Nesnosni pubertet

[Lord Byron]

SAY kaže:

Pa Ana, mala židovka za vrijeme WWII ...

Znam da ne misliš na onu malu iz reklame za Franck kavu, ali mi ne pada na pamet ikakav način na koji bi Ana Frank mogla biti relevantna za ovu raspravu.

[SAY]

Lord Byron kaže:

Znam da ne misliš na onu malu iz reklame za Franck kavu, ali mi ne pada na pamet ikakav način na koji bi Ana Frank mogla biti relevantna za ovu raspravu.

ne mora biti ona, naravno, tema je nesnosni pubertet, jel.... paralela je ta, kad ti život ne da da imaš nesnosni pubertet, naučiš se i podnošljivom pubertetu

[kajpa]

SAY kaže:

ne mora biti ona, naravno, tema je nesnosni pubertet, jel.... paralela je ta, kad ti život ne da da imaš nesnosni pubertet, naučiš se i podnošljivom pubertetu

Mozda da djecu negdje zatvorimo i ne pustamo ih van.
Nije losa ideja.

[SAY]

kajperinja kaže:

Mozda da djecu negdje zatvorimo i ne pustamo ih van.
Nije losa ideja.

nije uopće loša ideja

uopće pojam puberteta i faza mi je malo bezveze, godine nose nekakvo ponašanje, kak ih učimo hodati tak ih učimo i s 15-16 godina nositi se s životom... dal se te godine zovu pubertet ili krumpir, svejedno

nema izgovora za ružno ponašanje... ak sam ja npr. u klimaksu ne znači da mogu šta mi se hoće

[rosita22]

SAY kaže:

nije uopće loša ideja

uopće pojam puberteta i faza mi je malo bezveze, godine nose nekakvo ponašanje, kak ih učimo hodati tak ih učimo i s 15-16 godina nositi se s životom... dal se te godine zovu pubertet ili krumpir, svejedno

nema izgovora za ružno ponašanje... ak sam ja npr. u klimaksu ne znači da mogu šta mi se hoće

N-da, ja ne bih zatvarala, ali se slažem s ostatkom posta.

Ne može se mahati natpisom pubertet (ili klimaks, ili terrible two...) i slijegati ramenima. OK je znati da u pojedinom razdoblju života možeš očekivati svašta, ali ne moraš to svašta i prihvaćati kao neizbježan udarac sudbine.

Ono što moraš je biti aktivni, a ne ili roditelj.

[Lord Byron]

SAY kaže:

kak ih učimo hodati tak ih učimo i s 15-16 godina nositi se s životom...

Wrong.

"Nositi se sa životom" ih počinješ učiti kad i hodanje - čak i ranije.

Upravo su oni roditelji koji čekaju 15-16 ili koliko već godina da bi dijete počeli učiti nositi se sa životom, roditelji koji se pura-drek čude što se to dogodilo sa zlatom mamatatinim.

[kajpa]

rosita22 kaže:

Ne može se mahati natpisom pubertet (ili klimaks, ili terrible two...) i slijegati ramenima. OK je znati da u pojedinom razdoblju života možeš očekivati svašta, ali ne moraš to svašta i prihvaćati kao neizbježan udarac sudbine.
Ono što moraš je biti aktivni, a ne ili roditelj.

Cituckam ja i temu o TT, pa imam dojam da se to bas dozivljava kao faza koja ce proci, samo treba biti strpljiv.
Nemam dojam da se poduzima nesto osobito...osim sto trpe (urlanje i bacanja po podu i poglede drugih)....i pustaju djecu da izraze svoju ljutnju. I cesto kazu da tako i bude...kako doslo, tako proslo.

[rosita22]

kajperinja kaže:

Cituckam ja i temu o TT, pa imam dojam da se to bas dozivljava kao faza koja ce proci, samo treba biti strpljiv.
Nemam dojam da se poduzima nesto osobito...osim sto trpe (urlanje i bacanja po podu i poglede drugih)....i pustaju djecu da izraze svoju ljutnju. I cesto kazu da tako i bude...kako doslo, tako proslo.

Jasno je meni da je sve prolazno, ali mi je strano kod takvih ispada sjediti i vrtjeti prstima. Sjećam se kad su moji bili TT, mogu reći da su bili prilično umjereni u odnosu na to što se sve može zbivati s dvogodišnjacima, ali meni je normalno da ću se s djetetom koje počinje histerizirati, udaljiti u vidu magle ili zaći iza ugla. Brzo najbrže, ne zato što me je "sramota", već zato da naglom promjenom mjesta prekinem ili barem skratim galamu.


Dobro, prihvaćam da nisu svi isti, ali pasivno sjedenje i stajanje i čekanje da prođe, meni nisu rješenje. E sad, ima li neko pravilo da se ljutnja mora odigrati do kraja, i to pred publikom, to ne znam, ali znam da se svakih dvadesetak ili više godina neke teorije o odgoju stalno iznova preispituju i zamjenjuju novim ili modificiranim.

[SAY]

Lord Byron kaže:

Wrong.

"Nositi se sa životom" ih počinješ učiti kad i hodanje - čak i ranije.

Upravo su oni roditelji koji čekaju 15-16 ili koliko već godina da bi dijete počeli učiti nositi se sa životom, roditelji koji se pura-drek čude što se to dogodilo sa zlatom mamatatinim.

slažem se..... postavila sam rečenicu na onakav način jer u tim godinama počinju stasati u odrasle osobe i pitanja i dileme su životnije i intenzivnije, podaci i informacije ulaze u um warp brzinom i to treba znati posložiti

[SAY]

rosita22 kaže:

Jasno je meni da je sve prolazno, ali mi je strano kod takvih ispada sjediti i vrtjeti prstima. Sjećam se kad su moji bili TT, mogu reći da su bili prilično umjereni u odnosu na to što se sve može zbivati s dvogodišnjacima, ali meni je normalno da ću se s djetetom koje počinje histerizirati, udaljiti u vidu magle ili zaći iza ugla. Brzo najbrže, ne zato što me je "sramota", već zato da naglom promjenom mjesta prekinem ili barem skratim galamu.


Dobro, prihvaćam da nisu svi isti, ali pasivno sjedenje i stajanje i čekanje da prođe, meni nisu rješenje. E sad, ima li neko pravilo da se ljutnja mora odigrati do kraja, i to pred publikom, to ne znam, ali znam da se svakih dvadesetak ili više godina neke teorije o odgoju stalno iznova preispituju i zamjenjuju novim ili modificiranim.

može se ljutnja odigrati do kraja, ali ne mora pred publikom, pogotovo ako je to publika u parku, dućanu.... zašto bi netko treći morao slušati galamu moga djeteta?!
ako je ljutnja tiha, može se ljutiti i predamnom, tu sam, ako želi i reći nešto kod se ljuti naravno, no glasnu ljutnju može odigrati i u svojoj sobi

mislim da je važno da i roditelj kaže što želi od djeteta i da kaže da ga smeta npr. njegovo deranje, to ne znači da si manje dobar roditelj

[rosita22]

SAY kaže:

mislim da je važno da i roditelj kaže što želi od djeteta i da kaže da ga smeta npr. njegovo deranje, to ne znači da si manje dobar roditelj

Apsolutno, stavljam to u nekakav kontekst općih međuljudskih odnosa. "Ova osoba" kraj mene se neartikulirano i bezobrazno dere - jednako je loše ako je to dijete ili odrastao čovjek.

[SAY]

rosita22 kaže:

Apsolutno, stavljam to u nekakav kontekst općih međuljudskih odnosa. "Ova osoba" kraj mene se neartikulirano i bezobrazno dere - jednako je loše ako je to dijete ili odrastao čovjek.

da, interesantno je to da od djece očekujemo da u što kraćem roku nauče nešto što ni odrasli neznaju... ali sve se može uz iskrenost, a klinci nisu glupi, osjete kad je nešto iskreno

negdje je pisalo da dijete psuje majku..pa reci mu kratko i jasno TO NE DOZVOLJAVAM, ako opet ponovi isto... pokupi si djete drago svoje gaće i čarape i van iz moje kuće
(ako i ode, prespavat će kod frenda 2 noći i vratiti se... svatko voli svoj dom) smirit će se i možemo dalje vidjeti gdje tko griješi u odnosima

[enigma in red]

lovely_one kaže:

Kad bi ona mene, kako kažeš, stjerala u kurac, morala bi u sobu na hlađenje dok se ne ispriča. Pa makar trajalo cijeli dan.

Isprika koja je odrađena, je zakurac.

Isto kao što u katastrofalno loše sve one sheme 'mir mir mir, nitko nije kriv, ava ava ava, nitko nije krava' nakon što se klinci pokefaju i onda starci dolaze i tjeraju ih da se mire, jer je tako red.

Guranje pod tepih je loše, jako loše.

I drago mi je da sam kao mala rekla na takve stvari - neću.
Jer mi je bilo besmisleno dati nekom drugu šansu tko će me za pet minuta tresnuti po nosu i onda ići sam pjevati pjesmicu. Eto ti matere pa si nju treskaj po nosu.

Treba naći način djeci objasniti da stoje iza svojih riječi i da snose odgovornost za svoja djela.
Tek tad mirenje ima smisla, jer se naučilo i zašto je ono kefanje bilo loše i zašto se neće ponoviti. Tek tad 'obećajem da ću biti bolji' ima smisla, jer obećanje nije ludom radovanje. Tek kad 'oprosti' ima smisla, jer dijete zna što govori.

Baš nedavno sam majci rekla da je bila pizda kad me tjerala da se ispričam u par situacija i da pogazim sebe jer je red ispričati se. Danas joj je bilo krivo, tad nije znala drugačije. Jer jebiga, 'red je'.

Mene je moja 'neposlušnost i bahatost' izvukla od toga da budem poslušnik bez kičme. Bilo je pokušaja lomova, valjda jedina kazna za koju sam ja znala su bile batine.
O da, prkos mi je čuvao glavu i psihu.

Ima par trenutaka prekretnica - kad su roditelji otvoreni rekli 'i ja sam čovjek, i ja griješim, oprosti'. E, tad je isprika počela biti konkretan pojam, a ne apstrakcija.
I kad se tražilo moj oprost zbog načina na koji su me kaznili, i pokušali mi onda mirno objasniti što smatraju da je bilo pogrešno i zašto su izgubili kontrolu i zašto nisu našli bolji način.

Trenutak kad sam uistinu krenula graditi poštovanje prema svojim roditeljima je bio trenutak kad su pokazali svoju slabost, i da im je stalo da gradimo poštovanje, a da je sranje - graditi strahopoštovanje.

Jedan od tih je bio 'mi tebe ne možemo kontrolirati, ti ćeš uvijek moći napraviti nešto što mi nećemo saznati, no mi bismo htjeli sudjelovati u tvom životu i da nas pitaš za savjet, i nadamo se da nisi glup stvor pa da ne znaš koliko cigarete/alkohol/droga škode, ali ti ako želiš, probat ćeš, i mi to ne možemo spriječiti, no, ne računaj na nas da ćeš dobiti pare za to'.
Meni je to bilo whoa.
Mislim, kapitualcija koja to nije.... ali defintivno to priznanje, jasno i glasno rečeno 'mi ti nismo vlasnici', yup, s time su nekako neke stvari stavljene u mojoj glavi 'jebiga, nisu znali drugačije, kroz kakvo nasilje su oni prošli i nisu čuli za lijepu riječ, ne mogu ih kriviti što su posezali i za lošim stvarima'. Ono, oprostila sam im što nisu znali bolje, ali i cijenila što me nisu gurali u kalup, što su, uz sve svoje sjebanosti, ipak uvijek nekako nastojali - pustiti me da budem svoja, da razumijem što sam napravila, da preuzmem odgovornost.

Bilo je kriznih situacija, daleko od toga da nije, nit su oni roboti, nit sam ja robot. No, dok god postoji želja da se stvari srede - sredit će se. Ali ona želja 'želim da smo ok i radit ću na tome', a ne 'želim da je ok jer ja tako želim'.

Generalno, sličan mehanizam sam osjetila na vlastitoj koži i tuđoj djeci koliko zapravo - funkcionira.
Ono, ne, nisam ti prijatelj, tu sam po službenoj dužnosti, no, ne palim se na strahopoštovanje i da, mogu pogriješiti, nemoj se bojati reći mi da sam pogriješila.
Kad bih skužila da jesam, naglas sam to priznala, ponudila da ću se popraviti, saslušala prijedloge.
Jesam li uspjela? Pa, po daljnjim reakcijama, rekla bih da jesam. Uz njih i njihov feedback sam imala bolji pristup i nisam se liblila reći 'hvala što ste pomogli'. Ma koliko god njima to možda blesavo zvučalo, meni nije bilo blesavo.

No, ono što je bilo istina - da je bilo iskreno. I upravo to - osjetili su da ne fejkam, nego to zbilja mislim, i baš zato su mi dali šansu da se neke stvari srede.

Roditelj koji odradi dijete, a ne iskreno pristupi stvarima, jebiga, ne radi dobro....
Npr kad kaže 'razumijem te', a miljama je daleko od toga. Ili kad kaže 'oprosti' a to otpuhne kroz nos...

Djeca su ljudi. To nekako se zaboravlja. Ne možemo ih tražiti da preuzimaju odgovornost za svoje postupke bez da im to uistinu dozvolimo.
Tražiti ih da se ispričaju jer je to protokol, nije odgovornost. To je pravljenje robota, poslušnika.
Ego postoji u svima nama, i čast... i kičma. Nemojte ih lomiti, pokušajte ih razumijeti i educirati.

[kajpa]

enigma in red kaže:

...

A da ne bude samo smajlic eto i nesto teksta.

[Hrvoje1996]

jedno mutavo pitanje... kako prepoznati kraj puberteta i kada je gotova mutacija glasa?

[manchild]

Hrvoje1996 kaže:

jedno mutavo pitanje... kako prepoznati kraj puberteta i kada je gotova mutacija glasa?

negdje oko 17. godine

[Bić]

Pozdrav ljudi, trebam pomoć!
Znači čudno će zvučati moje tumačenje ali mislim da sa mnom nešto nije bilo u redu po ulasku u pubertet i za vrijeme prvih fizičkih promjena.
Sa 11 godina izgledao sam čisto u redu kao dječak. Sa 12 godina vidjele su se promjene u faci i drugačiji izgled tijela (lošije držanje) da bi sa 13 godina još lošije izgledao. Sa 13 godina počeo sam imati i nekako čudan glas. Moja percepcija
Ako želite vidjete te moje promjene tokom puberteta, mogu postaviti tri videa (2003. godina, 2004. godina i 2005. godina) kao privatne videozapise na yt, tako da ćete ih samo Vi moći otvarati. Ovdje.
Ovaj mjesec ja ću već 24, no svo ovo vrijeme te promjene me muče. Promjene tokom puberteta. Moj rast i promjena glasa prestala sa 15 godina!
Hvala Vam puno na razumijevanju i pomoći!

[manchild]

Bić kaže:

Pozdrav ljudi, trebam pomoć!
Znači čudno će zvučati moje tumačenje ali mislim da sa mnom nešto nije bilo u redu po ulasku u pubertet i za vrijeme prvih fizičkih promjena.
Sa 11 godina izgledao sam čisto u redu kao dječak. Sa 12 godina vidjele su se promjene u faci i drugačiji izgled tijela (lošije držanje) da bi sa 13 godina još lošije izgledao. Sa 13 godina počeo sam imati i nekako čudan glas. Moja percepcija
Ako želite vidjete te moje promjene tokom puberteta, mogu postaviti tri videa (2003. godina, 2004. godina i 2005. godina) kao privatne videozapise na yt, tako da ćete ih samo Vi moći otvarati. Ovdje.
Ovaj mjesec ja ću već 24, no svo ovo vrijeme te promjene me muče. Promjene tokom puberteta. Moj rast i promjena glasa prestala sa 15 godina!
Hvala Vam puno na razumijevanju i pomoći!

obrati se svom liječniku i testiraj si hormone

[Bić]

manchild kaže:

obrati se svom liječniku i testiraj si hormone

Mislim da mi je sa hormonima sve u redu. Ja sam te probleme rekao i svojima i psihologici na što su odgovori bili kako sam sasvim normalan i da sam si te stvari umislio (ružnoća tokom puberteta i čudan glas). Možda nisam prihvatio te promjene što je isto vrlo moguće. A ovo za loše držanje, ja se od djetinjstva nisam bavio nikakvim sportom, nisam igrao nogomet i košarku kao i ostala djeca. Bio sam u tom nekom svom svijetu i zanimale su me druge stvari. Kako je pubertet lagano počeo sa 11 godina, naravno da su se sa 12 već vidjele promjene. Sa 12 godina recimo i desna prsna kost mi je bila veća od druge. Druge godine sam dobio i laganu skoliozu lumbalno u desno uslijed lošeg držanja. To su sigurno posljedice nagloga rasta.

[anita]

Koliko su razgovorljivi vaši tinejdžeri, recimo 14-15 godina. Vidim kod frendova svog klinca da se neki doslovno ne gase i sve doma ispripovijedaju što je bilo u školi, o čemu su razgovarali s frendovima, što su radili, gdje su bili i tak. I vidim drugu krajnost, one koji kao da im se ne da pričati. Svi odgovori su "ne znam", "ništa", "dobro" i sl. Takvog imam ja. Neke kolege s posla mi potvrđuju da je tako bilo i njima s klincima i da je to jednostavno prošlo.
Surfala sam netom i tražila iskustva i svi pišu o odrastanju i traženju sebe, o potrebi podrške ali bez ikakvog prisiljavanja i nametanja.
Ne znam što se sve može smatrati u granicama normale, ali ne sjećam se da sam ja sebe tak "tražila".