Poremećaj u ponašanju ili «samo» pubertet

[victoriasecret]

Imam sina od 16 i pol godina koji ide u 3. razred srednje škole. Unatrag dvije godine, dakle kretanjem u srednju školu počeli su ozbiljniji problemi u našoj komunikaciji, u njegovom odnosu prema školi, prema svojim obavezama, prema meni. Ovdje mislim na bezobrazno i drsko ponašanje.
Od njegove 8. godine nas dvoje živimo sami jer smo se njegov otac i ja rastali. Njih dvojica su u intenzivnijem kontaktu u zadnje 3-4 godine iako su i prije održavali redoviti kontakt. Unatrag 3-4 godine imaju zajedničke interese, bave se zajedno jednom vrstom sporta i to je ono što ih više zbližilo.
Ja sam s druge strane prije 3 godine započela novu vezu u koju je on bio uključen gotovo od početka i mogu reći da ne postoje nesuglasice između mog sina i novog partnera. Moj novi partner ne živi s nama.
Problemi koji su se počeli javljati su laganje, izbjegavanje bilo kakvih obaveza kod kuće, loše ocjene u školi, svojevrsna krađa jer novac koji sam mu dala za kupovinu pokaza nije utrošio u tu svrhu, a lagao je da je kupio pokaz. Neki dan pronalazim krivotvorene ispričnice na njegovo ime i njegova dva prijatelja iz razreda i doznajem da u drugom tjednu škole nisu bili 3 dana u školi nego su vrijeme provodili u jednom shopping centru.
U početku sam sve pripisivala pubertetu, ali laganje i krivotvorenje su ipak već malo ozbiljniji problemi da bi ih olako mogla zanemariti. Tim više što on verbalizira da to jesu pogrešna ponašanja, ali ne vidi u tome neki veći problem. U laži je spreman ići do kraja iako mu kažem što ću učiniti iz čega može zaključiti da ću otkriti istinu, ali i dalje se drži svoje prvobitne priče. Jer nije mislio da ću ići do kraja i zaista napraviti to što sam rekla.
Sve više vidim u njemu njegovog oca. Od ne izvršavanja obaveza kod kuće, do posustajanja u školi i izbjegavanja školskih obaveza, pa do laganja i krivotvorenja dokumenata. Otac verbalizira da to jesu negativna ponašanja i slaže se sa mnom oko izricanja kazne za takva ponašanja, ali u biti to sve ostaje na verbalnom.
Voljela bih čuti ljude koji imaju slične probleme kako su im pristupili, da li trebam potražiti stručnu pomoć ili je ovo još uvijek u "kategoriji" puberteta...

[zoki89]

Za početak ti i njegov otac otvoreno i iskreno porazgovarajte s njime o svemu navedenom. Tada zajedno pokušajte pronači rješenje. Kažnjavanje će ga samo dodatno udaljiti od vas. Pokažite da mu želite pomoči, ali recite mu da postoji prag tolerantnosti za njegovo ponašanje, te da ćete zatražiti stručnu pomoč ako treba. Nikako to nemojte ignorirati, jer jednom kada postane punoljetan, više nećete moči mnogo učiniti.

[victoriasecret]

zoki89 kaže:

Za početak ti i njegov otac otvoreno i iskreno porazgovarajte s njime o svemu navedenom. Tada zajedno pokušajte pronači rješenje. Kažnjavanje će ga samo dodatno udaljiti od vas. Pokažite da mu želite pomoči, ali recite mu da postoji prag tolerantnosti za njegovo ponašanje, te da ćete zatražiti stručnu pomoč ako treba. Nikako to nemojte ignorirati, jer jednom kada postane punoljetan, više nećete moči mnogo učiniti.

razgovarali smo već o sličnim problemima svo troje, ali je problem što njegov otac ima isti obrazac ponašanja. laganje, muljanje, izvrtanje istine, pa čak i krivotorenje jednog dokumenta za koji sam doznala nakon rastave braka. dakle on će reći sinu da je to neprihvatljivo ponašanje, ali kakav je težina tih riječi kad se on isto tako ponaša...

[Sacreus]

Svacija prica je individualna, kao i sto je svatko od nas individua, pa je u ovakvim situacijama tesko naci rjesenje po prinicipu tudjeg postupanja... Meni ovo izgleda kao krajnje vrijeme za strucnu pomoc (terapeut), ali s naglaskom da sin ode, ali da i vi budete spremni na svoj doprinos u tom radu...

[victoriasecret]

Sacreus kaže:

Svacija prica je individualna, kao i sto je svatko od nas individua, pa je u ovakvim situacijama tesko naci rjesenje po prinicipu tudjeg postupanja... Meni ovo izgleda kao krajnje vrijeme za strucnu pomoc (terapeut), ali s naglaskom da sin ode, ali da i vi budete spremni na svoj doprinos u tom radu...

da, svjesna sam da je to nužno. mene ne shvaća ozbiljno kad govorim što su ispravna, a što neispravna ponašanja. odnosno verbalizira da je to krivo, ali ne vidi u tome veliki problem. otac mu je krivi uzor kojeg slijedi i očevo ponašanje ne vidi kao krivo. problem je možda što i nije znao za ovakvo očevo ponašanje jer sam ga od toga željela "zaštititi"

[Nica]

Sacreus kaže:

Meni ovo izgleda kao krajnje vrijeme za strucnu pomoc (terapeut), ali s naglaskom da sin ode, ali da i vi budete spremni na svoj doprinos u tom radu...

Slažem se da bi stručna pomoć mogla pomoći, ali ja bih naglasila potrebu da roditelji odu na savjetovanje i razgovor. Odgoj i kreće od roditelja pa bi i ovdje trebali pokušati otkriti što mogu napraviti i rade li nešto pogrešno, možda dobiju savjet kako se postaviti u određenim situacijama te na što obratiti pažnju. A onda uključiti i sina.

[eelli]

Evo i ja sam majka dječaka od 16 god. i za sad nemam takvih problema.Ja poznaje svu tu djecu njegove vršnjake s kojima je išao u školu od prvog osnovne i među njima ima dečkića koji se ponašaju kao sin od autorice,međutim što je meni zapelo za oko ta djeca nisu sad odjedanput u pubertetu postala takva oni su i prije kroz osnovnu školu se isticali sa svojim ponašanjem, možda ne kao sad kad su u srednjoj ali znali su profesori zvati roditelje na razgovor.E sad šta se događa kod te djece i kod tih roditelja to samo oni znaju.Autorici je stvarno teško jer nema podršku oca od djeteta i ne znam kako se boriti s tim ako nije kasno.

[victoriasecret]

Nica kaže:

Slažem se da bi stručna pomoć mogla pomoći, ali ja bih naglasila potrebu da roditelji odu na savjetovanje i razgovor. Odgoj i kreće od roditelja pa bi i ovdje trebali pokušati otkriti što mogu napraviti i rade li nešto pogrešno, možda dobiju savjet kako se postaviti u određenim situacijama te na što obratiti pažnju. A onda uključiti i sina.

da, slažem se da sve polazi od roditelja. dogovorila sam sutra sastanak sa školskom psihologicom pa ćemo vidjeti kako dalje. otac naravno ne može doći...

[Pringles]

Prebačeno s Psihologije.

[anonymous_13]

pubertet i odrastanje. izbjegavanje obveza, markiranje i žicanje para za pokaz/knjige/izlet/nešto-što-roditelj-definitivno-bi-platio i onda trošenje istog na nešto stoto, i naravno laganje bez kojeg ništa od toga ne može, imho nije razlog za paniku.. i strašno puno mladih to radi.

ali treba razgovarati, ako ne ide 1 na 1 onda i uz stručnu pomoć, zašto ne. bitno je da si dosljedna u uzrok-posljedica sistemu - ako ti laže, ne vjeruješ mu; rezultat tvog nepovjerenja je... provjeravanje dolazaka na nastavu/ne davanje novca za pokaz nego ga idete skupa kupiti/može izlaziti nakon što obavi svoje obveze.. u svakom slučaju, ono što se radi kad mu zbog ranijeg kršenja danog povjerenja više ne vjeruješ da će on napraviti nešto što je rekao da će napraviti. jednostavno, ideš do kraja, svaki put, jer zajebava te jer vidi da može.

[Lord Byron]

Tom se djetetu svaštanešto izdogađalo u posljednje tri godine: tvoj novi partner, prijelaz u srednju školu, vjerojatno još puno toga što nisi spomenula...

Mislim da je manje bitno kako ćeš okarakterizirati djetetovo ponašanje - bitno je da to ponašanje nije prihvatljivo; samo, iz tvojih rečenica se može zaključiti da za sve kriviš djetetovog oca, kao i da si i dalje puna animoziteta prema ocu iako je od razvoda proteklo dobrih 8 godina.

U kojoj si mjeri spremna istraživati i vlastitu krivicu za djetetovo ponašanje? U kojoj si mjeri spremna na ozbiljno (vanjsko) preispitivanje utjecaja tvog sadašnjeg partnera na dijete?

Traženje pomoći itekako ima smisla - ali, samo ako će ta pomoć obuhvatiti sve one koji su neposredno uz dijete, i ako ćete svi biti spremni prihvatiti svoj dio krivice i korigirati sve ono što trebate korigirati.

[victoriasecret]

Lord Byron kaže:

Tom se djetetu svaštanešto izdogađalo u posljednje tri godine: tvoj novi partner, prijelaz u srednju školu, vjerojatno još puno toga što nisi spomenula...

Mislim da je manje bitno kako ćeš okarakterizirati djetetovo ponašanje - bitno je da to ponašanje nije prihvatljivo; samo, iz tvojih rečenica se može zaključiti da za sve kriviš djetetovog oca, kao i da si i dalje puna animoziteta prema ocu iako je od razvoda proteklo dobrih 8 godina.

U kojoj si mjeri spremna istraživati i vlastitu krivicu za djetetovo ponašanje? U kojoj si mjeri spremna na ozbiljno (vanjsko) preispitivanje utjecaja tvog sadašnjeg partnera na dijete?

Traženje pomoći itekako ima smisla - ali, samo ako će ta pomoć obuhvatiti sve one koji su neposredno uz dijete, i ako ćete svi biti spremni prihvatiti svoj dio krivice i korigirati sve ono što trebate korigirati.

Roditeljske obaveze i dužnosti bi trebale biti jednake bilo da roditelj živi ili ne živi s djetetom. Ja se nekako ipak osjećam pozvanijom preuzeti odgovornost za ovo što se događa jer više vremena provodim s djetetom nego otac. I trebala sam ranije reagirati iako se nadam da ni sad nije kasno. Ne krivim oca za ništa, dapače, postoje ljudi u mojoj okolini koji kažu da ga zapravo branim i štitim jer od njega ništa ne tražim. Pa dijete u biti ne zna kakav je otac, odnosno sad što je stariji ga je počeo upoznavati. Jer s njim provodi samo "ugodno vrijeme" bez bilo kakvih zahtjeva i ispunjavanja obaveza. Oca "krivim" jedino zato što su njemu takva ponašanja svojstvena. Pa ne vidim kako može djetetu govoriti da je neko ponašanje krivo ako se i sam tako ponaša. Vjerojatno zato i nemam nekih pretjeranih očekivanja od njega. Pretpostavljam da animozitet vidiš iz mojih riječi da neće doći sutra na razgovor k psihologu. Ako je od 10 roditeljskih sastanaka bio na jednom, to je činjenica, a ne moj subjektivni doživljaj.
Ono što je bitno da sam se napokon pokrenula i shvatila da to što se događa možda i nije samo stvar puberteta nego da nam treba pomoć stručne osobe.

[choupette]

Moje misljenje - pretjerujes.
Nije da opravdavam, ali koje crno falsificiranje dokumenata?
Ne bi da je falsificirao kakovu javnu ispravu.

Tko zna mozda ti mali stvarno ima poremecaj u ponasanju, nije da mi je to struka... ali meni iskreno to sve skupa djeluje kao pubertet vulgaris.

Poznavala sam brdo pubertetlija koji su se u srednjoj ponasali bas kao tvoj sin, a sad su pristali, na mistu ljudi.
To ti kazem jer sam i ja jedna od njih.
A da me vidis sada; toliko principa da si na momente djelujem totalno analno.

Takoder sam klinka rastavljenih roditelja, ali mislim da to sa cilom pricom nema puno veze.
Jer bilo ih je u skoli takvih (pomalo mastovitih, volim sad reci) koliko hoces, a doma klasicna familija.
Kad malo bolje razmislim ne znam za puno tinejdera koji nisu nikad lagali starcima, periodicno zabusavali ili muljali profi sa opravdanim/neopravdanim satovima.
Tu iskljucujem one u debeloj manjini koji su uvik radili po crti (pogrdno ih se nazivalo streberima).
To je jednostavno taj period bunta, trazenja sebe, iskusavanja granica.
Ja bi se vise zabrinula da mi je dite u tom periodu totalno poslusno i "ispravno".


Naravno, na tebi je kao roditelju da ukazes na pogresno ponasanje i sankcioniras ga.
Na tebi je da razgovaras, objasnjavas i ponavljas milijun puta jedno te isto.
Ali bez ove neuroze i osudivanja.

To ti kazem jer imas krivi stav.
Pretjerano analan.
Pogotovo je ruzno sto govoris da sve vise vidis oca u sinu (koji je najvjerovatnije tek u jednoj normalnoj fazi odrastanja).
Nemoj to raditi jer to etiketiranje je ne samo najvjerovatnije krivo (sin ti se jos uvik formira, on jos uvik ne moze biti kao tvoj bivsi), nego je i izrazito bolno ako se da do znanja ili direktno izrece.

[victoriasecret]

choupette kaže:

Moje misljenje - pretjerujes.
Nije da opravdavam, ali koje crno falsificiranje dokumenata?
Ne bi da je falsificirao kakovu javnu ispravu.

Tko zna mozda ti mali stvarno ima poremecaj u ponasanju, nije da mi je to struka... ali meni iskreno to sve skupa djeluje kao pubertet vulgaris.

Poznavala sam brdo pubertetlija koji su se u srednjoj ponasali bas kao tvoj sin, a sad su pristali, na mistu ljudi.
To ti kazem jer sam i ja jedna od njih.
A da me vidis sada; toliko principa da si na momente djelujem totalno analno.

Takoder sam klinka rastavljenih roditelja, ali mislim da to sa cilom pricom nema puno veze.
Jer bilo ih je u skoli takvih (pomalo mastovitih, volim sad reci) koliko hoces, a doma klasicna familija.
Kad malo bolje razmislim ne znam za puno tinejdera koji nisu nikad lagali starcima, periodicno zabusavali ili muljali profi sa opravdanim/neopravdanim satovima.
Tu iskljucujem one u debeloj manjini koji su uvik radili po crti (pogrdno ih se nazivalo streberima).
To je jednostavno taj period bunta, trazenja sebe, iskusavanja granica.
Ja bi se vise zabrinula da mi je dite u tom periodu totalno poslusno i "ispravno".


Naravno, na tebi je kao roditelju da ukazes na pogresno ponasanje i sankcioniras ga.
Na tebi je da razgovaras, objasnjavas i ponavljas milijun puta jedno te isto.
Ali bez ove neuroze i osudivanja.

To ti kazem jer imas krivi stav.
Pretjerano analan.
Pogotovo je ruzno sto govoris da sve vise vidis oca u sinu (koji je najvjerovatnije tek u jednoj normalnoj fazi odrastanja).
Nemoj to raditi jer to etiketiranje je ne samo najvjerovatnije krivo (sin ti se jos uvik formira, on jos uvik ne moze biti kao tvoj bivsi), nego je i izrazito bolno ako se da do znanja ili direktno izrece.

Ja se isto nadam da je samo pubertet u pitanju, ali obzirom da se problemi gomilaju i šire na nova područja mislim da itekako treba imati širom otvorene oči. Pa tako i potražiti još neko mišljenje...

[choupette]

victoriasecret kaže:

Ja se isto nadam da je samo pubertet u pitanju, ali obzirom da se problemi gomilaju i šire na nova područja mislim da itekako treba imati širom otvorene oči. Pa tako i potražiti još neko mišljenje...

Ako nije problem da napises; o kakvom gomilanju je ric i kakvim novim podrucjima?

Za sada si rekla da je drzak, zna ti lagati, izbjegava skolske obveze i 2 puta je smuljao ispricnicu.

To sve meni ne zvuci patoloski (na nacin na koji si do zadnjeg posta pisala).

Ali sad ispada da postoje i neka dr. podrucja o kojima nisi pisala(?)
Ili mozda mislis na omjer vec navedenog ponasanja (kad kazes gomilanje)?

Budi jako pazljiva, pazi sto govoris, pazi kako postupas.
Nadi ispravnu metodu.
Jer lako mozes sa netakticnim "stiskanjem" postici kontraefekt, da on pobigne jos "dalje" u bunt.

Inace, ono sa skolskom psihologicom; zasto si izabrala ici bas kod nje?
Samo radi problema sa skolskim obvezama ili opcenito?


Jer ako ides sa sinom kod skolskog psihologa u skolu koju ti sin pohada, moram ti reci da si netakticna.
Probaj se staviti u kozu svog sina.
Za buntovnog pubertetliju je valjda vrhunac horora da ga netko od poznatih vrsnjaka sretne kako sa starom ide kod skolskog psihologa.

Ima i drugih psihologa, kud bas skolski?

[rosita22]

Kao odgovor na pitanje iz naslova rekla bih "samo" pubertet. Što ne znači da treba odmahnuti rukom i gledati svoja posla. Recimo, kod moje djece se puno toga moglo svrstati pod taj "samo", ali od mene kao roditelja tražilo je konstantan oprez, prisutnost, razumijevanje i još štošta drugoga, kako ne bi postalo poremaćaj u ponašanju.

[KatarinaRi]

Ja bi isto rekla da je "samo" pubertet. Sretala sam se s sličnim stvarima sa svojom tinejdžericom jedino što ona nije ni dska ni bezobrazna sa mnom. I kad napravi neku pizdariju bude manja od makova zrna, izdrži kaznu itd.
Mene muči što ju stalno moram imati pod paskom i pitam se zašto mi se to događa.
Kad dođeš u školu pa poludim na ocjenu koja mi nije rečena razrednica se smije i čudi u čemu je problem.
Markiranje im isto nije strašna stvar.
Oni su vam takvi.
Ja sam u svom tinejdžerskom stažu napravila i gore stvari.

[katjes]

nekidan sam ovo čitala i čudom se čudila. meni je to sve normalno!

90% mog drištva uključujući mene je radilo i gore stvari. naravno da smo krivotvorili ispričnice i gomilali neopravdane (nismo ih stizali toliko nakrivotvoriti), krali u dućanima, opijali sel, pušili travu, za sve to trebalo je novaca, muljali roditelje raznoraznim dovitiljivim lažima (tipa treba dati 100kn jer je razbijeno staklo na školi, uopće ne kužim kako sa uspjela toliko toga izmuljati )

naravno da bih autorici savjetovala oprez i da drži otvorene oči, da prati stanje da ne počne izmicati kontroli.. ali nikakva represija neće pomoći.

a psihoterapija? hmm ne znam, o tom nemam mišljenje.

[rosita22]

KatarinaRi kaže:

Oni su vam takvi.
Ja sam u svom tinejdžerskom stažu napravila i gore stvari.

,

Istina, zato mi takvi sad plaćamo.
Treba mi nuklearna energija za borbu s njima, ali valjda će od njih "jednom bit´ ljudi".

[buditedobro]

victoriasecret kaže:

Imam sina od 16 i pol godina koji ide u 3. razred srednje škole. Unatrag dvije godine, dakle kretanjem u srednju školu počeli su ozbiljniji problemi u našoj komunikaciji, u njegovom odnosu prema školi, prema svojim obavezama, prema meni. Ovdje mislim na bezobrazno i drsko ponašanje.

Voljela bih čuti ljude koji imaju slične probleme kako su im pristupili, da li trebam potražiti stručnu pomoć ili je ovo još uvijek u "kategoriji" puberteta...

Mislm da je problem tipično pubertetski, no istovremeno da trebate potražiti stručnu pomoć. Nisam baš sigurna da je školski psiholog najbolje rješenje jer će ga na neki način stigmatizirati, a i on to može doživjeti kao iznošenje prljavoga rublja pred osobama koje mora svaki dan viđati. Ako ozbiljnije zapne u školi, tada trebate i pomoć školskoga psihologa. Zasad bih vam preporučila Obiteljski centar u Zagrebu. Prvo idi sama po savjet, a zatim, po dogovoru i s bivšim i sinom.

Kod vas se očito radi o narušenom povjerenju - jer laganje, ako nije patološko, obično je uzrokovano izbjegavanjem posljedica, odnosno njegovom težnjom da ide linijom lakšega otpora.

Razgovaraj s njim, neka ti kaže što on misli da bi se dogodilo da ti kaže da treba više novca (a ne da proda pokaz), što bi se dogodilo da ti kaže da treba dan-dva odmora od škole, što bi se dogodilo da ti uvijek kaže istinu...
Ako laže i sve ostalo što si navela da radi, čini da te povrijedi, tada je situacija teža - znači da te smatra za nešto jako krivom. Ako laže da sakrije lijenost, izbjegne posljedice koje bi od tebe mogle doći, tada premda ne čini nešto dobro, nije tako strašno - uvjeri ga da će imati posljedice koje može podnijeti: zajedno smislite što će to biti. Prije svega napišite zajedno osnovna pravila suživota, pravila ponašanja u školi, tijekom izlazaka i dr.
Neka kaže ZAŠTO su vaša zajednička pravila u redu, a razlog ne smije biti samo tvoja očekivanja.

Objasni mu da to što očekuješ od njega nije zato da bi ga kontrolirala, nego zato da bi mu pomogla da ostvari ono što ON želi (nadam se da ima neke planove dugoročnije od prvog sljedećeg vikenda kad će zaružiti).

Kazne su u toj dobi prilično neučinkovite - samo ih tjeraju da budu lukaviji. Prirodne posljedice su nešto drugo. "Kazna" može biti oduzimanje džeparca ako budete morali platiti kaznu jer se švercao. Ili može biti neoprana najdraža majica (to je obično majčina dužnost), jer on ne izvršava svoje obveze pa zašto bi ti svoje.

Pedagog ili psiholog kojem se obratite dat će ti detaljnije savjete.

Što se tiče oca, samo ga izvješćuj, redovito, bez zahtjeva da on nešto poduzima. Ispričaj mu sve šaljivo/ironično: Pr. Zamisli, naš je sin markirao s nastave. Razrednica kaže da će možda pasti razred, ali to nije ništa strašno, može ponavljati razred. Važno je da je živ i zdrav.

To vrijedi i za pubertetliju. Imaš toliko živaca da sina suočiš s posljedicama (ako dogovor s njim ne upali). Pr. Sine, ja te volim i želim da budeš sretan. Ako si ti sretan kad dobivaš loše ocjene, tada se moram s tobom složiti i reći da je tvoja sreća na prvome mjestu. Neću ti opravdavati izostanke, poštivat ću tvoju odluku da prekineš školovanje. A kao dokaz svoje dobre volje da budemo sretni, dajem ti 50 kn za izlazak.
Učini to vedro, neka se šokira.
Ako ne osjeti da nešto treba promijeniti, imaj živaca, neka osjeti jedinice na polugodištu, pa čak i izbacivanje iz škole.
Ovako ispada da TI želiš solidne ocjene i dobro ponašanje, a ON probleme u školi. No sigurna sam da i on želi isto što i ti, samo treba sam do toga doći.

Tvoj ljubavni život tvoja je stvar. Nemoj da ti padne na pamet opravdavati se. Ako sin ne trpi, tada nemaš razloga za grizodušje.