Narodnooslobodilačka borba (NOB, NOR, NOP) 1941.-1945.: opća tema

[Mihail Suslov]

Vidi posebnu temu Ustanak u Srbu 27.7.1941

Vidi blisku temu Brojčano kretanje snaga raznih vojski na području Jugoslavije 1941.-1945. (gdje se diskutira i o brojevima boraca odnosno sudionika NOR-a).


Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Franjo Tuđman, NAPRIJED, Zagreb, 1960.
stranica 44./45.
citiram:

"Razumije se u prilikama fašističke okupacije i dezorijentacije masa, do koje je došlo uslijed katastrofalnog poraza i rasula bivše Jugoslavije s jedne strane, i u danima (proljeće 1941.), kada je hitlerovska Njemačka bila na vrhuncu svoje moći i formalno još u paktu sa SSSR-om, s druge strane, nije bilo nimalo pogodnih uvjeta za općenarodni ustanak. Trebalo je, prvo, upornim radom, ne gubeći glavu ni vrijeme, pripremati i osigurati sazrijevanje svih potrebnih uvjeta unutar zemlje, i drugo, sačekati povoljan momenat u razvoju rata i svjetskih međunarodno-političkih događaja. O tome drug Kardlj piše:
'Neprijatelji Narodnooslobodilačkog pokreta često nam prebacuju da je partizanski rat počeo tek posle Hitlerovog napada na SSSR. To bi trebalo da znači-da rukovodstvo Narodnooslobodilačke borbe nije imalo iskreno patriotske, nego neke druge namjere.
Tačno je, pravi narodni ustanak počeo je tek posle juna 1941. godine. I prirodno je što je bilo tako. Baciti narode u ustanak, dok Hitlerove osnovne snage nisu bile angažovane ni na jednom frontu, -značilo bi voditi avanturističku politiku. Uostalom, narodne mase nisu ni bile spremne da ratuju pod takvim uslovima. Angažovanje Hitlerovih snaga na Istočnom frontu stvara, i za nas, pogodne uslove oružanog ustanka protiv okupatora. Što je najvažnije, sama činjenica da se Sovjetski Savez nalazi u ratu protiv hitlerovske Njemačke ulila je u naše narodne mase čvrstu veru u pobedu i spremnost za borbu. I tek u tim uslovima mogao je drug Tito, koji se nalazio na čelu već ranije formiranih ilegalnih vojnih komiteta koji su pripremali oružanu akciju, da da naređenje o prelasku na partizanske akcije u svim našim zemljama, s ciljem da se te akcije razviju u pravcu podizanja opštenarodnog ustanka'"

Fusnota na Kardeljev tekst kaže: "E. Kardelj: Put nove Jugoslavije, Zagreb 1946, str. 37/8."

[Mihail Suslov]

Sinoć sam našao jedino ovu općenitu temu o NOB-u. S time da nisam pročitao uvodne postove jer mi je muka kada vidim čitavu stranicu teksta na netu ..
Što ne znači da ne cijenim E-Absinthov trud! Dapače! Samo rađe onda čitam knjigu ako ima odjednom toliko teksta.

Knjiga koju sam citirao je dosta dobro sažela NOB. Počevši od partijskih organiziranja nepostredno prije rata pa do malo po završetku rata..

[Zoran Oštrić]

Mihail Suslov kaže:

Sinoć sam našao jedino ovu općenitu temu o NOB-u.

Da, očito fali topica o NOB-u, NOP-u, partizanima.

S time da nisam pročitao uvodne postove jer mi je muka kada vidim čitavu stranicu teksta na netu ..
Što ne znači da ne cijenim E-Absinthov trud! Dapače! Samo rađe onda čitam knjigu ako ima odjednom toliko teksta.

Točno. Loš običaj koji je protiv logike foruma. Takvi se tekstovi, originalni ili preneseni, objavljuju na blogovima ili na nekom sajtu gdje se mogu podići razni dokumenti, pa se onda za rspravu nqavedu poveznica i osnovne teze.

[kiseli1]

Cijela ta komplicirana terminologija NOB,NOR,NOP..itd. je nastala nakon rata, kada je trebalo dati neku probabljivu genezu, i evoluciju, o jedinstvenoj ulozi Partije (i njenoj nepogresivosti), i logici zasto ona treba da bude na vlasti
KPJ sa 8000 clanova nije imala nikakvu siroku bazu,da bi mogla mobilizirati mase ; cak sta vise, imala ju je manje od Ustaskog pokreta u Hrvatskoj.Ako govorimo o "patriotizmu" KP je bila zabranjena u Jugoslaviji,i jedan od njenih programskih ciljeva, u skladu sa direktivama Kominterne je bila eliminacija Jugoslavije (sto joj je bilo zajednicko sa Ustasama), barem do 1937 kada se politika Kominterne promijenila. Nema nikakvog objektivnog razloga da bi ta Partija "oslobadjala" Jugoslaviju.Nestankom Jugoslavije, nestao je njen administrativni aparat , sto je upravo odlicno za dizanje Revolucije.Sklapanjem pakta o nenapadanju izmedju Njemacke i Sovjetskog Saveza, Sovjeti su jako pazili da sabotiraju bilo kakve ratne napore protiv Hitlera, trazeci od Kominterne da organiziraju radnicke strajkove, u svim zemljama koje su bile u ratu protiv Njemacke, ili pomagale ratne napore tih zemalja.Zavrsetkom aprilskog rata, i debelacijom Jugoslavije, Sovjetski Savez je prekinuo diplomatske odnose sa izbjeglickom vladom (koje ce obnoviti kada bude napadnut).S obzirom na politiku Kominterne "jedna zemlja- jedna partija", i KPJ je prestala biti aktualna, dok je KPH dobila na vaznosti.Sovjeti nisu priznali NDH (ne znaci da ne bi, da nisu bili napadnuti), ali su normalno komunicirali sa vodstvom KPH.Komunisticka Partija Bugarske je preuzela Makedoniju, tako da je Titova pozicija bila ugrozena.

[Mihail Suslov]

kiseli1 kaže:

KPJ sa 8000 clanova nije imala nikakvu siroku bazu,da bi mogla mobilizirati mase ; cak sta vise, imala ju je manje od Ustaskog pokreta u Hrvatskoj.

Čekaj, tu misliš da je KPJ imala manju bazu od ustaškog pokreta neposredno prije ustanka ili za vrijeme Kraljevine?

kiseli1 kaže:

Ako govorimo o "patriotizmu" KP je bila zabranjena u Jugoslaviji,i jedan od njenih programskih ciljeva, u skladu sa direktivama Kominterne je bila eliminacija Jugoslavije (sto joj je bilo zajednicko sa Ustasama), barem do 1937 kada se politika Kominterne promijenila. Nema nikakvog objektivnog razloga da bi ta Partija "oslobadjala" Jugoslaviju.

Pa ako se 1937. politika Kominterne promijenila u smislu cjelovitog Jugoslavenstva onda jest to objektivan razlog za oslobađanje Jugoslavije. Zar ne?
Inače, koja je bila je bila ideja Kominterne prije 1937? Srušiti Jugoslaviju i napraviti nekoliko socijalističkih državica ili?
A ovo boldano.. valjda zato i jesu bili u zatvorima Kraljevine u dobrim odnosima..

kiseli1 kaže:

S obzirom na politiku Kominterne "jedna zemlja- jedna partija", i KPJ je prestala biti aktualna, dok je KPH dobila na vaznosti.Sovjeti nisu priznali NDH (ne znaci da ne bi, da nisu bili napadnuti), ali su normalno komunicirali sa vodstvom KPH.

Što je to točno značilo? Pošto je "jedna zemlja-jedna partija", onda je KPH glavna za NDH? Jesam dobro razumio?
Ali ako je KPJ bila strogo centralizirana, nisu mogli Sovjeti komunicirati sa vodstvom KPH bez koordinacije sa čelništvom KPJ?

kiseli1 kaže:

Komunisticka Partija Bugarske je preuzela Makedoniju, tako da je Titova pozicija bila ugrozena.

I kako se Tito onda izvukao iz tog škripca i nametnuo kao neprikosnoveni vođa cijelom pokretu u Jugoslaviji pa i tom makedonskom?

[Mihail Suslov]

Zoran Oštrić kaže:

Da, očito fali topica o NOB-u, NOP-u, partizanima.

Mislim da je dobro što je ustanak u Srbu posebna tema. Ali dobro je i da postoji ovako generalnija tema o NOB-u..

[kiseli1]

Čekaj, tu misliš da je KPJ imala manju bazu od ustaškog pokreta neposredno prije ustanka ili za vrijeme Kraljevine?

KPJ je 1941 godine, imala 8000 clanova.Ustaski pokret je imao vise clanova te iste godine

Pa ako se 1937. politika Kominterne promijenila u smislu cjelovitog Jugoslavenstva onda jest to objektivan razlog za oslobađanje Jugoslavije. Zar ne?
Inače, koja je bila je bila ideja Kominterne prije 1937? Srušiti Jugoslaviju i napraviti nekoliko socijalističkih državica ili?
A ovo boldano.. valjda zato i jesu bili u zatvorima Kraljevine u dobrim odnosima..

Ocigledno je da KPJ nema nikakvog razloga da bi "oslobodila" Jugoslaviju , i vratila Kralja na vlast.Svrha komunizma je preuzeti vlasnistvo sredstava za proizvodnju i uvesti diktaturu proleterijata.

"List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«. Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin "ustaški" upotrebljen u općem smislu ("ustanik") ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. (Petranović I, str. 186.) Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv "ustaše", nego su se nazivali "frankovci", "hrvatski nacionalisti", "hrvatski nacionalni borci", "hrvatski nacionalni revolucionari".

Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti. Komuniste i hrvatske i makedonske nacionaliste približavale su činjenice da su podjednako bili politički revolucionari, te podjednako izvrgnuti žestokom proganjanju šestosiječanjskog monarho-diktatorskog režima. To se pokazalo i u suradnji i solidarnosti na robiji, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista osnovana u Lepoglavi 1934. Kasnije je ta suradnja prekinuta, pa su komunisti i ustaše postali nepomirljivi protivnici. Već 1937. Komunistička partija Hrvatske u svom proglasu osuđuje stavove „frankovačko-fašističke demagogije o nezavisnoj hrvatskoj državi“, koja želi „da hrvatskom narodu umjesto jednog jarma nametne drugi, još gori jaram Rima i Berlina.“"

citat iz https://hr.wikipedia.org/wiki/Li%C4%8Dki_ustanak

Što je to točno značilo? Pošto je "jedna zemlja-jedna partija", onda je KPH glavna za NDH? Jesam dobro razumio?
Ali ako je KPJ bila strogo centralizirana, nisu mogli Sovjeti komunicirati sa vodstvom KPH bez koordinacije sa čelništvom KPJ?

"Posebno ostaje otvoreno pitanje stvarnog dometa Kopiničeve uloge u
svojstvu obavještajnog punkta Kominterne u Zagrebu. Riječ je o izvještajima
koje je samostalno slao kao obavještajac i službenik Kominterne. To,
svakako, potvrđuju i događaji u Zagrebu ljeti 1941. Tada je, naime, Kopinič
korespondirao sa svojim pretpostavljenima kao obavještajac, ali i kao onaj
koji treba da realizira direktive što ih je dobio iz rukovodstva Kominterne.
Činjenica je da je Kopinič u toku 1941. poslao veoma mali broj Titovih
radiograma u Moskvu.Ovdje se, dakako, u prvom redu postavlja pitanje da li je i koliko je u prikazanim relacijama i zbivanjima mogla imati ulogu intervencija iz Kominterne u vezi sa smjenjivanjem rukovodstva KP Hrvatske. Koliko se, dakle, takav korak može uzimati i kao primjer i kao potvrda politike Kominterne u vezi s pitanjem cjelovitosti, odnosno razbijanja Jugoslavije, pa prema tome i KPJ kao organizacije.
Primjer koji je neposredno prethodio tome i koji, prema nekim mišljenjima,
upućuje na određene istovjetnosti, bilo je pitanje daljnjeg statusapartijske organizacije u Makedoniji.Riječ je o akciji sekretara Pokrajinskog
komiteta KPJ za Makedoniju Metodija Satorova Sarla koji je nakon okupacije
zemlje otkazao veze s CK KPJ i pripojio makedonsku partijsku organizaciju
Bugarskoj komunističkoj partiji. "

citat iz : Pitanja u vezi s ulogom Kominterne http://www.znaci.net/00001/119_24.pdf

[Mihail Suslov]

kiseli1 kaže:

KPJ je 1941 godine, imala 8000 clanova.Ustaski pokret je imao vise clanova te iste godine.

Hvala!

kiseli1 kaže:

Ocigledno je da KPJ nema nikakvog razloga da bi "oslobodila" Jugoslaviju , i vratila Kralja na vlast.Svrha komunizma je preuzeti vlasnistvo sredstava za proizvodnju i uvesti diktaturu proleterijata.

Ma jasno, nismo se razumjeli, ja sam mislio na Jugoslaviju kao teritorij a ne kao Kraljevinu.

kiseli1 kaže:

Ovdje se, dakako, u prvom redu postavlja pitanje da li je i koliko je u prikazanim relacijama i zbivanjima mogla imati ulogu intervencija iz Kominterne u vezi sa smjenjivanjem rukovodstva KP Hrvatske. Koliko se, dakle, takav korak može uzimati i kao primjer i kao potvrda politike Kominterne u vezi s pitanjem cjelovitosti, odnosno razbijanja Jugoslavije, pa prema tome i KPJ kao organizacije. (...)Riječ je o akciji sekretara Pokrajinskog
komiteta KPJ za Makedoniju Metodija Satorova Sarla koji je nakon okupacije
zemlje otkazao veze s CK KPJ i pripojio makedonsku partijsku organizaciju
Bugarskoj komunističkoj partiji. "
citat iz : Pitanja u vezi s ulogom Kominterne http://www.znaci.net/00001/119_24.pdf

Hvala na citatu i izvoru! Proučit ću.

[Mihail Suslov]

Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Franjo Tuđman, NAPRIJED, Zagreb, 1960.
stranice 52./53.
citiram:

"Odmah nakon izdavanja proglasa o pozivu na oružani ustanak Centralni je komitet 27. juna donio odluku o stvaranju Glavnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije. Za komandanta Glavnog štaba određen je Josip Broz Tito, koji je i do tada rukovodio vojnim pripremama kao predsjednik Vojnog komiteta, a u njegov sastav ušli su članovi Politbiroa i drugi partijski rukovodioci (Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Ivan Milutinović, Sreten Žujović, Svetozar Vukmanović i dr.).

Kako su se događaji poslije izdavanja proglasa o dizanju oružanog ustanka odvijali munjevitom, revolucionarnom brzinom, to su CK i Glavni štab ispoljili veliku aktivnost na polju organiziranja i pravilnog usmjeravanja Narodnooslobodilačke borbe u čitavoj zemlji. U Beogradu je 4. jula na proširenoj sjednici Politbiroa CK izrađen opći plan o izvođenju ustanka u čitavoj zemlji putem formiranja partizanskih odreda u svim krajevima Jugoslavije.

Odmah poslije toga Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije dao je sasvim određene smjernice o načinu organiziranja partizanskih odreda, o njihovim političkim i vojnim zadacima, o taktičkim načelima njihove borbene aktivnosti, o komandovanju i snabdijevanju i o perspektivi njihova razvitka. Ova uputstva objavljena su već u prvom broju 'Biltena Glavnog štaba NOPOJ' od 10. augusta 1941. pod naslovom 'Zadatak Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda'."

[Mihail Suslov]

kiseli1 kaže:

"..Primjer koji je neposredno prethodio tome i koji, prema nekim mišljenjima,
upućuje na određene istovjetnosti, bilo je pitanje daljnjeg statusapartijske organizacije u Makedoniji.Riječ je o akciji sekretara Pokrajinskog
komiteta KPJ za Makedoniju Metodija Satorova Sarla koji je nakon okupacije
zemlje otkazao veze s CK KPJ i pripojio makedonsku partijsku organizaciju
Bugarskoj komunističkoj partiji. "

citat iz : Pitanja u vezi s ulogom Kominterne http://www.znaci.net/00001/119_24.pdf

Evo što Tuđman kaže o tome u knjizi "Stvaranje socijalističke Jugoslavije", NAPRIJED, Zagreb, 1960.
stranica: 63/64
citiram:

"Na razvoj Narodnooslobodilačke borbe u Makedoniji odlučujući utjecaj ispoljili su ne samo njena okupacija od strane koburške fašističke Bugarske i fašističke Italije, nego i stav KP Bugarske prema toj okupaciji i povezano s tim prema otpočinjanju oslobodilačke i revolucionarne borbe. Naime tadašnji sekretar PK KPJ za Makedoniju Metodije Šatorov Šarlo suprotstavio se liniji CK KPJ o organiziranju narodnooslobodilačke borbe protiv fašističkih okupatora. On je prihvatio stav KP Bugarske da je Makedonija kapitulacijom stare Jugoslavije postala dio bugarske države, i da je prema tome potrebno, da se organizacije KPJ u Makedoniji priključe bugarskoj KP, a ne da se otpočinje oružana borba protiv bugarskih okupatora.

To je razlog, zbog čega jedino u Makedoniji neposredno poslije proglasa CK KPJ nije došlo do oružanog ustanka i razvoja partizanske borbe. Budući da CK KPJ nije uopće priznavao fašističku okupaciju i komadanje Jugoslavije, to ne samo da se nije saglasio s takvim antimarksističkim, u suštini velikobugarskim šovinističkim shvaćanjima (bez obzira što su se ona provodila i pod vidom saglasnosti Kominterne), već je početkom augusta isključio Šatorova iz Komunističke partije Jugoslavije, a u Makedoniju poslao svoga delegata sa zadatkom da pripremi provođenje Narodnooslobodilačke borbe.

Novi Pokrajinski komitet KPJ za Makedoniju, čiji je sekretar bio Lazar Koliševski, izdao je u septembru 1941. direktivu za početak oružane borbe i obrazovao Glavni štab NOPO Makedonije. Krajem septembra obrazovan je Prilepski partizanski odred, koji je 11. oktobra izveo prvu oružanu akciju. Uskoro su također stvoreni i počeli su da djeluju Skopski i Kumanovski partizanski odred, ali su bili malobrojni, i bugarske okupacione trupe uspjele su da ih razbiju. Istovremeno razbijene su i neke partijske organizacije, a među ostalima pao je i istaknuti makedonski rukovodilac Nikolov Jordan Orce.

Poslije hapšenja Lazara Koliševskoga početkom novembra prevladao je u Pokrajinskom komitetu i u mnogim organizacijama ponovo utjecaj Šatorova, te je raspušten Glavni štab i obustavljena partizanska borba pod izgovorom, da u Makedoniji ne postoje uvjeti za oružanu borbu. Tako se CK KPJ ponovo morao boriti za pobjedu svoje revolucionarne linije za razvoj oslobodilačke borbe protiv fašističkih okupatora i u Makedoniji."

Zanimalo me kako je završio Metodije Šatorov Šarlo pa evo što kaže na wikipediji. https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9C...80%D0%BE%D0%B2
citiram:

"Svega nekoliko dana pred oslobođenje Bugarske od strane Crvene armije, 4. septembra 1944. godina, u jednoj akciji Bugarske vojske protiv partizana, Metodije je poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u jednom selu u okolini Pazardžika.

Novembra 2005. godine, na naučnom skupu u Makedonskoj akademiji nauka i umetnosti, je rehabilitovan kao nacionalni borac Makedonije."

[kiseli1]

Mihail Suslov kaže:

Odmah poslije toga Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije dao je sasvim određene smjernice o načinu organiziranja partizanskih odreda, o njihovim političkim i vojnim zadacima, o taktičkim načelima njihove borbene aktivnosti, o komandovanju i snabdijevanju i o perspektivi njihova razvitka. Ova uputstva objavljena su već u prvom broju 'Biltena Glavnog štaba NOPOJ' od 10. augusta 1941. pod naslovom 'Zadatak Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda'."

S obzirom na to da je 20 godina bila u ilegalnosti, KP je imala izgradjenu podzemnu mrezu, veze,kurire, punktove,tako da nije bio nikakav problem od Politbiroa napraviti Glavni Stab....

3. Partizanski odredi zovu se narodnooslobodilački i zbog toga što to nisu borbene formacije bilo koje političke partije ili grupe — u konkretnom slučaju ni Komunističke partije, bez obzira na to što se komunisti bore u prvim redovima,— već su to borbeni odredi naroda Jugoslavije u kojima treba da se bore svi rodoljubi sposobni za oružanu borbu protiv okupatora, bez obzira na političko uverenje.

Predivni propagandni potez.Lenjin je u svom pamfletu "Drzava i Revolucija", govorio o "ubrzanoj revoluciji u ratnim uvjetima", gdje treba okupiti mase u "narodni front", koji ce komunisticka partija infiltrirati i preuzeti vodstvo.

12. Štabovi moraju voditi brigu o ishrani boraca,: o naoružanju i drugom., Ishranu treba organizovati zajedno sa komitetima Narodnooslobodilačkog fronta, koji treba da prikupljaju Fond narodnog oslobođenja. U slučaju da negde takvih komiteta još nema, treba dobrovoljnim pristankom seljaka i građana osigurati ishranu, ili plaćati namirnice u gotovu.

.....i "Narodni Front" je stvoren....

[Mihail Suslov]

kiseli1 kaže:

Predivni propagandni potez.Lenjin je u svom pamfletu "Drzava i Revolucija", govorio o "ubrzanoj revoluciji u ratnim uvjetima", gdje treba okupiti mase u "narodni front", koji ce komunisticka partija infiltrirati i preuzeti vodstvo.

Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Franjo Tuđman, NAPRIJED, Zagreb, 1960.
stranica 52.
Tuđman citira Lenjina, a fusnota kaže: "Lenjin: Djela (treće rusko izdanje), t. VIII, str. 305/6."
citiram:

"Revolucionarna vojska- isticao je Lenjin- to je također vrlo velika riječ. Njeno stvaranje je težak i dug proces. Ali kad vidimo, da je on već otpočeo i kad znamo, da je bez takve vojske stvarna pobjeda revolucije nemoguća- moramo istaći odlučnu i direktnu parolu, propagirati je, učiniti je probnim kamenom aktuelnih zadataka politike. Bilo je pogrešno misliti, da revolucionarne klase imaju uvijek dovoljno snage da izvrše prevrat, kad je taj prevrat potpuno sazrio zbog uvjeta društveno-ekonomskog razvitka. Ne, ljudsko društvo nije uređeno ni tako razumno, ni tako 'zgodno' za napredne elemente"

[Schlange86]

sedan kaže:

Na vojnom polju su u ratu bili minorni, bježali su pred par divizija njemačkih trećepozivaca 4 godine.

Teško da možemo divizije poput 7. WSS Prinz Eugen ili pak 5. WSS Wiking te 1. WSS Leibstandarte Adolf Hitler smatrati drugorazrednim jedinicama Wehrmachta.

[sedan]

Schlange86 kaže:

Teško da možemo divizije poput 7. WSS Prinz Eugen ili pak 5. WSS Wiking te 1. WSS Leibstandarte Adolf Hitler smatrati drugorazrednim jedinicama Wehrmachta.

Prinz Eugen sastavljen od banatskih i inih Švaba. Gdje je to Leibstandarte ratovala u Jugoslaviji?

jedini put kad su ovdje došle jače snage bilo je kad je Hitler nasjeo na Churchilovu ideju da će saveznici iskrcati na Jadran što je Roosewelt odmah odbio. Naime Churchill se plašio iskcravanja na francusku obalu zbog teških uspomena na Soču u 1. svj ratu i velike pogibije britanaca.

Hitler je u to povjerovao i naredio " čišćenje palube" u prvom planu partizana a ai četnika. To je ono što se zove operacije Weiss i Schwartz

inače do toga..Nijemce uopće nije zanimlo što se tamo neki partiznai vucaraju po bosanskim šumama..dok god je pruga prema Grčkoj prohodna..a to su osigurali pacifiravši Srbiju..

[rustaveli]

kiseli1 kaže:

S obzirom na to da je 20 godina bila u ilegalnosti, KP je imala izgradjenu podzemnu mrezu, veze,kurire, punktove,tako da nije bio nikakav problem od Politbiroa napraviti Glavni Stab....



Predivni propagandni potez.Lenjin je u svom pamfletu "Drzava i Revolucija", govorio o "ubrzanoj revoluciji u ratnim uvjetima", gdje treba okupiti mase u "narodni front", koji ce komunisticka partija infiltrirati i preuzeti vodstvo.



.....i "Narodni Front" je stvoren....

Osobno to ne bih povezivao izravno s Lenjinom i "Državom i revolucijom" nego s Kominterninom taktikom iz 1930-ih nastalom na poticaj francuske KP o antifašističkom Narodnom frontu kao okupljalištu komunista i socijaldemokrata (do tada "socijalfašista") pa čak i "napredne buržoazije".

[Schlange86]

sedan kaže:

Gdje je to Leibstandarte ratovala u Jugoslaviji?.

Istra, operacije protiv NOVJ 1943. godine.

[Mihail Suslov]

Stvaranje socijalističke Jugoslavije Franjo Tuđman, NAPRIJED, Zagreb, 1960.
stranice: 53./54.
citiram:

"Nakon završetka aprilskog rata Njemačka je veći dio svojih snaga povukla na Istočni front, dok su talijanske snage ostale gotovo sve na teritoriju Jugoslavije, a isto tako ostale su i znatne bugarske i mađarske okupacione snage. U svemu su u Jugoslaviji ostale okupacione snage jačine oko 21 divizije, ne računajući i znatne policijske i žandarmerijske snage okupatora.
Od toga su broja bile 4 njemačke divizije, oko 13 talijanskih divizija, oko 3 bugarske divizije i 3 mađarske brigade. Pored toga okupatori su pružili svu moguću pomoć domaćim izdajicama za formiranje raznih kvislinških snaga, prvenstveno ustaških, domobranskih i četničkih formacija.

I pored tako ogromnih snaga, koje su u okupiranoj i raskomadanoj zemlji stajale nasuprot golorukom narodu okupator je razvojem općenarodnog oružanog ustanka bio iznenađen, a pojavom jednog partizanskog rata, koji mu se nametnuo kao novi front- i potpuno ošamućen.
Udarom po komunikacijama, manjim posadama i garnizonima bila je okupatorsko-kvislinška vlast odmah u početku do temelja uzdrmana. Partizanski odredi u Srbiji oslobodili su već do septembra gotovo svu zapadnu i veći dio istočne i jugoistočne Srbije. U općem je ustanku oslobođena cijela Crna Gora osim Nikšića, Podgorice i Cetinja. Zapadna Bosna oslobođena je već u augustu, a istočna Bosna i Hercegovina- izuzev većih mjesta- u toku septembra i oktobra.
U isto su vrijeme stvoreni slobodni teritoriji i u Hrvatskoj (u Lici, na Kordunu i Baniji) i u Sloveniji (najveći u Gorenjskoj- u decembru).
Po svim ostalim krajevima zemlje vodile su se oružane borbe."

[Revenger20]

kiseli1 kaže:

Cijela ta komplicirana terminologija NOB,NOR,NOP..itd. je nastala nakon rata, kada je trebalo dati neku probabljivu genezu, i evoluciju, o jedinstvenoj ulozi Partije (i njenoj nepogresivosti), i logici zasto ona treba da bude na vlasti
KPJ sa 8000 clanova nije imala nikakvu siroku bazu,da bi mogla mobilizirati mase ; cak sta vise, imala ju je manje od Ustaskog pokreta u Hrvatskoj.Ako govorimo o "patriotizmu" KP je bila zabranjena u Jugoslaviji,i jedan od njenih programskih ciljeva, u skladu sa direktivama Kominterne je bila eliminacija Jugoslavije (sto joj je bilo zajednicko sa Ustasama), barem do 1937 kada se politika Kominterne promijenila. Nema nikakvog objektivnog razloga da bi ta Partija "oslobadjala" Jugoslaviju.Nestankom Jugoslavije, nestao je njen administrativni aparat , sto je upravo odlicno za dizanje Revolucije.Sklapanjem pakta o nenapadanju izmedju Njemacke i Sovjetskog Saveza, Sovjeti su jako pazili da sabotiraju bilo kakve ratne napore protiv Hitlera, trazeci od Kominterne da organiziraju radnicke strajkove, u svim zemljama koje su bile u ratu protiv Njemacke, ili pomagale ratne napore tih zemalja.Zavrsetkom aprilskog rata, i debelacijom Jugoslavije, Sovjetski Savez je prekinuo diplomatske odnose sa izbjeglickom vladom (koje ce obnoviti kada bude napadnut).S obzirom na politiku Kominterne "jedna zemlja- jedna partija", i KPJ je prestala biti aktualna, dok je KPH dobila na vaznosti.Sovjeti nisu priznali NDH (ne znaci da ne bi, da nisu bili napadnuti), ali su normalno komunicirali sa vodstvom KPH.Komunisticka Partija Bugarske je preuzela Makedoniju, tako da je Titova pozicija bila ugrozena.

KP Hrvatske i KP Slovenije su jedino tada i postojali. Srbija je dobila partiju tek poslije rata, a ostali ogranci su dobili za vrijeme rata.

Politika Kominterne je bila razbijanje Jugoslavije na Sloveniju, Hrvatsku, Makedoniju i Srbiju. Staljin je nudio priznanje NDH ako se legalizira KPH što je Pavelić odbio. Štoviše, NDH je imala svoje predstavnike u Moskvi.

Ustaški pokret tada je bio nepoznati pojam među širim hrvatskim slojevima. Velebitski ustanak je ugušen u manje od pola dana i to je jedino što su pokušali za cijelo vrijeme Jugoslavije.

KPH je uništena praktički otklanjanjem Hebranga.

[Mihail Suslov]

Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Franjo Tuđman, NAPRIJED, Zagreb, 1960.
stranice: 59, 60, 61.
citiram:

"Komunistička partija Hrvatske radila je na organiziranju ustanka pod izvanredno teškim okolnostima. Jedino u Hrvatskoj buržoazija je uspjela da hrvatske komuniste, koji su bili u koncentracionim logorima bivše Jugoslavije, preda u ruke njemačkih okupatora i ustaša.
Ustaški zlikovci započeli su od prvog dana bjesomučan progon komunista i ostalih naprednih ljudi- antifašista, a zatim su nastavili sa svirepim progonima i pokoljima srpskog stanovništva i Jevreja. Sve je to, pošto se odigralo pod okriljem njemačkog i talijanskog okupatora i uz blagonaklono držanje mačekovskog vodstva HSS-a, stvaralo stravično crnu situaciju. Historijska je i neprolazna zasluga Komunističke partije, što je- u tim za hrvatski narod mračnim endehaovskim danima- ostala, kao savjest svog naroda i nosilac njegovih naprednih i revolucionarnih tradicija, na visini svog zadatka, što je jedina ukazala narodu Hrvatske na izlaz iz vjerske bratoubilačke borbe, koju su otpočele ustaše, a prihvatili četnici, na izlaz iz ponora fašističkog ropstva, u koje je strovaljen zločinačkom politikom buržoazije u bivšoj nenarodnoj Jugoslaviji. Komunisti Hrvatske pozvali su i vodili hrvatski narod u oslobodilačku i revolucionarnu borbu za uništenje ustaškog mrakobjesja, njegov veliki dio odazvao se od samog početka tom pozivu i odlučno stao na stranu progonjenog srpskog stanovništva.

Međutim ovakvi opći uvjeti nužno su se odrazili na razvoj ustanka i Narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. Iako se najsvjesniji dio hrvatskog naroda odmah odazvao pozivu Komunističke partije i u svim krajevima otpočeo Narodnooslobodilačku borbu, ipak se oružani ustanak u čisto hrvatskim krajevima razvijao nešto sporije, dok je u onim krajevima, u kojima je pretežno bio naseljen progonjeni srpski živalj, odmah u početku poprimio masovne razmjere.
No isto tako treba konstatirati, da se ustanak u Hrvatskoj, kako u cjelini, tako i u pojedinim krajevima, razvijao postepeno, obuhvaćajući sve šire slojeve naroda, bez nekih većih kriza i oseka, zahvaljujući organizacionoj čvrstini i pravilnom političkom radu partijskih organizacija. 'Uspjesi te borbe- kao što je na Drugom kongresu KPH rekao Vladimir Bakarić- sve su više lomili parolu kolebljivaca iz HSS da se ne može boriti protiv takve sile.'

Za dan ustanka u Hrvatskoj uzet je 27. juli 1941. godine, kada su partizani napali mjesto Srb u kotaru Donji Lapac, poslije čega se ustanak brzo rasplamsao i zahvatio čitavu Liku, naročito južni i srednji dio. Već 2. augusta oslobođen je Donji Lapac- prvo oslobođeno kotarsko mjesto u Hrvatskoj- gdje je zaplijenjeno 350 pušaka, a zatim je presječena pruga Zagreb-Split i osujećen pokušaj ustaša da prodru na oslobođeni teritorij. Ustankom u Lici rukovodio je član CK KPH Marko Orešković Krntija.

Gotovo istovremeno, kada i u Lici, ustanak je spontano izbio i u Kninskoj Krajini. Ustanak je ovdje uzeo široke masovne razmjere, ustaška vlast bila je gotovo uništena, ali je partijska organizacija na ovom području bila suviše slaba, tako da su rukovodstvo u ustanku preuzeli predstavnici bivših stranaka i četnički elementi, koji su se sporazumjeli s Talijanima, koji su lažno istupili kao zaštitnici srpskog življa.
To kao i nesnalažljivost lokalnog rukovodstva u južnoj Lici, dovelo je do potpisivanja s Talijanima tzv. 'Otrićkog sporazuma' o međusobnom nenapadanju, što je prouzrokovalo izvjesnu krizu ustanka i učvršćenje četničkih elemenata u Kninskoj Krajini.

Međutim oružana borba u Hrvatskoj započela je već i prije toga, jedino što je kasnije ustankom u Lici poprimila masovnije razmjere.
Još 22. juna, na sam dan napada Njemačke na SSSR, odnosno na dan kada Politbiro CK na sjednici u Beogradu donosi historijsku odluku o pozivu na općenarodni ustanak, član CK KPJ i sekretar Okružnog komiteta Sisak Vlado Janić donosi odluku sa OK o izlasku članova Partije i SKOJ-a i ostalih antifašista s oružjem iz grada i o otpočinjanju oružane borbe. Tako je nastao Sisački partizanski odred, koji je slijedeće noći izvršio prvu akciju na prugu Zagreb-Beograd, a kasnije se prebacio na Baniju, gdje su već od ljeta djelovali banijski partizani, i gdje je na području Šamarice u septembru stvoren slobodni teritorij.
Šire razmjere ustanak je dobio na području Korduna, gdje je pred ustaškim terorom narod masovno odlazio u partizanske odrede i sklanjao se u partizansko uporište na Petrovoj gori.

Manji partizanski odredi djelovali su i na području Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja, kao i u Dalmaciji i Slavoniji, a bili su sastavljeni pretežno od radnika. Okupator i ustaše poduzimali su sve, da unište ove partizanske odrede, te im je pošlo za rukom da razbiju odrede, koji su u augustu formirani u srednjoj Dalmaciji i okolici Splita, Solina i Šibenika, a koji su u dolini Cetine upali u neprijateljsku zasjedu.
Međutim ubrzo su stvoreni novi odredi u okolici Sinja, Livna, Solina i Šibenika. Borba se vodila i u okupiranim gradovima Dalmacije. Partizanske grupe u Splitu napale su na pr. bombama talijansku četu, koja je marširala kroz grad, i samo tom prilikom ranile 28 vojnika."

[Mihail Suslov]

Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Franjo Tuđman, NAPRIJED, Zagreb, 1960.
stranice 61/62
citiram:

"U samom Zagrebu dolazi do masovnih sabotaža, diverzija, pa i većih oružanih akcija, koje najvećim djelom izvode komunistički omladinci.
U julu je spaljeno 50 000 m padobranske svile u Bužanovoj ulici i izvučeno 5 puškomitraljeza i 60 pušaka sa željezničke stanice Črnomerec; noću 13./14. jula organiziran je bijeg 80 političkih zatvorenika iz koncentracionog logora Kerestinec; 4. augusta izvršen je napad bombama na Sveučilišnu ustašku bojnu kod Botaničkog vrta, kojom je prilikom ubijeno i ranjeno 28 ustaša; u toku augusta i septembra izvršeni su napadi na autobus njemačkih vojnika i na njemačke avijatičke oficire u Zvonimirovoj ulici, kao i napad bombama na ustaše u Vrbanićevoj ulici, kojom prilikom ih je 12 ranjeno; 14. septembra izvršena je na Glavnoj pošti velika diverzija kojom su za dulje vrijeme onesposobljeni glavni tehnički uređaji automatske centrale.
Pored velikog broja udarnih ilegalnih grupa, koje su vršile borbene akcije, u Zagrebu je radila ilegalna radio-stanica, postojale su ilegalne tehnike, u kojima je štampan partijski materijal, velik broj odbora, koji su prebacivali borce i otpremali materijal za partizane itd.

U neposrednoj blizini Zagreba djeluju također manje oružane grupe na Žumberku (odred 'Matija Gubec', a zvao se i 'Odred proletera') u Moslavini, na Bilogori, Kalniku i u Zagorju. Međutim u ovim krajevima nije tada došlo do jačeg razvoja oružane borbe, već je Partija, vršeći široke pripreme, morala da vodi upornu političku borbu za suzbijanje negativnog utjecaja HSS-a.

O izvanredno teškim uvjetima na razvoj ustanka u Hrvatskoj govori i činjenica da je KPH već u toku 1941. godine pretrpjela najteže gubitke: ustaše su u ljetu 1941. strijeljale u Zagrebu desetke i desetke istaknutih komunista, među kojima i Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija, Božidara Adžiju i Augusta Cesarca. Pored Marka Oreškovića, na organiziranju ustanka u Dalmaciji pao je i Rade Končar, sekretar CK KPH, a član CK Josip Kraš na organiziranju ustanka na Kordunu i Baniji, zatim Anka Butorac, član CK KPJ, i mnogi drugi komunisti članovi lokalnih partijskih rukovodstava.

Već u prvim mjesecima ustanak u Hrvatskoj ozbiljno je uzdrmao ustašku vlast tzv. NDH. Zbog toga je Pavelić bio prisiljen da prepusti Talijanima svu vojnu i civilnu upravu u tzv. Drugoj zoni i vojnu vlast u Trećoj zoni (na neanektiranim područjima Dalmacije, Hrvatskog Primorja, Gorskog Kotara,Korduna i dijelu Banije).
No i pored toga u razvoju ustanka bilo je još ozbiljnih slabosti. Zbog toga je CK KPH poslije održanih savjetovanja, na temelju direktiva druga Tita, izdao 30. septembra partijskim organizacijama Okružnicu br. 3, u kojoj su postavljeni zadaci za dalji razvoj NOB-e u Hrvatskoj: šire uvlačenje Hrvatskih masa u borbu, odlučna borba protiv talijanskog okupatora, jačanje partijskih organizacija i vojne organizacije partizanskih snaga, svestrana aktivnost na okupljanju širokih narodnih slojeva u jedinstveni Narodnooslobodilački front."