Campania (i Napulj)

[Toma Sawyer]

Kampanja
- ne kampanja šećerne repe ili političke stranke.
- od ta. Campagnia, regija u južnoj Italiji.

Napomena: za razumijevanje svega što slijedi potrebno je uživjeti se u osebujan lik, snažan glas i malo puniji stas ljubitelja janjetine i dobrih vina što nam se smiješi sa putopisa HTV-a i mog avatara. Jedino njegova karizma pristaje ovom putovanju i jedino kroz njegove oči možemo vidjeti i razumijeti slijedeće putovanje. Zbog nedostatka televizijske kamere i video zapisa moramo se osloniti da luda mašta čini svašta u našem zajedničkom čitanju.

1. Dan Zadar-Bari-Caserta.
Deja vu. Prve su to riječi koje mi padaju na pamet u opisu početka putovanja dana. Nekako mi nije jasna jedna stvar. Zašto ZAMP ne naplaćuje frankofonskim zemljama postotak od korištenja autoriskih prava jedna naše glazbene gurpe koja pjeva upravo tu pjesmu? No, pričajmo manje o autorskim pravima, a više o onom zbog čega smo ovdje.
Uobičajna šema: osobnim automobilom do Zadra. Na autobusnom kolodvoru koji odražava tranzicijske arhitektonske trendove na prijelazu između dva epohalna razdoblja parkiramo osobno vozilo sumnjive kvalitete i loših voznih osobina. Već na prvom koraku uočavamo istinitost jednog od promidžbenih slogana našeg vrlog ministarstva turizma: Meditran kakav je nekad bio: neasfaltirano parkiralište ispunjeno rupama i krupnijim kamenjem posebno selektiranim za ove namjene. Nemoguće je ne pitati se radi li se ovdje možda o Labrovićevom perfomansu u centru povijesnog grada sv. Donata ili Kalmeta ne želi uložiti kamion betona u jednu polu-livadu. Kad bolje razmislim, možda je bolje parkiralište ispred ovog velebnog zdanja proglasiti dijelom kulturne baštine kao autohtono postkomunističko zdanje jedne vremenske epohe i skupo naplaćivati turistima? Vjerujem da u Guinessovoj knjizi postoje slobodna mjesta za najosebujnija parkirališta naše domovine u kategoriji naj(nešto).
Teškom mukom se probijamo kroz gužvu glavnog kolodvora. Iako je na kolodvoru preko 40 perona rade samo prvih 10-ak koji su u hladu i koji su najbliži kafićima. Od tuda tolika gužva. Veća gužva daje bolji osjećaj turističke vreve. Jedan od većih problema koje susrećemo na kolodvoru su starije gospođe neugledne vanjštine, odjeće modnih uzoraka rađenih u sinergizmu časopisa Burda izdanja 03/1988. i iznimno dobrog modela šivaće mašine Bagat (godišta 1984.) na turskom pamuku jer u tom prošlom tisućljeću nije bilo Kineza i njihovog tekstila. Naporne gospođe nude svoje usluge, ali ne, ne nalazimo se u Ukrajini pa da netko poput japanskih turista pomisli da se radi o nečem drugom i manje časno. Hrvatska je zemlja časnih ljudi, obiteljskih vrijednosti i snažnog rimokatoličkog duha. One iako nude smještaj u određenoj cijeni ne uključuje nikakvu dodatnu uslugu intimne prirode do te mjere da ponekad njihova usluga ne uključuje ni toplu vodu i čistu posteljinu. Budući da nismo zainteresirani za smještaj u Ravnim Kotarima niti nas zanimaju apartmani u prvom redu podno Velebita u Crnim Bobicama pokušavamo objasniti tim simpatičnim damama u suton ocvale mladosti da samo zato što imamo neke čudne torbe u kojima se ne nalazi dvi kilo janjetine, mlada kapula i dva kruva iz peke (sextasy Ravnih Kotara) nismo strani furešti u potrazi za precjenjenim smještajem.

nastavak slijedi malo kasnije.

[Toma Sawyer]

Vožnja autobusom je zanimljiv i relativno skup događaj. 25kn za 25kn u trošnom starom autobusu umotanom u najlonski okvir neke sumnjive i nerazumljive reklame. Posljednja vožnja izvan RH je nam je bila Edinburgh-London 16kn 651kn u puno komfornijem i 10-15 godina mlađem autobusu. Bit će da je to zbog recesije. Zanimljivost iz autobusa za zračnu luku Zemunik: vozač čudna naglaska i primitivnog govora nas uredno šalje u stražnji dio autobusa jer je tamo bolja klima. Pod bolja klima podrazumijeva otvor na krovu autobusa koji ne predstavlja klimu nego mjesto propuha.
U zračnoj luci nije bila gužva. Policijski i granični službenici su jedna od najvažnijih slika Hrvatske koju stranci stječu prilikom dolaska u Hrvatsku. Slika koju oni šalju je negdje između Munchova Vriska i izgleda lica starijih posjetitelja Mouline Rouge koji više nisu za one stvari pa se sada usredotočuju na vizualni i virtualni seks u predjelu mašte. Primjer: jedna mlada i fizički atraktivna strankinja je zaglavila na detektoru metala. Dok ju službenica temeljito i propisno pretražuje 2-3 policijska i carinska službenika naslonjena na šalter kontrole putovnica dobacuju kolegici na glasnom tečnom jeziku zadarskog zaleđa kako su oni spremni u svakom trenutku preuzeti njezinu ulogu u temeljito je prepipati. Uz te riječi potrebno je naglasiti najnoviji i najtemeljitiji rengenski vizualni pregled s raširenim zjenicama revnih policijskih službenika. Naravno, niti jednom ne skrivaju svoju besramnost i opuštenost jer ipak su oni velike baje u svom selu i predstavljaju zakon pa im ne smiješ dobaciti da nisu učitivi građani i iskreni domoljubi (iako glasaju za stranku jednog našeg pokojnog Predsjednika). Uistinu, tako lijepa, tako primitivna.
Naš zrakoplov polijeće 10 minuta prije unaprijed planiranog vremena. Na letu kao i uvijek ima 90% Talijana, 5% drugih stranaca i 5% Hrvata. Popunjenost je na razini 1. HNL kad igraju Inter i Istra tako da je moguće sjesti na bilo koje mjesto i zauzeti čak i 3 sjedala.
U Bari stižemo 30-40 minuta prije planiranog vremena i zaključujemo da je let trajao nekih 40-ak minuta. Pri samom slijetanju osjećamo manje turbulencije zbog bure koja je iznimno jako puhala u cijelom kraju. Vjetar nas je zanio lijevo-desno, nešto poput zračnih turbulencija kao pri letu kroz kišne oblake. Moglo je i bolje.
Rentanje vozila u Hertza. Na internetu smo odabrali mogućnost povoljnog rezerviranja osobnog vozila preko Hertza jer imaju popust za putnike Ryana. Draga i magarac na drugom mjestu, odemo na internet, provjerimo sve detalje i na internetu je sigurno pisalo da osiguranje vozila pokriva krađu i štetu. Naravno, na aerodromu nam je neki ljigavac iz Hertza rekao da to nije pokriveno i pokušao uvaliti doplatu od 120 eura za 4 dana. Nismo pristali zbog nepoštenog i prevarantskog stava. Uzimamo Fiat Pandu žute boje, sjedamo u nju i krećemo u smjeru Napulja. Izalazak iz grada je bio katastrofa. Što reći o prometnim zankovima? Sigurno nisu postavljeni za strane turiste, a lokalni ljudi i tako ne vode previše brige za njih. Sudionici prometa puni agresije, bijesa i žurbe nemaju razumijevanja za našu sporu vožnju (cijelo vrijeme smo vozili do 20km iznad dopuštene brzine). Izgubljeni u besmislenim prometnim znakovima tražimo pomoć lokalnih ljudi. Mi ne razumijemo toliko talijanski jer govore kao brazilski sportski komentatori nogometnih utakmica bez suosjeća za strance koji baš i ne kapiširaju njihovu talijanštinu. Engleski jezik im je teža nepoznanica. Navodno postoji, ali još nikog nisu čuli da se njime služi osim čudnih ljudi iz ostatka globusa. A izlaz iz grada i hvatanje autoceste za Napulj je vrlo jednostavan. Potrebno je samo slijediti znakove za drugi grad i nakon 20km pojavit će se i tabla za Napulj.

[Toma Sawyer]

Isprika za tipfelere i promašenu gramatiku. Pišem mrtav umoran i pokušavam nekako organizirati svoje misli.
Vozimo se kroz ravnicu koja posjeća na zadarsko zaleđe. Dugi i nepregledni maslenici u ravnici djeluju sumorno. Nema tu one masline iz dalmatinskog krša i suhe zemlje jer ovi maslenici su teška poljoprivredna industrija. Pitamo se: „Gdje je prirodnost i zdravlje u maslinovom ulju koje raste uz ispušne plinove automobila što brzaju autocestom i smeće razbacano čak izvan naselja? Ljepotu krajoliku dodaju crveni oleanderi koji rastu uz autocestu. Neobično, zanimljivo, simpatično.
U noćnim satima stižemo u Casertu udaljenu 10-ak kilometara od Napulja. Caserta je zanimljiv grad. Prvi dojmovi ulaska u grad podsjećaju na trailer filma Gomora. http://www.youtube.com/watch?v=hky53gXyjX0 Oko ponoći smo zaglavili u sporednim ulicama pokušavajući naći povoljno mjesto za parkiranje i spavanje u automobilu. U mračnim uličicama koje izgledaju dvostruko lošije nego naš Vukovar u svojim najmračnijim danima zatičemo poveću grupu mladića. Nismo sigurni radi li se ovdje o snimanju spota nekog crnog repera ili je ovo za stvarno. U širokom luku napuštamo uličice i parkiramo se u blizini glavne benzinske postaje te odlazimo na spavanje. Spavamo s oba otvorena oko, budimo se 10-ak puta, osluškujemo glasove, pratimo korake kako odzvanjaju mračnom i praznom ulicom. Iskustvo za cijeli život koje nas je moglo koštati života. Jutro nas pronalazi umorne od spavanja u malenom autu.
Cilj ovog dijela putovanja: Kraljevska palača Caserta. O Palači podatke možete pronaći ovdje: http://en.wikipedia.org/wiki/Palace_of_Caserta. Italija je prije ujedinjenja pod njihovim nacionalnim herojem Garibaldijem bila sve i svašta. Puno toga se tu miješalo i mijenjalo. Kraljevine, kneževine i ine druge vladavine. Jedna od njih je bila i Burbonska dinastija koja je vladala ovim krajem. Ovdje pojam Burbon ne treba zamijeniti s američkim alkoholnim pićem istog imena. Izgradnja Palače je započela u već davnom 18. stoljeću. Zanimljivost oko njezine izgradnje: da bi se palača mogla izgraditi pučanstvo je moralo biti „humano preseljeno.“ Tako vam je to u EU kad njihovi preci žele graditi vile i palače. Eh, kad bi to znali bespravni graditelji u Podsljemenskoj zoni sigurno bi mijenjali GUP. Palača je stvarno ogromna. Većinu soba od 1200 nismo ni vidjeli, a ono što smo vidjeli poprilično nas je umorilo. Jedna je od 7 najznačajnijih palača u Europi, a u usporedbi s njom naši Banski dvori sliče na malu konjušnicu. Ipak, pitamo se: „Tko je to platio?“
Caserta je pod zaštitom UNESCO-a (još jedan talijanski komercijalni pokušaj zarade na kulturi i umjetnosti). A kada je nešto pod zaštitiom UNESCO-a to onda znači samo jedno – Japanci: mladi, stari, u svakvom izdanju, ali da ih ima, ima ih. Palaču obilježava velika ulazna zgrada (srce Palače) i ogroman perivoj, park, livada whatever, nešto. Šetnja je njime duga, ali korisna i zanimljiva. S vrha brda su usmjerili vodu i koristeći prirodni pad stvorili bazene i ribnjake zadivljujuće ljepote. Vrhunac parka je veliki, ogromni umjetni vodopad. Ima tu za vidjeti još zanimljivosti, ali možda je najbolje sjesti u debelu hladovinu, popiti neki hladan limuncino i promatrati to lijepo zdanje. Ukoliko ste u okolici svakako svratite. Na žalost kod nas u Hrvatskoj ona je slabo poznata jer naše turističke agencije nemaju volje za takve zanimljivosti i atrakcije - ne mogu puno profitirati iz toga.
Napomena: na ulazu u Palaču kupili smo napuljski oyster tj. Campagnia artecard plus all regions 3 days koji za samo 27 eura omogućuje 3 dana besplatnog javnog prijevoza po Campagni, 2 besplatna ulaza po izboru (Pompeji, Herculaneum svaki 11 eura) i svako slijedeće mjesto 50% niže. http://www.artecard.it/

[Toma Sawyer]

Campagnia 4.dio (dan drugi)
Prošli puta smo se rastali u Caserti na putu za Napulj. Caserta je nekih 15-ak kilometara udaljena od Napulja. Naš smještaj je bio u Porticiu, južnom predgrađu Napulja. No, stići do Porticija prava je mudrost. Čovjek bi rekao 15-30km autocestom i evo nas za 20 minuta na svom cilju. No, ne i u Italiji. Od centra Caserte do ulaza na autocestu je nekih 1200m. Tu udaljenost smo prošli za pola sata! Bio je uobičajni radni dan na jugu Italije, a veći dio dana se provede u prometnoj gužvi. Najbolji prikaz iskustava koje smo doživjeli mogla bi dočarati jedna TV kamera koji bi sigurno bio jedan od bisera serijala Idemo u Italiju. Vozimo se glavnom gradskom ulicom. Ulica je za talijanske pojmove široka: dvije uske prometne trake u jednom smjeru napravljene za Pande ili Fićeke no nije smetalo da od 4 trake naprave 6 traka (u svakom smjeru po 3 trake). Dvostruka bijela linija koja prolazi sredinom ceste služila je odvažnim i hrabrim vozačima za prelazak na suprotni prometni smjer i pretjecanje stajaće kolone, jer zašto se voziti u koloni kad je moguće i suprotnim prometnim trakom. Brzina kojom su to činili bila je višestruko neprilagođena vozilima koja bi dolazila direktno iz suprotnog smjera. A onda slijedi tipična mediteranska gestikulacija rukama i milozvučni talijanski iz kojeg potocima teku uvrede. Kad ih slušam imam dojam da si govore Petrarcine stihove jer u njihovom govoru nema riječi koje sadrže slova pčk, mtr, krc, nego je sve tečno ako da pjevaju Puccinijevu ariu. Na 300 metara od ulaska u autocestu počinje prava ludnica. Krećemo se pravocrtno i nalazimo se na cesti s prednošću i pravom prolaska u odnosu na cestu s naše desne strane. Vozim oprezno, ulazim u raskrižje i blago usporavam svoju vožnju kako ne bi ogrebao vozilo koje me mora propustiti. Niska gospođa u svojim srednjim 40-tim samo je čekala ovaj moj potez. Bez imalo srama i pardona oduzima mi prednost, blokira me u središtu raskrižja, izbacuje srednji prst u zrak i glasno spominje muško ukrućeno spolovilo ili sugerira na opsežne oralne radove. Na prvi mah se uplašismo da nismo možda mi pogriješili i ženi oduzeli prednost, ali provjerom uočavamo da smo mi na cesti prednosti prolaska. Rekoh dragoj: „Piši broj tablica, uskoro će feragosto pa da joj napravimo sačekušu u splitskoj trajektnoj luci!“ Ta žena je uspješno prošla kroz raskrižje, ali smo mi ostali dobrih 5 minuta usred raskrižja, a nezadovoljni vozači mašu svojim rukama, glasno nam predlažući intimne radnje usmjerene na našu užu obitelj i pojedine životinje. Teškom mukom dolazimo do ulaza na autocestu. Mogu slobodno reći da naše autoceste imaju puno bolju signalizaciju i da bi naši vozači uz ove smjerokaze 10 puta više i češće vozili u krivom smjeru na autocesti.

Nastavak u slijedećoj epizodi.

[Toma Sawyer]

Campagnia 5. dio (2. dan)
Autocesta je nekim čudom bila relativno prazna i bila je uživancija lagano loviti različite izlaze ka našem cilju. Konačno pronađosmo svoj izlaz i izbismo u južnom predgrađu Porticija. Portici slovi kao sigurnija i čišća destinacija od Napulja. Pod izrazom „čišća verzija“ podrazumijevamo da ne izgleda kao Jakuševac nego kao Kozari bok. Postajemo svjesni činjenice i donekle razumijemo zašto se Italija, a posebno jug Italije, veže za „Cigane“ (alijas Rome). Neke stvari nam nisu jasne iako uočavamo sličnosti sa Dalmacijom. Italija zemlja lijepog, najvećih modnih dizajnera, šminke i dobre obleke. Talijani su uredno izbrijani, obučeni u skladno dizajniranu odjeću živih boja, kvarcaju se. Talijanke su moja opsesija: lijepe, erotične i seksipilne (mislim da će me draga kastrirati kad ovo pročita), kao lutke iz Trsta: opeglane noću, opeglane danu, baš je lijepo biti napaljen na damu (ups). Unatoč tomu ulice su im prljave kao da ste u Šutki s Knjazom, a ne u jednom od najintrigantnijih gradova cijele Europe. Smeće po cesti, djeca bez pardona bacaju papire od slaje i žvake kao da su Jadranka Kosor, a nitko ne reagira već nastavlja svojim putem dalje. U Porticiju ulice su uske i uglavnom jednosmjerne. Temperament istinskog juga Italije doslovno pršti iz tih neobičnih ljudi. Kroz gužvu probijamo se do javnog gradskog parkirališta u jednoj od ulica. Parkiramo se bočno, plaćamo 8 eura po danu otvoreni parking uz rub prometne ulice. Bojimo se za sigurnost jer krađe i provale u vozila su vrlo česta. Ostatak vremena provest ćemo u javnom prijevozu i to je naša definitivna preporuka svima koji namjeravaju krenuti u smjeru Napulja.
Smještamo se u hostel. O hostelu ćemo boraviti 3. dana. Nakon što smo obavili check-in krećemo do Pompeja. Lovimo javni prijevoz: vlak Čirkum Vezuvijana (pardon my Italian) koji vozi svakih pola sata na liniji Napulj-Sorrento prolazeći kroz sva povijesna nalazišta (Pompeji, Heraklemu, Torre A. i slični). Odabir javnog prijevoza je bio pun pogodak. Povijesni lokaliteti su maksimalno 500m udaljeni od željezničkog kolodvora i lako su dostupni.
Pompeji. Ulaznica je 11 eura po osobi ili besplatno ako imate onu karticu dugog imena o kojoj sam pisao. Za putnike iz Hrvatske Pompeji su najposjećenije mjesto juga Italije (južno od Rima). Nameće se pitanje: „ Što je moguće spoznati o ovom dijelu svijeta u poludnevnom čoporativnom posjetu nezainteresirane grupe turista bez većeg kulturnog znanja?“ Za najbolje razumijevarnje Pompeja na youtube pogledajte dokumentarac BBC-a Pompei last days ili ga skinite s neta. Zadivljujuće umjetničko djelo koje vrlo točno prikazuje što se stvarno dogodilo.
Pompeji su jedan od najvećih povijesnih lokaliteta iz rimskog vremena i jedan od najbolje očuvanih. TV serijal Rome HBO-a je rađena na temelju arhitekture Pompeja. Za početak potrebno je pojasniti neke stvari. Pompeji su najznačajniji povijesni lokalitet koji je ostao sačuvan erupcijom vulkana Vezuv 79. Pr. Krista. prije više od 2000godina. Zanimljivi povijesni lokaliteti osim Pompeja su: Herkulanum, Torre Annunziata, Scavi. Ukoliko su vam Pompeji prvi posjet nekom povijesnom lokalitetu te prirode bit ćete oduševljeni sve da i ne volite povijest. Na žalost mi smo obišli puno sličnih mjesta i nismo bili toliko impresionirani. Efez je puno bolja i očuvanija lokacija (posebno Celzova biblioteka). Ovdje se jasno vidi mediteranski civilizacijski mentalitet vječne sieste i poslovne neodgovornosti. Da su kojim slučajem Pompeji u koncesiji Židova novac bi tekao ulicama, a da su ih dali Amerikancima već bi se ovdje otvorila neka kockarnica ili bi se pronašao neki drugi način iskorištavanja ove gomile kamenja. Ovako na žalost zanimljiv povijesni lokalitet nema neke veće zanimljivosti ako ste već slično vidjeli u drugom dijelu Mediterana. Jako smo bili razočarani što su najboljie zidne slikarije odvežene u Nacionalni arheološki muzej u Napulju gdje se može vidjeti prava slika Pompeja i cijelog kraja prije erupcije Vezuva. Za obilazak Pompeja dovoljno je pridružiti se nekoj privatnoj grupici stranaca i imati odličnog vodiča Pompeja. Naravno, besplatno. 2 sata lagane šetnje je dovoljno za obilazak Pompeja.
Umorni od naporna puta zaključujemo naš drugi dan putovanja i odlazimo u hostel prije mraka. Sutra je novi dan i novi izazovi.

[Toma Sawyer]

Dugo me nije bilo. Nedostatak inspiracije. Plava pilula za putopise još nije otkrivena pa je bilo malo teže.
Nešto se sklepalo. S obzirom da svoju lektoricu plaćam u naturi, a ona se nudi pro bono moguće su veće (po)gr(ij)eške kako u pravopisu tako i u gramatici te da nije sve s(a)vršeno u najboljem redu.

Čitanje ovog putopisa može izazvati neugodne osjećaje mučnine, povraćanja i ponekog smiješka.

Dakle, zamislite si čovjeka s mog avatara, njegov glas, pristup i sve ostalo što ne volite kod njega.
Možemo (po)krenuti putopis.

P12 - ni za otroke mlajše od 12 leti.

Jutarnje buđenje u 7.00. Dok ostali gosti partijaneri samodostatno spavaju od naporne noći ispunjene alkoholom i seksom mi putnici udarnici ustajemo rano. Tko nam je kriv što spavamo u četverokrevetnoj sobi I što ne volimo različite slobodne stilove seksualne perverzije. Ipak, ni Britney ne pjeva: “One, two, three, four!” Nismo u vojsci, ali smo neka vrsta vojne jedinice: specijalci-izvidnici putnici kojima je svaki trenutak važan u dejstvovanju po stranim žabarskim elementima i gradovima brojno nadmoćnijeg neprijatelja.

Portici je savršen za takav subverzivni oblik. On je samo nastavak urbane cjeline, megalopolisa Napulja i kao takav daje veliku slobodu putniku (zlo)namjerniku. Uske male ulice kojima jedva prolazi maleni talijanski automobil tipa Fiat. Oronule zgrade. Pročelja koja pamte bolje i ljepše dane. Balkoni ispupčeni izdan ulice okićen svježe opranim rubljem i kao sve da očekujete Sophiu Loren sa svojim dražesnim glasom pozove na jutarnju kavu uz zvuke Simnon&Grunfunkella, a vi Dustin Hoffman iz mladih dana.
Ulice su relativno očišćene jer je država platila reket mafiji. Zidovi obljepljeni različim plakatima. Javni pornografski akt fotografije Berlusconija s kopirnim strojem jasno govori o tome tko vas gleda iza svakog kantuna i čije oko vidi sve. Osim njega i druga ispeglana lica u kasnim 50-tim bez bora ne reklamiraju kremu protiv starenja nego mjere visinu kukuruza uspravno ispruženom rukom. I ovdje je politika isplativ posao.

Jutro je još uvijek. I potrajat će jer ovdje vrijeme sporo puže, kalendari iz 99-te još vise po zidovima. Gradić se tek budi, a njegovi građani ustaju uglavnom na lijevu nogu. Nema pjevnog firentinskog naglaska nego dosta grublji govor pun uže rodbine i trpnih glagola. Prvo što se zamjećuje su mirisi. Možete si slobodno zatvoriti oči. Možete, ali nemojte dugo jer će vas netko pogaziti ili olakšati za poveću svotu novca. Mirisi vas opijaju. Jači su od jutarnje kave jer malena lokalna peškarija ne baca ni najmanju riblju ljusku. Sve se mora prodati pa makar i za 1/3 cijene. Surov je taj kapitalizam. I tako možete jedan espreso platiti 2 eura onako s nogu gorka i teška okusa ili možete u ovim recesijskim danima sjediti ispred te simpatične peškarije i naglo se razbuditi opojnim aromama uginule ribe koje u velikim količinama mogu imati haluciogena svojstva. U znak solidarnosti sa neujedinjenim proleterima svih zemalja biramo ovo drugo.

Prilazi nam malena mačkica pasmine Curva Vulgaris. Dragi čitatelji nismo postali prosti već samo želimo naglasiti da se ne radi o aristokratskoj mački iransko-perzijskih korijena (kao i naš narod) već o beštiji koja ima svoju rezidenciju na najbližem zavoju ulice. Kod Talijana riječ curva ne označava osobu ženskog spola, radnicu najamnicu najstarijeg zanata na svijetu već zavoj. Ipak smo na siromašnom i grubom jugu Italije, a ne sjeveru susretljive i suosjećajne Engleske. Ovdje su mačke ugrožena vrsta. Nema i h mnogo, a i ako ih ima nepovjerljive su prema vitkom i gladnom paru s druge strane Jadrana. Ova malena mačkica hlapljivo gricka usmrđenu ribu dok ju niski zdepasti trgovac gabarita i stajlinga a la Pervan sa smiješkom gleda i nešto čudno mjerka. Jedino što smo ga razumjeli je: Angela, pranzo, mangare, gato. Sve nam se čini da će mačka vrlo brzo u veleposlanstvu RH tražiti azil kod Prijatelja životinja.

Ali. Osim mačke, tu su neki čudni likovi kakvi se mogu vidjeti samo na jugu Italije. Jedan od njih je i Ali. Ali prodaje satove. Najpovoljnije u ovom dijelu Italije. Ali je rođeni Talijan, što i samo ime govori. Ali se previše volio kvarcati, naglo mu se ten promijenio te je pocrnio poput crne čokolade za kuhanje, a onda je jedne večeri greškom nakon neke pijanke zaspao na trgovačkom brodu i probudio se u Sudanu. Od lošeg metilnog alkohola zaboravio je talijanski i više se nije mogao vratiti legalnim putem doma. Kako i ovdje administracija pravi probleme. Ali se nadahnut pričom o Kon-tikiju s Malo vitra u leđima ukrcao na plovilo vlastite proizvodnje, jer ipak Italija je u tome br. 1 na svijetu, te se bez GPS suvremene navigacije potpomognut vjetrom s Atlasa (kad veće nema neke druge planine) zaustavio na obale svoje domovine. Ali se vrlo brzo snašao u životu. Crkveni dobročinitelj i mecena umjetnika (ljudi bi rekli napuljski Zdravko Mamić) je odma izvadio 500 eura zalijepio mu na ono simpatično,veliko i lijepo čelo te ga postavio za trgovačkog putnika i prodavača svih većih renomiranih svjetskih marki: posteljine, madraca, satova, torbica i majica Roleksa, Guucciia, Arrmamija i Prado. Kada smo izrazili sumnju u autentičnost ovih vrlo povoljnih proizvoda ( ala 10 eura kume biraj) i njegovu priču on se kleo u kralja Victoria Emanuela 10-og i 100 eura da je on potomak drvene, ali nesretne talijanske plemićke obitelji, a ne ilegalni imigrant.

Bo še naprej!

[Toma Sawyer]

Drage bralke in bralci gremo naprej,

Based on true story
this putopis is dramatised for theatrical reasons

Još uvijek stojimo na istom mjestu. Statički smo putnici. Na prljavim skalama gledamo lokalnu trgovinu. To znači samo jedno: definicija komunalca ovdje je drugačija. No, da se ne žalimo na putne uvjete vratimo se toj našoj trgovini iako se netko s pravom pita: "Pa koji idiot u prljavoj ulici sjedi na dupetu i gleda lokalnu trgovinu mješovite robe. Jasno se vidi da trgovina ne pripada ni jednom velikom trgovačkom lancu. Cijene su povoljne. Tri generacije sudjeluje u teškom, napronom radu. Svakoga dana cijela obitelj u jutro iznosi proizvode na nogostup (hello) i na večer unosi jer ulice nisu sigurne pa 10 kila jabuka, 2 jogurta i neutvrđen broj parizera skrivaju iza debelih, ogromnih željeznih vrata sa alarmom. A nekad se čak ni ulazna vrata nisu ključala. Moderna vremena – EU, globalizacija. Djed, sin, snaha i dva unuka teenagera. Od jutra do kasnih večernjih sati vode svoj mali i već uhodani biznis. Djed je šutljiv i pogrbljen. Njegova desna ruka otkriva da je u mladosti imao bliski susret sa bezazlenim američkim sportom i to mu se nije svidjelo. Bit će da je u nepoznavanju stranog jezika i pravila igre naletio na rekvizit Rutave Babe (slobodni prijevod s eng. Ruth Babe). Djed je unatoč svemu sretan. Sretan je što mu je lokalni poduzetnik omogućio opstanak njegove trgovine. Sam je svojim trudom spriječio talijanskom Todoriću da u tom kvartu otvori svoj lanac jeftine prehrane. Djed u znak zahvalnosti svake nedjelje utržak ne nosi u ZAP već to za njega rade uposlenici lokalnog poduzetnika (dva nabildna i istetovirana mladića) na Vespi koja je starija i od Ćire Blaževića. Ovdje je prisutan samo jedan zakon, zakon pognute glave, zakon šutnje. Nije nam bilo jasno zašto se sin buni i kaže: „Basta pizzo!“ Nama se učinilo da u Italiju svi vole pizzu. No to su samo stereotipi. Tako je to kad si furešt.

Lokalna crkva. Zaboravite ljepotu Toskane i njezinih crkava. Nema ovdje mjesta za vile Romana Abramoviča i prekrase vidike pod sucem Toskane. Najljepše građevine prestaju tamo gdje pape ne žele odmarati, a ovo sigurno nije mjesto za odmor, možda tek za umor(stvo): Crkva je ovdje oronula zgrada koja pamti puno ljepša i bolja vremena. Kao da je ostala zarobljena u vremenu. Rim je daleko, a ovo nije bazilika sv. Petra. Djevica Marija u ovom kvartu ima puno skromnije odaje. Prljave stepenice odražavaju unutarnja stanja duše vanjskog svijeta koji ne mari za apsolute vjerskih uvjerenja i Više Biće. Budući da crkva gleda na kružni tok koji je centar kvarta lokalni plebs se u večernjim satima okuplja na njezinim stepenicama. Tu se puši, pije, razbijene boce i stotine opušaka i bez pomoći CSI Miami dokazuju jasnu stvar. Netko je malim slovima označio velika vrata srcem osrednjih dimenzija u kojem piše: „Nina“ (nadam se ne Morić). U crkvi tek poneka majka izmorena od života, na koljenima s krunicom u ruci, bolom u srcu i suzama u očima moli za 20-godišnjeg sina koji je izabrao pakao droge te je sada na ulicama najvatreniji vojnik Camorre. Njezin mlađi sin još razmišlja krenuti njegovim stopama. Talijanska verzija jedne legendarne pjesme koje se tek neki sjećaju: „moj burazer živi od starog pravila, il si boss il si hadžija!“ Nedjelja u jutro jedino je vrijeme kada crkva oživi i postane glavna špica ovog gradića. Unutrašnjost crkve je nagrižena zubom vremena, vitraji su skromni i šporki. Siva unutrašnjost odaje socijalnu sliku župe. Nešto kao domovi kulture u našim selima. Mladi i energični svećenik otvoreno progovara protiv zla u društvu, droge, kriminala i pokvarenih političara. Dva reda od nas pognute glave čovjek u 50-tim godina pogledava na sat i smješka se sebi u brk: „Samo ti pope pričaj, od priče još nitko nije umro!“

Nakon mise opijeni životom Napulja i napuljskog kraja promatramo iz daljine Vezuv. Kontempliramo o njegovoj veličini, snazi koja se nije smanjila već se samo sakrila u ovih 2000 godina i čeka svoje ponovno buđenje. Razmišljamo o ljudima koji su baš na ovom mjestu živjeli, ali u drugom vremenu, tamo negdje 24.8.79 AD. Kakav je bio njihov život? Možda poput života ovih ljudi. Grub, oštar, prkosan, opijen suncem i ljepotom? Koji su bili njihovi snovi? Koje su njihove priče? Ispod ovih ulica kojima prolazimo nalaze se ostaci dijelova naselja u kojem su živjeli do erupcije vulkana. Ovdje su živjele stotine tisuća ljudi, jer ovo je jedno od najplodnijih područja na planeti zbog vulkanskog pepela koji se milijunima godina taložio, te omogućio bogat i uspješan život za manjinu i naporan rad za većinu.Neke stvari se nikad u povijesti ne mijenjaju. Vinogradi, maslenici, pomi, kukumari, ostali poljoprivredni proizvodi.
Slika 1 koja nam se javlja pred očima je slika dvojice gladijatora, nasilnika i najamnika koji za lokalnog političara ubiru novac od ljetine, vina, maslina i smokvi, limuna. Njihova imena su nepoznata, ali su njihova okamenjena tijela pronađena nedaleko od ovih ulica.
Druga slika: žena iz bogate obitelji (u tipičnom rimskom položaju – pseći položaj) spojena sa snažnim gladijatorom u kamenu skulpturu govori što im je bilo najvažnije u zadnjem trenutku.
Slika treća: visoko uzdignuti penis u obliku mača s natpisom Arma nekog lokalnog frajera govori o čednosti društva u kojem su živjeli i koji će biti inspiracija nezaboravnoj seriji Rome 2000 godina kasnije.
Slika 5: velike keramičke posude i nagriženi kameni bazenčić (nekog građanina Stefanusa) jasno poručuju da je jedna od najvažnijih tekućina i stvari općenito bila mokraća tj. urin koji se koristio za izbjeljivanje odjeće jer tada još nisu izmislili Ariel s efektom dubinskog sa odstranjivačem mrlja. Čak je Neron uveo porez na urin stavljajući ga u rang najvažnijih stvari poput soli i zlata.
Slika 6: drhtanje zemlje, zbunjena lica, nepoznavanje vulkana jer su svi propustili zadnju erupciju prije više desetaka tisuća godina. Sivi oblak 50-ak kilometara visine vidljiv desetcima kilometara u okolici, pretvara dan u noć iznad Pompeja. Vrući kamenćići udaraju po crijepu kuća. Ljudi zatečeni na ulici bivaju ozlijeđeni. Kamenčići postaju veliki, intenzitet se pojačava. Kiša pepela počinje padati po cijelom kraju. Zraka gotovo da i nema. Velike naslage pepela zatrpavaju kuće, ulice, ljude, ljudi umiru od gušenja. Pluća im se zapravo pune pepelom koji se automatski okamenjuje. Duga i bolna smrt. Slika 7: mladić Plinije (mlađi) iz daljine sve ovo gleda, skuplja informacije, smišlja riječi jer do tada riječ erupcija nije postojala i poput nas pokušava uobličiti svoje iskustvo moćne planine i povijesnog događaja.
Flesh-back: back to reallity 21st century.

Stay tuned... to be continuted.
Bo še naprej.

[Toma Sawyer]

8. dio (3.dan).

Jedan od najboljih načina obilaska napuljske okolice je lokalni vlak poznatiji kao Circumvesuviana. Nešto sam o tome govorio, ali vrijedi ponoviti osnovne informacije radi jasnije slike. To je prigradski vlak s elementima regionalnog pečata. Prometuje u svim smjerovima iz Napulja, a najaktivniji je na liniji Napulj-Sorrento. Vlak je u razini 2. razreda HŽ-a što mu i ne služi na čast, ali je vrlo brz i jednostavan prijevoz u Campagni. I u vlačnom prometu očituje se pristunost juga Italije – vlakovi kasne iako je cijeli proces moderniziran da bi odavao privid suvremenosti. Natpis: vlak dolazi za 5 minuta je fleksibilan i više puta znači 8-12 minuta, ali nekih većih kašnjenja nema osim kad je štrajk i kad se mi vlačimo s njime. Među lokalnim stanovništvom smo se raspitali zbog čega je štrajk vlakovođa, ali nismo dobili točan odgovor. Stekli dojam da im je stiglo ljeto te da nemaju veći interes za rad pa pronalaze izgovor za odmaranje i nerad.

Vožnja vlakom je izniman kulturološki doživljaj. Naše shvaćanje Europe je da je to kulturna civilizirana zajednica slobodnih ljudi koji žive u izobilju slobodnog tržišta i da su njihove ulice čiste te da su svi puno kulturniji i uglađeniji od nas. Stvarnost u nekim dijelovima Europe, a posebno u Campaniji Campagnia je sasvim drugačija. Ljubitelji slikarstva će se razočarati jer vozeći se vlakom Čirkum Vezuvijana neće vidjeti pejzaže koje se mogu vidjeti na slikama vrhunskih majstora slikarstva svih važnijih pravaca od renesanse na ovamo. Slika kraja kojim prolazite izgleda nešto drugačije. Divlja bespravna gradnja uzela je maha u cijelom kraju. Nezgrapne, iznimno ružne zgrade kakvih nema nigdje na Balkanu (osim možda u Albaniji ako ju računate pod Balkan). Putnik bi očekivao više talijanskog dizajna i stila, ali slike koje vam prolaze pred očima su više nego ružne. Hrpe smeća uz put, zgrade zbijene jedna uz drugu, jeftini stanovi za siromašne doseljenike iz Afrike u potrazi za boljim životom, loše asfaltirane ceste koje neobično aludiraju na Knin 95-e. Razmišljajući o svemu viđenom nemamo osjećaj inferiornosti s jačim balkanskim kompleksom već prikriveno dozu arogancije i ponosa što dolazimo iz jedne „primitivne balkanske zemlje“ gdje postoje bolja civilizacijska dostignuća urbanog planiranja i opće higijene. Naš jug i njihov jug po mnogo čemu su slične, ali i različite.

Mjesta kroz koja prolazimo podređena su turizmu. Glavne stanice vode do najznačanijih turističkih mjesta: Scavi, Herculanum, Pompeji, Torre Annunziata koja su dobila na važnosti zbog svoje kobne sudbine uzrokovane erekcijom Vezuva, a Vezuv vas prati gdje god da se uputite i podsjeća vas na krhkost prirode i prolaznost života davajući vam zlokoban osjećaj uz pitanje: „Spava li?“ Naravno, to je samo turistička fantazija jer je statistika uvjerljivo na našoj strani, ali opet previše razmišljanja i mašte donosi previše suvišnih pitanja. Osim ovih mjesta druga su iznimno sirotinjska i beznačajna. Neka od njih podsjećaju na romska naselja u Hrvatskoj po količini smeća, po opijajućem miomirisu otpada koji se na daleko osjeti, po bespravnim poluizgrađenim kućama bez struje i kanalizacije iako ni Romi više nisu što su nekad bili.

Vozeći se vlakom pada nam na pamet ideja da odemo do vrha kratera vulkana. Privlači nas poput magneta. Ima nešto u njemu što nas fascinira. Magma? Lava? Što god. Ne raste svugdje takav zanimljiv vulkan i bilo bi šteta propustiti priliku. U Pompejima je baza za odlazak na vrh. Cijena je vrlo povoljna, ali se treba čuvati privatnih taksista i prijevoznika koji vas mogu zaskočiti s „povoljnom cijenom“ i uzeti 15-20 eura po osobi. Na žalost, zadnji javni autobus koji vozi na vrh je vozio negdje oko 16.30. ako se ne varam, a mi smo zakasnili 5-minuta. Banana. Osjećaj je kao da si u Rimu, a ne vidiš Papu ili Vatikan (pa sve i da si najgori ateist). Ostatak dana mi je bio totalno bezveze, ali je zato moja draga iskoristila mogućnost odlaska u Sorrento, a Sorrento joj je šifra za šoping.

Sorrento zaslužuje posebno poglavlje, posebno mjesto, poseban osvrt. Predivan grad. Asocira na Opatiju. Povijest im je slična. Bogati aristokrati 19. st su bili privučeni njegovim spokojnim mirom (prije nego su ga Amerikanci i Japanci otkrili). Dugačka šetnica u kasnim poslijepodnevnim satima uz neke od najboljih hotela tog dijela Italije melem su za oči svakom putniku koji čezne za predsjeničkim apartmanom i pogledom na more. Parkovi obiluju zelenilom, mediteranskim raslinjem, stoljetnim hrastovima dovoljno simpatičnim da se slika uz njihovo korijenje što probija škrtu zemlju i izdiže se iznad tla.
Sorrento se može pohvaliti s dvije vrlo duge, paralelne i uske ulice koje odišu životom. Brojne trgovine različite robe načičkane jedna pokraj druge zbunjuju kupce jer se teško može prepoznati koji je štand vlasništvo koje trgovine. Srećom, trgovci su vrlo susretljivi i ljubazni. Njihova ponuda je vrlo raznolika. Nudi se sve i svašta: od najjeftinije i otrovne kineske plastike do lokalnih proizvoda toga kraja: vina, tjestenine u svim oblicima i bojama, mesne prerađevine, lokalne delicije, a ponajviše liker od limuna poznati limoncello. Najbolji i najraznolikiji magneti u skoro cijeloj Italiji mogu se tamo naći. S jedne strane ulice na drugu moguće je prijeći u dva koraka, a turista izvan sezone je na stotine i tisuće. Možete si zamisliti gužvu koja nastaje dolaskom kruzera, ali predivna je draž hodati uskim uličicama koje odišu agrumima različitih oblika i još neviđenim dimenzija (hibrid limuna veći od pola kilograma) i udisati mirise pašte s pomima iz obližnjih restorana.
Cijene hrane i pića su primjerene bogatijim turistima od onih koji dolaze u našu domovinu jer je prosječni turist u hotelu s 4-5 zvijezdica, punim panisonom i dubljom vanpansionskom potrošnjom, a Talijani su vrsni znalci kako jednostavnu i dobru hranu ponuditi nacijama koje su odrasle na burgerima i sušenoj ribi. Mi se odlučujemo za lokalne delicije pršut, sir, voće i povrće iznimne kvalitete. Ovdje voće i povrće u sebi sadrži toplinu sunca i sol mora koju vjetar donosi na velike plantaže kojima nema kraja. Restoran u kojem objedujemo ima zanimljivo ime: Panchina in riva al mare (Klupa uz more). Definitivno jedno od najboljih mjesta u Sorrentu za koje vam ne treba rezervacija ni poseban dress code već samo brz trk prije nego vam ga neki penzići zauzmu.

Umorni i iscrpljeni od naporna hodanja odlučujemo otići u svoj hostel. No, jednu stvar smo predvidjeli. Vlak ne staje na svakoj stanici što znači da smo osuđeni na neplanirani posjet napuljskom glavnom kolodvoru u noćnim satima. Turistički vodiči ističu da je ovo jedno od 2-3 najopasnijih mjesta po osobne stvari. Puno je hustlera i prodvača jeftinih gluposti koje bi samo idiot i Amerikanac kupili. Na licima pojedinih stajača jasno se vidi da rade bilo kao prevaranti bilo kao lopovi, a bilo je i nekoliko noćnih dama s potencijalom širenja šireg spektra spolnih bolesti. Gladni i isrcrpljeni uključujemo radar za odbijanje neželjenih ljudi, na iskrivljenom talijanskom dajemo jasno do znanja da nas ništa ne interesira i vrlo smo uspješni u tome. Kako mrak pada tako noć izvlači čudne i neobične likove koji ne skrivaju svoje svjetonazore. Mladići u svojim ranim 20-tima oponašaju manekene zloglasnih kriminalnih organizacija koje u ovom kraju se natječu po okrutnosti i grubosti.
Kasno na večer dolazimo u Portici. Slične likove srećemo i na putu do hostela. Izbjegavamo ih u širokom luku jer djeluju poprilično opijeno (ili drogirano), no na sigurnost u centru „paze“ lokalni carabineri. Ipak je vikend i neke stvari moraju biti kontrolom kakvom takvom. Barem privid. Jedna od najupečatljivijih slika Napulja su djeca s ulice. U samom centru gradu iza građevinske ograde 20-ak dječaka u dobi od 8-12 godina trči po prašnjavoj zemlji za komadom gumene kože koja sliči na loptu. Lica su im bijela, kosa crna, uglavnom duga i kovrčava. Odjeveni su u plave dresove lokalnog božanstva F.C. (ili A.C.) Napolija. Svi imaju samo jedan san: jednoga dana postati Mali Zeleni, Izvanzemaljac, simbol ponosa i uspjeha! Ne primjećuju nas jer igraju nogomet iza velike metalne ograde koja ima dovoljno rupa da ih kroz njih vidimo. Savršena prilika za sliku s Marinovića, no odustajemo iz više razloga: ružno je slikati djecu po noći iz prikrajka u tajnosti. Nije problem objasniti policiji ljubav prema fotografiji, ali neki roditelji i pokoji prolaznici ne bi razmumijeli našu nakanu te bi nam mogli promijeniti osobni opis.
Naši cimeri u sobi hostela su iz Australije (nisam siguran jesam li ih spominjao). Emily i Josh su vrlo zanimljiv mladi par. U svojim srednjim 20-tim godinama putuju Europom. Doma kad dođu pričat će gdje su sve bili i ispat će najveći Jaggeri u selu, ali mislim da u RL ne bi vidjeli ni prst pred nosom jer nemaju blage veze gdje se nalaze i što treba vidjeti. Od 7 dana vidješe samo Napulj, a Pompeji onako iz vlaka. Kao dobri Balkanci iznenađujemo ih pozivom da dijelimo bocu vina. Inače, na svakom putu boca vina nam je socijalizirajući faktor koji preskače sve barijere jezika, nacije i religije. Do sada nas nije iznevjerila, a i te večeri je polučila vrlo dobre rezultate. Tako nakon čašice, dvije saznajemo čime se bave i kako im je težak život jer su digli kredit za 6-9 mjeseci putovanja po Europi. Iz suosjećanja prema njima pozivamo ih na daljnje druženje uz drugu bocu kako bi se bolje povezali i upoznali. Povezanost 100%.

[Clogad]

Svaka čast, predobro
Jel ima još nastavaka?

[Toma Sawyer]

bit će ovo ljeto.
Preforsirali se, ali rekonstruirat ćemo putovanje.

[zvjezdan1990]

Evo malo da osvježim temu s par preporuka što vidjeti u jednoj od najljepših regija u Italiji koju se sad dosta brzo i povoljno može posjetiti letom iz Splita. Za sam povijesni centar Napulja, Centro historico, dovoljan je jedan dan uz dosta šetnje. S aerodroma vas Alibus za 4 eura vodi do tamo, te se mora izaći ispred Castel Nuova. Sam centar je prilično siguran. Najpoznatije ulice su Via Toledo di se nalazi predivna Galleria Umberto koja se još obnavlja. Via Toledo vodi s jedne strane prema piazzi Plebiscito, teatru San Carlo i palazzu Reale te se s iste ulice isto izlazi na piazzu Municipio koja je sad obnovljena i impozantnom dvorcu Castel Nuovo(ulaz se naplaćuje s muzejom). U produžetku Castel Nuova izlazi se na obalu, lungo mare, koji se naravno ne može mjeriti s našim rivama zbog poprilično sivog i tmurnog mora, ali hoteli i predivne raznobojne zgrade sa strane su poprilično atraktivni i sama šetnja predstavlja užitak uz neizostavan gelato koji s 2 kuglice košta minimalno 2.5 eura ali vrijedi svakog centa i ne može se nigdje tako ukusan naći na našoj obali. Na samoj obali smješten je Castel Ovo koji se može besplatno posjetiti i s kojeg se pruža predivan pogled na jezgru grada s mora. S druge strane via Toledo izlazi se na poznatu ulicu Spaccanapoli gdje se nalazi pregršt suvenirnica i dućana s napuljskom spizom kao što su preukusna sfogliatela, lisnati kolač sa slatkim sirom unutra ili baba', nešto manje ukusan kolač, a tu se svakako treba degustirati i nadaleko poznati liker limoncello. Na početku ulice spaccanapoli je piazza gesu' čiju se crkvu treba vidjeti, a malo dalje je piazza san Domenico Maggiore gdje u večernjim satima se mladi okupljaju i piiju alkohol, a također često bude i glazbe. Iz spaccanapoli se dolazi i do via Tribunali koja je poznata po 3 najbolje pizzerie u centru - prva najpoznatija i vjerojatno najbolja je svjetski poznata Sorbillo i gdje se u vrijeme ručka i večere red čeka i po pola sata ispred, margherita je kao i svugdje savršena i jeftina, 3.5-4 eura. Sljedeća vrhunska pizzeria je Decumani i onda dolazi Di Matteo gdje se na ulazu mogu uzeti i fritatine, preukusna mala peciva raznih okusa koja dođu od 20 centi do eura po komadu. Usluga se u većini pizzeria plaća 10% na promet ili 1 euro po osobi. U via tribunali se nalazi i kapela san Severo s privatnim muzejom te San Lorenzo Maggiore. Iz via Tribunali se dolazi do via Duomo di se nalazi naravno Duomo,a blizu je i muzej suvremene umjetnosti Madre. Via Tribunali vodi i do piazze Bellini koju preporučam mlađima da posjete u slučaju da traže zabavu jer tu se mladi okupljaju svaki dan u tjednu uz alkohol i glazbu, a trava je praktični legalizirana . Pivo se kupuje u barovima sa strane, a cijena birre Peroni je 1.5 euro za 0,66dl.
Iznad povijesnog centra se nalazi Vomero, kvart koji za imućnije predstavlja njihov centar pa se često kaže da Napulj ima 2 centra. Tu se nalazi i dvorac Sant Elmo koji bi se svakako trebao posjetiti u slučaju ostanka u Napulju više od jednog dana jer se s dvorca pruža veličanstven pogled na Centro historico. Preporučam u slučaju dužeg ostanka još posjetiti Capodimonte s muzejom te Parco Virgiliano.
Da se nebi upalo u tipičan turist trap, od restorana preporučam kod domaćih jako popularan restoran Nennella koji se nalazi u Quartieri Spagnoli (kvart poznat po uskim uličicama tipičnim za Napulj, nekoć jako opasan,a danas miran), paralelno s Via Toledo. Menu dođe 12 eura za prvo i drugo jelo plus bocu obične ili mineralne vode ili 15 eura za predjelo plus 2 jela. Svakako jesti pasta e patate con provola i neku ribu tipa sabljarku. Restoran je poznat po atmosferi jer konobari i voditelj plešu s gostima, glazba je glasna, a jelovnik je napisan na običnom papiru kemijskom olovkom i to samo na talijanskom pa se pripremit unaprijed! Još svakako preporučam napuljski ragu' sa svježom pastom i to u restoranu Tandem u ulici Spaccanapoli.
U sljedećim postovima ću preporučit što posjetiti od ostalih mjesta u regiji.

[nvnk]

A, u kujac, Toma, ja mislio ti pišeš klasične putopise, a kad ono, radi se o egzistencijalističko-filozofskoj prozi razlomljene strukture i s potpunom odsutnošću obzira za naraciju. 3. dan putovanja traje ti 3 dana (ili se ponavlja ko u Groundhog Dayu? ) što ukazuje na prezir prema uobičajenom slijedu vremena, a kraj (ako ga se tako može nazvati) ti je otvoren ko u kakvom polurazumljivom Antonionijevom ili von Trierovom art-filmu kojeg prosječni posjetitelj kina na silu gleda do kraja samo zato jer mu je neugodno otići iz kina usred filma i time pokazati kako ne razumije suvremene filmove i umjetnost općenito.

[nasmijanonebo]

Nije zvaka za seljaka.

[SmicaZavukotija]

Moze li neko da mi kaze postoji li ikakva koncekcija sa Napuljom iz Dubrovnika ?

[zvjezdan1990]

Easyjet Du - Nap 26.6. - 2.9.

http://www.airport-dubrovnik.hr/imag...tenja_2017.pdf
http://www.putovnica.net/prijevoz/le...brovnik-napulj

[B O G]

Pozdrav svima
Zanimljiv putopis,i sam planiram ovo ljeto obići jug Italije.Zna li netko da li je moguće u jedan dan obići turu Napulj-Sorrentto-Salerno-Napulj?I kako?Pokušavam rezervirati i karte za bus ili vlak ali nikako.Morao bi od Sorrentta do Amalfija pa do Salerna!!!Išao bi polovicom kolovoza ,piše da kupujem karte na kioscima i idem lokalnim busevima ali pošto bi Napulj bio samo početak puta a ostatak bi bio strogo vremenski određen,ne bi smio kasniti dalje.Strah me da ću zaglaviti negdje zbog gore navedene šlampavosti i kašnjenja.Da li je tko prošao tim putem i koliko mu je trebalo vremena?I koliko je problema imao putem :-)

[zvjezdan1990]

Nisma bio u Salernu, ali sam čuo da nije nešto. Sorrento je zadnja stanica na liniji vlaka Napulj - Sorrento. Uzmeš vlak s kolodvora Garibaldi u Napulju i za sat vremena si u Sorrentu. Sorrento je totalno turističko mjesto, lijepo mjesto ali masu britanaca. Po meni je puno simpatičniji Positano s onim prekrasnim šarenim kućama i plažicom ispod njih, a i cijela trekking ruta Sentiero degli Dei je čarobna. U svakom slučaju nemoj propustiti Amalfi obalu, Napulj prođi povijesni centar i ja bi otišao na izlet bar na jedan od otoka Ischia/Capri/Procida.

[NemremSeSjetit]

B O G kaže:

Pozdrav svima
Zanimljiv putopis,i sam planiram ovo ljeto obići jug Italije.Zna li netko da li je moguće u jedan dan obići turu Napulj-Sorrentto-Salerno-Napulj?I kako?Pokušavam rezervirati i karte za bus ili vlak ali nikako.Morao bi od Sorrentta do Amalfija pa do Salerna!!!Išao bi polovicom kolovoza ,piše da kupujem karte na kioscima i idem lokalnim busevima ali pošto bi Napulj bio samo početak puta a ostatak bi bio strogo vremenski određen,ne bi smio kasniti dalje.Strah me da ću zaglaviti negdje zbog gore navedene šlampavosti i kašnjenja.Da li je tko prošao tim putem i koliko mu je trebalo vremena?I koliko je problema imao putem :-)

Mislim da nije moguće, a da bi razgledavanje bilo imalo smisleno.

U Sorrentu sam bila par dana i odande išla na izlete, Costa Amalfitana je cjelodnevni izlet ako se ide brodom barem u jednom smjeru i ako će se stati i malo razgledati Positano, Amalfi i ostala mjesta na putu. To su sve mala&slatka mjestašca i u sat vremena se sve prošeće uzduž i poprijeko, ali valjda je gušt sjesti na trgić i popiti kavu ili čašu vina, pojesti sladoled, malo uživati u okružju i onda dalje .... Vraćali smo se busom do Sorrenta i došli negdje ranije navečer oko 8 ili 9 nakon te ture.

Lijep je i izlet na Capri, opet cijeli dan da se malo uživa i zuji okolo.

Preporučujem ti da jedno noćenje planiraš u Sorrentu, koji je jako turističko mjesto ali ima šarma (osim ako se planiraš kupati, to zaboravi ako ne voliš 20-torede suncobrana na umjetnim plažama s pontonima do kojih dolaziš liftom od 5 eur u jednom smjeru) i odande odeš na izlet na Capri ili neki drugi otok, te do Positana i Amalfija što je sve moguće uz javne brodske i autobusne linije.

[B O G]

Hvala zvjezdan i Nemrem na odgovorima.I sam kontam da će to teško ići za jedan dan a opet ako sad ne odem,ko zna hoću li ikad.Za vlak znam,poslije su sve lokalne linije busa,od Sorrenta do Positana pa dalje do Amalfija pa onda novi bus do Salerna.Bilo bi lijepo imati vremena(i sreće) pa to sve uskladiti.Gledao sam na YT,i sam prolazak busom cijelom obalom Amalfi je doživljaj.A to mi je jedna od must see destinacija,pojeo bi se da budem u Napulju a da bar ne probam.Neće pomoći ni vrijeme posjeta,polovica kolovoza,vjerovatno najveća moguća gužva.Krenuo bi ujutro a u 8 imamo trajekt za Palermo,strah me da ću negdje zaglaviti u toj gužvi i zakasniti.Ne znam,mislim da ću probati pa vam javim.
Hvala još jednom za odgovor i lijep pozdrav

[zvjezdan1990]

Ne znam zašto forsirati, bit će ti velikih gužvi... onaj bus od Positana do Sorrenta ti je horor, nakrcaju se ljudi jedan na drugog, a ne daj bože da fališ zadnji bus jer ti je smještaj u Positanu užasno skup... Uostalom Napulj je i više nego super grad za cijeli dan provesti.