Granice razuma

[Nea--]

Orah kaže:

Razum može i uništavati

Ne može.
To što "uništava" je vjerovanje u pogrešne misli, odnosno u iluzije i laži.
To se često događa pod krinkom "razuma" ali ja to ne bih nazvala razumom nego prije nerazumnošću.

Orah kaže:

Sve do ravnotežnog stanja maksimalne entropije?

Npr?

Neko razumno biće to plavo vidi kao sivo, frekvencija je ista interpretacija različita.

Ako netko plavo vidi kao sivo, takva se osoba naziva daltonistom. Ili sam nešto pobrkala? Dakle, vrlo je dobar trik nazvati takvu osobu "razumnom" s obzirom da njen razum s njenim daltonizmom nema uopće nikakve veze. Jednako kao što s njenim daltonizmom nema veze ni to da li je osoba plavokosa ili je visoka ili je prodavačica na pazaru.
To što netko plavo vidi kao sivo stvar je daltonizma , odnosno "poremećaja prepoznavanja boja" (wiki) a ne stvar toga da se radi o "razumnom" biću.
Dakle, vidjeti plavo kao sivo očito je "poremećaj" a ne tek "drugačija, subjektivna, jednako vrijedna" interpretacija stvarnosti.

[Jednostavko]

wand_1 kaže:

Kod te 'spoznaje' radi se o naivnom inzistiranju na 'činjenici' da val mora biti ili val ili čestica, ili na ovom ili na onom mjestu, da ne može proći kroz 'zid' i slično.

Intuicija koja proizlazi iz našeg svakodnevnog makroskopskog iskustva nalaže da to mora biti definirano na način 'ili-ili', dok kvantna fizika tvrdi suprotno.

Nemam prigovora. Ni ja ne mislim da je sve definirano na način ili-ili. Nije ni u makrosvijetu. Mnoge dihotomije su lažne kad se dublje sagledaju.

Po meni, to je zato jer je subjektivni osjećaj svijesti, odnosno qualia pseudo-problem, a kvantni objekti ne spadaju u tu 'obitelj', oni su objektivni.

Naravno, slažem se, stvarnost je slojevita, kvanti objekti i svijest sigurno ne spadaju u istu 'obitelj'. Samo sam htio naglasiti ono što je slično u oba slučaja, da eksperimentalna provjerljivost nije sinonim za spoznatljivost.

[Jednostavko]

Orah kaže:

Neko razumno biće to plavo vidi kao sivo, frekvencija je ista interpretacija različita.

Slažem se s onim što je Nea o tome napisala. Pojava je ono što se pojavljuje ili manifestira. Općenito, razni tjelesni poremećaji, trajni ili privremeni, mogu uzrokovati iskrivljenu sliku stvarnosti. Ne mora se uvijek raditi o poremećajima, neka živa bića možda nemaju tjelesne karakteristike koje su nužan uvjet za takvu sposobnost.

O čemu onda ovisi razum i da li to o čemu ovisi je ujedno i ono što ga ograničava?

Razum je sposobnost poimanja stvarnosti. Iz toga slijedi da je bitan uvjet razuma to da i sama stvarnost bude pojmovno strukturirana. Kad ne bi bilo tako, onda se ne bi uopće ni radilo o spoznaji, pa bi pitanje njene granice bilo irelevantno. Uvjetovanje i ograničavanje su sasvim različiti pojmovi. Npr. svjetlost je jedan od uvjeta viđenja, ali ne možemo reći da je njegova granica. Naizgled se čini da slaba osvijetljenost ograničava viđenje, ali zapravo nije tako, mi vidimo upravo onako kako i trebamo vidjeti s obzirom na okolnosti. Nema smisla pitati se kakve je boje predmet koji dodirujemo u mraku.

Tema je granica razuma i smatram da je bitan dio realnosti konačnost razuma u spoznaji sebe i svijeta. Ta konačnost je u samoj prirodi razuma odnosno nemogućnosti nedistanciranog spoznavanja kao i o prirodi predmeta spoznaje.

Razum koji bi se distancirao od stvarnosti je kontradikcija, a ne uvjet istinite spoznaje. Ako razum utječe na predmet spoznaje, onda on taj predmet poima u korelaciji sa samim sobom, dakle poima ga realno. Pitati se kakav bi on bio kad ga ne bismo poimali je apsurdno pitanje. To nema veze s granicama razuma.

Isto tako ne možemo razumiti ono što nije razumljivo i to je granica razuma a ako nešto nije principijelno mjerljivo ili nije principijelno razumljivo ne znači da ne postoji.

To nije ista stvar. Nerazumljivost nije svojstvo samog predmeta, nego problem nečije nesposobnosti razumijevanja, a nemjerljivost jest svojstvo nekih predmeta.

Možemo razumno pretpostaviti (niti se tvrdi niti se zna). Ako smo nešto spoznali da postoji a dio te spoznaje je da je to postojalo i prije nego što smo to spoznali onda je po indukciji razumno pretpostaviti da postoje stvari koje još nismo spoznali i koje nećemo nikad spoznati jer će u međuvremenu nestati i to je još jedna granica razuma - ireverzibilno vrijeme (Prošla baba s kolačima).

Meni baš ta činjenica, da znamo nešto što prije nismo znali, govori više u prilog nepostojanja granice spoznavanja, nego protiv. Naravno, ne pada mi ni na pamet da ćemo ikad saznati sve o svemu, ali radi se o tome da sama granica ne postoji, jer je logička kontradikcija.
Što se tiče nestanka svih umnih bića u svemiru, maksimalne entropije i sličnih stvari koje navodiš, to su samo pretpostavke, a povrh toga i nemaju veze s pitanjem o granicama razuma.

[Orah]

Nea-- kaže:

Ne može.
To što "uništava" je vjerovanje u pogrešne misli, odnosno u iluzije i laži.
To se često događa pod krinkom "razuma" ali ja to ne bih nazvala razumom nego prije nerazumnošću.

Ako ne može uništavati onda je to opet granica razuma.

Nea-- kaže:

Npr?

Kod termodinamičke ravnoteže nema interakcije.

Nea-- kaže:

Ako netko plavo vidi kao sivo, takva se osoba naziva daltonistom. Ili sam nešto pobrkala? Dakle, vrlo je dobar trik nazvati takvu osobu "razumnom" s obzirom da njen razum s njenim daltonizmom nema uopće nikakve veze. Jednako kao što s njenim daltonizmom nema veze ni to da li je osoba plavokosa ili je visoka ili je prodavačica na pazaru.
To što netko plavo vidi kao sivo stvar je daltonizma , odnosno "poremećaja prepoznavanja boja" (wiki) a ne stvar toga da se radi o "razumnom" biću.
Dakle, vidjeti plavo kao sivo očito je "poremećaj" a ne tek "drugačija, subjektivna, jednako vrijedna" interpretacija stvarnosti.

Taj razum ne može interpretirati plavo ali može interpretirati to plavo kao sivo.
Da ne može ne bi ništa vidio u tom području kao što ti ne možeš vidjeti infracrveno ili ultraljubičasto.

[wand_1]

Jednostavko kaže:

Slažem se s onim što je Nea o tome napisala. Pojava je ono što se pojavljuje ili manifestira. Općenito, razni tjelesni poremećaji, trajni ili privremeni, mogu uzrokovati iskrivljenu sliku stvarnosti. Ne mora se uvijek raditi o poremećajima, neka živa bića možda nemaju tjelesne karakteristike koje su nužan uvjet za takvu sposobnost.

Naizgled se čini da slaba osvijetljenost ograničava viđenje, ali zapravo nije tako, mi vidimo upravo onako kako i trebamo vidjeti s obzirom na okolnosti. Nema smisla pitati se kakve je boje predmet koji dodirujemo u mraku.

Ovo je ozbiljan antropocentrični bias. Naivno je reći da je način na koji ljudi vide boje 'pravi', s obzirom da ljudi vide u vrlo uskom dijelu EM spektra.

To nije ista stvar. Nerazumljivost nije svojstvo samog predmeta, nego problem nečije nesposobnosti razumijevanja, a nemjerljivost jest svojstvo nekih predmeta.

Znači smatraš da ne može postojati nekakav načelni jaz u razumijevanju ? Npr. može li miš razumjeti kvantnu mehaniku ? Postoji li nešto tako kompleksno što bi za čovjeka bilo tako složeno da on niti u načelu to ne bi mogao shvatiti?

Što se tiče nestanka svih umnih bića u svemiru, maksimalne entropije i sličnih stvari koje navodiš, to su samo pretpostavke, a povrh toga i nemaju veze s pitanjem o granicama razuma.

I nastanak i nestanak živih bića, kao i toplinska smrt (maksimalna entropija) svega su zapravo činjenice i normalne faze u vijeku trajanja jednog Svemira

I rekao bih da ima veze s granicama razuma, jer u datom trenutku neće biti nikoga tko bi mogao razumjeti...

[- Sizif -]

wand_1 kaže:

I nastanak i nestanak živih bića, kao i toplinska smrt (maksimalna entropija) svega su zapravo činjenice i normalne faze u vijeku trajanja jednog Svemira

I rekao bih da ima veze s granicama razuma, jer u datom trenutku neće biti nikoga tko bi mogao razumjeti...

Ne nužno, odnosno, to je vezano uz vjeru da je Svemir sve što jest... i da ne postoji ništa 'paralelno' ili 'iznad' u odnosu na Svemir.

[Orah]

Jednostavko kaže:

Slažem se s onim što je Nea o tome napisala. Pojava je ono što se pojavljuje ili manifestira. Općenito, razni tjelesni poremećaji, trajni ili privremeni, mogu uzrokovati iskrivljenu sliku stvarnosti. Ne mora se uvijek raditi o poremećajima, neka živa bića možda nemaju tjelesne karakteristike koje su nužan uvjet za takvu sposobnost.

Plava boja uopće nije stvarnost ako je dovoljno ubrzaš od sebe ili sebe od nje postat će crvena.

Jednostavko kaže:

Razum je sposobnost poimanja stvarnosti. Iz toga slijedi da je bitan uvjet razuma to da i sama stvarnost bude pojmovno strukturirana. Kad ne bi bilo tako, onda se ne bi uopće ni radilo o spoznaji, pa bi pitanje njene granice bilo irelevantno. Uvjetovanje i ograničavanje su sasvim različiti pojmovi. Npr. svjetlost je jedan od uvjeta viđenja, ali ne možemo reći da je njegova granica. Naizgled se čini da slaba osvijetljenost ograničava viđenje, ali zapravo nije tako, mi vidimo upravo onako kako i trebamo vidjeti s obzirom na okolnosti. Nema smisla pitati se kakve je boje predmet koji dodirujemo u mraku.

I nesposobnost da pri tom poimanju ne promjeni tu stvarnost.

Jednostavko kaže:

Razum koji bi se distancirao od stvarnosti je kontradikcija, a ne uvjet istinite spoznaje. Ako razum utječe na predmet spoznaje, onda on taj predmet poima u korelaciji sa samim sobom, dakle poima ga realno. Pitati se kakav bi on bio kad ga ne bismo poimali je apsurdno pitanje. To nema veze s granicama razuma.

Predmet spoznaje utiče na razum ( mijenja ga) a razum utiče na predmet spoznaje (mijenja ga) i tako u beskonačnost jer uvijek imaš novu početnu poziciju... tu se ne može ispuniti uvjet istinite spoznaje. To je granica spoznaje tj razuma.

Jednostavko kaže:

To nije ista stvar. Nerazumljivost nije svojstvo samog predmeta, nego problem nečije nesposobnosti razumijevanja, a nemjerljivost jest svojstvo nekih predmeta.

Napisao sam principijelno nije razumljivo znači ne radi se o nečijoj nesposobnosti već o prirodi stvari tj izvan racionalnog.

Jednostavko kaže:

Meni baš ta činjenica, da znamo nešto što prije nismo znali, govori više u prilog nepostojanja granice spoznavanja, nego protiv. Naravno, ne pada mi ni na pamet da ćemo ikad saznati sve o svemu, ali radi se o tome da sama granica ne postoji, jer je logička kontradikcija.
Što se tiče nestanka svih umnih bića u svemiru, maksimalne entropije i sličnih stvari koje navodiš, to su samo pretpostavke, a povrh toga i nemaju veze s pitanjem o granicama razuma.

Što će razum spoznavati kad više ne bude imao što spoznati ?( Broj stanja svemira je konačan broj).
Zašto već do sada nije sve spoznao ? Što je do sada radio?

[krena]

Orah kaže:

Što će razum spoznavati kad više ne bude imao što spoznati ?( Broj stanja svemira je konačan broj).
Zašto već do sada nije sve spoznao ? Što je do sada radio?

Bogami će mo se naspoznavati. Fizičari smatraju da može postojati 10 na 500 tu vrsta svemira !

[Nea--]

Orah kaže:

Ako ne može uništavati onda je to opet granica razuma

Misliš, razum mora moći sve (mora imati 777 x 777 000 a ne samo 7 veličanstvenih sposobnosti ) da bi se moglo mirne duše reći kako nema nekakve točno određene granice spoznavanja?
Takva predodžba (bes)konačnosti je školski primjer hegelovske loše beskonačnosti ....
(Btw, kakve veze ima spoznavanje, o kojemu pričamo, sa uništavanjem? Osim ako ne misliš na "uništavanje" onoga što sam nazvala iluzijama i lažima, u kojem slučaju si odabrao vrlo loš glagol.. najgori mogući u stvari)

Taj razum ne može interpretirati plavo ali može interpretirati to plavo kao sivo. Da ne može ne bi ništa vidio u tom području kao što ti ne možeš vidjeti infracrveno ili ultraljubičasto.

Interpretacija plavoga kao sivoga teško da se može usporediti s "mojom" (ne i tvojom, I guess ) nemogućnošću da vidim infracrveno ili ultraljubičasto.
Uopće mi se ne da objašnjavati zašto. Ako to ne vidiš, to je tvoj problem, i što se mene tiče, možeš nastaviti misliti da je to dvoje isto i da ti je analogija skroz dobra ...

Kod termodinamičke ravnoteže nema interakcije

Kad je riječ o termodinamičkoj ravnoteži i drugom zakonu termodinamike, tu se slažem s onim što ti je Jednostavko odgovorio na ovu dilemu.
("Što se tiče nestanka svih umnih bića u svemiru, maksimalne entropije i sličnih stvari koje navodiš, to su samo pretpostavke, a povrh toga i nemaju veze s pitanjem o granicama razuma")


Ajd najt najt

[Orah]

Nea-- kaže:

Misliš, razum mora moći sve (mora imati a--;60899527]777 x 777 000 a ne samo 7 veličanstvenih sposobnosti ) da bi se moglo mirne duše reći kako nema nekakve točno određene granice spoznavanja?
Takva predodžba (bes)konačnosti je školski primjer hegelovske loše beskonačnosti ....
(Btw, kakve veze ima spoznavanje, o kojemu pričamo, sa uništavanjem? Osim ako ne misliš na "uništavanje" onoga što sam nazvala iluzijama i lažima, u kojem slučaju si odabrao vrlo loš glagol.. najgori mogući u stvari)

Pričamo o granicama razuma ( vidi naslov teme)
Granica spoznavanja je samo jedna od granica razuma.

Nea-- kaže:

Kad je riječ o termodinamičkoj ravnoteži i drugom zakonu termodinamike, tu se slažem s onim što ti je Jednostavko odgovorio na ovu dilemu.
("Što se tiče nestanka svih umnih bića u svemiru, maksimalne entropije i sličnih stvari koje navodiš, to su samo pretpostavke, a povrh toga i nemaju veze s pitanjem o granicama razuma")

Da su pretpostavke sjećala bi se budućnosti ne samo prošlosti

[mravac8]

wand_1 kaže:

Znači smatraš da ne može postojati nekakav načelni jaz u razumijevanju ? Npr. može li miš razumjeti kvantnu mehaniku ? Postoji li nešto tako kompleksno što bi za čovjeka bilo tako složeno da on niti u načelu to ne bi mogao shvatiti?

Pa postoji li? Jesmo li naišli na nešto toliko kompleksno što ne razumijemo?

Ako se ne varam sve u našem okruženju dostupno našim osjetilima ili naši instrumentima razumnjivo nam je.

Mišu nije.

[Sigmund]

wand_1 kaže:

Znači smatraš da ne može postojati nekakav načelni jaz u razumijevanju ? Npr. može li miš razumjeti kvantnu mehaniku ?

Miš nema razum. U njegovom slučaju ta činjenica predstavlja načelni jaz. U čovjekovom slučaju, ako inzistiramo na nekom načelnom jazu - a nije jasno koje bi bilo opravdanje ili temelj za to inzistiranje - morali bismo pored razuma postulirati neki "nad-razum". Ali, nema "razumnijeg razuma", kao što nema ni "aktualnije aktualnosti".

wand_1 kaže:

Postoji li nešto tako kompleksno što bi za čovjeka bilo tako složeno da on niti u načelu to ne bi mogao shvatiti?

Ne postoji. Pitanje granica razuma ili načelne ograničenosti razuma u spoznavanju nije pitanje kompleksnosti nego pitanje odredivosti ili determinabilnosti. Nešto što je hipotetski načelno nespoznatljivo nije nespoznatljivo zbog kompleksnosti, nego zbog načelne neodredivosti. A kad kažemo da je nešto u načelu nedeterminabilno, to je isto kao da smo rekli da je nepostojeće. "Postojanje" je općeniti izraz za nešto determinirano. To u krajnjoj liniji znači da u slučaju neodredivosti (nepostojanja) imamo deficit posredovanja (medijacije). Zagovaranje ideje o granicama razuma je duboko anti-znanstven stav, odraz ropskog mentaliteta, anakronizam, relikt iz vremena prije prosvjetiteljstva koji svoje porijeklo ima u opskurantističkim idejama o metafizičkoj "onostranosti" koja "emanira" u svijet, i sličnim religijskim nebulozama.

[Orah]

Sigmund kaže:

Ne postoji. Pitanje granica razuma ili načelne ograničenosti razuma u spoznavanju nije pitanje kompleksnosti nego pitanje odredivosti ili determinabilnosti. Nešto što je hipotetski načelno nespoznatljivo nije nespoznatljivo zbog kompleksnosti, nego zbog načelne neodredivosti. A kad kažemo da je nešto u načelu nedeterminabilno, to je isto kao da smo rekli da je nepostojeće. "Postojanje" je općeniti izraz za nešto determinirano. To u krajnjoj liniji znači da u slučaju neodredivosti (nepostojanja) imamo deficit posredovanja (medijacije). Zagovaranje ideje o granicama razuma je duboko anti-znanstven stav, odraz ropskog mentaliteta, anakronizam, relikt iz vremena prije prosvjetiteljstva koji svoje porijeklo ima u opskurantističkim idejama o metafizičkoj "onostranosti" koja "emanira" u svijet, i sličnim religijskim nebulozama.

Ako prihvatimo boldano tada proizlazi da nedeterminabilni razum ne postoji.

[Sigmund]

Orah kaže:

Ako prihvatimo boldano tada proizlazi da nedeterminabilni razum ne postoji.

Ne postoji ništa što nije determinabilno (odredivo), ne samo razum. Postojanje i determinabilnost su u ovom smislu praktički ista stvar, sinonimi. Bitno je shvatiti da ako je X nespoznatljivo, da to onda nužno znači da je X nedeterminabilno, a to onda nužno znači da X ne postoji, ili preciznije rečeno - da nije zbiljsko (aktualno). Sve što je aktualno je i racionalno (i obrnuto). Drugim riječima, sve što je aktualno je spoznatljivo. Iz ovog kuta se možda bolje može shvatiti i što znači činjenica da je bitak apsolutna nedeterminiranost. U tom smislu, bitak "ne postoji", što je i logično jer je bitak bit onoga što postoji. A sve što postoji je nužno "nešto", a to nešto je nužno nešto odredivo. Čim pitamo "što?" upitali smo "koja je determinacija (toga nečega)?". Bitak je tako neposredno postojanje kao takvo. Postojanje bez posredovanja ili determinacije. Apsolut, kao ono što obuhvaća apsolutno sve, je potpuno ista stvar po svom značenju - naime, apsolut je isto postojanje ali postojanje koje je apsolutno posredovano, odnosno determinirano. Dakle, postojanje se shvaća na dva načina s aspekta determinacije: 1.bitak=apsolutna neposredna nedeterminiranost (apsolutna apstrakcija od svih međusobnih veza svega sa svačim) ; 2.apsolut=apsolutno posredovana determiniranost (apsolutna umreženost svih mogućih relacija svega sa svime).

[Jednostavko]

Orah kaže:

Plava boja uopće nije stvarnost ako je dovoljno ubrzaš od sebe ili sebe od nje postat će crvena.

Nisam ni rekao da je plava boja stvarnost, nego da je pojava.

I nesposobnost da pri tom poimanju ne promjeni tu stvarnost.

Razum kao takav i ne mijenja stvarnost, nego je mijenja čovjek koji poima. Inzistiraš na naivnom "aksiomu" da se čovjek ne smije uplitati u stvarnost da bi je mogao spoznati.

Predmet spoznaje utiče na razum (mijenja ga) a razum utiče na predmet spoznaje (mijenja ga) i tako u beskonačnost jer uvijek imaš novu početnu poziciju... tu se ne može ispuniti uvjet istinite spoznaje. To je granica spoznaje tj razuma.

Stvar je u tome što se razum ne zadržava samo na mijeni i na bezbroj beznačajnih pojedinosti, nego u korelaciji s predmetima spoznaje otkriva opće zakone koji su relativno nepromjenjivi, a ako su najopćenitiji onda su apsolutno nepromjenjivi.

Napisao sam principijelno nije razumljivo znači ne radi se o nečijoj nesposobnosti već o prirodi stvari tj izvan racionalnog.

Nešto "principijelno nerazumljivo" je kontradikcija. Priroda stvari je racionalna. Inače spoznaje uopće ne bi bilo. Ako pretpostavimo da je stvarnost samo djelomično razumljiva, onda se lako može dokazati da je i taj razumljivi dio zapravo nerazumljiv.

Što će razum spoznavati kad više ne bude imao što spoznati?

Otkud ti ideja da će razum sve spoznati? Vrlo vjerojatno nećemo nikad saznati kad se neki kamen otkotrljao s nekog brda ili koliko je dlaka imao nečiji pas i bezbroj drugih pojedinosti. Ako ne postoji ništa nespoznatljivo, to ne znači će sve i biti spoznato.

[Orah]

Jednostavko kaže:

Nisam ni rekao da je plava boja stvarnost, nego da je pojava.

Napisao si da more jest plavo.

Jednostavko kaže:

Razum kao takav i ne mijenja stvarnost, nego je mijenja čovjek koji poima. Inzistiraš na naivnom "aksiomu" da se čovjek ne smije uplitati u stvarnost da bi je mogao spoznati.

Ne inzistiram na nikakvom aksiomu već zastupam stav da razum ne može spoznati a da pri tome ne utiče na predmet spoznaje - to je granica razuma. Da može, te granice ne bi bilo.

Jednostavko kaže:

Stvar je u tome što se razum ne zadržava samo na mijeni i na bezbroj beznačajnih pojedinosti, nego u korelaciji s predmetima spoznaje otkriva opće zakone koji su relativno nepromjenjivi, a ako su najopćenitiji onda su apsolutno nepromjenjivi.

Možda ... ako je tako onda razum može djelovati samo u skladu s tim zakonima odnosno ograničen je u okvirima tih zakona.

Jednostavko kaže:

Nešto "principijelno nerazumljivo" je kontradikcija. Priroda stvari je racionalna. Inače spoznaje uopće ne bi bilo. Ako pretpostavimo da je stvarnost samo djelomično razumljiva, onda se lako može dokazati da je i taj razumljivi dio zapravo nerazumljiv.

Naravno da je stvarnost djelomično razumljiva jer nam je početno stanje principijelno nedostupno a s tim nedostupno za potpunu razumljivost.( Da bi vidio ( spoznao) šumu perspektiva ti mora biti biti izvan nje)

Jednostavko kaže:

Otkud ti ideja da će razum sve spoznati? Vrlo vjerojatno nećemo nikad saznati kad se neki kamen otkotrljao s nekog brda ili koliko je dlaka imao nečiji pas i bezbroj drugih pojedinosti. Ako ne postoji ništa nespoznatljivo, to ne znači će sve i biti spoznato.

Zašto ? Nešto ga ograničava ili mu se neda?

[Orah]

Sigmund kaže:

Ne postoji ništa što nije determinabilno (odredivo), ne samo razum. Postojanje i determinabilnost su u ovom smislu praktički ista stvar, sinonimi. Bitno je shvatiti da ako je X nespoznatljivo, da to onda nužno znači da je X nedeterminabilno, a to onda nužno znači da X ne postoji, ili preciznije rečeno - da nije zbiljsko (aktualno). Sve što je aktualno je i racionalno (i obrnuto). Drugim riječima, sve što je aktualno je spoznatljivo. Iz ovog kuta se možda bolje može shvatiti i što znači činjenica da je bitak apsolutna nedeterminiranost. U tom smislu, bitak "ne postoji", što je i logično jer je bitak bit onoga što postoji. A sve što postoji je nužno "nešto", a to nešto je nužno nešto odredivo. Čim pitamo "što?" upitali smo "koja je determinacija (toga nečega)?". Bitak je tako neposredno postojanje kao takvo. Postojanje bez posredovanja ili determinacije. Apsolut, kao ono što obuhvaća apsolutno sve, je potpuno ista stvar po svom značenju - naime, apsolut je isto postojanje ali postojanje koje je apsolutno posredovano, odnosno determinirano. Dakle, postojanje se shvaća na dva načina s aspekta determinacije: 1.bitak=apsolutna neposredna nedeterminiranost (apsolutna apstrakcija od svih međusobnih veza svega sa svačim) ; 2.apsolut=apsolutno posredovana determiniranost (apsolutna umreženost svih mogućih relacija svega sa svime).

Determinirati znači i ograničiti...
Razum bez granica bi onda poput bitka bio apsolutna neposredna nedeterminiranost odnosno apsolutna apstrakcija.
S druge strane da bi bio aktualan mora biti determiniran ( odnosno mora imati granice).

[Sigmund]

Orah kaže:

Determinirati znači i ograničiti...
Razum bez granica bi onda poput bitka bio apsolutna neposredna nedeterminiranost odnosno apsolutna apstrakcija.
S druge strane da bi bio aktualan mora biti determiniran ( odnosno mora imati granice).

Točno, ali pri tome valja uzeti u obzir najmanje dva postulata: prvo, razum determinira sam sebe (samodistinktivan je, odnosno ravnodušan je prema vlastitoj determiniranosti, odnosno imanentno mu je stalno nadilažanje vlastitih granica - to je ono što Hegel zove prava beskonačnost, a to je ono što se mijenja, a pri tome ostaje to što jest). Drugo, razum nije ograničen razumom. Drugim riječima, preko granice razuma nalazi se ne-razum (ono iracionalno), a to po definiciji nije aktualno. Iz toga slijedi da razum nije ograničen u spoznavanju stvarnosti. Konkretni primjer je jezik. Jezik je determiniran, ali beskonačan. Izvan jezika nalazi se ne-jezik. Ali, opet, sve se može izreći jezikom. Osim onoga što se ne može. A to što se ne može, nije determinirano, pa dakle nije ni predmet spoznavanja, odnosno nije aktualno, odnosno ima deficit posredovanja (moja sintagma), ili kako neki vole reći, sve što je vrijedno spoznati može se izreći jezikom.

[wand_1]

Sigmund kaže:

Miš nema razum. U njegovom slučaju ta činjenica predstavlja načelni jaz. U čovjekovom slučaju, ako inzistiramo na nekom načelnom jazu - a nije jasno koje bi bilo opravdanje ili temelj za to inzistiranje - morali bismo pored razuma postulirati neki "nad-razum". Ali, nema "razumnijeg razuma", kao što nema ni "aktualnije aktualnosti

Što je sa složenošću problema u odnosu na kognitivne kapacitete ? Da li je 'razumniji' homo sapiens ili možebitni AI koji može sve isto kao i čovjek, samo bez klasičnih 'bugova' i sa puno jačom 'procesorskom' moći?

Je li to isti razum ili su to dva različita razuma, s obzirom da pod razumom uz osnovne logičke aksiome podrazumijevamo i određeni kognitivni kapacitet koji daleko brže i bolje logički zaključuje nego što bi to ikada mogao čovjek?

Ne postoji. Pitanje granica razuma ili načelne ograničenosti razuma u spoznavanju nije pitanje kompleksnosti nego pitanje odredivosti ili determinabilnosti.

Npr. je li načelno odredivo da li je elektron čestica ili val ?

Zagovaranje ideje o granicama razuma je duboko anti-znanstven stav, odraz ropskog mentaliteta, anakronizam, relikt iz vremena prije prosvjetiteljstva koji svoje porijeklo ima u opskurantističkim idejama o metafizičkoj "onostranosti" koja "emanira" u svijet, i sličnim religijskim nebulozama.

Mislim da ovo može biti prigovor svima prije nego meni

[wand_1]

Sigmund kaže:

T Konkretni primjer je jezik. Jezik je determiniran, ali beskonačan. ili kako neki vole reći, sve što je vrijedno spoznati može se izreći jezikom.

U kojem smislu je jezk beskonačan, ako može kodirati samo konačni broj značenja ?