Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 30.11.2003., 13:47   #1
Arrow Enia

Ovu priču napisao sam još 1992. g. U međuvremenu je literarno dorađena, bez da joj se smisao znatnije promijenio.
Porto će svakako shvatiti govor njezinih simbola.
Nadam se i mnogi drugi. Zato je i želim podijeliti s onima koji će je razumjeti.

R gnosis X is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.11.2003., 13:49   #2
ENIA



Pod čarobnim velom noći dolina se pretvorila u potamnjelu kupu. Mrak je ovladao okolnim poljima i ona su, uronjena u baruštinu potpune tmice, poprimila izgled magličastih koprena koje su, došavši niotkud, sporo miljele obroncima prema podnožju. Mjesečina se potkradala pod tankim i bezobličnim sjenama od sedefa osvjetljavajući krajobraz tek nakratko, da bi se uskoro i sama izgubila u magli.

U ambijent potpune tame šutke se utiskivao mraz. Za magličastim oblicima što su s vremena na vrijeme sve gušće nadirali ostajale su injem okovane aveti. Kako bi se zavjese smrznutih kapljica međusobno ispreplele, tako bi okolna uprizorenja nakratko sasvim iščezla. Oko ponoći iz magle su zalepršali sićušni kristali. Lijepili su se za smrznute grane čineći ih nekako čudovišnima, prijetećima. Vrhovi strmina izgubili su se u niskim oblacima koji su zrcalili boju bakra. Rumenilo magle u noći sablasno je isparavalo daškom hladnoće koja je okivala ledom.

Negdje u podnožju te čarolije, pokraj osamljene brvnare gdje smo često zalazili, želio sam poljubiti tvoje usne. Ne znam što se tada događalo jer si neprestano odbijala poljubac koji si dotad spremno pružala. Umjesto usana okretala si obraz. Kad već nisam mogao osjetiti vrelinu tvoga daha, utjehu sam želio pronaći u tvojim očima. U tami one su privlačno, neodoljivo iskrile, ali ti si uporno spuštala pogled, kao da zbog nečega osjećaš krivnju. Hineći kako me tvoje čudnovato ponašanje ne brine, čvrsto sam te stezao u zagrljaju i milovao po licu razigranim prstima. Šutjela si i jedva primjetno podrhtavala, ne želeći ni riječ izustiti. Grijali smo jedno drugo toplinom naših tijela. Tvoja je mirisava kosa nježno poput latica padala na moje dlanove. Činilo se da te nijedna sila ne može otrgnuti iz mreže ruku kojima sam te svezao.

Vremenom sam se navikao na šutnju, prepustivši se baršunastoj koži tvoga vrata koja je neodoljivo mirisala. Zadrhtala bi od usana koje su njime ovlaš kružile, prodirući ispod ovratnika od čoje; tražeći toplinu da se ondje ugriju. Ovdje si ih zaustavila svojim mekim prstima koji nisu dopuštali dalje. Struje koje su prolazile tvojom nutrinom obuhvatile su čitavo tvoje biće. Iz tebe isijavala je snaga mog dodira. U tami, na hladnoćom okovanoj zemlji ti si prestajala biti Enia, i sve više postajala si moj dodir. Žudnja kojom sam te uza se prikivao!

Mislio sam da ćemo ovako priljubljeni ostati ondje vječno, jer su tvoje ruke sve čvršće obuhvaćale moje, ne dajući im da skliznu s ramena. Činilo mi se da duboko u sebi uživaš biti jedan njihov dio i da ćeš to zauvijek i ostati.

Ali tada, tada si učinila nešto što još i danas uzalud gonetam. Odjednom, bez ikakva povoda i najave, tvoje se biće otkinulo iz mog zagrljaja i nestašno poletjelo ravno u noć.

Krenuo sam za tobom isprva pomišljajući da time želiš pobuditi čar našoj ljubavnoj igri. Zato sam požurio ne bih li što prije slomio tu slatku branu neizvjesnosti što se prepriječila na mom putu.

Ali ti si zapanjujuće brzo odmicala u mrak. Nestajala si brzinom koju sebi nisam mogao protumačiti. Gutao te divovski magličasti vir što se oko mene razastro svojim tamnim jezivim sjenama, kao da kani zatvoriti krug.

Dobro sam poznavao tvoju ćud i sada mom čuđenju nije bilo kraja. Ne postoji taj hir zbog kojega bi netko tako plah i nježan bez riječi otišao u zagrljaj tame. Barem stotinu puta si mi priznala da sigurnost u mraku osjećaš jedino u mom zagrljaju. Što li te sada moglo navesti da jednostavno odeš?

Krenuo sam za tobom ponesen prvim dvojbama. Mislio sam da nisi daleko odmakla i da ću te brzo sustići, ali sam se prevario. Magla je postajala sve gušćom i tebe nigdje nije bilo. Pomišljao sam da ću te možda zateći kod obližnje vodenice koju je otkrivao zvuk žubora, ali ona je bila sama i napuštena kao uvijek. Njen inače pitomi izgled poprimio je u magli čudovišne oblike, stapajući se s tužno obješenim granama okolnog drveća. Bakrene zavjese pritiskale su krov i odavde se, praćene rijetkim mjesečevim sjenama, granale prema šumarku. Iz dubine tame dopro je zvuk lomljave grančica.

Zazivao sam te imenom. Gubeći dah uspinjanjem uz šumoviti proplanak ponovio sam ga više puta, nadajući se kako ćeš izroniti iz tame. Nekoliko sam puta vrisnuo da mi se javiš, čak te i očajnički molio da to učiniš, ali od tebe ni glasa. Osluškivao sam ne bih li odnekuda razabrao tvoje kretnje u noći, čuo još koji zvuk iz šume, ali savršenu tišinu ništa nije remetilo osim dalekog laveža pasa. Uspeo sam se na vrh strmine gdje se magla sasvim prorijedila i gdje je mjesečina bacila svoje svjetlucave niti na nepregledno more magle u dolini. Ali tebe, Enia, tebe ni ondje nije bilo. U mene uvukao se crv duboke sumnje. Dvoumljenja su prerasla u gorčinu, a ova u neopisivu strepnju.

U dolinu spustio sam se istim putem. U meni je još tinjala nada da ćeš me ipak dočekati kraj brvnare, okupana smijehom razigranog zadovoljstva i tako okončati sve što se zbilo. Ali ponovo sam se prevario. Ušao sam unutra i pronašao staru petrolejsku lampu kako bih pri svjetlosti slijedio tragove tvojih stopa. Krenuo sam s mjesta gdje smo stajali priljubljeni jedno uz drugo. Smrznuta trava još je bila izgažena i još se osjećao miris tvoje kose. Ni toplina tvoga bića nije nestala; za tobom ostao je nevidljivi pramen koji se poput fluida uvijao oko moga tijela. Odande tragovi su krenuli prema uzvišenju. Najprije tvoji, a zatim moji. Ali nakon dvadesetak metara na mrazom prekrivenom tlu ostali su samo jedni. Tvoj posljednji otisak ni po čemu se nije izdvajao od prethodnih, osim po tome što je bio posljednji.

Mada sam se tješio mišlju da se ništa loše nije dogodilo, jer bi morali biti vidljivi obrisi zla koje te možda snašlo, to mi nije olakšalo. Rastočen silnim brigama zvjerao sam oko sebe na sve strane i u svakoj udaljenoj sjeni vidio jedan prepoznatljivi oblik tebe. Ograničenost vidokruga zbog mraka i magle činila me nemoćnim, jer bi mi ti oblici, umjesto željenoga, ubrzo otkrivali nešto sasvim drugo.

Sada već u smrtnom strahu ponovno sam počeo vikati iz svega glasa, ali jednako beskorisno kao prije. Umjesto tvoje dolinom je odzvanjala samo sablasna jeka mog glasa. Krenuo sam istom padinom prema proplanku. Slijedio sam isti put koji sam već prošao, pretraživši svako skrovito mjesto. Nastojao sam otkriti mjesto odakle se čulo pucketanje grančica, ali šuma je bila prekrivena mnogim granama i prošarana brojnim tragovima životinja.

Krenuvši natrag niz strminu oćutio sam neopisiv strah. Činilo se da me iz obližnjeg šumarka netko promatra. Smrtna tišina duboke noći bockala je oko srca neopisivom zebnjom. Nije se čula ni sama priroda, mada je bilo očekivano da do mene dopru barem šumovi kitnjastih grana kojima se poigravao povjetarac, ili šum potočića pokraj vodenice. I udaljeni pasji lavež vremenom je sasvim utihnuo. Spustio sam se u dolinu i nanovo krenuo na mjesto gdje si stajala u mom zagrljaju. Samo ondje mogao sam te još osjetiti.

Do zore izbezumljeno sam krčio grmlje oko mjesta tvojih posljednjih tragova. Ni škrta jutarnja svjetlost nije mi pomogla riješiti dvojbe, ne pruživši mi nijedan dokaz da si tu negdje, u blizini, i da ćeš se uskoro pojaviti. Sunce se već počelo probijati kroz ledenu maglu u kotlini kada sam odlučio odustati. Svjestan kako sam uložio krajnji napor, pomirio sam se s činjenicom da te ondje neću pronaći.

Ali unatoč tome postojalo je nešto što me tješilo. Čitavo vrijeme grijao sam se tom unutarnjom vatrom koja je ipak budila nade. Mada rastrgan brojnim dvojbama pretpostavljao sam da ću te nekoliko sati kasnije ugledati u gradu, i da ćeš mi tada objasniti što se dogodilo.


>>>>>>>>>>>>
R gnosis X is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.11.2003., 13:50   #3
<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<


Grad je bio siv, prljav i prazan, kakav to samo nedjeljom može biti. Purpurni jutarnji oblačci izdignute magle zrcalili su se na mokrom asfaltu gradskih ulica čija se vlaga jezivo isparavala, šireći naokolo zadah trule civilizacije. Naši parkovi pod čijim smo se granama znali ljubiti sada su me iznenadili svojom odbojnošću i hladnoćom. Kao da pripadaju nekim omraženim doživljajima ili davno izgubljenim dušama. S oronulih klupica rastopljeni se mraz slijevao u prljavim žućkastim kapljama, a ona na kojoj smo najčešće sjedili doimala se tužnom, prevarenom, bezličnom.

Ali unatoč tome u svakoj pori ovog zapuštenog grada ćutjelo se tvoje biće, Enia, tvoj duh koji je postao sastavni njegov dio. Samo me taj neugasli osjećaj priječio da mi tog jutra sasvim ne omrzne. Kao da sam te neugledne aleje tužno obješenih stabala, prljava oličenja prastarih zgrada, neukusno popločene nogostupe ulica i tužne ferale koji već godinama nisu svijetlili izravno okrivio za sve što mi se zbilo. Kao da sam u našemu gradu i u njegovim prevrtljivim ljudima vidio tu nesretnu, nepoznatu sablast koja te uzela.

Krenuo sam u tvoj stan u predgrađu gdje je sve bilo isto kao i sinoć, kad smo ga napustili. Stolić na kojemu su još stajale čaše iz kojih smo pili, upaljeno svjetlo noćne lampice kraj tvoga ležaja, knjiga bačena na pod kraj naslonjača i otvorena na onoj istoj stranici, navučene tamne zavjese što nisu dopuštale da sunce prodre među meni poznate zidove – sve je upućivalo samo na jedno: ovdje se nisi vraćala. Sada su me misli potpuno slamale. Postalo je očito kako se gase moje posljednje nade. Sudbina je nekim čudom željela da odeš, ničim se ne potrudivši otkriti zašto.

Čitavog dana bjesomučno sam pio izgarajući sama sebe mislima koje su munjevito, kao u najdubljem košmaru, sustizale jedna drugu. Jesi li možda pronašla čovjeka koji ti pruža ono što ja nisam znao, pa si poželjela otići negdje drugdje? Jesi li možda nestala zato što sam neki dan bio ljutit i neraspoložen, i što sam te nepotrebno povrijedio dok si se trudila da mi bude bolje? Nisi li ovakvo što već dugo smišljala, ne znajući kako da mi priznaš da je kraj? Ili si otišla jednostavno bez ikakva razloga, s namjerom da iz korijena promijeniš svoj život? Stotinu pitanja rojilo je mojom glavom i za svako od njih moglo bi se pronaći suvislo objašnjenje. Ali onaj posljednji otisak tvoga stopala sve ih je pobijao. Ne, ti nisi otišla iz nijednog meni znanog razloga. Ti si jednostavno nestala! I ova je pomisao zastrašujuće odjekivala mojom glavom, izazivajući zamorne bljeskove boja i sjena pred mojim očima. Piće i sjeta udarali su u sljepoočnice neizdrživom snagom. Bol je najprije slomila moje srce, a zatim i um. Bez tebe postao sam samo sjena na zidu; sjena kojom se poigrava vjetar misterioznih unutarnjih mnijenja i ludorija. Samo ispijena čaša tuge čija se gorčina pretače u stotine avetnih slika, slika koje žele postati mojim gospodarom.

Odnijeli su me kući zajedno s bunilom. Piće je bilo slaba utjeha tom misaonom košmaru koji je otpočeo još u trijeznom stanju. Ni sam ne znam što sam sve pričao, ali ionako nemam razloga brinuti: u krčmi me nitko nije držao za ozbiljno, a oni koji su me nosili kući i sami su bili pijani.

Noć koja je bila preda mnom svoju je zbilju ukrala iz strahova, sumnji i slika koje su me čitavoga dana progonile. U tamnim hodnicima Lune, ograđenima visokim kamenim zidovima čiji se vrhovi ne naziru, jedan je čovjek tragao za slomljenom ljubavi, za prekinutim jedinstvom. U sjenama noći, protkanima brojnim nestvarnim oblicima, on bi kadšto ugledao obrise voljene. Ali oni bi brzo nestajali i ponovo se pojavljivali, udaljavajući se svakim učinjenim korakom. Jezivim labirintom odjekivali su bolni glasovi. Putnik je prelazio preko oštrog kamenja, često se spoticao, padao i krvavih rana jecao. Brojne sjene ovile su se oko njegova bića izrugujući mu se, smijući mu se, rigajući mu u lice vatru. Pratio ih je duboko se nadajući da će ga one dovesti do voljene. Naposljetku stigao je do grotla užarene lave koja se obilno prelijevala preko vrha. Svaka iskra koja je odatle frcala stvarala je jednu iluzornu paklenu sliku u kojoj je on vidio nju. I tako se svaki puta ponovno vraćao na isto mjesto, krenuvši s novom, jednako besmislenom potragom. Njegova je patnja postala toliko neizdrživa i toliko se podudarila s mojom, da sam se probudio u grču, potpuno obliven znojem.

Ni sljedeće noći nisu bile nimalo lakše. Zato sam se povukao u osamu, danima čekajući da mi netko ili nešto objasni ono što me muči. Povremeno bih olovkom slijepo šarao, ni sam ne znajući zašto to činim. S vremena na vrijeme, kada bih se nakratko osvijestio, na papiru sam opažao brojne, pravilno oblikovane ruže. Svaka od njih predstavljala je tebe, Enia! Svaka od njih svojom je snagom upućivala na žubor vječne ljubavi koja je bez tebe sasvim iščeznula, pretvorivši se u bol i strepnje.

Konačno, tri dana kasnije, kad sam već bio sasvim potonuo od pijanstva i silnih briga, a prsti mi se ukočili od nebrojenih ruža koje sam iscrtao, na kućnu adresu dobio sam tvoje pismo. Omot je bio sasvim uobičajen, bijele boje, a u desnom gornjem uglu dojmljivo je blještala crvena ruža boje krvi. Njezin oblik bio je savršeno podudaran oblicima koje sam već danima crtao na papiru. Nestrpljivo sam otvorio pošiljku nimalo ne dvojeći tko je šalje, ali zato strahujući što njen sadržaj krije.

U pismu sam, umjesto svih potrebnih objašnjenja, pronašao riječi po kojima moja bol – unatoč iskrama nade - svejedno nije minula. Tvojim čitkim rukopisom, lako prepoznatljivim između tisuću sličnih, pisalo je:

“ Molim te da me ovdje ne tražiš, jer me tu nećeš pronaći. Čovjek je samo Trenutak koji nestaje zaslugom uzroka koje ti jednostavno ne mogu i ne smijem objasniti; i tako me ne bi shvatio. Vidjet ćemo se u nekom drugom vremenu i na jednom drugom mjestu jedva sličnom ovomu u kojemu si ostao živjeti. U ime staza kojima sad kroči pozdravlja te, vječito voli i nestrpljivo čeka

tvoja Enia
R gnosis X is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.12.2003., 10:09   #4
Da zanimljivo je to kako svatko na svoj nacin dozivi tu pricu. Negdje tamo u devedesetim, ja sam je zapisao ovako: (Mislim da sam je vec postao negdje na starom forumu, ali nema veze)

Toga dana Felix je odlučio nestati.
Samo tako…
Koliko puta li je samo gledao Mary Poppins kako čeka istočni vjetar negdje na krovovima drevnih gradova i imperija koje su ionako sve s treskom padale pod njene noge dok je nestajala na horizontu.
Nije se mijenjala mnogo…zasigurno manje nego mjesečasti Orlando.
Sjedio je s njim koji puta u obližnjoj taverni, jeo sir i gledao kako mu se androgine usne vlaže vinom. Zabavljala ga je mijena njegovih usana. No ni Orlando nije o Mary znao mnogo…sretala ju je u uskim prolazima Biblioteka, očešao se s njome na okuci lavirinta, pokojem zavoju spirale…

- Kažem ti Felix, rekao mu je te večeri Orlando…putovi slatke gospođice Poppins neznani su u našim krugovima.

Kada bi upalili plinske lanterne, zavirivao je u njene prozore. Dobrohotni zapovjednici zvjezdanih flota koji upozoravaju.., ionako su samo popratni efekt genetski modificirane hrane i zavode snom o blještavom dragulju, kojeg se može pronaći u stražnjem dvorištu.

Poželio je biti neko derište ne bi li mogao zaviriti u nabore njene haljine,
Stroge, puritanske i zakopčane do grla.
Gledao ju je kako pokazuje grudi svojoj sjeni na zidu.
Crtao je tada prstom po zamagljenom staklu svoj obris do njenog.
Crtao ga je rukama po pročeljima kuća. Dok meso nije otpalo.
Koliko je bolno, pomisli, osjećati pročelja umjesto sjene.
Odlučio je stvarati rukama,
Odlučio je postati pisac..no nije znao kako.
Pratio je Lawrencea kod Akkabe, čitao slijepcu milonge uz vatru.

Plakat za književnu večer bio je dobar…
Nosio ga je u unutarnjem džepu, sjedao u neki kafić
Vadio ga razmatao i samozadovoljno se smješkao.
Dok je potpisivao knjige.., ugledao je Mary u prvome redu.

Na krovu su te večeri promatrali galebove.

- Znaš, rekla je, večeras je za očekivati vjetar sa istoka.., pssst.., ne govori ništa.

Gledao je luku kako se nudi brodicama na pučini. Očima je slikala obrise koji su se gubili u dolasku i odlasku i drhtala pred naznakama vjetra.

-Baci drhtavost u vjetar, pokušao je.
Nasmiješila se i raskopčala bluzu.
-Ti si kao kišobran izvrgnut vjetru, šapnula mu je iznenada.
-Što može kišobran vjetru? Izvrnuti ga?
-Može mu bar na tren dati iluziju samospoznatljivosti na mjestu zahvata...
-Nije malo zapravo…
-Tada vjetar više nije svoj...zaboravlja svoju prirodu
-Vjetar je uvijek svoj..jača je priroda njegova od zaborava
-Da, ali ja uvijek imam izvjesni krov na koji moram sletjeti.

Pronašao je Corta na dokovima kod žena iz bordela
Ujutro se probudio s tetovažom na leđima
Pekla je i privlačila muhe

Na Veliku Gospu
Bilo je puno toga praznog.
Glava je postala
stjecište raznog
kriminala
reklo bi se
kazalo se u svašta
u vjetar
ništa
Porto is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.12.2003., 20:15   #5
Dugo te nije bilo sheki lol.Pozdrav i svenajbolje Porto na novoj funkciji!!!
Gdje je Darin?Evo ja malo svratio opet ovamo jer navike vuku.Enia,nije losa ali malo premasna za moj ukus.Pozdrav svima.
__________________
Tko je od nas crnji,
kruh ili ja ?
FOCUS is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.12.2003., 20:31   #6
ZATVOR

Da bi čovjek došao do Enie on se najprije mora suočiti s činjenicama.

Tome u prilog ide sljedeća priča - "Zatvor":
R gnosis X is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.12.2003., 20:32   #7
Zamislite djecu rođenu u zatvoru koja ovdje i ostaje živjeti. Oni se od malih nogu odgajaju i uče da van visokih zidova zatvora nema ničega, i da se jedini svijet koji postoji nalazi isključivo unutar njih. Zahvaljujući takvoj slici koja im je – neovisno o njima samima - nametnuta, djecu se od malih nogu uči da ulažu u održanje prostora unutar zidina. Tko god, makar samo na tren, pruži pogled prema visokim zidovima, koje čuvaju dobro naoružani stražari, smjesta biva upozoren neka ne gubi vrijeme, i neka se posveti “jedinom svijetu” – zatvoru unutar kojega žive. “Izvan zidina ionako nema ničega” – govorili su – “Da ima, mi bismo to zacijelo znali”.

Unutar kruga izgradili su totem i rekli: “Ovo je naš bog”. Taj je bog oko sebe okupio izabrane svećenike i magove, teologe i humaniste. Mada naoko razjedinjeni, svi su oni radili na planu održanja jednog te istog cilja. Jedni su tvrdili da je bog okrutan i da će kazniti svakoga tko tvrdi da postoji neki drugi bog i neki drugi svijet; drugi su tvrdili da je taj bog Ljubav, tvrdeći da će u zatvoru biti dobro svakome tko dovoljno uredi svoju nutrinu, da bi izvan sebe sve vidio lijepim. S takvim su uvjerenjima oni živjeli. Jedni u smrtnome strahu, bojeći se boga, a drugi želeći izvanjski svijet vidjeti onakvim kakvim ga žele vidjeti. Koliko je revno jedne zahvatio fanatizam, toliko su drugi potonuli u licemjerje.

Ali jednoga dana jedan se dječak kradom ipak uspio popeti na visoki zid. S druge strane ugledao je prelijepu zelenu zemlju koja je, osunčana, blistala neizrecivim sjajem. Usporedivši sliku očaravajuće lijepog kraljevstva, čiji kraj se nigdje nije nazirao, s tamnom stvarnošću u kojoj se mukotrpno živjelo, nije se mogao načuditi. “Kako moji očevi za ovo ne znaju?” – pitao se.

Kada je sišao da bi najbližima posvjedočio što je vidio, oni pomisliše da dijete mašta. Uspjeli su ga uvjeriti da je sama sebe obmanuo, i vidio nešto što u stvarnosti ne postoji. “Jer da postoji” – neprestano su ponavljali – “mi bismo za to sigurno znali. Naš je bog dobar i on svojoj djeci, preko svojih slugu, sve objavljuje”. Zato u početku, dok je još bio malen, nije polagao previše pažnje onome što je vidio. Riječ starijih ipak je bila jača. Ali što je više stasao, tim je bio sigurniji da se nije prevario. Želio je svojim bližnjima dobro, jer je vidio koliko se muče u tamnici čiju je sada jasnu sliku imao pred očima, i odjednom progovorio o svijetu slobode kojemu je posvjedočio, razotkrivši bolnu istinu o nesavršenosti zatvora u kojemu žive. O svijetu koji im je blizu i koji im se nesebično nudi; o svijetu čija bi ih istinska ljepota i sloboda naveli da napuste tamnicu. Kada bi za njega samo znali!

Što ih je više uvjeravao da je njihova trenutna sloboda zapravo jedan oblik dobro skrivenog utamničenja i da čitavo vrijeme sami sebe obmanjuju svojim utvarama, oni su se tim više opirali. Bili su snažno vezani za održavanje i ukrašavanje vlastita životnog prostora unutar zidina, i nije ih zanimalo ništa drugo. Oni su mislili da je tako dobro, jer su im vođe i svećenici obećavali da će biti bolje. Među njima bili su i filozofi koji su doduše slutili da postoji još nešto, ali su zbog zavisti, iznenađeni spoznajama mladića, i sami zanijekali takvu mogućnost. Svi među zatvorenicima bili su vrlo oholi; a oholost i sljepilo uvijek idu jedno s drugim.

“Ti si naivan!” – govorili su mu jedni.
“Ti bogohuliš!” – govorili su drugi.
“Ti boluješ od manije gonjenja!” – snebivali su se – “Pa bi vlastitu bolest želio podijeliti s nama da sebi olakšaš”.
“Silno ti znanje u glavu udarilo!” – rekoše filozofi.
“Znači, moramo slijediti tebe i tvoje umišljanja” – rugali su se.
“Nema Boga osim onoga kojega mi propovijedamo i nema svijeta osim ovoga” – vikali su svećenici.
“Dokaži nam, ti nesretniče, da postoji bilo što drugo!” – vrištali su magovi.

On ih je uvjeravao da se samo trebaju popeti na zidove. Oni su smjesta krenuli, ali tijekom godina zidovi su toliko obrasli u korov da to više nikome nije polazilo za rukom. Tko bi tvrdio da je bio gore, morao bi se ostalima činiti lud. Budući da se ljudi nisu mogli na licu mjesta posvjedočiti postoji li van zidina “prekrasni slobodni svijet” – kako ih je uvjeravao onaj koji ga je vidio - pretpostavili su da ih on laže.

“Da postoji” – tvrdili su – “mi bismo se u to smjesta uvjerili. Ali izvan našeg svijeta zaista nema ničega. Ta i sami ste vidjeli! Jer ne postoji ništa što nama, koji smo sve smislili i koji u svemu napredujemo, može biti skriveno. Da ima, ne bi naš bog dozvolio da ostanemo u neznanju, te nama, svojoj djeci, branio tu spoznaju”.
“To znači da je onaj koji nam tvrdi drugačije luđak!” – čulo se iz gomile.
“Uhvatimo ga i zatvorimo u tamnicu. Neka nam više nitko ne priča gluposti kako mi živimo u zatvoru, van kojega postoji slobodna zemlja u koju se nitko ne može uvjeriti”.
“Ubijmo ga jer je lažov!” – vikali su drugi – “Jednog dana će izaći iz tamnice i širiti svoje laži među našom djecom, te tako trovati naše buduće naraštaje. Ubijmo ga bez odlaganja! Jer on mrzi našu slobodu i prezire naš svijet”.

I tako su ga uhvatili, objesili na granu jednoga drveta i ostavili ga da visi glavom prema dolje.
“Vješaj!” – vikala je zapjenjena rulja – “Krv njegovu na nas i na našu djecu, jer on laže!”
“Ako tvrdiš da dobro vidiš i da znaš za slobodu, oslobodi se sada sam” – rugali su se.
“Ako vjeruješ da postoji drugi bog osim boga našega svijeta, neka te on sada izbavi”.

>>>>>>>>>
R gnosis X is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.12.2003., 20:33   #8
nastavak

>>>>nastavak:

Dok je on u mukama umirao, bog u kojega se u zatvoru vjerovalo s totema se zadovoljno smješkao, poručivši im: “Vi ste moja djeca, a ja sam vaš bog. Nema drugog boga osim mene. Niti postoji drugi svijet osim ovoga. Učinili ste dobro djelo i zato ćete biti nagrađeni. Jednima od vas podat ću materijalna blaga, a drugima tajne sposobnosti i znanja. Na taj način ćemo zajedničkim snagama sačuvati naš svijet koji ćemo učiniti savršenim. Činite kako vam kažem i nakon smrti čeka vas moja milost”.

I oni zapljeskaše od veselja, ostaviše onoga da visi na drvetu, te se primiše posla. Sretni što su svoje žito odvojili od kukolja. Vrlo zadovoljni time što su uklonili onoga koji se usudio stati između njih, njihova zatvora i boga. Očarani pomišlju da su iskorijenili izvor najopakije zaraze koja je pogodila njihov zatvor.

I tako je ovaj svijet živio nesvjestan slobode; nesvjestan istinskog Života. U krvavim su mukama stjecali blago, ali obećano dobro nije dolazilo. “To je zato” – govorili su svećenici – “jer prinosite malu žrtvu bogu, a i vaša vjera je slaba. Morate češće posjećivati nas, koje je bog ovlastio za svoje posrednike”. Magovi su s druge strane tvrdili: “Sve je u vama! Bogovi ste, i kada iz sebe izvučete ono najbolje, ono božansko, vaša će se stvarnost promijeniti nabolje. Ta sve je u vama; i vaša stvarnost je u vama, pa kakvom je učinite, takva će vam i biti ”. I tako su se zatvorenici ovog zatvora rađali s nadom, te s njom i umirali. Ali obećano nitko, pa ni oni koji su ga obećavali, nije doživio.

I nakon Obješenjaka bilo je onih koji su na nekim mjestima uspjeli posjeći korov i ugledati ono što je i sam obješeni vidio. Dim lomača i jauci obješenih još su mnogo puta uveseljavali narod, i svaki puta bijesna bi rulja vrištala: “Uhvatimo sljepara; ubijmo čarobnjaka i lažova!” Istina nikada nije prodrla u tamnicu; ako bi se koji puta i približila, čitava svita potrudila se ukrasti njezino svjetlo i zatvorenicima ponuditi falsifikat. “Ovo nam je Bog objavio” – govorili su.

Sve dok se jednog dana zatvor nije srušio sam od sebe, zajedno s totemom i njegovim lažnim bogom. Bijaše tada prekasno! Ali isti takav već se gradio u neposrednoj blizini. Zatvor, totem i lažni bog za utamničene, praznovjerne i uplašene ljude koje se lako, zastrašivanjem ili potkupljivanjem, može navesti da obuku luđačku košulju, slave nepostojećeg boga i ulažu u tamnicu kojom vladaju uobrazilje i sjene.
R gnosis X is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 17:54.