Dodir Duha Svetog - svjedočanstva

[Della17]

Dodir Duha Svetog!

Poznata španjolska spisateljica doživjela obraćenje u Međugorju

...imala sam poseban osjećaj ljubavi. Činilo mi se da je taj osjećaj trajao deset minuta, ali u stvarnosti bilo je to samo tri sekunde. Vjerujte mi da su te tri sekunde promijenile moj život zauvijek.
Imala sam osjećaj kao da se blaga rosa spustila na moju kosu, moje ruke, na cijelo tijelo… Nešto neopisivo lijepo izlilo se na mene. Ne mogu to opisati, jer nije neka materijalna ili fizička stvarnost. Nije to bila voda ni zemlja… Bila je to bezbojna rosa, nježna poput lahora ili dječjeg uzdaha. Moć te rose ili taj osjećaj imao je izvan- rednu snagu. Bila je to samo ljubav, ali ljubav u najvišem stupnju, neizmjerna… Ostala sam ukočena i pogledala sam prema nebu, gledajući sunce i oblake… Činilo se kao da se vrijeme zaustavilo. Ništa se nije micalo oko mene: ni ljudi, ni ptice, nije bilo buke… sve je utihnulo, smirilo se, u nekom očekivanju…
Ljubav koja me okruživala, koja je prožimala moje tijelo, bila je tako jaka da sam to željela iskusiti do kraja. Osjetila sam nutarnje razumijevanje, jedno neopisivo svjetlo koje mi je navijestilo da je ono što se izlijevalo na mene bila vječna i savršena ljubav Božja...

To je TO! Blagoslovljena bila Sestro u Duhu!

Predivno svjedočanstvo!
Tim više je vrijedno jer dolazi od osobe koja u Međugorje otišla kao potpuni nevjernik...netko tko sve te "baje" odbacuje, tko je bio u svom điru, nesklon Kršćanstvu...tko se tamo dosađivao i reda-radi otišao s grupom prijatelja. Netko koga su sve te priče o svetištu iritirale (sav taj folklor, vjernički gard, vašarski cirkus s prodajom suvenira oko svetišta, koji obično prati takova okupljališta i koje oni "površna oka" jedino registriraju).
I od svih (gladnih Duha), baš nju strefi!!?
Ona se obrati!!?
Ne može da ne pomisli čovjek; to nije fer!
Čudni su puti Gospodnji!?

Della17 kaže:
Dovoljno je da samo na trenutak "bljesne" u srcu...i da te potpuno pomete s nogu/izbije ti dah iz pluća/transformira te/ispuni sve oko nas, sve-prožimajućim smislom/ stavi u potpuno drugu perspektivu sve ono što smatramo "životno važnim"...kao rukom odnešeno.
Samo je trenutak dovoljan.
DOSLOVNO!
Nakon toga ima se samo jedna želja/cilj u životu...
Doživjeti Ga ponovo!!!
Mmmm!!!!
Čudna situacija.
Uistinu čudna...
Bolno slaka.
Nadahnuto usmjeravajuća...
Frustrirajuće oslobađajuća.
Teško izdrživa!!!?....izvan svega što smo ikada imali prilike iskusiti.
Paradoksalna!
Iako nismo u stanju evocirati iskustvo kao takovo!!?...znamo bez imalo sumnje da smo ga imali/da je Ono "imalo nas"!!?.
Da nas je Nešto neopisivo blisko/nama najintimnije (do mjere kakvu u životu nikada nismo iskusili...ikada!) - "do čepa" ispunilo/otvorilo nam na trenutak "oči"/izložilo Nečem što nas u svakom pogledu nadilazi, nečem što naprosto nemamo kapaciteta pojmiti.
Jedino za što se možemo "uhvatiti" je tek "titraj"/očajnički pokušaj zadržavanja kakvog-takvog sjećanja na; tek post-nadahnuće kojim smo bili ispunjeni...dok nam je "Ono Bitno" neumoljivo izmicalo/klizilo kroz iskustvene "prste".
No i to je dovoljno.
I više nego dovoljno!

U srce se tada uvuče duboka, duboka čežnja koju se riječima neda opisati.
I spontana/duboka zahvalnost na činjenici da je barem ona ostala.
Odlučnost "kretanja"u tom teško opisivom "pravcu"/unutarnje dosljednosti/predano-oduševljene fokusiranosti...
Osjećaj hitnosti...neimanja vremena!
Kristalno jasna ideja o tome što je bitno, a što nebitno u životu!

Dok god to živi u srcu, živi i nada (bolno-slatka slutnja/isčekivanje) ponovnog "Dodira".
Ništa nam pod kapom nebeskom u tom raspoloženju teško nije.
Do tog trenutka, sve je samo "igranje" duhovnošću...lutanje.
Nakon toga...1.pravi pravi korak / istinski početak duhovnog napora...
Svjetlo koje se ukazalo na duhovnom horizontu...Najdivnija Melodija koja odzvanja/doziva iza te granice.
Nema onog koji nakon toga neće pasti na koljena i zaplakati....

...It's mountain high...river deep...mmmmm! - Right Stuff!!!

Otvaram temu.
Cilj je prikupiti što više vjerodstojnih, "živih" svjedočanstava iskustva Duha Svetog!
Tko god naiđe na neko u kojem ga prepoznaje, neka se pridruži i atačira ili prepriča vlastito/ili tuđe, koje ga je do kosti inspiriralo.

[Della17]

https://www.forum.hr/showpost.php?p=5...9&postcount=41

https://www.forum.hr/showpost.php?p=6...7&postcount=48

https://www.forum.hr/showpost.php?p=6...3&postcount=50

Par postova na tu temu koji se mogu nadovezati.

[implosive]

"..imala sam poseban osjećaj ljubavi. Činilo mi se da je taj osjećaj trajao deset minuta, ali u stvarnosti bilo je to samo tri sekunde. Vjerujte mi da su te tri sekunde promijenile moj život zauvijek.
Imala sam osjećaj kao da se blaga rosa spustila na moju kosu, moje ruke, na cijelo tijelo… Nešto neopisivo lijepo izlilo se na mene. Ne mogu to opisati, jer nije neka materijalna ili fizička stvarnost. Nije to bila voda ni zemlja… Bila je to bezbojna rosa, nježna poput lahora ili dječjeg uzdaha. Moć te rose ili taj osjećaj imao je izvan- rednu snagu. Bila je to samo ljubav, ali ljubav u najvišem stupnju, neizmjerna… Ostala sam ukočena i pogledala sam prema nebu, gledajući sunce i oblake… Činilo se kao da se vrijeme zaustavilo. Ništa se nije micalo oko mene: ni ljudi, ni ptice, nije bilo buke… sve je utihnulo, smirilo se, u nekom očekivanju…
Ljubav koja me okruživala, koja je prožimala moje tijelo, bila je tako jaka da sam to željela iskusiti do kraja. Osjetila sam nutarnje razumijevanje, jedno neopisivo svjetlo koje mi je navijestilo da je ono što se izlijevalo na mene bila vječna i savršena ljubav Božja..."

Ispovjest techno partijanerice.

[Nemruth Dagi]

"Nešto neopisivo lijepo izlilo se na mene....."

I na mene, dana 09.09.2009. na Plitivcama, pored slapa.
Dogodilo mi se sličan doživljaj kao i kod ovežene, samo je moje iskustvo bilo popraćeno određenim riječima.

Ne pripisujem to dodiru Duha Svetog.

[pronađena]

Nemruth Dagi kaže:

I na mene, dana 09.09.2009. na Plitivcama, pored slapa.
Dogodilo mi se sličan doživljaj kao i kod ovežene, samo je moje iskustvo bilo popraćeno određenim riječima.

Ne pripisujem to dodiru Duha Svetog.

Možemo to nazvati kako hoćemo, ovisno o kulturološkom uvjerenju.

[Della17]

Radi se o iskustvu koje ne ostavlja nikakve dvojbe...sumnje.

Isto tako, radi se o iskustvu koje nismo u stanju s ničim što smo ikada u životu iskusili, uspoređivati.
Jednostavno nam nedostaje riječi.

Teško nam ga se je čak i prisjetiti!? (koliko god zvučalo paradoksalno) s obzirom da ga um/naša mašta, memorija, volja (wtwr) nema kapaciteta replicirati/rekonstruirati.
Možemo mu se jedino prepustiti/otvoriti...

Ono bitno što treba naglasiti su posljedice takvog jednog dodira (ili stanja) koje/i može i potrajati.
Nezahvalno je u tom pogledu stvari "betonirati"/ograničavati.
Ima ljudi koji ga samo na trenutak "osjete", druge pak postepeno obuzme; poput plime, treći su pak na određen način kontinuirano ispunjeni Nadahnućem koje se rječima ne može opisati.
Nema jedinstvenog obrasca.

No ono bitno je učinak kojeg iskustvo Duha Svetog ima na nas.
U stanju je čovjek iz korijena promijeniti.
I najokorjelijeg grešnika, razbojnika u potpunosti transformirati.

Crkva prepoznaje 9 znakova Duha.

Ukoliko oni izostaju, ukoliko osoba koja je imala određeno iskustvo nema osjećaj apsolutne sigurnosti da "je to TO", ukoliko izostaje spoznaja o vl.grešnosti pred licem Nečeg što nas u svakom pogledu nadilazi/neizmjerno ljubi, i sponatana potreba za oduševljenim davanjem/unutarnjim "otpuštanjem"...to njie TO.
Možda nekakav trip, emocionalni klimax (partijanerska/dopo-euforija) ili pak trenutak inspiracije. Wtwr.

Što nije od Duha Svetog

[krena]

Della17 kaže:

Radi se o iskustvu koje ne ostavlja nikakve dvojbe...sumnje.

Što nije od Duha Svetog

Moj prijatelj to naziva drugačijim imenom: iskustvo ne-obične stvarnosti:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=4...&postcount=114

pronađena kaže:

Možemo to nazvati kako hoćemo, ovisno o kulturološkom uvjerenju.

Upravo to vrijedi za moga prijatelja.

Ali on izgleda ima neke predispozicije za to. Prabaku su mu zvali štriga, a on je o tome pisao:
https://www.antenazadar.hr/clanak/20...aravnih-prica/

A glavni kazivač je bila moja malenkost

Ja sam po selu skupljao te priče i radio intervjue.

[Nemruth Dagi]

pronađena kaže:

Možemo to nazvati kako hoćemo, ovisno o kulturološkom uvjerenju.

Točno to i nitko nema monopol na tumačenje.

Ako govorimo o mističnim iskustvima (spontanima) ona postoje oduvijek u svim kulturama i nisu neka novost.
No, dad si damo za pravo tumačiti što je pri tome ispravno, a što nije, padamo u iskušenje duhovne oholost.

[pronađena]

Nemruth Dagi kaže:

Točno to i nitko nema monopol na tumačenje.

Ako govorimo o mističnim iskustvima (spontanima) ona postoje oduvijek u svim kulturama i nisu neka novost.
No, dad si damo za pravo tumačiti što je pri tome ispravno, a što nije, padamo u iskušenje duhovne oholost.

Nema, ali će svatko tko to doživi protumačiti u sklopu poznatih mu pojmova. U to spada i dodir Duha Svetoga.
Istina je da naš um želi protumačiti takve pojave i onda posiže za onim što mu je znano.

[antik]

Meni se tako nešt slično dogodilo na otoku ižu. u šatoru. s dvije cure.

[antik]

Na Velom Ižu. KOd hotela Korinjak. .imao sam poseban osjećaj ljubavi. Činilo mi se da je taj osjećaj trajao deset eona, ali u stvarnosti bilo je to samo jednu noć. Vjerujte mi da mi je ta noć promijenila moj život zauvijek.

[Della17]

Nisi shvatio temu, antik.

Cinizam nije iskustvo Duha Svetog.

Dat ću ti primjer;
To što te netko kod hotela Kornjak/na Ižu cijelu noć bubao u prkneno, nije nešto čime bi se trebao hvaliti. Moje mišljenje.
Ono najintrigantnije - iskustvo tuđe murine u buljaneru ne bi trebao smatrati mističnim iskustvom...koliko ti god možda pasalo.
Razmisli malo o tome.
U tvoj se individualni osjećaj velike ljubavi neću miješat. Svaki zna što mu u tom pogledu, najviše paše...

Shvaćaš?

Ps.
Inače, shvaćanje biti iskrenih/iskreno upućenih poruka (s dubokim značanjem) je prvi korak ka prosvjetljenju.
One ne moraju uvijek biti ugodne, bitno je da su istinite i iskrene.
Nadam se da će ova moja doprinjeti u tom pogledu (skušenost je bitan preduvijet da bi se otvorili iskustvu Duha Svetoga).
Ako doprinese, tiho mi u sebi zahvali.
Učinila sam ti veliku uslugu.
Bez lažne skromnostu; ovih mojih par redaka, u smislu konkretnog napredovanja, vrijedi više od 100 pročitanih kniga na temu duhovnosti (najrenomiranijih svjetskih autora/gurua i mistika...od 1920ih naovamo).

[Sekhem]

Ništa neobično doživio sam mnogo upečatljivija iskustva koja su dosezala u beskraj kad sam ih opisivao na ovom forumu naišao sam na ismijavanje i osudu od ljudi koji koriste samo lijevu moždanu poluticu. Nema nikakve mistike stvar je da je kod ljudi koji su doživjeli ovakva iskustva proradila desna polutica mozga koja je bila blokirana zbog utjecaja društva koje je ograničeno korištenjem samo lijeve polutice mozga. Kad se kod mene aktivirala desna strana mozga počeo je proces balansiranja korištenja moždanih polutica razne moćne informacije su počele dolaziti u moju svijest i razne psihičke moći su se aktivirale. Ono što je skriveno mnogima ja sam sa lakoćom zapažao. Neću opisivati svoja iskustva jer sam ih već prije mnogo puta na ovom forumu opisao.

[Della17]

Svjedočanstvo španjolske spisateljice iz 1.ruke

Maria Vallejo-Nagera speaks of her transformation at Medjugorje

U oči mi upadaju ipravo oni detalji koje sam spominjala u nekoliko navrata;

Iskustvo je blo iznenadno i sukladno našem osjećaju za vrijeme, trajalo je tek trenutak

Taj je "trenutak" bio toliko snažana da je iz korijena promijenilo njezin život

Imala je iskustvo neizmjerne Božje Ljubavi

Znala je nepogrešivo da je to Ljubav kojom Bog prožima sve i svakog

U isto je vrijeme "vidjela" vl.grešnost/ograničenost uz svjetlo te neizmjerne Ljubavi

To joj je natjeralo suze na oči i bacilo je na koljena (probudilo u njoj dubok osjećaj skrušenosti, osjećaj vl.ograničenosti/sitnodušne, egocentrične zatvorenosti prema toj neizmjernoj Ljubavi koja ju i takvu kakva je -sitnodušna i ograničena- bez ograničenja ljubi)

Osjetila je potrebu da se promjeni...(osjećaj hitnosi / neimanja vremena za gubljenje)

Javila se potreba za unutarnjom čistoćom

Javila se potreba da to podijeli sa svojim bližnjima


Predivno iskustvo!!!!

[Nemruth Dagi]

Unutrašnja čistoća...hm...

[Della17]

Ne želim pretvarati ovu temu u priču o Međugorju, ali ne mogu, a da ne podjelim i ovo;

Beba na mjestu/Brdu ukazanja spontano i oduševljeno pruža ruke u pravcu kipa Majke Božje i viče Mama!

Čvrsto sam uvjerena da se radi o unutarnjem iskustvu, sukladno kojem dijete spontano reagira.
Na prvi se pogled čini da je potaknuto okolinom, no nedvojbeno je da reagira i na okolinu (okupljeno mnoštvo koje mu periodično odvlači pažnju) i na "ono" mimo mnoštva / nešto što samo ono "vidi".
Nedvojbeno je da je preplavljeno oduševljenjem....
(Jedan od znakova dodira Duha Svetog je to spontano oduševljenje koje preplavi čovjeka od "glave do pete")
Btw; nije loše pokušati sagledati stvari iz djetetove perspektive (malenog djetete koje jedva da govori).
Kako bi takovo dijete verbalno izrazilo oduševljenost Nečim što osjeća neizmjerno bliskim i ispunjenim Ljubavlju koje riječi ne mogu opisati?
Jedino što mi pada na pamet/što je u djetetovom umu te dobi "konceptualno usporedivo" je; "Mama!"

[Della17]

Nemruth Dagi kaže:

Unutrašnja čistoća...hm...

Da!

Iznenadan potreba/glad za unutarnjom čistoćom (nakon što se u hipu postane svjestan vl.grešnosti/sebocentrične ograničenosti u usporedbi s Neizmjernom Ljubavi kojom nas Bog "ni krive-ni dužne" -da se tako izrazim- obasipa/ispunjava. Čovjek naprosto ima osjećaj da Ju ničim ne zaslužuje i da se mora pročistiti...doslovno tako!)

Ta je potreba izuzetno jaka neposredno nakon iskustva, no s vremenom slabi...kako sjećanje na iskustvo blijedi.
Svjetovni život/okruženje/podražaji, malo-pomalo, opet stvaraju "šum u vezama" i odvlače pozornost.

Biti dosljedan nije lako.
No ipak je lakše ako se ono o čemu govorim iskusilo.
Jedno je nedvojbeno - kako vrijeme prolazi, a mi i dalje pilimo po starom/mundenom, neizbježno se u Duši javlja osjećaj da griješimo/osjećaj srama zbog unutarnjeg prepuštanja svijetu/uobičajenim niskostima uzrokovanima poticajima materijalnog i onog "sebocentrično orijentiranog" u nama.

[Nea--]

R. Dahlke kaže da je čovjek, kao i svako manifestirano stvorenje i sve što postoji, daleko od Jedinstva i stoga u svakom trenutku može živjeti samo jedan djelić Svega Što Jest (ili ako hoćeš jedan djelić Božanskog) - i onda to njegovo življenje samo jednog djelića baca sve ostalo, koje samim time što ga se ne živi ne prestaje postojati, u sjenu... I to življenje samo djelića, kao i nužno odbacivanje svega ostalog, jer ne može se živjeti i biti sve odjednom, ono je što čovjeka čini "grešnim":

"Što god čovjek učinio – postat će kriv, odnosno grešan. Važno je da čovjek nauči kako živjeti s tom svojom krivnjom – inače će postati neiskren spram sebe sama. Izbavljenje od grijeha je stjecanje jedinstva – ali njegovo stjecanje nemoguće je upravo onome koji gleda kako izbjeći jednu polovicu stvarnosti. To put do spasa otežava do te mjere da čovjek mora proći kroz krivnju.
Čovjek je grešan i kriv – ali upravo ga ta krivnja odlikuje, jer je zalog njegove slobode..."

[Nemruth Dagi]

Della17 kaže:

Da!

Iznenadan potreba/glad za unutarnjom čistoćom (nakon što se u hipu postane svjestan vl.grešnosti/sebocentrične ograničenosti u usporedbi s Neizmjernom Ljubavi kojom nas Bog "ni krive-ni dužne" -da se tako izrazim- obasipa/ispunjava. Čovjek naprosto ima osjećaj da Ju ničim ne zaslužuje i da se mora pročistiti...doslovno tako!)

Ta je potreba izuzetno jaka neposredno nakon iskustva, no s vremenom slabi...kako sjećanje na iskustvo blijedi.
Svjetovni život/okruženje/podražaji, malo-pomalo, opet stvaraju "šum u vezama" i odvlače pozornost.

Biti dosljedan nije lako.
No ipak je lakše ako se ono o čemu govorim iskusilo.
Jedno je nedvojbeno - kako vrijeme prolazi, a mi i dalje pilimo po starom/mundenom, neizbježno se u Duši javlja osjećaj da griješimo/osjećaj srama zbog unutarnjeg prepuštanja svijetu/uobičajenim niskostima uzrokovanima poticajima materijalnog i onog "sebocentrično orijentiranog" u nama.

Kakve grešnosti...pa ljudi su nesavršeni koliko god da se trude biti savršeni!

Uostalom, nije smisao življenja biti savršen već iskustvo samog života koje može a ne mora biti u dosluhu sa savršenošću neke ideje kako biti savršen (i mio bogovima).

Napravljeni smo nesavršenima i sklonima greškama; iz toga proizlaze sva naša iskustva, učenja i lekcije.
Takvim smo napravljeni i kao takvi umiremo
Neki u međuvremenu imaju mistična iskustva koja ih mijenjaju ili ih barem tjeraju na propitivanje života.

U tom propitivanju možemo težiti drugačijem životu no teško da ćemo biti posve čisti ko Barbie i Ken, jer nismo lutke već živi ljudi koji se mijenjaju
stare i umiru.

Mistična iskustva događaju se dakle nečistima, nesavršenima, grešnima jer smo svi takvi, osim onih koji ustraju biti čisti a s time svoju ljudskost pretvaraju u svetost da bi se svidjeli božanstvima koje su ljudi izmislili.

"Lako je biti svet kad ne želiš biti čovjek(om)"...netko je rekao.

[amary]

Nemruth Dagi kaže:

Kakve grešnosti...pa ljudi su nesavršeni koliko god da se trude biti savršeni!

Uostalom, nije smisao življenja biti savršen već iskustvo samog života koje može a ne mora biti u dosluhu sa savršenošću neke ideje kako biti savršen (i mio bogovima).

Napravljeni smo nesavršenima i sklonima greškama; iz toga proizlaze sva naša iskustva, učenja i lekcije.
Takvim smo napravljeni i kao takvi umiremo
Neki u međuvremenu imaju mistična iskustva koja ih mijenjaju ili ih barem tjeraju na propitivanje života.

U tom propitivanju možemo težiti drugačijem životu no teško da ćemo biti posve čisti ko Barbie i Ken, jer nismo lutke već živi ljudi koji se mijenjaju
stare i umiru.

Mistična iskustva događaju se dakle nečistima, nesavršenima, grešnima jer smo svi takvi, osim onih koji ustraju biti čisti a s time svoju ljudskost pretvaraju u svetost da bi se svidjeli božanstvima koje su ljudi izmislili.

"Lako je biti svet kad ne želiš biti čovjek(om)"...netko je rekao.

Ne bih o tome tko je ili nije izmislio božanstva odnosno Boga,no ovdje mi je zapelo za oko: pretvaranje u svetost.
Kako uopće nesavršeno ljudsko biće može postati sveto,kad nas upravo kršćanstvo ući da je svet isključivo i samo Bog.
Poglašavanje svetim ljudsko biće od strane drugih ljudskih bića ,ma koje titule nosili,jer i te su im dane od drugih ljudskih bića,smatram, največim svetogrđem.
I kojim to načinom nesavršeno ljudsko biće postaje svetim:
življenjem iza zidina?
trapljenjem vlastitog tijela
obavljanjem neke dužnosti dane od crkve
životom kroz pridržavanje crkvenih pravila,

Ovi što se povlače iza zidina,povlače se i iz života koji su nam svima dani Božjom voljom,iz svake odgovornosti u odnosu na druge ljude,svakog aktivnog suživota s čovječanstvom,a to znači i trpljenja istog.
Ali i opet ovise o tima od kojih su se ogradili,radi krova nad glavom,hrane i pića.

Oni koji sebe podvrgavaju trapljenju,bilo samokažnjavanje fizičkog oblika bilo uskraćivanjem hrane,za koga to čine?
Za druge ljude ili same sebe?

Obavljanje dužnosti u službi crkve,počev od najvišeg pa do najnižeg u rangu,
koje im većinom omogučuju lagodan život,bez trpljenja koje podnose milijarde siromaha.To im osigurava svetost?

Ako je put u svetost popločan pravilima crkve,pakao je već prepun.
Nije nužno ovdje nabrajati što se događalo,događa se i događati će se poduprto tim pravilima.
Tko god da je rekao
"Lako je biti svet kad ne želiš biti čovjek(om)",
kao što si spomenula trebao bi biti svetac....