Bullying - zlostavljanje u školama

[heleny 15]

Marril kaže:

I ja sam zadovoljna. U razredu su sve cure, simpatične su, nitko nikoga ne ismijava i slično. Ova godina mi je mnogo bolje počela nego prošla. I ja se sebi činim samopouzdanija, ali moram još malo ojačati. Još sam uvijek povučena. Hvala svima koji su mi davali savjete

Ja upisala prodavače.I tamo su ok ljudi,naravno svi malo opičeni ali cool još uvijek sam sramežljiva i povučena,no sad na faceu primam zahtjeve za prijateljstvo od ljudova iz novog razreda pa se osjećam malo bolje no kao da još uvijek postoji neka kočnica koja me sprečava da se skroz opustim

[Marril]

Tako je i sa mnom. Socijalne se fobije polako rješavam, ali još uvijek je tu. Možda na ostale ostavljam dojam da sam bahata jer nikada s nikim ne pričam. Ne želim da pomisle da mi nije stalo do nikoga, moram poraditi na sebi. No one bullije iz osnovne nekad viđa na autobusnoj stanici i sad su svi okay. Družimo se normalno, zezamo se. Da je bar bilo tako i dok smo bili u školi. Sad su me upropastili, ali to ide njima na dušu.

Ja nemam Face tako da ne primam ničije zahtjeve. Ali tho zna, možda je neka od njih skrivena baš ovdje na Forumu.

Bitw, ja sam odjevna tehničarka.

[ERIKA 2]

Ja sam trpila ogromno zlostavljanje u osnovnoj školi, a i u srednjoj. Obitelj mi je neobrazovana i siromašna, nisam išla na nikakvu aktivnost izvan škole, najgore je to što zbog tog maltretiranja nisam mogla pratiti nastavu, a nije bilo novaca za neke dodatne udžbenike- koji su mi bili nužno potrebni, a često nisam mogla dobiti ni sve normalne udžbenike. Danas mi se čini da bi više naučila kod kuće- sama iz knjige nego u školi, iz pojedinih predmeta uopće nisam mogla pratiti nastavu - što je šokantno.

[Freelancer77]

ERIKA 2 kaže:

Ja sam trpila ogromno zlostavljanje u osnovnoj školi, a i u srednjoj. Obitelj mi je neobrazovana i siromašna, nisam išla na nikakvu aktivnost izvan škole, najgore je to što zbog tog maltretiranja nisam mogla pratiti nastavu, a nije bilo novaca za neke dodatne udžbenike- koji su mi bili nužno potrebni, a često nisam mogla dobiti ni sve normalne udžbenike. Danas mi se čini da bi više naučila kod kuće- sama iz knjige nego u školi, iz pojedinih predmeta uopće nisam mogla pratiti nastavu - što je šokantno.

Itekako šokantno, strašno Ja sam uvijek govorio da u društvu nema mjesta za one koji su drugačiji od drugih. Ako nisi poput drugih, odbacit će te, makar to ne bila tvoja krivica. No njima nije bitno čija je krivica. Bitno je da si drugačiji, i zbog toga će te odbaciti poput smeća. Tužno, ali istina. Ja sam se davno prestao truditi biti dio "društva", ne želim biti dio toga.

[google1]

Mene su u osnovnoj uglavnom imali na piku jer nisam bio s njima u kompi nego s 5-6 godina starijima sam se družio u kvartu. Nije zlostavljanje, nego mi je bilo dosadno u školi jer nisam imao društvo, valjda je ekipa bila balava pa su se osjećali ugroženo, al ok uglavnom sa štreberima družio veći dio osnovne, al to mi je čak i bilo ok jer sam bio skoncentriran na školu tako da doma nisam ništa ni učio i ta navika mi je ostala sve do kraja faksa da ne zjakam okolo nego da 90% skužim na satu, a nakon škole onda party, party. Iako mi je žao jer nikad nisam imao neku ekipu i zajebancija u školi, al bilo pa prošlo davno..

[LOK-NICA]

Mene su u srednjoj školi maltretirali neprijatelji moga oca, poticali su druge učenike (16-godišnjake i 17-god.) da me maltretiraju, na kraju sam morala otići iz te škole iako sam bila najbolja učenica u razredu.

[Robert Warren]

Sličnu temu sam postavio na politici: Sankcioniranje maloljetničkog kriminala(ubojstvo pred srednjom školom u Vinkovcima)

[anarina]

Ja sam prezivela ovo:
http://www.bullyonline.org/workbully/amibeing.htm

What is bullying?

* constant nit-picking, fault-finding and criticism of a trivial nature - the triviality, regularity and frequency betray bullying; often there is a grain of truth (but only a grain) in the criticism to fool you into believing the criticism has validity, which it does not; often, the criticism is based on distortion, misrepresentation or fabrication
* simultaneous with the criticism, a constant refusal to acknowledge you and your contributions and achievements or to recognise your existence and value
* constant attempts to undermine you and your position, status, worth, value and potential
* where you are in a group (eg at work), being singled out and treated differently; for instance, everyone else can get away with murder but the moment you put a foot wrong - however trivial - action is taken against you
* being isolated and separated from colleagues, excluded from what's going on, marginalized, overruled, ignored, sidelined, frozen out, sent to Coventry
* being belittled, demeaned and patronised, especially in front of others
* being humiliated, shouted at and threatened, often in front of others
* being overloaded with work, or having all your work taken away and replaced with either menial tasks (filing, photocopying, minute taking) or with no work at all
* finding that your work - and the credit for it - is stolen and plagiarised
* having your responsibility increased but your authority taken away
* having annual leave, sickness leave, and - especially - compassionate leave refused
* being denied training necessary for you to fulfil your duties
* having unrealistic goals set, which change as you approach them
* ditto deadlines which are changed at short notice - or no notice - and without you being informed until it's too late
* finding that everything you say and do is twisted, distorted and misrepresented
* being subjected to disciplinary procedures with verbal or written warnings imposed for trivial or fabricated reasons and without proper investigation
* being coerced into leaving through no fault of your own, constructive dismissal, early or ill-health retirement, etc

How do I recognise a bully?

* Jekyll & Hyde nature - vicious and vindictive in private, but innocent and charming in front of witnesses; no-one can (or wants to) believe this individual has a vindictive nature - only the current target sees both sides
* is a convincing, compulsive liar and when called to account, will make up anything spontaneously to fit their needs at that moment
* uses lots of charm and is always plausible and convincing when peers, superiors or others are present; the motive of the charm is deception and its purpose is to compensate for lack of empathy
* relies on mimicry to convince others that they are a "normal" human being but their words, writing and deeds are hollow, superficial and glib
* displays a great deal of certitude and self-assuredness to mask their insecurity
* excels at deception
* exhibits unusual inappropriate attitudes to sexual matters or sexual behaviour; underneath the charming exterior there are often suspicions or intimations of sexual harassment, sex discrimination or sexual abuse (sometimes racial prejudice as well)
* exhibits much controlling behaviour and is a control freak
* displays a compulsive need to criticise whilst simultaneously refusing to acknowledge, value and praise others
* when called upon to share or address the needs and concerns of others, responds with impatience, irritability and aggression
* often has an overwhelming, unhealthy and narcissistic need to portray themselves as a wonderful, kind, caring and compassionate person, in contrast to their behaviour and treatment of others; the bully is oblivious to the discrepancy between how they like to be seen (and believe they are seen), and how they are actually seen
* has an overbearing belief in their qualities of leadership but cannot distinguish between leadership (maturity, decisiveness, assertiveness, trust and integrity) and bullying (immaturity, impulsiveness, aggression, distrust and deceitfulness)
* when called to account, immediately and aggressively denies everything, then counter-attacks with distorted or fabricated criticisms and allegations; if this is insufficient, quickly feigns victimhood, often by bursting into tears (the purpose is to avoid answering the question and thus evade accountability by manipulating others through the use of guilt)
* is also ... aggressive, devious, manipulative, spiteful, vengeful, doesn't listen, can't sustain mature adult conversation, lacks a conscience, shows no remorse, is drawn to power, emotionally cold and flat, humourless, joyless, ungrateful, dysfunctional, disruptive, divisive, rigid and inflexible, selfish, insincere, insecure, immature and deeply inadequate, especially in interpersonal skills

[miljenka1975]

Freelancer77 kaže:

Itekako šokantno, strašno Ja sam uvijek govorio da u društvu nema mjesta za one koji su drugačiji od drugih. Ako nisi poput drugih, odbacit će te, makar to ne bila tvoja krivica. No njima nije bitno čija je krivica. Bitno je da si drugačiji, i zbog toga će te odbaciti poput smeća. Tužno, ali istina. Ja sam se davno prestao truditi biti dio "društva", ne želim biti dio toga.

Također. Sama sam svoja.

[Bella007]

Meni je osnovna škola bila pakao na zemlji. Užas. Sve je počelo u 7. razredu. BIla sam uvijek mirna, tiha, nisam se voljela svađati niti raditi budalu iz nikoga, nisam nikad pila alkohol niti probala pušiti, a svi drugi jesu, sramežljiva, među najboljim učenicima, roditelji su se jako trudili oko mog odgoja. U razredu je bila jedna djevojka koja se najprije pravila da mi je najbolja prijateljica da bi kasnije sve počelo. Jednog dana je zatražila od mene da joj napišem zadaću. Odbila sam. Na to je bijesna rekla da ću brzo pasti. Potkupila je slatkišima (što je u osnovnoj moguće) društvo iz razreda. Nisam imala prijatelja (samo 5 kom - od toga 4 dečka, bili su pametniji pa ih se nije moglo potkupiti). Vrijeđali su me, hodali za mnom po hodniku i svakakve grozote dovikivali, vrijeđali mi roditelje, sestru, mene, nosila sam naočale pa su vikali da sam čorava, sljepača i sl. stvari, širili laži o meni. Na wc nisam mogla bez pratnje, ja na wc-u a oni mi izvana svašta dovikivali, nazivali me doma i poklapalii slušalicu.............Plakala sam po cijele dane, nisam spavala, počela dobivati loše ocjene. Roditelji se žailli razrednici (koja je bila dobra prijateljica majke te cure). Rekla mi je nek' samo dođem k njoj ako bude problema. Dok sam došla onda je vikala na mene nek se maknem od njih. Roditelji su se žalili kod školskog psihologa, ravnateljice, ali pomoći nije bilo jer je djed te djevojke bio profesor u toj školi. Jedva sam čekala da završim školu i maknem se. Na kraju su roditelji posjetili majku te djevojčice i onda je napokon bilo malo lakše (zlostavljanje nije prestalo nego je samo bilo u blažem obliku). Uspjela sam popraviti ocjene, upisati srednju, faks, bila među najboljim studentima. Međutim još uvijek kod mene postoji neki strah od ljudi i nepovjerenje. Posljedica svega toga je da se bojim zbližiti previše s ljudima da ne bi opet bila povrijeđena na neki sličan način. Čak i dečke guram što dalje od sebe makar sam usamljena i ljubomorna dok vidim da većina kolegica iz srednje i faksa ima ili dečka ili muža i djecu,a ja trenutno ništa od navedenog. Jednostavno se osjećam upropašteno. U zadnje vrijeme imam osjećaj da sam se napokon počela opuštati pod utjecajem prijatelja i najvećim dijelom društva s posla koji su me super prihvatili od samog početka (a i u samom poslu moram puno surađivati s ljudima pa se moram opustitii i prisiliti se na komunikaciju i otvorenost)i sve se nadam da ipak ima nade i za mene. Inače kraj te škole nisam nikad više niti blizu bila.

[xyzxyzyyy]

Pozdrav svima!

Našla sam ovu temu,pa želim ispričati svoju priču o zlostavljanju u školi.
Zlostavljale su me osobe iz razreda od 1. do 8.razreda osnovne škole. Nekad fizički,a nekad psihički.
Razlog zbog kojeg su mi to radili je mala sredina u kojoj sam živjela, nisam bila rođena u tom mjestu, nisam"domaća", bila sam odlična učenica od 1.razreda i oni to sve nisu mogli podnijeti.
Uvijek sam bila povučena osoba. Nisam imala ni brata ni sestru da me obrani od toga zlostavljana ,nego me uglavnom jedan član uže obitelji išao braniti, govoriti njihovim roditeljima zašto mi to rade,ali ništa, ništa nije pomoglo. Čak ni čokoladice ni bomboni, ništa nije pomoglo da budu bolji prema meni. Kad bi to dobili ,taj dan bi bili ok,a sutra opet isto.
Do 4 razreda za vrijeme školskog odmora, uvijek su igrali neke igre, gumi-gumi, graničar,klackalica, međutim kad bi ja došla tamo, počeli bi me tuči, pljuvati i vikati neka se maknem i da mi ne daju igrati. Iako je lopta bila moja.
Učiteljica je to samo mirno gledala sa prozora ,i moj plač i krvarenje joj nije ništa značilo.
Učiteljica je bila u rodu sa tim osobama iz moga razreda i nije im se htjela zamjeriti, a niti što reći.
Izvan škole, kada bi negdje bila ili bi me vidjeli , uvijek su cure iz razreda nagovarale neke dečke da me napadaju, tuču, i optužuju da sam nešto nekom napravila,a te osobe nisam ni poznavala za koje su me teretili.
Imala sam samo jednu prijateljicu, koja je bila nekoliko godina mlađa od mene. S njom sam stalno bila.
U 3 razredu je došla nova učenica u razred i s njom sam se družila jer ju nitko nije fermao ni 5 posto,kao ni mene. To je trajalo godinu i nešto sitno.
Moja najveća greška je bio odlazak na "školu u prirodi", kada sam sa tom gamadi išla na more , bila sam s tom curom u sobi, i s još jednom koja je kovala urotu protiv mene sa ostalima iz razreda.
Nakon 2 dana provedena tamo, ove 2 su me počele zlostavljati psihički i tući fizički.
Sljedećeg dana se cijeli razred našao u sobi da me prebiju. Nisam mogla ništa, cure iz razreda su me držale na krevetu ,ja sam bila "razapeta kao na križu", dok su me ostali iz razreda tukli, i smijali se. Ja se nisam mogla pomaknuti s mjesta jer me 10 ljudi držalo.
U tom trenutku je ušla učiteljica i isto tako mirno gledala to što su oni meni radili. Nije ih pokušala zaustaviti niti ništa. Ostali su se još uvijek smijali i gledali mučenje.
Kada sam to vidjela , to me dodatno ojačalo, do tog trenutka nikome nikad nisam uzvratila udarac, vrijeđanje ili nešto. Ali tad je nešto puklo u meni, i u sekundi sam se našla na nogama, izvukla od njih, i tu glavnu kolovođu udarila šakom u glavu i u trbuh.
Na to su mene svi zaustavili, da što radim ,kako to mogu raditi, i ta učiteljica pogotovo, na što sam joj rekla prvi put u životu da sam opsovala ,rekla sam joj da je kurva i drolja ,kad dopušta da to rade iz mene.
I nimalo ne žalim zbog toga.
Ja sam se tog trenutka htjela vratiti kući od tamo,ali mi nisu dopuštali, još sam 4 dana morala trpjeti njihovo podbadanje i izazivanje.
Poslije toga, vratila sam se u školu, i opet su me počeli zlostavljati.
I najvažnije od svega, taj dan kad sam se vratila meni je ta učiteljica pozvala PSIHOLOGA, samo meni, a ne onima koji su me pretukli i zlostavljali psihički, i taj psiholog je meni tupio u glavu da kako sam ja mogla tu curu udarit, ovo ono.
Ja tu pokvarenost i laži nisam mogla slušati, i pobjegla sam iz škole, i od doma su moji odmah krenuli u školu, ali učiteljica nije htjela pustiti u razred, pa su morali na silu ući. Ona nije htjela ništa poduzeti u vezi toga, nego pozvati meni psihijatra.
Zatim je došao 5 razred i prelazak u veću školu,ali s istim osobama u razredu. Opet se nitko nije htio družiti samnom, kada bi došla blizu nekog ,počeli bi vikati makni se, neću se s tobom družiti i slične stvari.
Godinu dana kasnije su izmislili da imam zaraznu bolest, i raširili to po cijeloj školi i okolici, tako da je cijela škola čim bi me vidjela bježala od mene.
Možete zamisliti ,kako to izgleda kada 1000 ljudi bježi od tebe, vrišti kad te vidi, ruga ti se, jedan jako užasan osjećaj. Jedino tad se našlo par osoba u razredu koji su rekli da to nije istina i da izmišljaju.

kada im to nije uspjelo, te iste osobe su nagovorile ,nekih 20 dečki da me napadnu, i izmislile su da sam ja rekla nešto o nekoj curi koju niti nisam poznavala, pa mi se ona grozila da će me prebiti ako me vidi u blizini .
Iako su se moji išli žaliti na sve to ravnatelju,profesorima, nitko nije poduzeo ništa, odobravali su to što oni meni rade.
Najviše zamjeravam to profesorima i razrednici da nisu ništa poduzeli, ali nisu se smjeli zamjeriti jer su bili u rodu s njima.
Krajem 8 razreda je došao maturalac, na koji naravno nisam išla, a dečki iz razreda su prijetili da ako idem , da će me SILOVATI !!!
nisam ni pomišljala da odem nakon onog što su mi radili na toj školi u prirodi.
Došao je taj dan,kada je završila osnovna i od tad sam slobodna kao ptica, išla sam u glavni grad u srednju školu,nisam imala nikakve probleme,tijekom srednje, odlična učenica sam bila,i to mi je bilo kao PONOVNO ROĐENJE.

[xyzxyzyyy]

Sada ako bi mi netko rekao, kažu DJEČJA POSLA, kako dječja????'
Pa od 9 do 14 godina više nije malo dijete da ne razumije što je ispravno raditi,a što nije....

Dali bi Vi sa tim osobama koje su vas zlostavljale sada bili u dobrim odnosima?????
Prijeći preko toga ,što su Vam radili?????
A te osobe Vas mogu bez imalo srama, žalenja, pogledati u oči,kao da ništa nije bilo?????

Sad kao odrasli ljudi, da se ponašate kao da ništa nije bilo????

Ja to ne mogu zaboraviti, kada se samo sjetim što sam sve proživjela i kako su mi uništili djetinjstvo...
Ja sa tim osobama mogu progovoriti,ali i kad bolje razmislim, osjećam bijes i mržnju prema njima.
A oni bi se sad htjeli družiti samnom jer sam uspješna osoba, obrazovana...

Osnovnoj školi više nisam prilazila ni na kilometar udaljenosti, neznam kako bi reagirala da vidim tu učiteljicu i sve te profesore, da se sad super ponašaju prema meni jer sam uspješna osoba.
Mislim da bi ih žive zadavila,osjećam samo prezir i mržnju prema njima.
Kada sam jednom srela tu žensku, jedva sam izdržala da joj ne kažem sve u facu što mislim o njoj i što je dopuštala da rade od mene.

I tim osobama koje su me zlostavljale, jedva se suzdržavam da im ne kažem sve i da mi se izvole klečući i plačući ispričati ako žele samnom biti u nekim dobrim odnosima.

Ovu priču sam pričala nekim osobama iz srednje i faksa, i oni uopće ne shvaćaju, kako sam nakon toga svega ostala NORMALNA osoba? Dok drugi koji su to isto doživjeli idu kod psihijatra,žele se ubiti i slično....
Stvarno sam zahvalna Bogu da sam to sve izdržala i da sam danas normalna osoba

[Rose_Belong]

Stravicne su vam se stvari dogadale.
I mene se u osnovnoj zlostavljali.


Ne volim se prisjecati tih stvari, ali ispricati cu i ja...cim budem mogla.

Znajte samo da takve osobe nisu nicega vrijedne. Apsolutno nicega.

[Marril]

xyzxyzyyy i Rose_Belong, žao mi je zbog svega što vam se dogodilo. Rastužila sam se kada sam čitala tvoje, xyzxyzyyy. Ali dobro je što si ti unatoč svemu uspjela normalno živjeti i nisi im dala da te slome. Samo tako naprijed

Problem danas je što se većinom nasilnicima pokušava pomoći. Svi se skupe oko njih i žale ih i trude se saznati zašto su takvi, pa im hoće pomoći. A za žrtve nikoga ne boli ona stvar. Žrtvi nije bitno zašto je nasilnik nasilnik, odakle toj osobi uopće pravo da se tako ponaša, pa makar i ona sama bila zlostavljana?! Ako ja nekoga ne diram, ne mora ni on mene i okej smo. Što mene briga što je njemu, ne znam, umrla mama/otac/sestra/brat/bio je zlostavljan... Sve to stoji i to je tragično, ali što bih ja, kao žrtva njegova maltretiranja, imala s tim?

Naša se škola stvarno trudi suzbiti nasilje i to je pohvalno

Bar se zna da je nekome stalo.

[Rose_Belong]

Evo...odlucila sam i ja ispricati. Ne mogu stalno izbjegavati tu temu, trebamto prihvatiti.

Moja osnovna skola bila je grozna. Sve je pocelo u 70om razredu. Uvijek sam si bila ok s deckima. Odjednom su me poceli maltretirati. Prvo je to bila obicna za*ebancija, a kasnije se okrenulo na psihicko zlostavljanje. Sjecam se jednom da smo bili na satu hrvatskog i decki su se okupili na klupama kraj prozora. Zvali su me i pitali me: XY ides s nama na pizzu. Ja sam naravno sutila. I onda su mi rekli, tj. jedan, drugi su bili oko njega, nesto u stilu da sam toliko gadna da nikada nebi samnom isao. I tako su mi stalno govorili da sam ruzna, tj. zezali me na temu mojeg izgleda. Bila sam ocajna. Srecom pa mi je ostalo nekoliko prijateljica koje su uvijek bile uz mene. To je trajalo do kraja 8-og razreda ili sredine. Dovoljno da propadnem.

I sada sam ja frajerica...kako bih bila prihvacena pocela mrvicu zezati nekog decka koji je doso iz druge skole. Ali na kraju mi je postavio nogu pa sam pala. Tako mi i treba. Dobila sam sta sam zasluzila. I Njegovu sestru sam malo...brzo sam se promijenila. Shvatila sam sto radim.

Propadala sam totalno. Izgubila sam se u nekom svom svijetu. Nisam bila niti ziva niti mrtva. Nisam znala tko sam, sto sam. Nisam znala nista...

Uz pomoc jedne prekrasne osobe, vratila sam se u normalu. Uzdigla i krenula dalje. Da te osobe nije bilo sada bih bila na psihijatriji.

Boli me dusa kada pomislim da sam i ja nekada znala uvrijediti osobe koje mi nisu nista napravile. Ja ne znam kako netko moze zivjeti s time da je nekoga zlostavljao, maltretirao? Mene zbog tih nekoliko uvreda koje sam rekla tom decku i curi boli dusa da ne mogu opisati koliko. Kako sam samo mogla tako nesto napraviti?

[periodičar]

Čovjek kad pročita sve ovo pomisli da je 90% djece u osnovnoj školi zlostavljano. I ja sam nekad išao u osnovnu,ali nisam uopće primjetio da ima toliko zlostavljanja, a valjda to zavisi i od toga što netko percipira pod zlostavljanje. Meni je osnovna škola bilo jedno od najljepših razdoblja u životu. Nisu me zlostavljali, a nisam ni ja nikog ako se ne računa zadirkivanje nekih učenika i šlatanje učenica

[Freelancer77]

xyzxyzyyy kaže:

Sada ako bi mi netko rekao, kažu DJEČJA POSLA, kako dječja????'
Pa od 9 do 14 godina više nije malo dijete da ne razumije što je ispravno raditi,a što nije....

Dali bi Vi sa tim osobama koje su vas zlostavljale sada bili u dobrim odnosima?????
Prijeći preko toga ,što su Vam radili?????
A te osobe Vas mogu bez imalo srama, žalenja, pogledati u oči,kao da ništa nije bilo?????

Sad kao odrasli ljudi, da se ponašate kao da ništa nije bilo????

Ja to ne mogu zaboraviti, kada se samo sjetim što sam sve proživjela i kako su mi uništili djetinjstvo...
Ja sa tim osobama mogu progovoriti,ali i kad bolje razmislim, osjećam bijes i mržnju prema njima.
A oni bi se sad htjeli družiti samnom jer sam uspješna osoba, obrazovana...

Osnovnoj školi više nisam prilazila ni na kilometar udaljenosti, neznam kako bi reagirala da vidim tu učiteljicu i sve te profesore, da se sad super ponašaju prema meni jer sam uspješna osoba.
Mislim da bi ih žive zadavila,osjećam samo prezir i mržnju prema njima.
Kada sam jednom srela tu žensku, jedva sam izdržala da joj ne kažem sve u facu što mislim o njoj i što je dopuštala da rade od mene.

I tim osobama koje su me zlostavljale, jedva se suzdržavam da im ne kažem sve i da mi se izvole klečući i plačući ispričati ako žele samnom biti u nekim dobrim odnosima.

Ovu priču sam pričala nekim osobama iz srednje i faksa, i oni uopće ne shvaćaju, kako sam nakon toga svega ostala NORMALNA osoba? Dok drugi koji su to isto doživjeli idu kod psihijatra,žele se ubiti i slično....
Stvarno sam zahvalna Bogu da sam to sve izdržala i da sam danas normalna osoba

Ne znam što reći na sve ovo osim da su to bolesni ljudi, i bolesna okolina. Nevjerovatno je kako su ljudi zli i nemaju nikakvu sposobnost prihvaćanja ljudi koji su drugačiji od njih samih. Stvarno jadno.

Samo mogu reći da te potpuno razumijem. Moju priču možeš pročitati na stranici 4 u ovoj temi (ako ti se da, je je duga), pa ćeš shvatiti da te razumijem bolje nego misliš. Također ti moram čestitati što si ostala normalna usred svega toga. Malo je takvih, a to je iznimna stvar.

[xyzxyzyyy]

Freelancer77 kaže:

Ne znam što reći na sve ovo osim da su to bolesni ljudi, i bolesna okolina. Nevjerovatno je kako su ljudi zli i nemaju nikakvu sposobnost prihvaćanja ljudi koji su drugačiji od njih samih. Stvarno jadno.

Samo mogu reći da te potpuno razumijem. Moju priču možeš pročitati na stranici 4 u ovoj temi (ako ti se da, je je duga), pa ćeš shvatiti da te razumijem bolje nego misliš. Također ti moram čestitati što si ostala normalna usred svega toga. Malo je takvih, a to je iznimna stvar.

Pročitala sam tvoju priču i žao mi je što si imao epilepsiju, i da su te unatoč tome tukli ,i nisu htjeli pružiti pomoć kod napadaja.

Rekao si da im se želiš osvetiti, jesi li se osvetio?
Jeli misliš da je način da se osvetiš da im napraviš ono što su oni tebi?
Onda ispadaš da si kao i oni.
Sve se vraća, sve se plaća, te osobe će jednog dana dobiti ono što su drugima radili na štetu, na neki drugi način.
Vjeruj mi, mislim da osveta nije način.
Godine ne možeš vratiti i svoje uništeno djetinjstvo

[Rose_Belong]

periodičar kaže:

Čovjek kad pročita sve ovo pomisli da je 90% djece u osnovnoj školi zlostavljano. I ja sam nekad išao u osnovnu,ali nisam uopće primjetio da ima toliko zlostavljanja, a valjda to zavisi i od toga što netko percipira pod zlostavljanje. Meni je osnovna škola bilo jedno od najljepših razdoblja u životu. Nisu me zlostavljali, a nisam ni ja nikog ako se ne računa zadirkivanje nekih učenika i šlatanje učenica

Pa evo...mene i zbog tih sitnica, tj. zadirkivanja boli dusa. Nemojte samo misliti da sam tko zna tko...osoba bez duse, srca itd.

Ma mislim da je najvaznije da kada si dijete, nekome sve to ispricas. Jer da ja nisam ispricala tko zna gdje bih sada bila...kao sto sam vec rekla.
Zato i jesam trazila ponovno prihvacanje, htjela sam na bilo koj nacin biti prihvacena natrag, kao sto je bilo prije.
Cak su mi znali govoriti: Pa ti si glupaca kada ih slusas. Mozes ti ne slusati, ali uvijek cujes. Uvijek boli.

Meni je svasta padalo na pamet. Osjecala sam se kao da nisam bila ziva.

[Onajovaj]

Pa većinu ljudi su u ovoj ili onoj mjeri zlostavljali u životu.
Sad ako je bilo kratkotrajno i ništa ozbiljno, sve ok, al sad u razredu ima ljudi koje po 2 godine ekipa sustavno zajebava, ni s kim se ne druže...to je staršno, ne mogu zamislit kako im je, al opet kad pričaš s njima čine se jednako zli kao ovi što ih zlostavljaju...
Najbolje je bit u sredini, da me netko sustavno ponižava i ubija u pojam poludio bih, al isto tako bilo bi mi krivo da se zbog mene netko osjeća ko najveće smeće na svijetu...