Koliko vjerujete da ste se integrirali u društvo u zemlji u kojoj živite?

[KILLERDOG]

daria25 kaže:

Ne bih tocno znala sto znaci integrirati se ovdje gdje sam. Vancouver je multinacionalan, ljudi zive jedni pored drugih svatko u svom svijetu, Azijati se drze skupa, domaci rodeni ovdje se drze skupa, latinosi se drze skupa, white collars, blue collars, svi se drze svojih. Ne osjecam se kao stranac jer je sve puno stranaca. Dapace, osjecam se cist domace, di god da krenem prica se spanjolski pa si covek ima s kim pospikati jer domaci bas i nisu nest za spiku, i tak to. Ovo je svijet s toliko podsvjetova s totalno drugacijim ambijentom da je tesko reci. Onak je kak si poslozis. Ponekad me jedino engleski natpisi podsjete da sam zapravo otisla iz Cilea. To se zove ironija.

ma nemoj,a jovo mesar ništa,ha ?
tko ti kriv što se ti ne družiš s svojima umjesto latinosima (a zna se kakvi su ), trebala bi se više s bijelcima družiti,bar u subotu

[_Drazen]

Ja živim u Austriji.
Jezik je presudan za osjećaj integrisanosti, mada čovjek redovno biva podsjećan da je stranac, što smatram nekim prirodnim stanjem stvari jer se jednostavno ne radi o okruženju u kojem smo odrasli i u kojem smo formirani kao ličnost. Zato ni domaći ne mogu očekivati da osjećam preveliku emotivnu vezanost za njihovu zemlju, niti ja imam pravo očekivati od bilo kojeg stranca da ga obuzmu emocije dok sluša himnu moje zemlje samo zato što sticajem okolnosti živi u mojoj zemlji. Ali i jedni i drugi imamo pravo očekivati respekt i poštovanje za zemlju domaćina. I to također smatram prirodnim stanjem stvari, odnosno nešto što se mora prihvatiti. Ono što ne smatram prirodnim poretkom je šovinizam i ksenofobija, ali nju sam veoma rijetko doživljavao i nije presudno utjecala na moj stav o zemlji i narodu.
Godinama sam studirao i radio puno radno vrijeme i konstantno bio izložen ogromnom stresu, u skladu s time je rasla i moja čežnja za domovinom koja je tada simbolizirala utočište i oazu mira i sigurnosti. Mnogo mi je smetao i "korzet" koji mi je sistem nametnuo, imaš pravo na 25 dana u godini na svoj život, a 11 mjeseci u godini tvoj život je podređen firmi i pravljenju profita za šefa. Nakon 10 godina u jednoj firmi sam otišao na godišnji, i shrvan pomišlju da moram opet da se vratim natrag, zapitao sam se da li je to to, da li će se najbolje godine mog života svesti samo na rad za drugoga?

Prije 4 godine sam učinio možda najvažniju stvar u mom životu, i nešto što ni u snu nisam pomišljao da ću ikada učiniti. Dao sam otkaz u firmi, i odmah potom otvorio svoju firmu.
Što je interesantno, radio sam više, manje sam odlazio u domovinu, ali sam bio daleko zadovoljniji. Taj osjećaj slobode, da sam konačno svoj čovjek, da mogu da odlučujem kada i gdje ću ići, koliko ću raditi, pa čak i koliko ću zaraditi, je nešto što se u mom slučaju ne može mjeriti novcem. Dobijao sam ponude od raznih firmi da radim kod njih kao fiksno zaposlen, sa svim mogućim privilegijama, ali moje odbijanje nisam bio u stanju da uvjerljivo argumentujem nekim formalno-pravno-prostorno-vremenskim argumentima, a da govorim o tom osjećaju slobode mi se činilo previše patetičnim.

Zato mi se sviđa skandinavski sistem, u Švedskoj eksperimentiraju sa 6-satnim radnim danima, u Finskoj su škole jako fleksibilno organizovane i puno vremena ulažu u istraživanje faktora koji ljude čine srećnim na poslu. U Švicarskoj i pomalo u Njemačkoj se vodi polemika o zagarantovanom ličnom dohotku. Generalno se vodi debata o tome šta treba da bude pokazatelj uspješne ekonomije, da li privredni rast kao do sada, ili faktori ličnog zadovoljstva radnika. Zajednički imenitelj svemu tome je da se čovjek stavlja u centar debate. Palo mi je na um i to da Google redovno svojim radnicima daje 2 dana potpune slobode da na poslu rade šta god požele. Što je interesantno, najviše novih ideja zahvaljujući kojima je Google uspješan, se rodio upravo u tom vremenu.

Da zaključim: vjerujem da debata o integrisanosti postaje irelevantna onog momenta kada ostvarite određen stepen slobode i nezavisnosti od sistema. Stepen integrisanosti ne mora da bude i pokazatelj lične sreće u stranoj zemlji.

[Merken]

daria25 kaže:

Ne bih tocno znala sto znaci integrirati se ovdje gdje sam. Vancouver je multinacionalan, ljudi zive jedni pored drugih svatko u svom svijetu, Azijati se drze skupa, domaci rodeni ovdje se drze skupa, latinosi se drze skupa, white collars, blue collars, svi se drze svojih. Ne osjecam se kao stranac jer je sve puno stranaca. Dapace, osjecam se cist domace, di god da krenem prica se spanjolski pa si covek ima s kim pospikati jer domaci bas i nisu nest za spiku, i tak to. Ovo je svijet s toliko podsvjetova s totalno drugacijim ambijentom da je tesko reci. Onak je kak si poslozis. Ponekad me jedino engleski natpisi podsjete da sam zapravo otisla iz Cilea. To se zove ironija.

Es una ironía.. entonces porque no vuelves a Chile, allæ donde hay gente que te estima y quiere, basta de arrancar, lo que pasa es que ya estas ambientada despues de tantos años. Vas a encontrar raro y extraño donde vayas.

[Babs Johnson]

Mislim da sam se dobro integrirala, ali me zacudilo koliko mi se ljudi ovdje ne svidjaju (generaliziram naravno). Ta neka engleska sarmantna smusenost i introvertiranost je kul jedino preko televizije, vjerujte. S njima doci do neke poante i tocke razmrsavanja problema je agonija jer ni o cemu ne razgovaraju otvoreno. I usto imaju neugodnu naviku da se svi jedni drugima previse petljaju u posle i vire si u zeluce, krevete, tanjure i novcanike

[Nanala]

Babs Johnson kaže:

Mislim da sam se dobro integrirala, ali me zacudilo koliko mi se ljudi ovdje ne svidjaju (generaliziram naravno). Ta neka engleska sarmantna smusenost i introvertiranost je kul jedino preko televizije, vjerujte. S njima doci do neke poante i tocke razmrsavanja problema je agonija jer ni o cemu ne razgovaraju otvoreno. I usto imaju neugodnu naviku da se svi jedni drugima previse petljaju u posle i vire si u zeluce, krevete, tanjure i novcanike

o da, ovo je lijepo predoceno i mogu samo potvrditi

[Galaktik]

_Drazen kaže:

Ja živim u Austriji.
Jezik je presudan za osjećaj integrisanosti, mada čovjek redovno biva podsjećan da je stranac, što smatram nekim prirodnim stanjem stvari jer se jednostavno ne radi o okruženju u kojem smo odrasli i u kojem smo formirani kao ličnost. Zato ni domaći ne mogu očekivati da osjećam preveliku emotivnu vezanost za njihovu zemlju, niti ja imam pravo očekivati od bilo kojeg stranca da ga obuzmu emocije dok sluša himnu moje zemlje samo zato što sticajem okolnosti živi u mojoj zemlji. Ali i jedni i drugi imamo pravo očekivati respekt i poštovanje za zemlju domaćina. I to također smatram prirodnim stanjem stvari, odnosno nešto što se mora prihvatiti. Ono što ne smatram prirodnim poretkom je šovinizam i ksenofobija, ali nju sam veoma rijetko doživljavao i nije presudno utjecala na moj stav o zemlji i narodu.
Godinama sam studirao i radio puno radno vrijeme i konstantno bio izložen ogromnom stresu, u skladu s time je rasla i moja čežnja za domovinom koja je tada simbolizirala utočište i oazu mira i sigurnosti. Mnogo mi je smetao i "korzet" koji mi je sistem nametnuo, imaš pravo na 25 dana u godini na svoj život, a 11 mjeseci u godini tvoj život je podređen firmi i pravljenju profita za šefa. Nakon 10 godina u jednoj firmi sam otišao na godišnji, i shrvan pomišlju da moram opet da se vratim natrag, zapitao sam se da li je to to, da li će se najbolje godine mog života svesti samo na rad za drugoga?

Prije 4 godine sam učinio možda najvažniju stvar u mom životu, i nešto što ni u snu nisam pomišljao da ću ikada učiniti. Dao sam otkaz u firmi, i odmah potom otvorio svoju firmu.
Što je interesantno, radio sam više, manje sam odlazio u domovinu, ali sam bio daleko zadovoljniji. Taj osjećaj slobode, da sam konačno svoj čovjek, da mogu da odlučujem kada i gdje ću ići, koliko ću raditi, pa čak i koliko ću zaraditi, je nešto što se u mom slučaju ne može mjeriti novcem. Dobijao sam ponude od raznih firmi da radim kod njih kao fiksno zaposlen, sa svim mogućim privilegijama, ali moje odbijanje nisam bio u stanju da uvjerljivo argumentujem nekim formalno-pravno-prostorno-vremenskim argumentima, a da govorim o tom osjećaju slobode mi se činilo previše patetičnim.

Zato mi se sviđa skandinavski sistem, u Švedskoj eksperimentiraju sa 6-satnim radnim danima, u Finskoj su škole jako fleksibilno organizovane i puno vremena ulažu u istraživanje faktora koji ljude čine srećnim na poslu. U Švicarskoj i pomalo u Njemačkoj se vodi polemika o zagarantovanom ličnom dohotku. Generalno se vodi debata o tome šta treba da bude pokazatelj uspješne ekonomije, da li privredni rast kao do sada, ili faktori ličnog zadovoljstva radnika. Zajednički imenitelj svemu tome je da se čovjek stavlja u centar debate. Palo mi je na um i to da Google redovno svojim radnicima daje 2 dana potpune slobode da na poslu rade šta god požele. Što je interesantno, najviše novih ideja zahvaljujući kojima je Google uspješan, se rodio upravo u tom vremenu.

Da zaključim: vjerujem da debata o integrisanosti postaje irelevantna onog momenta kada ostvarite određen stepen slobode i nezavisnosti od sistema. Stepen integrisanosti ne mora da bude i pokazatelj lične sreće u stranoj zemlji.

Vrhunski post.

[Bek Antignana]

Tkz "integracija" ovisi o mikro podneblju ... npr u ex DDR je to nemoguća misija, osobno i ne želim se integrirati u društvo koje je većinom homofobno.