......nikada pa ni u toku bolesti nisam si postavljala to pitanje niti trosila snagu na takve stvari...a sada kao da i osjecam neku ljutnju zasto se morao razboliti i zasto nas je ostavio......ne postoje rijeci kojima bi vam opisala kako se osjecam.....imam osjecaj kao da nikada necu prihvatiti cinjenicu da je otisao, kao sto vidite izbjegavam i rijec umro....
Hvala Vam svima sto postojite i onima koji su pokrenuli sve ovo.....s vama dijelim neke najintimnije misli....i kao da me samo vi poznajete....za okolinu sam jaka...svi pricaju kako sam super ...kako se super nosim sa svime....a zapravo sa suzama lijezem sa suzama se budim.....

Draga, ti i jesi zaista jaka. Sve to što osjećaš i proživljavaš tako je iskreno zdravo i prirodno. Tuguješ, to je proces i vjerojatno sada ulaziš u njegovu kulminaciju i onda ćeš biti sve bolje i bolje. Život će jednostavno krenuti dalje i ponijeti će te kolotečina, a ti ćeš smoći snage i pustiti svog oca da zaista u tebi u miru ode. Živjet će u tvojim sjećanjima do slijedećeg susreta.
Sada dopusti sebi da se ta tuga iz tebe izlije. Donijet će ti veliki mir i spokoj, a onda ćeš se sa veseljem sjećati svog tate. Probaj promišljati o tome kakav je život imao, a ne koliko je trajao. Meni to donosi veliki mir i lakše prihvaćam maminu bolest. Imala je prekrasan život, ispunjen ljubavlju obitelji i prijatelja, puno veselja, a kroz tugu nikad nije morala ići sama. Počela sam umjesto "zašto baš ona" postavljati pitanje, "a zašto ne baš ona"...žena je ljudskog roda, a ljudima se to jednostavno događa. Da nije njoj, možda bi nekom drugoj ženi sa malim djetetom i bez podrške obitelji i bez ljubavi. Znaš, spoznala sam Božju milost baš kroz takve stvari. Svi na neki način moramo otići s ovoga svijeta.

Moja baka me odgajala do moje 6. godine. Roditelje sam viđala samo svaki drugi vikend, jer su oni bili u ZG a ja sam bila sa bakom i didom u ST. Baka mi je bila druga majka i sve slobodne dane od škole sam putovala k njoj. Umrla mi je praktički na rukama. Teško sam to prihvatila, ali sve je nekako išlo na način na koji sam ti opisala. Često puta mi se zna dogoditi da se sjetim neke anegdote vezane za umrle i počnem se smijati.
Zaista, mogu li te mrtvi ljudi nasmijati?

čuvaj se

[bibobu]

Ivanicapeca kaže:

Draga, ti i jesi zaista jaka. Sve to što osjećaš i proživljavaš tako je iskreno zdravo i prirodno. Tuguješ, to je proces i vjerojatno sada ulaziš u njegovu kulminaciju i onda ćeš biti sve bolje i bolje. Život će jednostavno krenuti dalje i ponijeti će te kolotečina, a ti ćeš smoći snage i pustiti svog oca da zaista u tebi u miru ode. Živjet će u tvojim sjećanjima do slijedećeg susreta.
Sada dopusti sebi da se ta tuga iz tebe izlije. Donijet će ti veliki mir i spokoj, a onda ćeš se sa veseljem sjećati svog tate. Probaj promišljati o tome kakav je život imao, a ne koliko je trajao. Meni to donosi veliki mir i lakše prihvaćam maminu bolest. Imala je prekrasan život, ispunjen ljubavlju obitelji i prijatelja, puno veselja, a kroz tugu nikad nije morala ići sama. Počela sam umjesto "zašto baš ona" postavljati pitanje, "a zašto ne baš ona"...žena je ljudskog roda, a ljudima se to jednostavno događa. Da nije njoj, možda bi nekom drugoj ženi sa malim djetetom i bez podrške obitelji i bez ljubavi. Znaš, spoznala sam Božju milost baš kroz takve stvari. Svi na neki način moramo otići s ovoga svijeta.
Moja baka me odgajala do moje 6. godine. Roditelje sam viđala samo svaki drugi vikend, jer su oni bili u ZG a ja sam bila sa bakom i didom u ST. Baka mi je bila druga majka i sve slobodne dane od škole sam putovala k njoj. Umrla mi je praktički na rukama. Teško sam to prihvatila, ali sve je nekako išlo na način na koji sam ti opisala. Često puta mi se zna dogoditi da se sjetim neke anegdote vezane za umrle i počnem se smijati.
Zaista, mogu li te mrtvi ljudi nasmijati?

čuvaj se

Divno si to napisala, kao i uvijek
Ali ono sto mene grize je patnja, bol...
Zasto na taj nacin?
Smrt je prirodni tijek, smrt nas sve ceka i s tim se nekako mirim, zapravo ne vjerujm da je kraj, vjerujem u nastavak...
Zasto bol, nesvjesnost??
Dode mi da puknem

[Ivanicapeca]

bibobu kaže:

Zasto bol, nesvjesnost??
Dode mi da puknem

Zato što se i život rađa iz patnje. Život sam po sebi jest patnja. Stalno se moramo boriti i patiti kako bi živjeli. Moramo učiti i ići u školu kad nam se ne da, raditi kad smo bolesni...ma počev od tako malih banalnih stvari. Kad se ubodemo-krvarimo. Čovjek je krhko i patno biče kojeg sve boli. Ali dobili smo zato dar da se možemo prilagoditi i izdignuti iznad svega. Patnja nije ustvari negativna, jer kroz nju mi rastemo, um nam se uzdiže na novu razinu, prosvjetljuje nas. Iz patnje se može roditi samo dobro. Majka u porođaju pati, ali kad se dijete rodi, sreća trenutno briše i umanjuje sva sjećanja na bol.
Patnja je neminovna u životu svakog čovjeka i svaki oblik patnje je onome koji pati najgori i najveći, iako nam se ponekad čini da mi patimo više od onog drugog. Besmisleno je postavljati pitanje "čemu patnja" jer ona je dio ljudskog postojanja, na koje isto tako tek moramo dobiti odgovor.

[Hello!55]

Draga Vivia,svaka čast,tako treba.Uglavnom i ja tako razmišljam,ali uvijek se nađu neki trenuci kad poklekneš pod teretom svakodnevnice.Uskoro kad napravim pretrage i pokažu se dobre,a moraju,onda ću sigurno živnit i malo se odmoriti.Hvala ti!

[ko_ka]

Ivanicapeca kaže:

Draga, ti i jesi zaista jaka. Sve to što osjećaš i proživljavaš tako je iskreno zdravo i prirodno. Tuguješ, to je proces i vjerojatno sada ulaziš u njegovu kulminaciju i onda ćeš biti sve bolje i bolje. Život će jednostavno krenuti dalje i ponijeti će te kolotečina, a ti ćeš smoći snage i pustiti svog oca da zaista u tebi u miru ode. Živjet će u tvojim sjećanjima do slijedećeg susreta.
Sada dopusti sebi da se ta tuga iz tebe izlije. Donijet će ti veliki mir i spokoj, a onda ćeš se sa veseljem sjećati svog tate. Probaj promišljati o tome kakav je život imao, a ne koliko je trajao. Meni to donosi veliki mir i lakše prihvaćam maminu bolest. Imala je prekrasan život, ispunjen ljubavlju obitelji i prijatelja, puno veselja, a kroz tugu nikad nije morala ići sama. Počela sam umjesto "zašto baš ona" postavljati pitanje, "a zašto ne baš ona"...žena je ljudskog roda, a ljudima se to jednostavno događa. Da nije njoj, možda bi nekom drugoj ženi sa malim djetetom i bez podrške obitelji i bez ljubavi. Znaš, spoznala sam Božju milost baš kroz takve stvari. Svi na neki način moramo otići s ovoga svijeta.

Moja baka me odgajala do moje 6. godine. Roditelje sam viđala samo svaki drugi vikend, jer su oni bili u ZG a ja sam bila sa bakom i didom u ST. Baka mi je bila druga majka i sve slobodne dane od škole sam putovala k njoj. Umrla mi je praktički na rukama. Teško sam to prihvatila, ali sve je nekako išlo na način na koji sam ti opisala. Često puta mi se zna dogoditi da se sjetim neke anegdote vezane za umrle i počnem se smijati.
Zaista, mogu li te mrtvi ljudi nasmijati?

čuvaj se

Jako lijepo si ovo napisala. Iskrena si i divim ti se što znaš naći načina da to iskažeš.

Mene je isto baka odgajala jer su moji roditelji radili. Nije mi žao zbog toga jer sam danas to što jesam upravo zbog nje. Baka već 7 godina boluje od Alzheimerove demencije i teško mi je gledati kako se muči i kako joj nitko od nas ne može pomoći. No, kad se okupimo svi (što je nažalost rijetko) znamo se s njom našaliti i iako nas ne razumije - nasmiješi se.

Redovito nam se dešava da nakon sprovoda se obitelj okupi i pričaju se anegdote o umrlima. Ori se smijeh jer se na taj način borimo od pretjeranog žalovanja. Kad je umro nonno (bakin muž, deda).. orio se smijeh jer smo sjetili svih njegovih ludih planova i realizacija koje su naš život upotpunile.. baka je počela plakat da kako se možemo smijati i kako želi bar jedan dan provest u miru.

I drago mi je čuti da postoje još osobe koje život predstavljaju kao školu kroz koju se kroči sa što manje suza, sa puno pouka i radosti za svakim danom.

Zaboravila sam u jednom od prijašnjih postova napisati da mi je drago da si uspjela za vikend malo sunca uhvatiti, odmaknuti misli.. jer je svakome potrebno to s vremena na vrijeme!

Drži se!

Borci - idemo dalje! Ustrajano i čvrsto i nađite snage i osmijeha za svaki dan koji dolazi..iako ne znamo što nosi!

kiss

[ko_ka]

Ivanicapeca kaže:

Zato što se i život rađa iz patnje. Život sam po sebi jest patnja. Stalno se moramo boriti i patiti kako bi živjeli. Moramo učiti i ići u školu kad nam se ne da, raditi kad smo bolesni...ma počev od tako malih banalnih stvari. Kad se ubodemo-krvarimo. Čovjek je krhko i patno biče kojeg sve boli. Ali dobili smo zato dar da se možemo prilagoditi i izdignuti iznad svega. Patnja nije ustvari negativna, jer kroz nju mi rastemo, um nam se uzdiže na novu razinu, prosvjetljuje nas. Iz patnje se može roditi samo dobro. Majka u porođaju pati, ali kad se dijete rodi, sreća trenutno briše i umanjuje sva sjećanja na bol.
Patnja je neminovna u životu svakog čovjeka i svaki oblik patnje je onome koji pati najgori i najveći, iako nam se ponekad čini da mi patimo više od onog drugog. Besmisleno je postavljati pitanje "čemu patnja" jer ona je dio ljudskog postojanja, na koje isto tako tek moramo dobiti odgovor.

Ovo sam našla na jednom forumu noćas :
Znate li što ste točno radili onog časa kada su vam rekli da vam drage osobe više nema?Vjerojatno znate vrlo dobro.Vjerojatno se čak i sjećate svih beznačajnih sitnica tog trenutka zaustavljenog u vremenu-je li bilo sunce ili je padala kiša,vama je netom pukla čarapa,na radiju je svirala pjesma koju nikad nećete zaboraviti kao ni činjenicu da vas miris upravo pečenih kokica više nikad u životu neće podsjećati na kino....
Da,dragi moji.Svi ste to iskusili;različiti su samo načini kako smo to prihvatili i nastavili živjeti dalje.Čovjeku je od svih zbivanja u njegovom životu smrt drage osobe najveća trauma koja ne blijedi s vremenom,samo naučimo s njom živjeti.
Ja osobno nikada neću zaboraviti onaj sat i minutu kada sam saznala da mi moje predrage i nikad prežaljene muževe sestre više nema.I nije se radilo samo o beskrajnoj tuzi koja te u tom času obavije i ne da ti disati,već su i same okolnosti njene smrti bile izuzetno bolne;ona nije stradala od nezlječive bolesti zbog koje hoćeš-nećeš moraš razmišljati o smrti,nije je uzela ni prometna nesreća...ona je nažalost bila ubijena sa svega dvadeset i pet ljeta okrutnom igrom sudbine i sebičnom voljom bivšeg dečka koji nije mogao podnijeti prekid pa joj je presudio metkom u glavu u jednom šoping centru.
Prvo pitanje koje vam se u boli i nevjerici samo nameće i odzvanja u glavi je ono neizbježno-ZAŠTO?I taj vas ZAŠTO prokleto prati i ne daje vam mira,prišulja se onda kada to najmanje očekujete uz onaj tako dobro poznati bolni štrecaj kad se vi po tisućiti put zapitate: Bože,zašto?
Po tisućiti put vrtite film u glavi kako ste možda baš vi osobno mogli nešto reći,učiniti ili promijeniti i tada se eto to ne bi dogodilo,da ste se samo više potrudili i da ste manje bili okupirani sobom....a prava je istina da vi vrlo vjerojatno ne biste ništa promijenili.
Do te spoznaje doći ćete puno,puno kasnije.Prije toga proći ćete neprihvaćanje,tupost,privremeni i prividni povratak u kolotečinu i natrpavanje poslom samo da ne mislite.A onda dođe tuga....Ne ona početna,grozničava i luđačka,već ona postojanija i podmuklija.Radi se o tome da gubitak voljene osobe MORATE oplakati i odbolovati da biste mogli dalje funkcionirati
Nema recepta.Nema čarobne formule,određene količine suza koju ćete proliti,riječi i uspomene koju ćete izgovoriti a onda će vam odjednom biti lakše,sa srca će vam pasti kamen i vi ćete eto nekako krenuti dalje rukovodeći se onom starom "što te ne ubije to te ojača".Nema tih misa koje ćete platiti,molitva koje ćete izgovoriti,svijeća što ćete upaliti i cvijeća koje ćete kupiti što će vam pomoći da ju naprosto pustite.
Pa što nam onda ostaje?Vrlo jednostavno-ostaje ljubav.
Kad se skinu svi površinski slojevi vaše boli i kad prođe vrijeme i vi za to budete spremni,ostaje samo čista i ogoljena nepatvorena LJUBAV.
Možda je bolji izraz energija ljubavi koju ne možete pokopati ili spaliti zajedno s tijelom jer je osjećate zauvijek.Vidjet ćete,osjećati ćete je i za pet,i za deset i dvadeset godina jer ona ne poštuje vremenske granice ljudi.Ako ste vjernici i ako niste,sve se svodi na isto-vi ste tu osobu voljeli i nje više nema.Sad ste već u stanju s ljubavlju i osmijehom prepričavati neke zajedničke zgode a da se ne osjećate tužni već blagoslovljeni što ste ih zajedno imali.I ponekad,ali samo ponekad,kad ostanete sami i zaklopite oči,osjetit ćete da je voljena osoba gotovo fizički pored vas,nevidljivom rukom briše vam suze i govori:Uvijek ću biti tu jer te volim!


U školi patnje, najbolje se naučiš mudrosti. (Eshil)

[ivek1]

Ivanicapeca kaže:

Zato što se i život rađa iz patnje. Život sam po sebi jest patnja. Stalno se moramo boriti i patiti kako bi živjeli. Moramo učiti i ići u školu kad nam se ne da, raditi kad smo bolesni...ma počev od tako malih banalnih stvari. Kad se ubodemo-krvarimo. Čovjek je krhko i patno biče kojeg sve boli. Ali dobili smo zato dar da se možemo prilagoditi i izdignuti iznad svega. Patnja nije ustvari negativna, jer kroz nju mi rastemo, um nam se uzdiže na novu razinu, prosvjetljuje nas. Iz patnje se može roditi samo dobro. Majka u porođaju pati, ali kad se dijete rodi, sreća trenutno briše i umanjuje sva sjećanja na bol.
Patnja je neminovna u životu svakog čovjeka i svaki oblik patnje je onome koji pati najgori i najveći, iako nam se ponekad čini da mi patimo više od onog drugog. Besmisleno je postavljati pitanje "čemu patnja" jer ona je dio ljudskog postojanja, na koje isto tako tek moramo dobiti odgovor.

Draga Ivanice,prepuna si inspiracije,
Hvala ti!Stvarno ti je Bog dao poseban dar,dar tješenja i hrabrenja koji pomaže meni i mnogim ljudima kojima je teško..

"Ljudi koji žive iz nade, vide dalje.
Ljudi koji žive iz ljubavi,vide dublje.
Ljudi koji žive iz vjere,vide jasnije."

Pozdrav svima!Držite se,

[Ivanicapeca]

ivek1 kaže:

Stvarno ti je Bog dao poseban dar,dar tješenja i hrabrenja koji pomaže meni i mnogim ljudima kojima je teško..

Svi mi imamo taj dar, sve je to u nama i kad tad nam ispliva na površinu, nekome prije nekom kasnije. Zgodno je kad imaš nekog da te usmjeri u razmišljanju, a to je nešto što ide u lančanoj reakciji
Šalji dalje

[Hello!55]

Društvo,je li netko od vas ima nekih iskustava sa BIOBRANOM? To je navodno neki lijek koji jako podiže imunitet da se organizam sam bori protiv zloćudnih stanica i ostalih bolesti koje ga napadaju. Može se kupit u Bio&bio trgovinama, a ima ga u prahu i tabletama. Mjesečna doza kod zdravih ljudi košta oko 700kn,a za bolesne i do 3 puta više,zato jer se uzimaju veće količine.To mi je preporučeno od strane nekih poznanika pa me zanima zna li tko nešto o tome? Možda ste to negdje već i komentirali,ali ja još nisam stigla pročitat sve stranice o ovoj temi.Pozdrav svima!

[bibobu]

Ivanica pm ti je pun!

[Robert01]

Hello!55 kaže:

Pozdrav svim istinskim herojima i borcima.Ja sam se tek nedavno uključila na forum i otkrila ovu temu.Prije 3 godine,sa svojih 27 godina operiran mi je karcinom dojke sa metastazama na limfne čvorove u pazuhu...(

Moja pokojna baka je bolovala od iste bolesti kao ti. 1985.g. joj je na Institutu za tumore u Zagrebu ustanovljen karcinom dojke sa metastazama u limfnim čvorovima u pazuhu. Operirana je i primila je ne sjećam se sad više koliko točno kura zračenja, ali ih je bilo toliko puno da joj je zračena površina bila opečena opekotinama III. stupnja. Normalno, sve iz preventive da se ubiju sve maligne stanice. Kemoterapije tada nije primala. Nakon toga morala je kontrolirati markere svakih 6 mj. i sve je bilo dobro do 3.mj. 1999.g (dakle 14. god. od postavljanja prve dijagnoze), kada joj je dijagnosticiran tumor bronhija i pluća koji je bio toliko galopirajući da je u mjesec dana sve bilo gotovo. Nažalost. Prebacili smo ju na Jordanovac, primila je prvu dozu kemoterapije, međutim liječnici su vidjeli odmah da pomoći nema i ta kemoterapija je bila tek više psihološki faktor da se pacijent ne osjeća unaprijed otpisanim.

Međutim, neka te ovaj moj drugi dio posta ne uznemirava previše, jer taj tumor iz 1999. nema nikakve veze s onim iz 1985. Dakle, možemo slobodno reći da je taj prvi tumor (koji je isti kao i tvoj) pobijedila sa 100%-tnom uspješnosti.

[Hello!55]

Robert01 kaže:

Moja pokojna baka je bolovala od iste bolesti kao ti. 1985.g. joj je na Institutu za tumore u Zagrebu ustanovljen karcinom dojke sa metastazama u limfnim čvorovima u pazuhu. Operirana je i primila je ne sjećam se sad više koliko točno kura zračenja, ali ih je bilo toliko puno da joj je zračena površina bila opečena opekotinama III. stupnja. Normalno, sve iz preventive da se ubiju sve maligne stanice. Kemoterapije tada nije primala. Nakon toga morala je kontrolirati markere svakih 6 mj. i sve je bilo dobro do 3.mj. 1999.g (dakle 14. god. od postavljanja prve dijagnoze), kada joj je dijagnosticiran tumor bronhija i pluća koji je bio toliko galopirajući da je u mjesec dana sve bilo gotovo. Nažalost. Prebacili smo ju na Jordanovac, primila je prvu dozu kemoterapije, međutim liječnici su vidjeli odmah da pomoći nema i ta kemoterapija je bila tek više psihološki faktor da se pacijent ne osjeća unaprijed otpisanim.

Međutim, neka te ovaj moj drugi dio posta ne uznemirava previše, jer taj tumor iz 1999. nema nikakve veze s onim iz 1985. Dakle, možemo slobodno reći da je taj prvi tumor (koji je isti kao i tvoj) pobijedila sa 100%-tnom uspješnosti.

Hvala!