Usamljena srca i poluprazan stan

[Herc kralj]

Dragi moji poznati i nepoznati blogeri,
Već dugo vremena čitam vaše komentare, ima zgodnih, smiješnih, zabavnih, ima i besmislenih - ali to je tako, kako je. No ima i druga strana života. Ja biih otvorio temu one druge, mračne strane života. Evo moj, otprilike glasi ovako:
Imam 62 godine, relativno dobar brak, situirani kak'-tak' - u biti nam ništa nije falilo. I tako to 34 godine. Najednom se iznenada pojavi neki rak (karcinom, tumor), proširi svoje metastaze, te počinje proždirati moju ženu. Uza sva lječenja, kemoterapije, operacija, zračenja on proždire dalje. Došao je do mozga i moju ženu pretvorio u biljku. Sada je u stacionaru za palijatalnu skrb, ja doma sam. Šizim i posjećujem psihijatre. Oni pričaju svoje, prijatelji i rodbina me tješe, to potraje sat-dva, zatim lijepo odu svojim sretnim obiteljima, a ja u naš prazan stan. Kljukam se normabelima i sličnim kemikalijama da bi mogao odspavati 4-5 sati. Volio bih da mi se jave blogeri/ce sa sličnim problemima, udovice i udovci, da mi pomognu prebroditi krizu, jer kraj je jako blizo a ja ne znam kako se nositi s time. Hvala na savjetima unaprijed.
P.S.
I na kraju (kako god to okrutno zvučalo) kako da proživim još svojih cca. desetak godina života sam u svoja četiri zida.

[exciter]

Uh, ovo mi je zbilja bilo teško čitati.
Teško je reći neku suvislu utjehu osim, drži se. Mislim da nisi usamljen u srcu i da tvoja žena je još uvijek tu sa tobom i biti će ubuduće dok se ne sretnete ponovo na nekom boljem mjestu.

[SubSV]

Djece nemate?

Vjerujem da je to užasno nakon toliko godina zajedno ostati sam. Ali jedina alternativa je naći novo društvo sa sličnim interesima i krenuti među neke nove ljude. Možda ne odmah sad ako nisi spreman, ali s vremenom...Što se situacije tiče na US su većinom ljudi ili mlađi ili srednjih godina, na pdf Psihologija bi moglo biti više forumaša koji su imali iskustvo gubitka bliske osobe, bolesti bliske osobe i sl. Iako možda ti se i ovdje netko sa sličnim iskustvom javi i na pp.

[radical change]

Herc kralj kaže:

Dragi moji poznati i nepoznati blogeri,
Već dugo vremena čitam vaše komentare, ima zgodnih, smiješnih, zabavnih, ima i besmislenih - ali to je tako, kako je. No ima i druga strana života. Ja biih otvorio temu one druge, mračne strane života. Evo moj, otprilike glasi ovako:
Imam 62 godine, relativno dobar brak, situirani kak'-tak' - u biti nam ništa nije falilo. I tako to 34 godine. Najednom se iznenada pojavi neki rak (karcinom, tumor), proširi svoje metastaze, te počinje proždirati moju ženu. Uza sva lječenja, kemoterapije, operacija, zračenja on proždire dalje. Došao je do mozga i moju ženu pretvorio u biljku. Sada je u stacionaru za palijatalnu skrb, ja doma sam. Šizim i posjećujem psihijatre. Oni pričaju svoje, prijatelji i rodbina me tješe, to potraje sat-dva, zatim lijepo odu svojim sretnim obiteljima, a ja u naš prazan stan. Kljukam se normabelima i sličnim kemikalijama da bi mogao odspavati 4-5 sati. Volio bih da mi se jave blogeri/ce sa sličnim problemima, udovice i udovci, da mi pomognu prebroditi krizu, jer kraj je jako blizo a ja ne znam kako se nositi s time. Hvala na savjetima unaprijed.
P.S.
I na kraju (kako god to okrutno zvučalo) kako da proživim još svojih cca. desetak godina života sam u svoja četiri zida.

Hajmo činjenice staviti na stol.. zdrav si, vitalan, situiran čovjek u zlatnim godinama, sada je vrijeme da uživaš u plodovima svog rada u svojoj mirovini i baviš se onim što želiš jer vremena imaš napretek. Gubitak osobe koja ti je bila životni partner i sa tobom dijelila i dobro i zlo jako pogodi čovjeka. Ukoliko se ne možeš ili ne želiš trgnuti i misliti na sebe i vrijeme koje ti je preostalo a sretan si da ga proživiš onako kako želiš nema te osobe koja ti može savjetom pomoći da si pozitivno gledaš na život i preboliš suprugu.
Daj sebi vremena da preboliš, i daj si šansu da ponovo uživaš u životu. To je samo tvoja odluka, iako se smisao sada ne vidi to znači samo da ga još nisi pronašao i moraš raditi na tome. Vidiš život je borba i u toj borbi se nikad ne smijemo predati. Mogućnosti imaš koliko god želiš, druži se sa ljudima svojih godina, putuj, imaj neki hobi, čitaj, šetaj, zezaj se, upoznaji nove ljude, pomozi nekome kome pomoć treba, piši po forumu, dijeli svoja životna iskustva i pokušaj naučiti nešto potpuno novo, probaj nove stvari koje do sada nisi imao priliku probati. Ukoliko te drži depresija bilo bi dobro da jedno vrijeme budeš na antidepresivima da te dignu malo. Shvati da bez obzira koliko sudbina bila teška sve je to sastavni dio života, svi ljudi prolaze prije ili kasnije kroz takve stvari i to treba pokušati prihvatiti, gledati sa pozitivne strane i krenuti dalje...

[Pringles]

Postoji na pdf-u Zdravlje tema Pomoć obiteljima oboljelih od zloćudnih i drugih teških bolesti (https://www.forum.hr/showthread.php?t=814794) na kojoj pišu forumaši koji velikim dijelom prolaze kroz slične situacije. Ovdje ćeš, vjerujem, naići na riječi utjehe, ali tamo je veća vjerojatnost da naiđeš na nekoga tko prolazi isto što i ti pa baci pogled i na tu temu.

[Depeche E.]

Probajte piti što manje tableta Ne znam imate li djece i u kakvom ste odnosu s njima, no možda bi bilo dobro da povremeno budete s njima. Ili nešto slično. Ne morate se presliti, no njihova blizina bi vam možda dobro došla

Velikim dijelom razumijem situaciju jer je moj djed preminuo u 10. mj. prošle godine pa je baka do 2. mjeseca ove godine bila sama dok se mama i ja nismo doselile k njoj i to joj je veoma pomoglo U takvim trenucima važno je ne biti sam. Je, posjete vas obitelj i prijatelji, ali to nije nešto što vas može držati više od par sati. Nakon toga opet postanete beznadni. Vjerujem da je teško najednom osjećati tišinu. Ali kada je netko vaš s vama onda je to drugačije. Je, malo je teško priviknuti se ALI nije nemoguće i mnogo je veselije.

Naša baka je bila strašno protiv toga da moj pas bude s nama u stanu, a to je, koliko god grozno zvučalo, bio moj uvjet da se preselim jer bez njega nikamo ne idem I vjerujte mi da ju je taj pas toliko podigao. Čak bih rekla da mrvicu više nego mama i ja. Jer ja odem na faks, mama na posao, a ona ostane s njime. Pričaju, odu prošetati, igra se s njime i tako to Životinja vam može promijeniti život, samo joj trebate pružiti priliku Dakle, prijedlog je taj da možda udomite psa.

I da, svaki gubitak je težak, a posebice onaj koji se događa na ovakav način. Moj djed je isto trebao otići u tu palijativnu skrb, no umro je dan ili dva prije nego što je trebao stići tamo. I svaki gubitak je proces tugovanja i prihvaćanja stanja onakvog kakvo ono jest, ali mislim kako naši bližnji koji umru i dalje imaju nekakav uvid u naše živote i smatram kako bismo se radi njih trebali pokušati oduprijeti tome da postanemo sjena onih osoba koje su oni poznavali. U redu je tugovati, ali ne biti autodestruktivan, a tablete jesu bijeg od stvarnosti i težine osjećaja s kojima se kad tad moramo suočiti.

Uvijek si zamislim obrnutu situaciju i pitam se kako bi meni bilo da umrem i nekako, ne znam, budem svjesna kako moji voljeni pate za mnom. Mislim, okej, tugovanje je normalno, ALI ne bih se osjećala ugodno znajući da moja smrt na bilo koji način blokira njihovo daljnje bivanje. Eto, to se možete zapitati.

Eto, ne znam što bih vam više rekla osim da vam zaželim da nađete neku snagu za dalje.
Jer kada dođe do onog neizbježnog, a to je da vaša žena izgubi bitku s bolešću trebat ćete obitelj i biti otvoreni za pomoć, a ne je odbijati. Posebno ako imate unuke. Jako je teško gledati baku ili djeda kako pate i imati, što se kaže, onaj osjećaj da hodate po jajima, jer ne znate kako se ponašati.

Prije malo više od pola godine mi je smrt meni najbliskije osobe malo poljuljala tlo pod nogama tako da dok ovo pišem zbilja suosjećam s vama, ali nema se tu šta puno reći osim toga da smrt jest teška, ali je prirodan slijed događaja i to treba prihvatiti. I vjerujem kako biste i vi rekli sve što ja vama govorim sada, no jednako tako razumijem da se sada nalazite kao u nekom krugu iz kojeg ne vidite izlaz, ali on postoji, a mislim da se zove prihvaćanje i želja za životom.

Mislim, znam da je ovo malo čudan savjet, ali probajte to nekako sagledati na pozitivan način. Vaš suživot generalno. Sa svojom ženom proveli ste puno zajedničkih godina, a neki imaju puno manje. Mislim, znam da zvučim grozno, ali nastavit ću iskrenim tonom i reći ono čega se većina ljudi grozi, a to je ta činjenica da niste baš u nekom cvijetu mladosti i da ćete (ako vjerujete u taj nekakav vječni život) kroz neko ne tako dugo vrijeme biti s njome.

U mojoj obitelji je par osoba oboljelo od raka (baka, djed i tata) tako da znam koliko je to strašna i teška bolest koja znači da je svaki dan psihička i fizička borba. Pa ako ne drugačije, probajte misliti kako vaša žena nije odustala od te bitke do samog kraja. Budite i vi takvi kada vam dođe teško i kada ste beznandni. Za nju. Eto

[Herc kralj]

Draga Depeche E. (oprosti na epitetu, ali netko tko nekome koga uopće ne poznaje, uputi toliko lijepih riječi utjehe, zaista je drag. Kao prvo (ako mi se ikako još misliš javiti) ne trebaš mi se obraćati s Vi. Bez obzira na godine još uvijek se osjećam mlad. Volim (mada nisam već mjesecima upalio zvučnike) Rock, Punk, Metal, Disco i sve što ima ritma. Čak sam neki dan nabavio posljednji album grupe Slayer koji smo čekali bar tri godine da ga snime. Ali što se toga tiče i on je kao i ostalih bar 2000 albuma završio na polici bez preslušavanja. Znam da je teško izgubiti baku, djeda, oca, majku ali to čovjek nekako prihvati kao prirodni slijed. Moja supruga je 1960. godište (znači više od šest godina mlađa od mene) pa sam se onako potiho nadao da ću ja ipak otići prvi. Imamo sina (nije se još oženio) pa sada živi sa mnom. Ipak se osjeća velika praznina, npr. ujutro netko od nas dvojice skuha crnu kavicu, stavlja na stol tri šalice i tek onda shvatimo što smo napravili. A što se tiče kućnog ljubimca imam jednu prekrasnu crnu macu (zove se Ljubica Tatina) ali otkad se pojavila bolest i ona je podilkanila. Neće hodati po podu (???) skače od stolca do stolca, po kredencima, a spava na kuhinjskom stolu. Nije htjela ići ni na svoj wc (ima dva) pa smo u kuhinji napravili novi wc povišen na dva spojena stolca, pa sad više ne kaka u sudoper. Tako smo ostali bez kuhinje ali ionako više ne kuhamo. Živimo u sobama, uz nekakvu gotovu brzu hranu i tako životarimo. Što se tiče vječnog života, nismo ni ona ni ja u tim sferama pa bih dao 1000 godina vječnog života za bar još jednu godinu ovozemaljskog. Za tablete ne brini nije tako drastična doza (3 normabela 3 mg dnevno) jer bez toga nema spavanja. Ionako spavam tek 4-5 sati dnevno. Eto situacija je luda (s macom) a ujedno i dramatična s nama. Pozdrav i hvala na razumijevanju. (V)

[krafna]

Herc kralj, samo bih ti željela reći drž se, ne čitam baš teme koje se ne tiču mog psihičkog stanja ali ovu sam pročitala i ne mogu ne javiti se, jer je u toj tuzi na kraju i lijepo da netko žali za svojom ženom, jer se vidi da ste imali lijepi brak i da će ti faliti nakon svega. Ja sam izgubila neke bliske osobe ali nikada toliko bliske, pa ne znam kako je to ali mogu pretpostaviti da je to kao da ti fali dio tijela, nakon tolikih godina srastete jeno s drugim.

Možda je sada vrijeme za zbližavanje sa sinom, pronalaženje zajedničkog načina suživota, stvaranje novih rituala poput kave, zapravo sve ovo što su drugi već rekli.

[prilika]

Evo i da se ja tu javim. Moji roditelji su bili u braku 41 godinu, a ja sada imam 38 godina. Mama je iznenada umrla prije dvije godine. Ostali smo sami tata i ja. Tata je stariji od mame punih 12 godina. Sada se i on razbolio, ne diže se trenutno iz kreveta jer ga boli noga i ne smije stati na nju. Ja sam uz njega, ne radim jer nema tko ostati sa njim u stanu, a ne može biti sam. Nije operirao kuk jer je preslab. Jako ga je pogodio mamin prerani odlazak, iako meni se u početku nije toliko činilo. Znao mi je reći još ovog proljeća podijeli ručak na tri dijela, kao da je mama još tu. Tako da razumijem što sada prolazite. Mi smo isto znali da će mama umrijeti. Zadnja četiri dana u bolnici je bila bez svijesti i u septičkom šoku i to je bilo grozno za vidjeti. Umrla je zbog bolničke infekcije, ali bila je oslabljena zbog kroničnih bolesti. Mama je imala samo 68 godina kada je umrla.



sent from my Samsung Galaxy S5 mini

[Herc kralj]

Dear gospođo Prilika,
Hvala što ste mi se javili. Nemojte me krivo shvatiti (naravno ni ostali blogeri) no lakše mi je kad mi se jave ljudi koji imaju svoje probleme, jer dobivati poruke "budi jak", "vrijeme sve rane liječi", "moraš izlaziti u društvo" itd, jesu dobronamjerne no neki od njih nisu (ili ne proživljavaju dramu) kao mi. Normalno da mi je žao zbog mame, tatu razumijem vrlo dobro. Ne znam kako Vi sve proživljavate, ipak ste mlađa osoba a opet zarobljeni u svom svijetu. Meni je teško, njoj je svega 55 godina i leži na Rebru u nekoj (epileptičkoj?) komi. Bilo bi mi drago da mi se javite, odakle ste itd. na PP. I ja sam Vama pokušao poslati poruku na PP, no izgleda da vam je sandučić prepun. Pozdrav i puno snage i hrabrosti Vam želim (V).

[prilika]

Evo poslati ću vam privatnu poruku. Ispraznila sam stare poruke, pa možete i vi meni poslati.

sent from my Samsung Galaxy S5 mini

[Depeche E.]

Herc kralj kaže:

Draga Depeche E. (oprosti na epitetu, ali netko tko nekome koga uopće ne poznaje, uputi toliko lijepih riječi utjehe, zaista je drag. Kao prvo (ako mi se ikako još misliš javiti) ne trebaš mi se obraćati s Vi. Bez obzira na godine još uvijek se osjećam mlad.

Super I to je lijepo čuti, nagovještava nekakav poletan duh, a to je bitno, posebice u ovakvim teškim situacijama

Volim (mada nisam već mjesecima upalio zvučnike) Rock, Punk, Metal, Disco i sve što ima ritma. Čak sam neki dan nabavio posljednji album grupe Slayer koji smo čekali bar tri godine da ga snime. Ali što se toga tiče i on je kao i ostalih bar 2000 albuma završio na polici bez preslušavanja.

Vidiš, ovo nije preporučljivo. Nije dobro. Društvo je to nametnulo jednako kao i nošenje crnine, nekakvu apatičnost i još koješta. Nisam mislila ići u neke potankosti, no meni je prije sedam mjeseci iznenada preminuo tata i ono što mi je mnogo pomoglo jest slušanje muzike i to što nisam nosila crninu. Tuga za nekime ne može se mjeriti time. Ne bi vjerovao, ali čudno je to kako je dvijema mojim prijateljicama tata također umro. Dogodilo se tri dva i tri mjeseca kasnije. I puno smo pričale i razgovaramo o tome te smo se složile kako to ne doprinosi ničemu osim nekom povlačenju unazad. To nošenje crnine i odmicanje od nekih stvari koje su nas veselile

Ako imaš potrebu slušati glazbu, dapače. Ona će ti pomoći da oslobodiš emocije. Isplačeš se, osjećaš se tužnim ..pomoći će. Nije bitno što će drugi reći jer svatko svoju bol boluje na sebi svojstven način

Imamo sina (nije se još oženio) pa sada živi sa mnom. Ipak se osjeća velika praznina, npr. ujutro netko od nas dvojice skuha crnu kavicu, stavlja na stol tri šalice i tek onda shvatimo što smo napravili.

Razumijem, ali to je normalno. Ako te tješi, niste ludi
Recimo, ljetos sam obavljala nešto vezano za papirologiju i nesvjesno krenula zvati tatu, a prošlo je dva mjeseca kako je umro. No prestalo je.

Koliko je to ludo, a?

Tako smo ostali bez kuhinje ali ionako više ne kuhamo. Živimo u sobama, uz nekakvu gotovu brzu hranu i tako životarimo.

Ako bih ištaa najtoplije preporučila onda je to mijenjanje ovakvog načina života!

Ne znam u kakvom ste vas dvoje odnosu. Je li dobar ili baš i ne, no ovo je situacija koja vas može kompletno razdvojiti upravo zbog takvog suživota ili vas može povezati

Razumijem da većina muškaraca i nisu neka emocija, ali nije sramota reći "teško mi je, bi li htio sa mnom pogledati Dnevnik/razgovarati, prošetati.." Bilo što. Ima bezbroj mogućnosti. Naravno da s vremena na vrijeme treba biti sam, ali obitelj je veoma bitna, a vas je samo dvoje i jedini ste si. Iskoristite to kako bi vam bilo lakše.

Bit će teško, ali nemojte se prestati ili se počnite šaliti. Smijte se. To je jedino što vam obojici može pomoći. Sjećam se da sam svojim najbližim prijateljima rekla da ne želim da se prema meni ponašaju sa zadrškom jer mi je nakon tatine smrti najmanje trebala onaj "ma bit će bolje" tip utjehe. Ono što me izvadilo iz te početne apatije i tog bljutavog osjećaja jest upravo njihovo nepromijenjeno ponašanje. Naravno, to nije značilo ne imanje empatije za moju bol nego nastavljanje života.

Što se tiče vječnog života, nismo ni ona ni ja u tim sferama pa bih dao 1000 godina vječnog života za bar još jednu godinu ovozemaljskog.

Eeee, tko ne bi!

Ne znam, moram reći kako ja ne gledam na smrt kao na kraj. Znam da zvuči čudno, ali i dalje osjećam bliskost s tatom samo što njega više nema na taj tjelesni način i vjerujem kako mi to pomaže. Mislim kako je bitno pronaći nešto za što se možeš držati. Nešto što će te izvući iz teških trenutaka kojih će biti.

Koliko god gubitaka doživjeli, svaki sljedeći nas opet smete. Meni osobno su ovakvi videosi puno pomogli premda sve ovo znam i jasno je kao dan, ali kada si u takvoj situaciji ovo ti dođe kao neka slamka nade i sve što čuješ čini se spasonosnim i daje neku nadu da je moguće nastaviti sa životom.

Pa, evo

Klub umirovljenika. Klub knjige. Knjižnica. Bela.. boćanje. Ma kaj god. Ne čekati da netko dođe nego pokušati napraviti balans između neke zdrave količine samoće i socijalizacije s drugima. I još nešto. Meni je pomoglo misliti o tati. Osvješćivati da ga nema. Pa dokle mogu taj dan. Kao neki izazov. Smrt treba prihvatiti, ali ne na način da čekaš da prođe 5-6 godina nego biti proaktivan. Koliko god to preoptimistično zvučaalo, ali ima smisla.