Plače kad je ostavljam u školi-savjeti?

[Scarlet2]

Evo, da izložim svoj problem pa ako netko ima savjet ili bar utjehu.
Dakle, moja je curica ove jeseni krenula u prvi razred u produženom boravku. U početku je školu dobro prihvatila, sviđalo joj se, ima prijatelje, odlično savladava gradivo, aktivno sudjeluje i sl. Međutim, sve teže i teže se od mene odvaja kad je dovedem u školu. Zadnjih dana to su bile prave scene. Plać, trčanje za mnom i sl. I u vrtiću je uvijek imala ritual opraštanja od mene, bilo da me doprati do izlaznih vrata, bilo da maše sve dok se ne izgubim iz vidokruga, ali uglavnom je sve bilo pod kontrolom. I u vrtiću je imale kratku fazu kad je plakala ali je sve brzo prošlo. Inače se navikla odvajati od mene, pohađala je razne slobodne aktivnosti uvijek vrlo rado. Ova sad odvajanj u školi su gora nego ikad prije. Npr. jučer sam je sigurno 15 min. uvjeravala da uđu u razred. Cijelo vrijeme je plakala, poljubila bi me i krenula u razred, a nakon dva koraka trči natra da me još jednom poljubi i tako unedogled. I to sve ispred cijelog razreda i učiteljice. Pričala sam s njom i kaže da u školi nema nikavih posebnih problema već da joj je teško kad se rastaje sa mnom. Napominjem da sam se razvela prije 2 godine i ona je to dobro podnjela međutim bivši ima razne faze ljutnje, prkosa i sl., a jedna od takvih se upravo odbija, što stvara negativnu atmosferu od koje je nastojim zaštiti ali ne znam uspjevam li. U svakom slučaju, poslije takve njene scene budem očajna, jer mi žao i bojim se da će joj se djeca rugati,a inače je jedno veselo i komunikativno dijete. čini mi se da je u školskoj dobi problem odvajanja trebao biti prevaziđen pogotovo što ga mi prije u biti nismo ni imale. Što savjetujet?

[lescolxl]

Uh, nezgodno. Stvarno mi je žao. No sigurno ona nije prvo djete koje ima poteškoća , u školi sigurno imaju iskustva. Savjetovati se s učiteljicom i školskim psihologom, problem će se rješiti. Samo polako, bez forsiranja.

[mandy]

ja bi razgovarala sa učiteljicom prvo da vidim jel se dogodilo što zbog čega se ona tako ponaša (s obzirom da nije tako bilo kad je krenula u školu)....a poslje i savjet školskog psihologa..sigurno su imali sličnih iskustava pa da te usmjeri..

[simple mind]

a da se doma s njom pozdraviš i oprostiš, a da je u školu otprati netko drugi? probaj.

[happymom5]

Iz mog iskustva, mislim da bi razlog trebalo potražiti u obiteljskoj situaciji.Znam što znači pokušavati dijete zaštiti od problema koje za sobom vuku neređebni odnosi kao i koliko je to teško.Jednako tako, znam kako djeca sve brzo shvai čaju te je gor eod njih skrivati nego im objasniti- oni mogu krivo povezati stvari...
To što si i sama navela kao tebi najbliži mogući uzrok- problemi sa ocem, tvojim bivšim mužem sigurno djeuje na nju.I mi smo prolazili takve faze i uvijek je ispalo da djeca sebi protumače situaciju malo drugačije nego ona jest.I ja sam s najstarijom slično prolazila.Razgovor sa psihologom, pedagogom može i mora pomoći.Ja sam razgovarala s njima i sapmpria uutražeći savjete a oni su razgovarali s djetetom.ono što se meni čini da je bolje- da osoba s kojom krečete u razgovore ima nježan i topao pristup da se ne svede sve na nekakvo propitivanje.Neka vidi da je i tebi drago razgovarati i djelioti svoj problem s nekime i da nije sramota potražiti savjet i pomoć.

[Scarlet2]

happymom4 kaže:

Iz mog iskustva, mislim da bi razlog trebalo potražiti u obiteljskoj situaciji.Znam što znači pokušavati dijete zaštiti od problema koje za sobom vuku neređebni odnosi kao i koliko je to teško.Jednako tako, znam kako djeca sve brzo shvai čaju te je gor eod njih skrivati nego im objasniti- oni mogu krivo povezati stvari...
To što si i sama navela kao tebi najbliži mogući uzrok- problemi sa ocem, tvojim bivšim mužem sigurno djeuje na nju.I mi smo prolazili takve faze i uvijek je ispalo da djeca sebi protumače situaciju malo drugačije nego ona jest.I ja sam s najstarijom slično prolazila.Razgovor sa psihologom, pedagogom može i mora pomoći.Ja sam razgovarala s njima i sapmpria uutražeći savjete a oni su razgovarali s djetetom.ono što se meni čini da je bolje- da osoba s kojom krečete u razgovore ima nježan i topao pristup da se ne svede sve na nekakvo propitivanje.Neka vidi da je i tebi drago razgovarati i djelioti svoj problem s nekime i da nije sramota potražiti savjet i pomoć.

Ma razgovarala sam s učiteljicom koja kaže da se ona smiri doslovno minutu nakon što ja odem i ne smatra to nekim problemom. Inače kad dođem u školu ona je vesela, prepričava mi smiješne događaje, čak kaže da se zaljubila. Pričala sam dugo i s njom, kaže da nema nikvih problema u školi i inače (a dosta je iskrena i otvorena pa mi uglavnom ispriča što je sve muči), razgovara sam oduvijek iskreno i o razvodu i mislim da je to dobro prihvaćala. I u svakom slučaju nikad je nisam koristila za nikakvu manipulaciju nego sam naprotiv u cijeloj situaciji nastojala zaštiti nju, a mislim da se to baš ne može reći za njega. Malo ću još promotrit situaciju i razgovarat s psihologom ako bude potrebno. Inače, jučer i danas se rastala s suzama u očima, ali me samo poljubila i otišla u razred. Poslije škole je rekla kako joj je tako puno lakši rastanak. Dakle, ide na bolje pa ćemo vidit.
Hvala na savjetima.

[Scarlet2]

simple mind kaže:

a da se doma s njom pozdraviš i oprostiš, a da je u školu otprati netko drugi? probaj.

Budući da u najbližoj školi nema produženog boravka, škola je dosta udaljena i nemam nikog drugog tko bi išao s njom. Ali eto, kako stvari stoje ide na bolje.

[suzanag]

Meni se čini da je to samo strah od odvajanja....bez obzira što kažeš da je već išla na druge slobodne aktivnosi. I moj mali je to prošao...čak mu se i povračalo pred školom....bolio ga je trbuščić....prošlo je negdje u drugom polugodištu...imaj strpljenja, poljubi ga kad se opraštaš od njega i vremenom će već to proči....pogotovo što kažeš da sve bude ok minutu nakon što odeš...nemoj samo odugovlačiti i da on na tvom licu vidi da ti je teško....ponašaj se kao da je sve u najboljem redu....budi vesela i nasmiješena jer ako vidi strah i brigu na tebi još će se gore osjećati ..

[putnica]

da, strah od odvajanja, dapace od napustanja, i ja bih rekla.
djeca izgube oslonac, uporiste i poslije se ti strahovi razlicito manifestiraju.
jos im mozemo nekako objasniti da ce se mama vratiti, racionalno oni to i shvacaju, ali emotivno vrlo tesko i polako.
bitno je da ti rastanci traju kratko, poljubis ju sa smjeskom, dogovorite tocno vrijeme kad dolazis po nju i odes bez mahanja i okretanja (taj dio je vec u vrticu trebao mozda biti malo cvrsce odradjen...)
jako je vazno da se i pojavis u dogovoreno vrijeme.

oni nemaju iste pojmove o vremenu kao i mi, ne zna kad je to tih 4 ili 5 sati i vrijeme joj se oduzi dok ne pocne panicariti da je mozda vec proslo, a ti nisi dosla. sutradan ujutro opet se sjeca samo te panike od jucer.
mozda joj pokloniti neki zgodan satic, da bi imala uvid u to koliko stvarno vremena preostaje do dolaska?

doci ce to na svoje, samo je tesko gledati te suze.
sretno

[Maja71]

Imam sina koji je treći razred, i malu bebu od osam mjeseci.Od nikad problematičnog djeteta došao je u fazu da mu je nemoguće uči u školu bez tate, povremenih pokušaja povraćanja, bolova u trbuhu. Odvajanja ujutro su postala komatozna. Imam osjećaj da smo ludi. Doktori kažu da je to pritajena ljubomora i da treba vremena da to prođe. U školi funkcionira ok, ali mislim da ga klinci iz razreda zezaju, pa sve to ide jako sporo. Pomoć! Imate li koji pametan savjet?

[Inge de meni]

Maja71 kaže:

Imam sina koji je treći razred, i malu bebu od osam mjeseci.Od nikad problematičnog djeteta došao je u fazu da mu je nemoguće uči u školu bez tate, povremenih pokušaja povraćanja, bolova u trbuhu. Odvajanja ujutro su postala komatozna. Imam osjećaj da smo ludi. Doktori kažu da je to pritajena ljubomora i da treba vremena da to prođe. U školi funkcionira ok, ali mislim da ga klinci iz razreda zezaju, pa sve to ide jako sporo. Pomoć! Imate li koji pametan savjet?

Ljubomora bi trebala proći relativno brzo iako mislim da nikad neće biti potpuno izbrisana. Niti bi možda trebala biti.
Glavno je posvetiti mu puno pažnje (iako ne treba niti u tome pretjerivati jer ipak se treba naviknuti da nije više jedinac što je nakon 8 godina, priznat ćemo svi, teško) i raditi sve ono što će mu otkloniti osjećaj ugroženosti od novog člana obitelji.