Natrag   Forum.hr > Društvo > Roditelji i djeca

Roditelji i djeca Zato što ih volimo i oni vole nas.
Podforumi: Školarci i adolescenti, Dojenčad i predškolci, Trudnice, Medicinski potpomognuta oplodnja, Dječje zdravlje, Oprema

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 01.03.2007., 12:10   #1
Da li i Vas vaše dijete mrzi?

Dakle, imam kćer od 15,5 godina. Ja i njen otac razvedeni smo već 7 godina. Oboje smo u novim brakovima , ja nemam druge djece, a njen otac ima sina od 4 godine. Po razvodu ostala je živjeti sa mnom, i mogu bez lažne skromnosti reći da sam joj pružila život princeze. Putovanja, ljetovanja, skijanja, toplice, večere , krasna druženja. Ne samo to, nego sam joj uvijek bila na raspolaganju, satima pričala sa njom, slušala razredne tračeve, vodila je na druženja sa drugom djecom, uglavnom, radila sam sve što sam mogla da joj olakšam život, da ne osjeti da je zbog nečega zakinuta jer smo ja i njen otac razvedeni. Ja sam isto djete razvedenih roditelja i pokušala sam joj pružiti sve ono što sam mislila da bi joj u takvoj životnoj dobi moglo trebati i emocionalno i materijalno, pa čak i preko svojih mogućnosti, ali samo da njoj bude dobro. Sa ocem je imala čudan odnos,nikad se jako nije brinuo o njoj,ali kao mala ga je obožavala, on je bio zakon, poslije je bila ljuta nja njega naročito kad se ponovo oženio i dobio djete, uglavnom ga i voli i mrzi, ali ga osobito ne cijeni. Ona je prekrasna, inteligentna cura koja je osnovnu prošla sa 5 ko od šale, priča jezike, krasno slika, muzički talentirana. Samo, beskrajno lijena. Ništa neće. Ove godine je upisala odličnu gimnaziju u koju se teško upada, bila silno ponosna na to, i tu je puknuo grom. Ta gimnazija je u drugom mjestu od onoga u kojem živimo ( 30 km) , pa je ispočetka bila u domu. Odmah je upala u loše društvo, kafići, dečki, cigarete, alkohol - postali su joj način života. Gotovo iz svakog predmeta je imala jedinice i odjednom postala silno "jaka", bezobrazna i prepotentna. Pred polugodište je to ispravila, ali odmah po početku drugog nastavila je po starom. Dečke mijenja brzinom munje, ne stignem ni pratiti. Onda je moje "milo" djete zaključilo da me duboko i nepovratno mrzi, da joj je svejedno za mene, da ne želi sa mnom živjeti, izrekla mi brdo uvreda koji prelaze elokvenciju djeteta i ono što me je najviše zaprepastilo, sve je to rekla mrtva -hladna, gledajući me u zjenicu oka. Kaže da joj ništa u životu nisam pružila, sve ovo šta sam nabrojala je nebitno jer to nije ono što ona treba, a kad je pitam što treba, onda kaže : ne znam! Rekoh, a kako da ja onda znam?
I da završim, moje se djete odselilo ocu, zaboravilo da ima majku, ne zove, ne dolazi i ne javlja se. Moje pitanje je : šta se desilo? Gdje je greška? Kako netko od 15 godina može mrziti majku i to tako žestoko? Razumijem pubertet, pobunu protiv autoriteta i slične gluposti, ali ovako žestoko, hladnokrvno, zločesto mrziti jedinog roditelja koji se o životu brinuo o njoj???? Imate li vi sličnih iskustva i ako da kako su ona završila? Šta mi je raditi?
xanas is offline  
Old 01.03.2007., 12:45   #2
Ja sam tokođer u pubertetu i stalno se svađam s roditeljima makar odmah nakon svađe poželim da nisam to napravio ali uvijek se posvađam i nikad neću popustit. nema to veze s mojim egom već s odnosom prema roditeljima jer su oni uijek prije bili u pravu i sada, kako postajem stariji želim i ja biti. Kod oca se možda odselila jer joj on dopušta takav život, ne znam, ali ona sama mora shvatit da je to loše i oživjeti vlastitu savjest. nakon sto je probala ''zabavni zivot'' tesko da ce odmah prestati s time, mnogi moji vrsnjaci tako zive i roditelji to ne vide jer se ne brinu za njih. ovo vam samo pokazuje da imate jk odnos sa kceri i vrlo cijenim takav blizak odnos. mnogi moji prijatelji se napusavaju svakodnevno, cijeli su dan vani, nitko ne pita za nijih i starci ne znaju gdje su... nadam se da ce bit sve o.k. btw imam 16 godina :/

sretno
-benjo- is offline  
Old 01.03.2007., 12:59   #3
Jednom je junior gadno nesto udesio, tata i ja smo slom zivaca skoro dobili....vikali smo na njega, objasnjavali, tata je bio malo i verbalno pregrub, junior se branio kako je znao i na kraju otisao pokunjen i jadan u svoju sobu!

Pa ja za njim.
Pa sam ga zagrlila i rekla: Nikada nemoj sumnjati u tatinu i moju ljubav, mi te obozavamo, volimo do neba! Ali da si za*rao, jesi brate do neba i vise!
I za to bih te mogla zagutiti. Ali Ljubav nije sporna!

Pa mi je odgovorio da on to zna!
Eto, ja mislim da je to bit svega.
Znati izreci, pa ako treba i direktnim rjecima tu svoju ljubav jer oni ne citaju izmedju redova....a kamoli da pocinju cijeniti ono sto se za njih ucini.
Ni u snu.
Jer oni misle da je to normalno jer tata ili mama tako cine!
Ako drugi to isto ne dobiju, mi smo samo za nijansu bolji od drugih jer drugi nisu bas 100% normalni...po njihovom vidjenju.
Dakle na kraju, mi to radimo jer je to normalno. Tocka. U njihovoj glavi.
__________________
i uvijek su mi moja prava na prvom mjestu. jer su ona temelj za nasa.
oona is offline  
Old 01.03.2007., 13:05   #4
ona je sad u najžešćoj fazi puberteta i taj odlazak kod oca joj je bijeg od autoriteta jer joj očito tata dozvoljava sve ono šta ti ne dozvoljavaš (ili makar ne odobravaš uz aplauz). ona će sad negirat i omalovažavat cijelu tvoju brigu za nju, sve protekle godine i sve pruženo. sve će to bit minorno u odnosu na trenutne lude provode, momke i izlaske.
prošla sam i ja (ko i velika većina drugih) tu pubertetsku fazu kad sam "mrzila roditelje iz dna duše". danas bi sebi kosu iščupala radi svakog krivog pogleda koji sam im uputila, a kamoli zbog nekih izgovorenih riječi. ali tribali su se smirit hormoni pa da shvatim kako su mi roditelji predivni ljudi i koliko su truda i ljubavi ulagali u mene, moj odgoj i učinili me osobom kakva jesam i na koju su oni ponosni.
nadam se kako će ti se vratit uskoro kući, ali neće se to dogodit preko noći. ipak triba proć i taj pubertet.
i ne virujem da te ona stvarno mrzi. jednostavno tako se ispoljava njen bunt zbog hormona i pubetreta koji je trenutno "drma".
shvatit će ona koliko joj je mama pružila i ljubavi i materijalnog.
sretno ti, ali imaj stpljenja beskrajno.
Loryblue is offline  
Old 01.03.2007., 13:19   #5
Mislim da joj je grozno u toj školi, a i živi u domu - to je velika promjena, kako to prije nisi uočila. Loše društvo možda i nije tako loše, meni se čini da joj jako trebaju ljudi, samo očito ih traži na krivom mjestu, i djeluje jako frustrirano iz ove tvoje priče.
d@d@ is offline  
Old 01.03.2007., 13:31   #6
da li i vas vaše djete mrzi?

Hvala Vam svima na lijepim rječima. Tješi me kad vidim da i njezini vršnjaci mogu zrelo razmišljati ( benjo), pa se sve nadam da će komadić pameti doći i do njene glave. Ne znam šta joj otac dopušta, on kaže da joj ne dopušta svašta, ali poznavajući ga, slabo vjerujem. Ona je spretna u odnosu sa njim i obrlati ga kao od šale, a da on ni ne shvati da ga je smantala i napravila šta je htjela. Što se tiče moje ljubavi, ona je uvijek bila neupitna, i uvijek sam joj je pokazivala , ponekad ( sad mislim) i više nego što je trebalo. Moj novi muž i ja smo cijeli život prilagodili njoj, a pitam se da li je to tako trebalo? Čini mi se da su nekako bolja i zahvalnija ona djeca koja manje dobivaju od roditelja, nego ova koja su mažena i pažena.
Ono što mene prestravljuje je njen moralni kod, njeno nepoštivanje elementarnih ljudskih vrijednosti, glavno je da je njoj dobro. U tom cilju neće prezati povrijediti bilo koga, i napraviti bilo što. Nisam je tako odgajala ni učila, pa mi nije jasno kako to da ama baš ništa šta sam joj 15 godina govorila nije ostalo u njenoj glavi? Ili to radi meni u inat?
xanas is offline  
Old 01.03.2007., 13:34   #7
Dada, uvidjela sam i više nije u domu, putuje već od 11. mjeseca. Na polugodištu sam joj nudila da promjeni školu i prebaci se u naše mjesto, ali nije htjela ni čuti. Kaže, to je jedina škola koju je oduvijek željela i da bi joj prebacivanjem uništila život.
xanas is offline  
Old 01.03.2007., 13:34   #8
ne vjerujem nikako da te stvrno mrzi, ali da imate problem-bome imate

dijete kojem je priusteno da odraste kao princeza iz straha da joj ne bi nesto falilo se naslo u sredini, dobi i okolnostima u kojima se i sama tako ponasala, samo bez cenzure i nekoga tko bi bdio nad njom. od tebe je na to vjerojatno dobila zestoku kritiku, a ne ono na sto je naucila doma, paznju.

osim toga djeca imaju potrebu izraziti bunt, osobito superodlikasi, dogodi im se jedan razred u skolovanju u kojem "puknu" ali obicno se saberu nakon toga.

pusti sada ocjene, ovdje je najbitnije da se povezete emocionalno, da joj pokazes da je volis i ako padne razred, da joj vratis osjecaj sigurnosti koji je izgubila odlaskom od kuce i sad ga trazi u "funkcionalnoj" obitelji, kod tate. njega jos nije istestirala
__________________
Najopasnija hrana je torta. Svadbena.
Jedini poraz koji sam doživio u životu...nisam uspio sjebat škuribandu. (walter, 2010.)
putnica is offline  
Old 01.03.2007., 15:57   #9
Quote:
xanas kaže: Pogledaj post
Tješi me kad vidim da i njezini vršnjaci mogu zrelo razmišljati ( benjo), pa se sve nadam da će komadić pameti doći i do njene glave.
da ne citiram cijleli post... ovo zvuci bas kao rijeci moje mame.
ja sam ih cula kao "grijesis jako i nemas pojma sto je dobro za tebe".
i onda inat, naravno.
isto me voljela do neba i prezasticivala. a ja bih radije da me pustala van po kvartu, da me ucila da peglam svoj ves i pospremim za sobom, umjesto sto bi rekla "pusti, ja cu" i onda ocekivala zahvalnost. itd.
tvoja kcer je sad u fazi preispitivanja, mora naci svoj moralni kod, svoja uvjerenja okusana na vlastitoj kozi a ne onom sto si joj ti govorila.

sto da ti radis?
razvij vlastiti zivot. uzivaj s muzem. reci joj istinu - da te boli sto je sad takva, ali da ti se moze obratiti kad god hoce i da je volis.
jadaj se muzu, najboljoj prijateljici, ovdje , al se suzdrzi od prigovaranja i uvjeravanja da radi krivo.
reci joj da se ne slazes s onim sto radi, ali da je volis.
i kad ti ona kaze da te mrzi, reci: bas steta, ja tebe volim.
povuci se malo u pozadinu, ali ju nemoj ostaviti, ako me kuzis.
vratit ce ti se.
inace, ja imam 32 godine, svoju obitelj i ok odnos s mamom.
nisam tako lose ispala , vjerujem da ce i tvojoj kceri bit dobro.
posebno zato sto mi se iz tvog posta cini da je inteligentna i snalazljiva.
mozda nece biti kako si zamisljala, al bit ce dobro.
ako ju volis, to je najvaznije.
Zmijica is offline  
Old 02.03.2007., 14:09   #10
Beskrajno je volim. Kad je otišla mislila sam da ću umrijeti od tuge. Ali , moram iskreno priznati da me jako boli to što je napravila i da se loše nosim sa tim. Pri tome ne mislim na sam odlazak kod oca, roditelj joj je i uvijek sam poticala njihov odnos i to me ne smeta toliko. Mislim na način na koji je to napravila,tu hladnoću i netrpeljivost koju pokazuje, i onaj pakao koji nam je priuštavala u kući prije nego što je do toga došlo. Znam da majčino srce sve oprosti, ali iskreno rečeno, ne znam da li ću ovo moći zaboraviti?
xanas is offline  
Old 02.03.2007., 15:03   #11
Ovo mene podsjeca na onu pricu o djetetu vrticke dobi koji dodje doma psovajuci na sav glas, roditeljima koji se psovke gnusaju!

Ili slucaj moje prijateljice, samohrane majke dviju vec velikih djevojcica - djevojki.
Nedugo je dobila stalni radni odnos nakon 13 godina potucavanja po razlicitim nepodobnim radnim sredinama, presretna do neba, radi puno i ne kuka previse....sjecam je se kada je polumrtva dolazila na posao samo da bi i opstala i ostala.
I sada njena starija kcerka nije uspjela upisati nastavak skolovanja koje je zeljela, pa je otisla raditi.
Majka se i za to jako potrudila, mala je dobila trajni radni odnos.
I nakon tjedan dana zovu majku na posao da pitaju kako je kcerka, sto je s njom!
Ukratko, mala nije tjedan dana dosla na posao, ostajala je kod kuce!
Uredno bi izlazila iz stana pred majcin dolazak sa posla, imititrajuci normalni radni tjedan!

I pita prijateljica mene: pa tko ju je to naucio, pa cijeli zivot gleda mene kako se trudim dobiti ovaj posao, koliko radim, kako bolesna "plazim" na posao, pa otkuda joj to? Pa nisam je ja to ucila!

I sto joj odgovoriti?

Obranila sam se genetskim kodom!
Ispravno ili ne, drugacije je nisam znala utjesiti....
__________________
i uvijek su mi moja prava na prvom mjestu. jer su ona temelj za nasa.
oona is offline  
Old 02.03.2007., 16:45   #12
xanas vidim svi te tjese da te kcer sigurno ne mrzi,
ali moram reci da je granica ljubavi i mrznje jako tanka, i da se ja sjecam da sam zbilja u jednom periodu u zivotu mrzila svog oca i majku, upravo iz razloga koje je ona tebi navela, nisu mi pruzali ono sto sam trebala u tom dijelu svog zivota,

moram napomenuti da evo deset godina kasnije od jednog zapravo nepostojeceg odnosa izmedju mog oca i mene pocinjemo komunikaciju i sad ga tek po malo razumijem, a sa majkom su mi jos uvijek zahladjeni odnosi

a vidim da jako idealizirano opisujes ulogu sebe kao majke i moram ti reci da se sigurno ne procjenjujes realno, jer da netko moju majku pita kakva je bila dala bi isti opis a ja sa svoje strane mogu reci da je radila mnoge greske
razmisli malo o tome kako se razgovaras sa svojom kcerkom:
da li joj izazivas osjecaj krivnje,
da li joj nekad dajes materijalne stvari kad nisi u mogucnosti emocionalno joj pomoci,
da li si posesivna
da li joj pokusavas zamijeniti oca,
da li ga kritiziras pred njom

jer moja majka je radila takve stvari i znam da mi je prva stvar bila pobjeci od doma i da kad sam bila u teen godinama da mi je najbitnije bilo napraviti sto vecu glupost, iako ja sam to uspijevala prikriti od roditelja i nije mi utjecalo na skolu, ali ipak nisam bila u domu gdje ona ima daleko vece mogucnosti i slobodu

nije materijalno bitno, vidim iz tvog posta da nekako stavljas naglasak na materijalno (putovanja, druzenja, stvari, nagasila si da si isla i preko materijalnih mogucnosti), ja sam cesto mrzila majku kad bi mi naglasavala da je eto ona odustala od neceg za sebe da bi meni priustila, radije bi da smo to podijelile na nesto i za nju i za mene (to njeno ocito nezadovoljstvo svojim zivotom me ubijalo)
budi uz nju emocionalno, na koji tocno nacin ne bih ti znala reci jer to ni ja od svoje nisam dobila, mozda ti zato ni ona nije znala reci sto joj to tocno treba, ali je svjesna da joj nesto fali

svojim primjerom i odgojem joj ocito nisi pokazala kako da postuje samu sebe jer upravo njen nedostatak samopostovanja je uzrok tom autodestruktivnom ponasanju i mijenjanju decki

takodjer znam da me jako smetalo kad se od mene ocekivao dobar uspjeh jer sam smatrala da to i nije toliko bitno da dobra volja mojih roditelja ne bi smjela ovisiti o mojim ocjenama, i ta ocekivanja su mi bila opterecujuca i samim nekim cudom sam povezala u sebi da cu dobrim uspjehom se ranije osamostaliti, to je jedino u meni krsilo otpor prema ucenju koji sam osjecala nakon maminih prodika o tome kako sam lijena, a nisam bila lijena samo nemotivirana

i znam da sto sam cesce slusala prodike i sto rjedje me netko pitao kako sam sto me muci i sto zelim od svog zivota to sam manje htjela imati posla s njima

oduzila sam ovaj post, ali nadam se da ce ti moje iskustvo pomoci
hooray is offline  
Old 02.03.2007., 18:45   #13
hooray, hvala ti na tvom iskustvu i iskrenom pogledu s "druge strane"
__________________
Najopasnija hrana je torta. Svadbena.
Jedini poraz koji sam doživio u životu...nisam uspio sjebat škuribandu. (walter, 2010.)
putnica is offline  
Old 03.03.2007., 01:24   #14
evo xanas, mozda ti bude lakse kad vidis da nisi jedina kojoj se to dogadja...
https://www.forum.hr/showthread.php?t=55706
Zmijica is offline  
Old 03.03.2007., 03:30   #15
Quote:
xanas kaže: Pogledaj post
Dakle, imam kćer od 15,5 godina. ....................Šta mi je raditi?

draga moja, znam o cemu pises i kako se osjecas.

kao prvo: Nista ne raditi vise! Dosta si se trudila!
pocni sad tvoj zivot zivjeti i uzivati!
ne brini o njoj jer ona ne brine o tebi!
najkasnije kad ce sama postati majka uvidjet ce kakvu bol ti je nanjela!
znam da ti nije lako, ta bol nikad ne prolazi.
svejedno, bilokad ce zakucati na tvoja vrata, otvori ih.....
ja sam cekala par godina, i docekala prosli vikend
vazno je samo - pusti proslost da miruje!
sretno i drzi se, a kad ti neko potreba za razgovor, tu smo
cuca is offline  
Old 04.03.2007., 20:40   #16
Dragi moji, svima Vam puno hvala na podršci. I tebi horay, hvala na pogledu sa druge strane. Jučer sam pročitala tvoj post i dugo o njemu razmišljala. Da li sam radila greške koje nabrajaš? Vjerovatno jesam. Mislim da se ne idealiziram kao majka i da znam koje su mi greške. Ja sam samo jedna obična mama, koja jako puno radi, pa kad dođe kući onda kuha posebni meni za svoju princezu ( jer ona ne jede ono što jedu ostali za stolom!), pa je onda razvozi po engleskom, tenisu, likovnom, glazbenom i nemam ni ja sama pojma po čemu sve ne. Sve šta ju je ikada zanimalo i što je željela isprobati, bilo joj je dato, jer bože moj, možda se djete nađe u tome, pa bi bilo šteta joj to uskratiti.Nakon taksiranja slijedi pomaganje kod zadaće i učenja, pa razgovori o svemu i svačemu itd. Da li sam nekad bila umorna i prasnula, rekla i šta sam trebala i šta nisam? Vjerovatno da, ali bi voljela vidjeti roditelja koji to nikada nije? Oca joj nisam pokušavala zamijeniti, ali silom prilika morala sam raditi i svoje i njegovo , jer je on nikad u životu nije poveo doktoru, nikad sjeo uz nju sa zadaćom, nikad otišao na roditeljski sastanak, nikad otišao na njenu školsku priredbu, i da ne nabrajam dalje. Netko je to trebao obaviti. Tražila sam rezultat u školi jer joj je to bila jedina obaveza koju je u životu imala i smatrala sam da imam pravo tražiti barem da ocjene budu pozitivne.
Poanta cijele priče je ta da njen otac nakon samo mjesec dana vapi da je uzmem natrag pa makar samo na vikend. Njemu je već dosta njena laganja , lijenosti i manipuliranja. Imam za vas par pitanja:
1. kako dijete od 15 godina može osjećati mržnju? Ta emocija mi je toliko strana da mi nije jasno kako netko tko je tek počeo živjeti i tko još od života takoreći nije ništa probao, može biti zatrovan s njom?
2.kako tu bol koju mi je nanijela prevladati? kako oprostiti te gadosti koje mi je izrekla, i to ne jednom, gledajući me u oči i praviti se da ništa nije bilo?
3.kako prevladati tu blokadu u našem odnosu i krenuti naprijed ? Napominjem da smo do lani bile bliske i razgovarale o svemu, a sad me je u potpunosti isključila iz svog života.
xanas is offline  
Old 04.03.2007., 20:46   #17
Zašo to deklariraš kao mržnju.

Ovako sa strane, meni se čini da ste imale jaču diskusiju. Ti si svoje rekla, njoj se nije svidjelo, a htjela je uzvratit napad i napala je sa onim za što je bila sigurna da će te zaboljeti. I čini se i predobro uspjela u tome.

Ja bi to preskočila, sad. Onda bi nakon nekog kina ili kupovine krpica, sasvim smireno rekla da me to i to (tu ide citat jedne od rečenica) jako zabolilo. I nastavila bi pričat o drugim stvarima. Vrlo je vjerojatno da će reagirati na tu rečenicu, možda ne odmah, ali sigurno vrlo brzo.

Zašto ne pokušaš smislit način na koji bi joj pomogla sa školom, možda instrukcije ili da joj ti pripremiš neke materijale, ali svakako probaj to timski s njom dogovarat. Meni se čini kao krasan početak popravljanja situacije.
d@d@ is offline  
Old 04.03.2007., 20:53   #18
sve je to, dada već isprobano. Uredila sam joj instrukcije, na koje ide teškom mukom, jer " je to samo za glupe, a ona to nije". Na moju veliku žalost, nije samo jača diskusija. To traje već mjesecima i iz susreta u susret sve je gore. Evo, danas je zvala da joj treba jakna koja je ostala kod mene. Donijela sam joj jaknu, ali krivu jer nije rekla koju želi. Napravila je takvu scenu, kao da sam joj pola obitelji pobila. Jednostavno joj idem na živce, ne može me podnijeti, što mi je vrlo otvoreno i rekla i to ne jednom, ne trpi me. Kako to prevladati? Ja jedino što u ovom trenu vidim je to da se odmaknem i da je pustim da dođe sebi, pa koliko trajalo , trajalo.
xanas is offline  
Old 04.03.2007., 21:02   #19
I to je vjerojatno nekakvo rješenje.

Mislim ja sebe gledam u tvom djetetu iako imam samo malo mlađe doma. Moja obitelj nije imala probleme s razvodom ali ja sam imala probleme sa školovanjem (nisam bila loš đak nego moje ambicije su bile puno veće od onoga što sam u srednjoškolskom razdoblju postizala) i starašno me to frustriralo. Naravno da me utjehe tipa trebaš više učit nisu zadovoljavale. Sad kad na to dodaš pobunu protiv autoriteta (jer u mojoj kući se moralo doma vratit u 10, vikendom se radilo na vikendici - ja nisam ali morala sam tamo čubit). I da mojoj mami se i dan danas ne sviđaju moji kumovi

I da vjerojatno sam bila isto tako grozna prema starcima ali prošlo je. Mi svi u familiji imamo dosta visok prag tolerancije na verbalne sukobe.
d@d@ is offline  
Old 04.03.2007., 21:07   #20
To je jedino što me tješi, ta nada da će ipak sazrijeti i da će proći. Moj prag tolerancije je ogroman, ali sad je polako prešla granicu podnošljivosti. Osjećam se glupo i jedno da me moje djete "dribla" kao zadnju.
xanas is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 15:26.