Roditelji između školstva i odgoja

[polimer]

Ne znam kako se mogu ujednačiti kriteriji po školama. A nije mi ni ideja male mature privlačna. Oni koji su učili stalno moraju opet prolaziti nervozu a oni koji nisu, baš ih i briga. Ove godine se ponovo upisujem u gimnaziju pa opet primjećujem razlike. Jučer mi kaže sin: "Znaš kaj, ovaj novi lik iz fizike je svima zaključio 5. Nije normalan. A imam i filing da je po nekim drugim školama tako za sve predmete." I vjerojatno ima pravo. Znam da su iz njegove škole neke klince u sedmom razredu upisivali u drugu školu da bi navukli bolje ocjene za upis.

[Nica]

polimer kaže:

Jučer mi kaže sin: "Znaš kaj, ovaj novi lik iz fizike je svima zaključio 5. Nije normalan. A imam i filing da je po nekim drugim školama tako za sve predmete." I vjerojatno ima pravo. Znam da su iz njegove škole neke klince u sedmom razredu upisivali u drugu školu da bi navukli bolje ocjene za upis.

Ovo me podsjetilo na tekst koji sam davno čitala. Čini mi se da kopija istog još uvijek stoji na oglasnoj ploči u glazbenoj školi moje kćeri.

Koliko sam primjetila, u školi moje djece nisu pretjerano skloni poklanjanju ocjena, a jedan (ili dva ) od razloga zašto sam baš tu izabrala za njih su bili jako dobri rezultati na natjecanjima i (u to vrijeme) najbolja informatička opremljenost. Neki od njihovih profesora sudjeluju u oblikovanju školskih udžbenika.

Najdraži profesor mom sinu slovi kao zahtjevan, nije pretjerano omiljen među djecom koja imaju lošije ocjene, ali ono što mi je on izrazio kao najdraže kod njega je pravednost u tom sistemu (koji je ponešto stroži nego kod ostalih). Moji ga ne doživljavaju kao strogog iako on daje jedinice s drugim minusom, a ne trećim, iako ima stroži princip ocjenjivanja od ostalih, ne poklanja ocjene i zadaje zadaće. I cijeni dodatni trud, dodatno zalaganje, koje nije obvezno.

Ono što je Perzefona rekla za autoritet, moj sin je promjenio nekoliko učiteljica od prvog do četvrtog razreda. Samo prva, koja se vratila krajem trećeg razreda s porodiljnog, je imala autoritet nad njima. U drugom i trećem su slovili kao najnediscipliraniji razred u školi, dočim su u peti krenuli kao iznimno uzoran.

U međuvremenu, dok je ona bila na porodiljnom, njihov razred bio je noćna mora svim učiteljicama koje su bile zamjene, a ona kad se vratila nije pojma imala o čemu svi pričaju jer je s njom razred iznimno dobar.

Nju su na početku školovanja doživjeli kao autoritet i kao takvu ju poštivali, dočim su ostale gledali samo kao privremene zamjene i nisu ih doživljavali kao svoje. A očito se nijedna nije znala ni postaviti na taj način. Možda ima nešto u tome što su sve bile iznimno mlade. Doduše, ni njihova nije u ozbiljnim godinama.

[Gilda.]

polimer kaže:

Ne znam kako se mogu ujednačiti kriteriji po školama. A nije mi ni ideja male mature privlačna. Oni koji su učili stalno moraju opet prolaziti nervozu a oni koji nisu, baš ih i briga. Ove godine se ponovo upisujem u gimnaziju pa opet primjećujem razlike. Jučer mi kaže sin: "Znaš kaj, ovaj novi lik iz fizike je svima zaključio 5. Nije normalan. A imam i filing da je po nekim drugim školama tako za sve predmete." I vjerojatno ima pravo. Znam da su iz njegove škole neke klince u sedmom razredu upisivali u drugu školu da bi navukli bolje ocjene za upis.

Ljudi su da oprostiš glupi ko...
Zato recimo u ove teže elektrotehničke škole upisuju 36-40 učenika po razredu i manji broj razreda, jer kad su upisivali 30 učenika po razredu do kraja drugog im je ostalo 15 učenika.
Sad upišu manje razreda s većim brojem učenika. Otpadaju kao muhe. Do kraja drugog imaju taman 26-27 učenika po razredu.
O gimnazijama da ne pričam. Uvijek je na kraju prve godine velika seoba naroda po okolnim strukovnim školama ili lakšim gimnazijama.
Pod hitno uvesti prijemne za srednju školu.

Ovo boldano sam prošla s kćeri koja je bila prva generacija državne mature. I onda se čude zašto je navala na pripreme i što ih tjera na to.
Pa svijest o tome da pišeš gradivo sve 4 godine iz svih tih što obaveznih što izabranih predmeta.
Osoba koja misli da je znanje sve te 4 godine ostalo u glavama i najboljih učenika na razini da bez ponavljanja mogu postići vrhunske rezultate, je nerealna.

[polimer]

Thora kaže:

Kužim što veliš. Ako ništa, imam mlađu braću, jedan u srednjoj, drugi u osnovnoj školi pa gledam i kakvi su oni. Gledam kako me stariji nekad zna priupitati ponešto iz matematike ili fizike i kako ga to zbilja zanima i kako se živcira ako mu profesor ne daje baš ništa više od onoga što mora.

Moj je isto nezadovoljan s ovakvom nezahtjevnom fizikom kakvu ima u školi pa je doma rješavao kompliciranije zadatke koji su mu zanimljiviji. Imat će pet kao i ostali u razredu ali bar ide na državno.

[Gilda.]

Kak se osjeća učenik koji je izvrstan iz nekog predmeta i ima pet kao i svi drugi u razredu koji to nisu ni približno zaslužili?

[Lord Byron]

Gilda. kaže:

Pod hitno uvesti prijemne za srednju školu.

Naravno. Jednim potezom riješen problem inflacije petica, roditeljskih pritisaka za petice.

Samo, ne bih rado bio u koži onome tko se na to odvaži - kad krene lavina napada o nježnim dječjim dušicama, ajme. To što te iste nježne dječje dušice sad proživljavaju puno veću nervozu jer im odasvud pristižu neznalice naoružane darovanim peticama, to ništa.

Osoba koja misli da je znanje sve te 4 godine ostalo u glavama i najboljih učenika na razini da bez ponavljanja mogu postići vrhunske rezultate, je nerealna.

Državna matura uopće ne očekuje niti traži "vrhunske rezultate", nego služi za razvrstavanje djece pred odlazak na studij. Simple as that. Ako će neko dijete navaliti na knjigu da bi postiglo bolji rezultat, lijepo od njega.

To je razvrstavanje relativno, a ne apsolutno. Onako, k'o trčanje u atletici: prvi pobjeđuje, pa makar imao i ridikulozan rezultat.

[Lord Byron]

Gilda. kaže:

Kak se osjeća učenik koji je izvrstan iz nekog predmeta i ima pet kao i svi drugi u razredu koji to nisu ni približno zaslužili?

Koliko god ocjena uveli, unutar svake će se pojavljivati učenici nejednakog znanja.

Ali, zašto bi se taj učenik osjećao loše - sve dok mu netko ne "oduzme prednost" na temelju poklonjene ocjene? Nije li smisao i cilj osjećati se dobro jer znaš gradivo tog predmeta?

Jako bih zamjerio djetetu koje se frnji zbog tuđih ovakvih ili onakvih ocjena, sve dok ga nezasluženost tih ocjena odobno ne pogađa.

[polimer]

Gilda. kaže:

Kak se osjeća učenik koji je izvrstan iz nekog predmeta i ima pet kao i svi drugi u razredu koji to nisu ni približno zaslužili?

Još uvijek su više škvadra nego konkurencija pa se ne osjeća pogođen. Više mu smeta nezainteresiranost nastavnika. Ima sreće što mu je doma imao tko objasniti i pomoći kad je zapeo na nečemu. Djeca koja doma nemaju obožavatelja fizike (kao što je njegov otac) a ni profesor im ništa ne pruža, mogu se slikati čak i ako imaju volje.

[Gilda.]

Lord Byron kaže:

Koliko god ocjena uveli, unutar svake će se pojavljivati učenici nejednakog znanja.

Ali, zašto bi se taj učenik osjećao loše - sve dok mu netko ne "oduzme prednost" na temelju poklonjene ocjene? Nije li smisao i cilj osjećati se dobro jer znaš gradivo tog predmeta?

Jako bih zamjerio djetetu koje se frnji zbog tuđih ovakvih ili onakvih ocjena, sve dok ga nezasluženost tih ocjena odobno ne pogađa.

Ma da, cilj je osjećati s dobro jer imaš znanje. Naravno. No, ne bocne li bar malo što se tvoje znanje i trud omalovažava (nemoj sad samo reći da to nije to, jer jedno je razlika unutar jedne ocjene, a sasvim nešto drugo poloniti svima petice) i što si neka osoba daje za pravo staviti te u istu stratnu poziciju za nešto što ovisi o toj ocjeni s nekim tko nema isto znanje i nije zaslužio takvu ocjenu?

Jasno mi je da su sad više škvadra nego konkurencija, kao što kaže Polimer tu gore, no mislim da su oni toga više svjesni i da ih smeta više nego što mi to mislimo.

[Perzefona]

Gilda. kaže:

Jasno mi je da su sad više škvadra nego konkurencija, kao što kaže Polimer tu gore, no mislim da su oni toga više svjesni i da ih smeta više nego što mi to mislimo.

Smeta im. I to jako. Unatoč svemu, ekipi, škvadri, zajedništvu, imaju jako razvijen osjećaj za pravednu i nepravednu ocjenu. I sami sebe vrlo realno ocijene, kao i svoje prijatelje u razredu. Češće strože od profesora.

[Gilda.]

Lord Byron kaže:

Državna matura uopće ne očekuje niti traži "vrhunske rezultate", nego služi za razvrstavanje djece pred odlazak na studij. Simple as that. Ako će neko dijete navaliti na knjigu da bi postiglo bolji rezultat, lijepo od njega.

To je razvrstavanje relativno, a ne apsolutno. Onako, k'o trčanje u atletici: prvi pobjeđuje, pa makar imao i ridikulozan rezultat.

No, bez obzira. Mogla sam i napisati zadovoljavajuće rezultate ili dobre rezultate.

No, krajnji rezultat i nije puno drugačiji od prijemnih ispita mada su se neki trsili rukama i nogama da to prikažu drugačije. Jer u bodovanje za upis na fakultet ulaze i dotadašnje ocjene i svi ti rezultati na maturi.
Kad se sve zbroji, oni koji bi postigli dobre rezultate na upisima uz prijemni, postigli su ih i ovako.
Nekako je znakovito da su na jednom fakultetu koji stalno po novinama jamra da je to propala generacija (ta prva s državnom maturom) i da su prijemni ispiti bolji, studenti imali do sada najbolje rezultate i najbolju prolaznost na proljetnim rokovima.

[Gilda.]

Perzefon@ kaže:

Smeta im. I to jako. Unatoč svemu, ekipi, škvadri, zajedništvu, imaju jako razvijen osjećaj za pravednu i nepravednu ocjenu. I sami sebe vrlo realno ocijene, kao i svoje prijatelje u razredu. Češće strože od profesora.

Aj ti piši a ja ću samo esat ispod.

[colbert]

Lord Byron kaže:

Koliko god ocjena uveli, unutar svake će se pojavljivati učenici nejednakog znanja.

Ali, zašto bi se taj učenik osjećao loše - sve dok mu netko ne "oduzme prednost" na temelju poklonjene ocjene? Nije li smisao i cilj osjećati se dobro jer znaš gradivo tog predmeta?

Jako bih zamjerio djetetu koje se frnji zbog tuđih ovakvih ili onakvih ocjena, sve dok ga nezasluženost tih ocjena odobno ne pogađa.

Tak je jedna u gimnaziji prepisivala od mene na testovima iz latinskog. I jednom ona dobila 4, a ja 5! A ona zna da je sve prepisala od mene! Pa se isla zaliti profesorici, koja mi je onda snizila ocjenu.

[Perzefona]

colbert kaže:

Tak je jedna u gimnaziji prepisivala od mene na testovima iz latinskog. I jednom ona dobila 4, a ja 5! A ona zna da je sve prepisala od mene! Pa se isla zaliti profesorici, koja mi je onda snizila ocjenu.

Ja bih od tužibabe tražila da glasno ponovi svoju pritužbu pred svima. Ona, naravano, ne bi shvatila da optužuje sebe za prepisivanje. A onda bih joj lijepo upisala jedinicu na temelju javno izrečenog priznanja.

[Lord Byron]

Gilda. kaže:

No, ne bocne li bar malo što se tvoje znanje i trud omalovažava (nemoj sad samo reći da to nije to, jer jedno je razlika unutar jedne ocjene, a sasvim nešto drugo poloniti svima petice) i što si neka osoba daje za pravo staviti te u istu stratnu poziciju za nešto što ovisi o toj ocjeni s nekim tko nema isto znanje i nije zaslužio takvu ocjenu?

Jasno sam se ogradio "...sve dok ga nezasluženost tih ocjena osobno ne pogađa". Mimo te mogućnosti, ne vidim razloga za "bockanje".

To spada u ono (ne)laganje djeci, u odluku o fantaziji ili realnosti. Realnost je da će uvijek imati neke bolje i neke lošije profesore, neke bolje i neke lošije ljude oko sebe, neke bolje i neke lošije pretpostavljene. realnost je da će uvijek biti dio neke hijerarhije koja će ih, na ovaj ili onaj način, djelomično sputavati. Realnost je da "ni med cvetjem..." . Realnost je i da je buntovništvo uvijek privlačna i blistava opcija, ali da revolucionari ponajčešće žive dugo u sjećanjima, a kratko u stvarnosti. Realnost je i da je, uz neizvjesnost reinkarnacije, život vrlo kratak i da je jako smjela odluka posvetiti ga popravljanju svijeta.

Međutim, realnost je i to da je razred (pogotovo u osnovnoj školi) tek slučajna nakupina od (25 ili koliko već) djece, od kojih će neki završiti na raznim stranicama novina (od naslovnice, preko sportske rubrike, crne kronike, pa sve do osmrtnica). Utoliko se djetetu koje ima barem nekakvo samopouzdanje itekako može objasniti da su tuđe nezaslužene petice jednostavno nevažne.

[Lord Byron]

Perzefon@ kaže:

Ja bih od tužibabe tražila da glasno ponovi svoju pritužbu pred svima.

A, nene: pritužba ne glasi "prepisala sam, a dobila manje", nego "imamo iste pogreške, a dobila sam manje od nje, mene nitko nevoliiiiiiiii ". Pa ti imaj srDca kamenoga tvrditi da povrijeđeno dijete laže, vara i prepisuje.

[Gilda.]

Lord Byron kaže:

Jasno sam se ogradio "...sve dok ga nezasluženost tih ocjena osobno ne pogađa". Mimo te mogućnosti, ne vidim razloga za "bockanje".

To spada u ono (ne)laganje djeci, u odluku o fantaziji ili realnosti. Realnost je da će uvijek imati neke bolje i neke lošije profesore, neke bolje i neke lošije ljude oko sebe, neke bolje i neke lošije pretpostavljene. realnost je da će uvijek biti dio neke hijerarhije koja će ih, na ovaj ili onaj način, djelomično sputavati. Realnost je da "ni med cvetjem..." . Realnost je i da je buntovništvo uvijek privlačna i blistava opcija, ali da revolucionari ponajčešće žive dugo u sjećanjima, a kratko u stvarnosti. Realnost je i da je, uz neizvjesnost reinkarnacije, život vrlo kratak i da je jako smjela odluka posvetiti ga popravljanju svijeta.

Međutim, realnost je i to da je razred (pogotovo u osnovnoj školi) tek slučajna nakupina od (25 ili koliko već) djece, od kojih će neki završiti na raznim stranicama novina (od naslovnice, preko sportske rubrike, crne kronike, pa sve do osmrtnica). Utoliko se djetetu koje ima barem nekakvo samopouzdanje itekako može objasniti da su tuđe nezaslužene petice jednostavno nevažne.

Skroz se ne slažem
Namjerno izjednačavanje svih učenika u razredu i davanje svima ista ocjena nema veze s ovim gore kaj si napisao o realnosti, životu, pravici...

[blaznica]

Emericzy kaže:

Inače, postoje i metode učenja otežavanjem. Recimo, neki trkači i skakači trče i skaču s olovnim utezima. I to daje prilično dobre rezultate.

mi smo u 5. osnovne učili salto preko odskočne daske. nitko se nije uspijevao okrenuti u zraku i dočekati na noge u čučnju. onda je profa naslagao strunjače jednu na drugu i sve smo izvodili isto u tako smanjenom 'manevarskom' prostoru. nakon što je maknuo strunjače, više od pola razreda uspjelo je napraviti salto
danas su druga vremena. rekao mi je mali da samo trojica u razredu mogu napraviti kolut naprijed

[Perzefona]

Lord Byron kaže:

A, nene: pritužba ne glasi "prepisala sam, a dobila manje", nego "imamo iste pogreške, a dobila sam manje od nje, mene nitko nevoliiiiiiiii ". Pa ti imaj srDca kamenoga tvrditi da povrijeđeno dijete laže, vara i prepisuje.

A sad, ti nemaš ni prava tvrditi nakon testa da je ona prepisala ako ju nisi ulovio na djelu tada i ako ona to sama ne prizna. Osim toga, ona nema što meni kao dokaz nositi Colbertin test. Ona se može samo žaliti ako njoj nešto nije priznato, a točno je.

Zato ja uvijek prije testa kažem istu rečenicu: Tko prepiše - svaka čast, kog ulovim - jedan.

[Lord Byron]

Gilda. kaže:

Skroz se ne slažem
Namjerno izjednačavanje svih učenika u razredu i davanje svima ista ocjena nema veze s ovim gore kaj si napisao o realnosti, životu, pravici...

Ne razumijem: s čim se, zapravo, ne slažeš?

Davanje svima iste ocjene je svinjarija. oko toga se valjda slažemo i oko toga nema potrebe trošiti tipkovnicu. Ostaje pitanje hoće li se dijete takvih svinjarija nadoživljavati u životu - ja, eto, vjerujem da hoće.

I onda se sve svodi na to kako pomoći djetetu da amortizira doživljenu svinjariju.