Depresija - opća tema

[jedan-od]

Diego Rivera kaže:

Depresija nije lijenost, iako izvana može djelovati kao da jest.
Depresivni ljudi nemaju volje za ništa, ni za druženje, ni za rad, ni za sebe.
Lijeni ljudi, ako nisu depresivni, nemaju samo za rad, i to zato što ne žele raditi, a mogu.
Radne navike se ne mogu steći lijekovima, a opet depresija se ne može izliječiti nikakvim navikama.

Znači imaš i manične faze. To je dobro, jer bar za nešto se možeš uhvatiti. Loše je što je manija traje kraće od depresije, i u bipolarnom poremećaju, a pogotovo u kliničkoj depresiji.
Da, to je užas, preko dana umoran, navečer ne možeš zaspati. Ali, umjereno manje sna meni barem pozitivno utječe na raspoloženje. Kad sam depresivan neprestano spavam ko medo, heh.

Apsolutno se slažem s tobom u vezi depresije i lijenosti. Depresija je bolest, a ne lijenost (lijenost ni ne smatram da je to bolest). To sam i htio napisati- okolnim ljudima to izgleda kao lijenost.
Jedan od razloga za to je što moramo izgledati prema van "normalno", ali nitko ne vidi kako se kuha u nama, s čim se sve borimo.

Imaš pravo i za ovo s manijom i depresijom. U BAP-u manije su kraće, a možeš ih i kad te uhvati staviti barem malo pod kontrolu lijekovima (npr. xanax, normabel), dok u depresivnoj fazi ne možeš napraviti ništa. AD ne djeluje odmah kao xanax.
Barem je kod mene tako.

Vidiš, meni to s spavanjem ne paše. Navečer ne mogu zaspati i onda se probudim totalno umoran i tako svako večer. Probao sam tablete za spavanje (sanval i cerson - vljda su se tako zvale), ali ništa od toga. Ne znam koliko bih tih tableta trebao popiti da me uspava. Jednom sam probao s 10 sanvala i opet ništa.

"8472"
To je ono što sam gore napisao. Izvana moramo izgledati Ok, a nitko ne vidi naše unutrašnje borbe.

[Diego Rivera]

jedan-od kaže:

Apsolutno se slažem s tobom u vezi depresije i lijenosti. Depresija je bolest, a ne lijenost (lijenost ni ne smatram da je to bolest). To sam i htio napisati- okolnim ljudima to izgleda kao lijenost.
Jedan od razloga za to je što moramo izgledati prema van "normalno", ali nitko ne vidi kako se kuha u nama, s čim se sve borimo.

Imaš i za ovo s manijom i depresijom. U BAP-u manije su kraće, a možeš ih i kad te uhvati staviti barem malo pod kontrolu lijekovima (npr. xanax, normabel), dok u depresivnoj fazi ne možeš napraviti ništa. AD ne djeluje odmah kao xanax.
Barem je kod mene tako.

Vidiš, meni to s spavanjem ne paše. Navečer ne mogu zaspati i onda se probudim totalno umoran i tako svako večer. Probao sam tablete za spavanje (sanval i cerson - vljda su se tako zvale), ali ništa od toga. Ne znam koliko bih tih tableta trebao popiti da me uspava. Jednom sam probao s 10 sanvala i opet ništa.

"8472"
To je ono što sam gore napisao. Izvana moramo izgledati Ok, a nitko ne vidi naše unutrašnje borbe.

i frozensun je pisao također da ima ozbiljnih problema sa spavanjem. Inače, postoje lijekovi (koji se daju u injekcijama) toliko jaki da od njih zaspeš u roku jedne minute pa bio i potpuno odmoran.Skoro kao anestezija. Meni su dali jednom kad sam bio u psihotičnoj epizodi, neznam niti kako se zove taj lijek. Čisto da znate da postoji rješenje i za ekstremnu nesanicu, ako slučajno zbog toga završite u bolnici.

[qwertz90]

Nedostatak energije i volje za sudjelovanjem u bilo čemu. Raditi s depresijom i još k tome u zeznutim okruženju je katastrofa. Najbitnija stvar je je izgubiti samopouzdanje. Depresija na to najviše udara a tu je onda potrebna svijest i tome...

[ray of light]

Čitam roman "Živote, samo teci..." od naše autorice Lade Žigo Španić. Tek sam prošla 30- tak stranica i zasad je to pun pogodak na temu kliničke depresije. Preporučam

[AnaLao]

Pozdrav svima! Imam 25 godina. Prije 2 godine dozivjela sam prvi napadaj panike, imala sam osjecaj kao da cu se onesvijestit, kao da nestajem. Medutim tada to nisam znala. U zadnjih godinu dana su se strasno pogorsali, nekad imam osjecaj da cu poludit, strasno sam anksiozna svaki dan, kad izadem vani tresem se ne mogu se nikako smiriti. Uz to, pojavi se i neka depresija, imam osjecaj kao da mi je netko umro, cijelo vrijeme knedla u grlu, pa ne mogu jesti nemam volje za nicim. Onda prode pa sam opet ok, pa se vrati. Osjecam se usamljeno i nesretno a znam da ne bi trebala. Imam osjecaj kao da necu nikad bit sretna opet.

[Guud]

qwertz90 kaže:

Nedostatak energije i volje za sudjelovanjem u bilo čemu. Raditi s depresijom i još k tome u zeznutim okruženju je katastrofa. Najbitnija stvar je je izgubiti samopouzdanje. Depresija na to najviše udara a tu je onda potrebna svijest i tome...

Pretpostavljam da si htio napisati "ne izgubiti samopouzdanje". To je također zeznuto u cijeloj priči jer kad izgubiš samopouzdanje postaješ laka meta u ovom okrutnom svijetu, najprije prijatelja (koji možda i ne bi, ali kad im se već daje prilika), preko kolega, pa čak i supružnika/ce itd..

[Čupiks]

Ima li ovdje medju vama netko tko jako dugo boluje od depresije? Ili cak cijeli zivot?

Ja sam depresivna gotovo cijeli svoj zivot ( pocelo u kasnom djetinjstvu), sada sam u srednjim 20-ima.Tek nedavno sam dijagnosticirana. I zapravo, ja ne znam sto znaci biti bez depresije.

Sve ove godine zivim s njom misleci da je to normalno stanje i da se svaki covjek ovako osjeca, a da sam ja "posebna" jedino po tome sto se ne znam nositi s tim ( s "normalnim" emocijama i mislima) kao svi drugi ljudi (koji su btw i po svim drugim mogucim parametrima bolji od mene), ili da sam ukratko nezahvalno i razmazeno bice koje kao nametnik zivi na teret drugih ljudi ( oh te divne istinite lazi koje madam depresija bez prestanka sapuce na uho...).

Ono sto zapravo zelim istaknuti je uzasna frustracija koja proizlazi iz cinjenice da ja ne znam sto je biti bez depresije, meni je ovo normalno stanje, jedino koje poznajem. Voljela bih da mogu usporediti svoje sadasnje stanje s "normalnim stanjem" kako bih mogla objektivno procijeniti koliko sam zapravo lose. Nedostaje mi ta referentna tocka kao kriteriji procjene moga trenutnog stanja kao "danas mi je samo los dan, moram se samo malo vise potruditi", u kontrastu s "zbilja sam depresivna, ovo je izvan moje moci".

Najgore od svega je sto iz tog razloga lako upadam nazad u zamku depresije, koja mi govori da sam samo lijena/nezahvalna/da ne radim dovoljno na sebi, te da ja nemam problem, vec sam ga izmislila iz tko zna kojeg sebicnog razloga.

Kako vi procijenite jeste li danas zbilja depresivni ili je samo prolazna lijenoat u pitanju?
Kako se uopce osjecate ( vi koji ste se izljecili/ vidite napredak u lijecenju) u kontrastu s depresivnom fazom?

Koji osjecaji/misli konkretno definiraju stanje bez depresije?

[ray of light]

Sukladno suvremenoj psihijatrijskoj dijagnostici, dijagnoza depresije postavlja se temeljem dogovorenih dijagnostičkih kriterija. U našem sustavu zdravstva službeno je prihvaćena MKB-10 klasifikacija.

Sukladno suvremenoj psihijatrijskoj dijagnostici, dijagnoza depresije postavlja se temljem dogovorenih dijagnostičkih kriterija. U psihijatrijskoj praksi koriste se dvije klasifikacije bolesti:Međunarodna klasifikacija bolesti – MKB-10 i Klasifikacija američkog udruženja psihijatara DSM 5 ( Dijagnostički i statistički priručnik, 5 revizija). U našem sustavu zdravstva službeno je prihvaćena MKB-10 klasifikacija. Kriterije prema MKB-10 prikazali smo u Tablici 1.






ablica 1. Dijagnostički kriteriji za depresivnu epizodu prema MKB-10

Depresija je bolest koja se javlja u epizodama. Kada se depresija javi prvi put, govorimo o depresivnoj epizodi, a simptomi potrebni za postavljanje dijagnoze trebaju trajati najmanje dva tjedna. Za dijagnosticiranje nove depresivne epizode mora postojati vremenski period od najmanje dva mjeseca bez depresivnih simptoma prije nego što se pojavi nova depresivna epizoda. Tada govorimo o ponavljajućem depresivnom poremećaju.U klasifikaciji se također navode pojmovi blaga, umjerena i teška epizoda bez psihotičnih simptoma i teška epizoda s psihotičnim simptomima. Kriteriji za pojedinu epizodu navedeni su u Tablici 1.

Depresija je bolest s tisuću lica (Jakovljević, 1998.). Zbog toga što se poremećaj može očitovati u različitim oblicima. U klasifikaciji bolesti naći ćemo ga u različitim dijagnostičkim kategorijama. Međutim u užem smislu pod depresivnom bolesti podrazumjevaju se dijagnostičke kategorije pod F 32. i F 33. U Tablici 2. prikazat ćemo sve dijagnostičke kategorije koje podrazumjevaju kliničku prezentaciju depresivnih simptoma.





Tablica 2. Dijagnostičke kategorije koje podrazumijevaju depresivnu kliničku sliku.

[ray of light]

Vrste depresivnih poremećaja

Osim službene klasifikacije, postoje još u kliničkoj praksi različite podjele depresije koje su se spominjale kroz različite klasifikacije tijekom psihijatrijske povijesti.

Unipolarna depresija – depresija koja nastaje kod bolesnika koji nikad nisu pokazali simptome manije ili hipomanije. Dijagnoza se može postaviti kada se bolest ponovi dva ili više puta.

Bipolarna depresija – depresivna faza bipolarnog afektvinog poremećaja. Bipolarni poremećaj češće počinje s depresivnom fazom bolesti i teško je razlikovati bipolarnu od unipolarne depresije jer su kliničke slike vrlo slične. Danas, postoje različiti prijedlozi kako rano diferencirati bipolarnu od unipolarne depresije, ali niti jedno testiranje ne može zasigurno razdvojiti ove dvije depresije osim kliničkim praćenjem.

Psihotična depresija – kada su prisutne sumanute ideje i halucinacije, govorimo o psihotičnoj depresiji. Zbog sumanutog doživljaja krivnje, česta je suicidalnost kod ovih bolesnika. Sumanute ideje osim krivnje su i ideje opće propasti, osiromašenja, hipohondrijske sumanute ideje i sl.

Reaktivna depresija - reaktivne depresije predstavljaju reakcije na životne probleme i stresne situacije kao što su smrt bliske osobe, razvod braka, gubitak posla i sl., samo što su depresivna stanja jače izražena i traju duže od obične tuge. One bi se trebale razlikovati od takozvane endogene depresije koja nastaje bez nekog vidljivog povoda i odraz je biološkog i genetskog ustrojstva osobe. Međutim epidemiološka istraživanja i kod bolesnika s endogenom depresijom nalaze veći broj negativnih životnih događanja koji prethode pojavi depresije. U modernoj psihijatriji ta je podjela napuštena i svaka se depresija promatra kroz bio-psiho-sociološku prizmu gdje svi čimbenici pridonose razvoju bolesti.

Sekundarna depresija – često se zove i depresija zbog drugih medicinskih stanja. Dakle javlja se kod osoba koje boluju od tjelesnih bolesti npr. endokrinoloških (bolest štitnjače), neuroloških (Parkinsonova bolest, multipla skleroza), ali i kod primjene različitih lijekova (kortikosteroidi, digitalis, indometacin, oralni kontraceptivi i sl). Uvijek je potrebno liječiti osnovnu bolest, a primjena antidepresiva je pomoćna terapija. Kod depresije uzrokovane lijekovima, treba zamotriti indikacije i potrebu primjene određenih lijekova.

Sezonska depresija – simptomi depresije se obično pojavljuju u jesen i zimu, a nestaju u proljeće i ljeto. Često su uz običajene simptome sniženog raspoloženja, smanjenja aktivnosti i smanjenog libida prisutni i atipični simptomi, poput pojačanog spavanja, porast tjelesne težine, pojačana potreba za ugljikohidratima i sl.

Atipična depresija – praćena je s pojačanim apetitom, porastom tjelesne težine, pojačanom potrebom za snom, česti su i tjelesni simptomi. Kod muškaraca uobičajeni atipični simptomi su agresivnost i iritabilnost.

Dvostruka depresija – depresija koja se razvija kod bolesnika s distimijom.

Distimija – radi se o kroničnom depresivnom poremećaju koji ima blaže simptome nego prava velika depresija, ali nema epizodičan tijek, već bolest traje 2 i više godina. Češća je kod žena.

Maskirana depresija – kod ovog oblika depresije nema depresivnog raspoloženja, već je prekriveno najčešće tjelesnim ili vegetativnim simptomima. Ova vrsta depresije zove se još i „larvirana depresija“. Kronični bolni sindrom je jedan oblik maskirane depresije.

Reakcija žalovanja - tugovanje i žalovanje su sinonimi koji opisuju sindrom kojega uzrokuje gubitak voljene osobe, ali se može pojaviti i kao posljedica rastave, gubitka posla, vrijednog predmeta ili ozljede same osobe (invaliditet i sl.). Po simptomima kao što su plakanje, gubitak na tjelesnoj težini, smanjen libido, povlačenje, nesanica, razdražljivost, smetnje koncentracije i pažnje, žalovanje sliči depresiji, ali antidepresivi nemaju jednak terapijski učinak, već se simptomi često povlače spontano u vremenskom razdoblju od nekoliko mjeseci. Ako se tijekom žalovanja jave sucidalne ideje, osjećaj krivnje, bezvrijednosti, ambivalencija, nesvjesna srdžba prema umrlom, socijalna izolacija, treba razmišljati o mogućem razvoju depresije te na vrijeme početi s liječenjem. Kod liječenja žalovanja uvijek je bolje ponuditi verbalnu utjehu nego tabletu, premda male doze anksiolitika mogu pomoći u kraćem razdoblju. Osobi treba dozvoliti da govori o voljenom objektu, plače ako osjeća potrebu, ne inzistirati na razgovoru ako osoba ne želi i nije spremna. Većina ljudi prebrodi krizu žalovanja i bez pomoći liječnika, uz podršku okoline.

[ray of light]

Opći principi liječenja

Svako liječenje depresije ima tri faze. Akutna faza liječenja i faza održavanja te prevencije relapsa bolesti. Klinički postupak s depresivnim bolesnikom uključuje prihvaćanje općih principa:

a) pažljiva dijagnostika i ocjena težine simptoma

b) stvaranje terapijskog saveza i prihvaćanje liječenja

c) odabiranje dokazano učinkovitog liječenja

d) praćenje bolesnika i učinkovitosti liječenja

Za mnoge bolesnike depresija je ponavljajuća ili kronična bolest, stoga slijedeći gore navedene principe, omogućit ćemo bolji ishod liječenja.

Liječenje lijekovima u kombinaciji s psihoterapijom predstavlja temelj uspješne borbe protiv depresije. Danas nam na raspolaganju stoje brojni antidepresivni lijekovi različitih mehanizama djelovanja. Jedan od čestih uzroka neuspješne terapije antidepresivima jest nedovoljna doza lijeka ili prijevremeni prekid terapije. Najčešći razlog za to su nuspojave lijekova i/ili neinformiranost depresivnih bolesnika i njihovih obitelji. Koji lijek će liječnik odabrati treba temeljiti na podacima o liječenju bolesti, temljem kliničke slike, drugih komorbidnih bolesti i stanja te primarno na iskustvu liječnika. Danas se smatra nužnim da depresivni bolesnik uzima antidepresive najmanje godinu dana ako je riječ o prvoj depresivnoj epizodi, a 3 do 5 godina ako se radi o ponovljenoj epizodi. Cilj liječenja nije samo otklanjanje simptoma, nego uspostava dugotrajnog dobrog stanja i prevencija novih depresivnih epizoda.

Osim antidepresiva, često je zbog komorbidnih anksioznih simptoma i nesanice u terapiji potrebno dodati i anksiolitike. To je osobito važno kad se zna da antidepresivima treba period od 10 do 14 dana da pokažu svoje djelovanje, a patnju bolesnika treba što prije olakšati. Također su kod težih slučajeva i rezistentnih depresija potrebna kombinacija antidepresiva različitih mehanizama djelovanja ili čak dodavanje antipsihotika treće generacije. Antipsihotična terapija neophodna je u liječenju psihotičnih depresija. Ako liječenje lijekovima nije učinkovito ili je nedovoljno učinkovito postoje i druge biološke metode liječenja poput elekotrokonvulzivne terapije, transkranijske magnetne stimulacija, terapije svjetlom, deprivacija spavanja i sl. Složenije metode liječenja treba provoditi u bolničkim uvijetima.

U Hrvatskoj su 2013. g. prihvaćene zajedničke smjernice triju psihijatrijskih društava za liječenje depresije koje su izašle u Medixu (Medix, 2013.).

Što ne smijemo zaboraviti?

Na kraju recimo i to da je depresija prava bolest, koja neće proći sama od sebe. Depresija nije stanje koje napada samo slabe i nesposobne i neće proći promjenom okoline. Depresija ide s njegovim vlasnikom i prati ga svugdje gdje se zatekne. Besmisleno je upućivati depresivnog da se „ne da“, da se „trgne“ i da on sam najbolje zna kako mu je pa će si i sam najbolje znati pomoći.

Ne zaboravimo stoga da je depresija izlječiva bolest. Potrebno je uz pravilno odabrane lijekove, pružiti bolesniku psihoterapiju i psihoedukaciju. Izlječenje nikada ne dolazi preko noći; potrebno je više tjedana da bi se bolesnik osjećao bolje. Ako se držimo ovih principa uspjeh ne bi trebao izostati.

[ray of light]

Depresivno raspoloženje

Raspoloženje se smatra depresivnim onda kada tuga i potištenost kod osobe prelazi okvire "normalne" (opravdane, razložne) potištenosti i kada ta potištenost, tuga i bezvoljnost, bezrazložnost traju dulje, prema suvremenim kriterijima (1), od dva tjedna. Važno je i to da nema egzogenog razloga za tužno raspoloženje. Naime, suvremene klasifikacije depresije zahtijevaju da depresivnost i ostali simptomi depresije traju najmanje dva tjedna prije nego što možemo reći da je riječ o depresiji kao poremećaju, osim u iznimnim slučajevima kada se govori o izrazito teškim simptomima, kao npr. suicidalnosti i u tim slučajevima taj vremenski čimbenik treba biti isključen. To konkretno znači da se depresija (veliki depresivni poremećaj ) treba dijagnosticirati i u slučaju kada su ostali simptomi depresije prisutni i kraće od 2 tjedna ali uz uvjet da je osoba i suicidalna (1). To naravno ne znači da je dovoljno da postoji suicidalnost pa da treba postaviti dijagnozu velikog depresivnog poremećaja.

[ray of light]

Etiopatogeneza

Danas se smatra da je depresija kao i brojni drugi psihički poremećaji i genetski uvjetovana, no mehanizmi naslijeđa nisu još detaljnije proučeni. Glavnim biokemijskim uzrokom depresije smatra se poremećaj biogenih amina, prije svega serotonina, noradrenalina pa i dopamina, a u novije se vrijeme sve više posvećuje pozornost i drugim neurotransmiterima i njihovim receptorima. Dugo vremena je dominirala serotoninska hipoteza, koja dobrim dijelom vrijedi još i sada. Sa sigurnošću se danas zna da smanjenje serotonina u mozgu dovodi do depresije, a koji će simptomi depresije prevladavati, dobrim dijelom ovisi o tome na kojem je mjestu u mozgu došlo do smanjenja serotonina (2,3,4). Stara je spoznaja da nedostatak sekrecije triptofana (supstancije odgovorne za stvaranje serotonina) dovodi do depresije, ali i činjenica da je triptofan prirodni lijek u liječenju depresije.

Danas se zna da serotonin ne može prolaziti moždano-krvnu barijeru pa tako i činjenicu da se serotonin stvara u najmanje dvije lokacije: u stanicama sluznice tankog crijeva i u serotoninskim neuronima CNS-a. Za sintezu serotonina potreban je triptofan, koji prolazi moždano krvnu barijeru i djelovanjem specifičnog selektivnog enzima triptofanhidroksilaze nastaje serotonin.Serotoninski neuroni se u mozgu nalaze u području nukleus rafe, a ascendentni završeci su najgušći u hipokampusu, moždanoj kori, amigdala i bazalnim ganglijima. Koliko je danas poznato, serotonin ima najmanje 7 receptora preko kojih djeluje na brojne vrlo važne funkcije organizma, pa se između ostaloga zna da poremećaj njihove funkcije dovodi do shizofrenije, depresije, anksioznost, a posebno je važno istaknuti da se povezuje i s pojedinim simptomima kao na pr. agresivnost, pažnju, impulzivnost i demenciju. Poznato je također da serotonergični neuroni pokazuju regulatornu funkciju na noradrenergične i dopaminergične aktivnosti svojim toničkim i inhibitornim djelovanjem.


Prema starijim teorijama za etiologiju depresije je na drugom mjestu po važnosti noradrenergični sustav. Noradrenalin je jedan od kateholamina, koji kao i dopamin ima važnu ulogu u nastanku depresije. Naime, hidroksilacijom tirozina uz pomoć enzima tirozin-hidroksilazenastaje nastaje kateholamin, koji se daljnjim biosintetskim putem pretvara u dopamin, koji se pomoću transportnog sistema prenosi u presinaptičke vezikule pomoću enzimadopamin-beta-hidroksilaze. Dopamin je prekursor za sintezu noradrenalina što se odvija unutar presinaptičkih vezikula noradrenergičnih neurona. Zna se da disfunkcija noradrenergičnog sustava u nekim dijelovima mozga (kao npr. u hipokampusu i locus ceruleusu) dovodi do ponašanja prema modelu naučene bespomoćnosti, a što je fenomen tipičan za depresiju. Smanjenje koncentracije noradrenalina u pojedinim dijelovima mozga dovodi do polimorfnih somatskih tegoba karakterističnih za depresiju poput anergije i gubitka libida. Noradrenalin ima važnu ulogu i u regulaciji životne energije i interesa te u stvaranju cilju usmjerenog ponašanja. Funkcija dopamina mnogo je više poznata u nastanku shizofrenije, no ne može se negirati i njegova važnost u depresiji. Dopamin ima bitnu ulogu u regulaciji emocija, u hedonističkom raspoloženju, ekstrovertiranosti, kontroli cilju usmjerenih akcija i psihomotorike, a što su sve obilježja depresije.

U etiologiji depresije može biti važna i neravnoteža u funkciji kolinergičnih struktura. Poznato je da kolinergična hiperaktivnost dovodi do poremećaja strukture spavanja, posebice skraćenja REM latencije i učestalosti noćnih buđenja, što su česti simptomi depresivnih bolesnika. Ove su spoznaje za sada uglavnom ograničene i sigurno je da ima još niz nepoznanica koje onemogućuju odgovarajuće liječenje. Činjenica je na primjer da se serotonin smatra vjerojatno "glavnim krivcem", ali je isto tako odnedavno poznato da su neki oblici depresije povezani i s hiperaktivnosti 5 HT2 receptora i istodobno hipoaktivnosti 5 HT1 receptora. Dakle, može biti važan i nerazmjer pojedinih subkategorija unutar serotoninskog sustava. U posljednje se vrijeme velika pozornost posvećuje izučavanju disbalansa receptorskih sustava, smetnjama koncentracije cikličkog AMP-a, ali i povezanosti depresije s imunološkim poremećajima. Imunološki se poremećaji povezuju i s nekim drugim psihičkim poremećajima kao npr. s posttraumatskim stresnim poremećajem.

I u depresivnih bolesnika i u bolesnika s PTSP-om dolazi do promjene citokina, proteinskih tvari koje reguliraju prijenos signala među stanicama i imunološki odgovor na provokativnu situaciju. Poznate su dvije vrste citokina: proinflamatorni i antiinflamatorni. Smatra se da porast proinflamatornih citokina dovodi do fenomena sickness behaviour, a koji je sindrom tipičan za depresiju. Taj se sindrom može izazvati i eksperimentalno davanjem specifičnih citokinina. Neka recentna istraživanja na području imunoloških promjena depresivnih bolesnika otvaraju mogućnost razumijevanja depresije kao psihoneuroimunološke bolesti, a time i širenje indikacije antidepresiva u jačanje imunoloških sustava. Danas se zna da je depresija i neurodegenerativna bolest, ali još uvijek nije jasno da li je neurodegeneracija primarna ili posljedična.

Ove biološke spoznaje uvelike su pridonijele pronalasku brojnih antidepresivnih lijekova koji nam danas omogućuju liječenje depresivnih bolesnika, no u liječenju nikad nije dovoljan samo dobar lijek već uz lijek i brojne druge terapijske metode kao psihoterapijske, socioterapijske i posebno one koje poboljšavaju savez bolesnika i terapeuta i uspostavljaju bolju suradljivost i redovitost uzimanja lijeka, jer uz neredovito uzimanje lijeka (nepostojanje komplajensa ni adherentnosti) ni najbolji lijek ne može biti učinkovit. U etiologiji nastanka depresije nikako ne smijemo zanemariti ni genetske čimbenike (koji su danas potvrđeni i biologijski i epidemiološkim istraživanjima) ni bihevioralne, ali ni teške životne situacije i bolna iskustva posebice u dječjoj i adolescentnoj dobi.

http://www.plivamed.net/aktualno/cla...resija-12.html

[AnaLao]

[QUOTE=Čupiks;65849415]
Ono sto zapravo zelim istaknuti je uzasna frustracija koja proizlazi iz cinjenice da ja ne znam sto je biti bez depresije, meni je ovo normalno stanje, jedino koje poznajem. Voljela bih da mogu usporediti svoje sadasnje stanje s "normalnim stanjem" kako bih mogla objektivno procijeniti koliko sam zapravo lose. Nedostaje mi ta referentna tocka kao kriteriji procjene moga trenutnog stanja kao "danas mi je samo los dan, moram se samo malo vise potruditi", u kontrastu s "zbilja sam depresivna, ovo je izvan moje moci".

Najgore od svega je sto iz tog razloga lako upadam nazad u zamku depresije, koja mi govori da sam samo lijena/nezahvalna/da ne radim dovoljno na sebi, te da ja nemam problem, vec sam ga izmislila iz tko zna kojeg sebicnog razloga.

Isto u potpunosti, jos ja kad sam vani gledam ljude i ne mogu zamislit da mogu bit sretni, kao ma nemoguce jer ja poznajem samo ovaj osjecaj zaboravila sam kako je bit sretan. Grozan osjecaj samo hocu da nestane 😔

[ademptia]

Čupiks kaže:

Ima li ovdje medju vama netko tko jako dugo boluje od depresije? Ili cak cijeli zivot?

Ja sam depresivna gotovo cijeli svoj zivot ( pocelo u kasnom djetinjstvu), sada sam u srednjim 20-ima.Tek nedavno sam dijagnosticirana. I zapravo, ja ne znam sto znaci biti bez depresije.

Sve ove godine zivim s njom misleci da je to normalno stanje i da se svaki covjek ovako osjeca, a da sam ja "posebna" jedino po tome sto se ne znam nositi s tim ( s "normalnim" emocijama i mislima) kao svi drugi ljudi (koji su btw i po svim drugim mogucim parametrima bolji od mene), ili da sam ukratko nezahvalno i razmazeno bice koje kao nametnik zivi na teret drugih ljudi ( oh te divne istinite lazi koje madam depresija bez prestanka sapuce na uho...).

Ono sto zapravo zelim istaknuti je uzasna frustracija koja proizlazi iz cinjenice da ja ne znam sto je biti bez depresije, meni je ovo normalno stanje, jedino koje poznajem. Voljela bih da mogu usporediti svoje sadasnje stanje s "normalnim stanjem" kako bih mogla objektivno procijeniti koliko sam zapravo lose. Nedostaje mi ta referentna tocka kao kriteriji procjene moga trenutnog stanja kao "danas mi je samo los dan, moram se samo malo vise potruditi", u kontrastu s "zbilja sam depresivna, ovo je izvan moje moci".

Najgore od svega je sto iz tog razloga lako upadam nazad u zamku depresije, koja mi govori da sam samo lijena/nezahvalna/da ne radim dovoljno na sebi, te da ja nemam problem, vec sam ga izmislila iz tko zna kojeg sebicnog razloga.

Kako vi procijenite jeste li danas zbilja depresivni ili je samo prolazna lijenoat u pitanju?
Kako se uopce osjecate ( vi koji ste se izljecili/ vidite napredak u lijecenju) u kontrastu s depresivnom fazom?

Koji osjecaji/misli konkretno definiraju stanje bez depresije?

ogroman potpis na sve ovo

[dire Dawn]

Zadnjih par dana imam neke izboje energije i ponekad dojam kao da gubim vezu sa realnošću. Nije to sad baš tak poremećeno kao što možda zvuči, no ajmo reći da polako zabrijavam koliko god bila svjesna da to baš i nije najbolja stvar za mene.

Da se pak vratim na izboje energije, to rezultira time da se osjećam anksiozno, ali i dalje nemam pretjeranu volju izbacit tu energiju ikako.
Koliko god to morbidno zvučalo, više mi je pasalo biti klasično depresivna i u stanju prespavat cijeli dan nego ovo. Nit mogu spavat, nit mogu zaokupit misli nit mogu išta.

[8472]

A da probaš nekim jednostavnim hobijem, znam da otrcano zvuči ali zna pomoći, ispucaš tu energiju na nešto.

Crtanje, fotkanje, bicikliranje, planinarenje (barem duge šetnje)...

[dire Dawn]

Znam da će sad ispast kao da se izvlačim, ali...

Crtat ne znam i frustrirajuće mi je pokušavat s obzirom da ono što želim nacrtat i ono na papiru nikad nisu dvije iste stvari. Nemam talent za to.

Fotografija je okej ideja, samo zahtjeva želju da se maknem iz kuće, a to baš i nemam.

Bicikl nemam, a za planinarenje/šetanje sam uvijek za, samo mi fali društvo za tako nešto...

Inače se fakat obožavam šetat. Može i cijeli dan.

[Azz]

dire Dawn kaže:

Znam da će sad ispast kao da se izvlačim, ali...

Crtat ne znam i frustrirajuće mi je pokušavat s obzirom da ono što želim nacrtat i ono na papiru nikad nisu dvije iste stvari. Nemam talent za to.

Fotografija je okej ideja, samo zahtjeva želju da se maknem iz kuće, a to baš i nemam.

Bicikl nemam, a za planinarenje/šetanje sam uvijek za, samo mi fali društvo za tako nešto...

Inače se fakat obožavam šetat. Može i cijeli dan.

smatram da depra i "radi nešto što te veseli" ne idu uopće zajedno u nikakvim kombinacijama. istina, imam samo svoje iskustvo vezano za istu, a to znači pokrivena dekom po glavi, u katatonom stanju, fetus položaju bez volje da si skratim muke u bilo kojem pogledu...a kamoli nekakav hobi. da mi je netko došao s idejom da radim nešto što me veseli, rekla bi mu samo da pokušavam umrijeti, al me ni to ne ide. ako bi me se pokušalo razuvjeriti, sigurno bi tražila nešto s čime ću spasitelja gađati. jedno je sigurno - ne bi promašila metu.

no ok, kad već spominješ lik. umjetnosti kao (ne)moguće izbore za svoj hobi, možda voliš gledati filmove, čitati...pa piši recenzije, prostudiraj sebi za dušu opus nekog redatelja, kompariraj. mislim, to je samo prijedlog, ima toga mnogo ako čovjek želi išta raditi. a depra je takva da čovjek ništa ne želi. to je rupa bez dna kojoj se prepustiš i nosi te. nema kraja, ali nije te ni briga... (opet samo moj rakurs, nikakva univerzalna istina...)

de trebam nacrtati neapstraktnu depru nacrtala bi (naslikala) cjedilo. a na tom cjedilu bi bila ja - potpuno pasivna (...a ne sluša ni Marleya, ni attack koji je masivan), i samo bi me cijedili - moju energiju, krv, sve što jesam u onom materijalnom i nematerijalnom obliku. uglavnom, dobili bi jedan vrlo toksičan i mučan smoothie. morbidan nadasve. al kao da je život nešto ljepši.

(dD, čitam ti u potpisu "blogoslovlje", umjesto blogovlje i mislim se al si popizdila )

[dire Dawn]

Azzura kaže:

smatram da depra i "radi nešto što te veseli" ne idu uopće zajedno u nikakvim kombinacijama. istina, imam samo svoje iskustvo vezano za istu, a to znači pokrivena dekom po glavi, u katatonom stanju, fetus položaju bez volje da si skratim muke u bilo kojem pogledu...a kamoli nekakav hobi. da mi je netko došao s idejom da radim nešto što me veseli, rekla bi mu samo da pokušavam umrijeti, al me ni to ne ide. ako bi me se pokušalo razuvjeriti, sigurno bi tražila nešto s čime ću spasitelja gađati. jedno je sigurno - ne bi promašila metu.

no ok, kad već spominješ lik. umjetnosti kao (ne)moguće izbore za svoj hobi, možda voliš gledati filmove, čitati...pa piši recenzije, prostudiraj sebi za dušu opus nekog redatelja, kompariraj. mislim, to je samo prijedlog, ima toga mnogo ako čovjek želi išta raditi. a depra je takva da čovjek ništa ne želi. to je rupa bez dna kojoj se prepustiš i nosi te. nema kraja, ali nije te ni briga... (opet samo moj rakurs, nikakva univerzalna istina...)

de trebam nacrtati neapstraktnu depru nacrtala bi (naslikala) cjedilo. a na tom cjedilu bi bila ja - potpuno pasivna (...a ne sluša ni Marleya, ni attack koji je masivan), i samo bi me cijedili - moju energiju, krv, sve što jesam u onom materijalnom i nematerijalnom obliku. uglavnom, dobili bi jedan vrlo toksičan i mučan smoothie. morbidan nadasve. al kao da je život nešto ljepši.

Znaš što je (meni, po meni, za mene - odmah disklejmer za ostatk posta) još gore od toga da ne radiš išta i svojevrsno "buljiš u prazno"? Ustvari pokušati raditi "stvari koje te vesele", jer, gle vraga, više te ništa ne veseli.

I onda kreneš čitat, pa nakon što 7 puta pročitaš jednu stranicu, a i dalje ustvari nisi siguran što si pročitao jer nisi koncentriran... I onda kreneš gledat seriju koju si nekad možda naziva najdražom serijom ikad i pauziraš svake tri minute i provjeravaš društvene mreže, ideš pišat, sjetiš se da bi mogao malo prileć... I onda kreneš čitat časopis, nekad ti je to bilo zabavno, pa se uhvatiš kako si prolistao više od pola i svi članci su ti glupi (makar u suštini i jesu glupi, ali baš to te veselilo), pa i od toga odustaneš.

Onda se par sati kasnije lagano "osvjestiš" i shvatiš da si opet dan proveo u krevetu/na kauču radeći stvari za koje tvrdiš da ti štete (ili ti u svakom slučaju ne koriste) i shvatiš nešto grozno... Da sve ono što te prije veselilo, što je unosilo radost, epizode koje si čekao cijeli tjedan da izađu npr, sad su ti jednako bitne/zabavne/zanimljive kao i ona muha koja ti zuji oko glave cijeli dan, a ti nemaš snage ić nać muhomlat da ju ubiješ.

U tom trenutku izgubiš još jedan mali djelić sebe. Jer super je ustvari dok imaš "popis knjiga koje ću pročitat samo da napravim xy" i nikad ih ni ne takneš... Sranje je kad uzmeš sve te knjige i shvatiš da više ne uživaš u tome.
Niti čitanju, niti bijegu.

I onda možeš maknut još jednu stvar sa popisa "osobina koje čine mene kao osobu" jer više nisi bookworm. Mene to boli.

Zato imam popis knjiga.
I zato ih ne diram.

Još neko vrijeme ću se lagat, a i ljude oko sebe, kak ja baš baš guštam u čitanju knjiga i kako je to totalno my thing. Dok paralaleno jedino što radim je gledam memove po instagramu i serem gluposti po forumu.

Veselilo me pisati prije. Onda sam shvatila da nemam kapacitet za napisat išta u domeni fikcije, da nemam sredstva/znanje napisati išta što bi se moglo smatrati nekim "stručnim štivom" već jedino što mogu je prepričavati događaje iz svog patetičnog života koje onda provučem kroz nekoliko patetičnih filtera sranja i dobijem na kraju kratke priče o tome koliko sam ustvari ništa od osobe i koliko mojih emocija, brige, tuge, sjete, nostalgije, želje, volje i ljubavi odlazi u vjetar jer druga/e strana ne osjeća isto.

[8472]

Monolog.
Počela sam pisati na papir dnevne obaveze koje moram izvršiti.
Zašto. Zato što bi najradije ležala, trkeljala po forumu i netu i neradila ništa. Jer mi se ništa ne da.
Ali, imam obaveze koje MORAM obaviti.
Trivijalne stvari, od pranja suđa i peglanja do pranja suđa i peglanja.
I ako si ne napišem što trebam, u tren oka se pogubim, odlutam mentalno i pozaboravljam što sam htjela.
Vraćam se milion puta naprijed, nazad, ne znam što sam započela, jer sam u međuvremenu vidjela nešto drugo da treba napraviti, pa onda uhvatim to, pa odradim nešto drugo, pa me neko zove i pita pa time odvuče pažnju, pa ne znam gdje sam počela.
A energija mi je ili nula ili ako se skoncentriram i skupim energiju uradim 50 stvari po kući, nakon čega od manjka kondicije crknem i legnem na kauč i ne mogu se pomaknuti.
I sve te dnevne kućne aktivnosti mi idu na živce, a neće ih niko osim mene napraviti, i ta spoznaja mi isto ide na kurac.
Nemam vremena za sebe.
Točnije, ne znam naći vremena za sebe.
Koprcam se u onome što MORAM, a ne radim ono što bi htjela jer za to nemam više vremena. Premda je sad više i pitanje, a što bi u stvari htjela.
Dani prolaze, ja se koprcam, ništa ne stignem, nerviram se kad skužim da ništa ne stignem, a većinom nemam ni pojma da nisam stigla ništa napraviti osim kad vidim hrpu veša neispeglanog za koji treba jedno 3h peglanja da bi ga riješila.

Mrzim kućne poslove.
A oni me fino čekaju i čekaju da me

Kraj nedjeljnog monologa.
Idem kuhati.