Da li se stvarno život potpuno promijeni kada dobiješ dijete?

[ZubaTruba]

arorua kaže:

neke stvari jendostavno zahtijevaju vrijeme. a to je i trening i posteno bavljenje obitelji. "dobra organizacija" je po meni samo eufemizam za "netko drugi obavlja nesto umjesto mene". sve je stvar odabira, naravno.

Da, baš tako. Kad mi netko kaže da se moram bolje organizirati, ugrizla bih ga.
Mene ne muče treninzi, niti izgled mog tijela, niti ne znam kakve posebne aktivnosti. Muči me to što sam danas na posao došla masne kose, jer sam malog uspavljivala satima, zaspala prije njega, a ujutro se nisam mogla izvući iz kreveta da se on ne probudi. A osim frizure sam sinoć imala namjeru i skuhati za danas, raširiti veš i malo provesti "kvalitetnog vremena" sa starijim sinom. I to nije samo danas tako...

[Snow Fairy]

Ma nema tu previse organizacije unaprijed jer su malci nepredvidivi (barem ovi mali). Nikad ne znas kakav bude koji dan.
Ja sad planiram sve okvirno uz disclaimer "ako malac dopusti"

[gnu]

Promijeni se drastično život ali u smislu da čovjek više nije sam sebi najbitniji. U ljudskoj je prirodi da je sam sebi najbitniji (ma što god neki trkeljali) a kad dođe dijete onda se stvar mijenja. Postoje iznimke od ovog pravila ali obično se radi o određenom poremećaju.
A od ovih konkretnih stvari ja sada imam manje slobodnog vremena ali s druge strane onaj višak koji sam imao sada provodim s djecom i to je velika radost. Bar meni.

[La_LuNa]

bas me veceras "kukanje" jedne prijateljice podsjetilo na ovu temu..
naime, kaze ona, kako da objasni nekim ljudima da uz djecu, nakon sto ih uspava, pospremi kucu, potrpa ves i sudje u masine, jednostavno nema vremena ni snage ni za sto, osim za krevet


ja, kao zaposlena majka, sam se u njenom statusu, eto, nasla prozvana jer mene bas briga za nered po kuci. nemam sudjericu i ignoriram nagomilano sudje. ako se bas desi da nemam nis cisto (sto zbilja nije cesto jer sudja imam i vise nego dovoljno)operem komade koji mi trebaju. vesa isto imam hrpu za sve nas,pa mi nije bed vikendom izvrtit i 6 masina ak treba; al zato prek tjedna opce ne razmisljam o vesu igracke, doduse, pospremamo (i ucimo malu da posprema za sobom), al vise da se ne spoticemo i da macke ne razvlace po kuci (oh, da, i 2 macke imamo )
doduse, ja ni prije djeteta nisam bila rob kucanstvu i nikad nisam patila na pretjeranu urednost. nemrem rec da smo prljavci i da zivimo u nevidjenom neredu, nije bas tako, ali me zbilja ne smeta ni pun sudoper ni puna kosara za ves ni neobrisana prasina
mozda bas zato i meni je "lako", i imam vremena za svoje guste, i smatram da mi se zivot kao takav zbilja nije drasticno promijenio

u svakom slucaju, nismo svi isti. vjerujem da mnoge "kuca koja blista" usrecuje jednako kao mene citanje knjige. bitno je posloziti prioritete, kad s tim naucite balansirati, sigurno cete si olaksati. meni su kucanski poslovi na dnuljestice proiriteta i bas mi je super kad se odeslimo u inozemstvo, planiram kupiti samo ono najnuznije i najosnovnije, po 3 komada od svega, samo za nas tak da ni necemo moc stvarat ne zna kakav nered

[vlovrec]

slazem se s tobom i ja bi vjerojatno tako kao ti, pa kad stignes napravis sta treba

ali ja moram sve redovito raditi. ne mogu u jedan dan izvrtiti 6 masina vesa jer nemam gdje staviti sve susiti. susilicu nemam jer je nemam gdje staviti, mali stan. kad je ovako oblacno i kisno problem je i tu jednu masinu oprati jer balkon nije natkriti pa moram susiti u kadi uz pomoc grijalice i odvlazivaca.
a i radi malg stanane mozemo imati puno garderobe, meni nakon tjedan dana usfale gace recimo, moram prati.
isto i saudem, nemam ga previse jer nemam kud s njim. cim u sudoper stavis 2 tanjura i dvije zdjele i dije rangle i dvije salice, krcat je, moras oprati jer vise nemas gdje odlagati sve zmazano sude. sudericu isto nemam, isti razlog, mali stan, nemam kud s njom, jedino da stednjak izbacim.

tako da je mozda i u tome problem

[evilwoman]

mene je dijete oslobodilo...postala sam svjesnija zivota i smrti...osjetila sam mirnocu srca i slobodu uma, ne znam kako bih to objasnila....i dalje sam to bila ja, samo bolja ja, onakva kakva sam uvijek htjela biti... puno hrabrija...zivim bolje, borim se hrabrije za sebe i za svoje dijete... jer sad nema izgovora, nema lijenosti..ja sam majka i zelim mu dati najbolje od sebe, zelim ga upoznati sa svijetom na najbolji moguci nacin... eto tako te dijete promijeni....ako ti je ljubav u srcu, kad dobijes dijete, imat ces more ljubavi....

[nuklea500]

Meni kolegica na poslu stalno govori da me majcinstvo oplemenilo, da sam.postala njeznija i bolja osoba. Ja samo mislim da me ne poznaje dobro i dasam jednako dobra (ili losa) kao prije, samo mi je sad dijete ispred karijere pa se ne zamaram svakom sitnicom na poslu, a to me cini opustenijom i ugodnijim drustvom.

[ZubaTruba]

Mene nered čini nervoznom. Iako sam se već navikla živjeti s košarom veša koji čeka peglanje... Ali nije u tome stvar. Nije kućanstvo jedina stvar na koju se svodio moj život prije rođenja djece.
U zadnjih 5 godina sam pročitala 3-4 knjige isključivo na temu odgoja i dječje psihologije, i to dok sam imala jedno dijete. Otkad ih je dvoje, ništa. Otkad imam drugog sina sigurno nisam pogledala ni jedan film u komadu. Gdje god da idem ili su sa mnom, ili sam sama ali žurim i jurim natrag, tako da taj izlazak mi ne predstavlja gušt kako bi trebao. U zadnjih 5 godina sam 1 godinu spavala po cijelu noć.
Nemam nikakve bake servise niti ništa. I zaista sam ljubomorna, s vremenom sve više, na sve vas kojima mame žive blizu.
Ne kažem da je sva ta priča s imanjem djece loša. Da idem ispočetka opet bih ih imala. Daju nam sreću i smisao, ispunjavaju nas kako ništa drugo ne može.... Sve to je, ali da je teško - meni je. Jednostavno mi je previše svega - ne znam kako to drugačije opisati. Željna sam one lakoće i bezbrižnosti koju sam imala prije.

[SummerNight]

ZubaTruba kaže:

Gdje god da idem ili su sa mnom, ili sam sama ali žurim i jurim natrag, tako da taj izlazak mi ne predstavlja gušt kako bi trebao. .

ako ti nesto znaci, meni je ovo pocelo popustat oko 4 godine njene lagano, sad ima 5,5 i nije jos do kraja nestalo ali polako blijedi. kako ona ima sve vise drugih interesa i ja joj izlazim iz centra fokusa, sve manje i manje imam taj osjecaj kad nisam s njom.
doduse, vjrojatno cu uvijek zuriti doma, ali zurila sam i prije nje sto ne znaci da se ne mogu sasvim fino zabaviti kad nisam uz nju

[nightfall]

Za nered i čitanje knjiga potpisujem ZubaTrubu..

Nered me užasno živcira, a povećava se kako gomilamo stvari. Papirić tu, papirić tamo, odloži stvar na krivo mjesto, ostavi odjeću na stolcu...i imamo kaos. A ako tome dodaš i hrpu veša koji se danima neće osušiti (trenutna situacija)...ja sam u komi. Pa pokušavam minimalizirati štetu i pobacam sve u ormare i pravim se da ne postoji

Baka servis imamo i zaista nas spašava. Bar nismo toliko pod stresom da stignemo u minutu točno po malu u vrtić jer je baka kupi, ali da imam strašnu grižnju savjesti što mala kod bake tih dva sata bulji u televizor i jede junk...imam.
((ali to je za drugu temu) Sve si mislim da bi joj bilo bolje da je tata kupi iz vrtića pa makar sat i pol kasnije nego ovako.

A da nam se život promijenio ...je. NO konačno nam se vraća ona spontanost koju smo si mogli priuštiti dok male nije bilo pa mi je ipak lakše. No mala je već 6 i pol g pa je možda bilo i vrijeme da malo "dođemo k sebi" i prestanemo sve podređivati njenom ritmu.

[SummerNight]

ja citam. jest da mi sad knjiga traje tjedan dana nekad i dva a prije bi ju dovrsila u max tri dana ali citam

[no_nic]

ZubaTruba kaže:

Mene nered čini nervoznom. Iako sam se već navikla živjeti s košarom veša koji čeka peglanje... Ali nije u tome stvar. Nije kućanstvo jedina stvar na koju se svodio moj život prije rođenja djece.
U zadnjih 5 godina sam pročitala 3-4 knjige isključivo na temu odgoja i dječje psihologije, i to dok sam imala jedno dijete. Otkad ih je dvoje, ništa. Otkad imam drugog sina sigurno nisam pogledala ni jedan film u komadu. Gdje god da idem ili su sa mnom, ili sam sama ali žurim i jurim natrag, tako da taj izlazak mi ne predstavlja gušt kako bi trebao. U zadnjih 5 godina sam 1 godinu spavala po cijelu noć.
Nemam nikakve bake servise niti ništa. I zaista sam ljubomorna, s vremenom sve više, na sve vas kojima mame žive blizu.
Ne kažem da je sva ta priča s imanjem djece loša. Da idem ispočetka opet bih ih imala. Daju nam sreću i smisao, ispunjavaju nas kako ništa drugo ne može.... Sve to je, ali da je teško - meni je. Jednostavno mi je previše svega - ne znam kako to drugačije opisati. Željna sam one lakoće i bezbrižnosti koju sam imala prije.

Meni je sad uz bebu i cetverogodisnjaka neusporedivo lakse nego kad je on bio beba. Organizirala sam se "u glavi". Ali znam da ce mi biti kao tebi cim se vratim na posao.
Htjela sam napisati nesto u vezi citanja, koje i meni jako fali. Shvatila sam da radim gresku uzimajuci krimice za prije spavanja, jer je to lako stivo, pa da se malo opustim itd. A ti krimici&co su glupi i predvidljivi za poludjeti, ionako preskacem stranice i jedino sto je bitno jest tko je ubojica.

Zato sam pocela ponovo citati klasike. Najljepse kod njih je sto su ponekad dovoljne 2 recenice ili kraci odlomak da mi daju materijala za razmisljanje i dok obavljam svakodnevne poslove. Nema one napetosti i nervoze " sto ce biti na kraju" i to mi pase.

Zato Zuba zgrabi Dostojevskog, za par odlomaka dnevno sigurno ces naci vremena, a dugo drze.

[marija_os]

Meni se život potpuno promijenio, ali uopće se više ni ne mogu zamisliti prije djece . Nekad se uhvatim kako razmišljam kako sam prije mogla leći odmoriti kad sam bila umorna, a sad nema toga i fali mi. Kad dođem s posla (uvijek radim prvu), mlađa se taman budi, stariji ne spava po danu, i kreće tulum do navečer. Imam sreću da muž skuha ručak svaki dan, vodi i kupi starijeg iz vrtića, objesi veš i tako . Muž uvijek radi drugu pa cijelo popodne provedem s njima na pedali, ili smo po parkovima, ili na igranju kod prijatelja, ili u dvorištu. Dvaput tjedno stariji ide kod priv.logopeda, jednom tjedno u Suvag, tako da nam je tempo na maksimumu. Bake nam nisu daleko, ali nekako mi je glupo ostavljati djecu da bi mi imali slobodno vrijeme . Ostavimo ih kod njih kad nešto trebamo raditi-krečiti, generalno spremati i tako to. Ali ja zapravo uopće ne znam funkcionirati kad njih nema, stalno mi nešto fali. Navečer kad ih okupam i stavim na spavanje, samo se skljokam pred TV i čekam muža. Ponekad je teško (uglavnom kad imam PMS ), ali isplati se svaka sekunda. I da, planiramo imati još jedno.

[Nevka]

Ja moram reć da se meni nije toliko strašno promijenio...
mislim, je u smislu izlazaka, ali to je nekako i drugima u 30-tim stalo, pa me nije ni briga...

ubiti, promijenilo se sve kad je bio bebica, sad kad ima 2,5 lagano se vraćamo na staro...nisam se baš odrekla svojih gušta, ali to mogu zahvalit velikim dijelom svekrvi koja ne radi i koja me nikad nije odbila po pitanju čuvanja malog
iskorištavam je maksimalno

[Želimirka]

ZubaTruba kaže:

Mene nered čini nervoznom. Iako sam se već navikla živjeti s košarom veša koji čeka peglanje... Ali nije u tome stvar. Nije kućanstvo jedina stvar na koju se svodio moj život prije rođenja djece.
U zadnjih 5 godina sam pročitala 3-4 knjige isključivo na temu odgoja i dječje psihologije, i to dok sam imala jedno dijete. Otkad ih je dvoje, ništa. Otkad imam drugog sina sigurno nisam pogledala ni jedan film u komadu. Gdje god da idem ili su sa mnom, ili sam sama ali žurim i jurim natrag, tako da taj izlazak mi ne predstavlja gušt kako bi trebao. U zadnjih 5 godina sam 1 godinu spavala po cijelu noć.
Nemam nikakve bake servise niti ništa. I zaista sam ljubomorna, s vremenom sve više, na sve vas kojima mame žive blizu.
Ne kažem da je sva ta priča s imanjem djece loša. Da idem ispočetka opet bih ih imala. Daju nam sreću i smisao, ispunjavaju nas kako ništa drugo ne može.... Sve to je, ali da je teško - meni je. Jednostavno mi je previše svega - ne znam kako to drugačije opisati. Željna sam one lakoće i bezbrižnosti koju sam imala prije.

Jesemti, kao da sam pročitala svoj život....

ZubaTruba, meni je isto tako. Baš isto tako!

Nema dana da ne pomislim kako mi je prije bilo lijepo i kako sam trebala tako nastaviti.
Znam da će me na nož dočekati hrpa vas divnih žena koje u majčinstvu vide smisao svega, ali ja sam komotno mogla i bez toga. Očito... Mislila sam da ću požaliti jednog dana jer svi govore kako je isprazan život bez djece jer svi pričaju kako u starosti požališ što ih nemaš. Sad se nikad ne bih vratila unatrag jer što je, tu je. Volim male žohariće.

Ono što jedino mogu reći jest, u životu nema sigurnosti i nema predvidljivih situacija. Tko zna kakva će biti djeca, kakav će postati muž, kakvi će biti roditelji...

Moji starci su stalno cviljeli da ne mogu dočekati da dobiju unuke, a sad ih ne žele niti posjesti u krilo. Ili se ne osjećaju dobro, ili imaju previše posla... A u penziji. Totalno usredotočeni na svoj život i svoje neostvarene ambicije. Jedno su još htjeli tu i tamo pričuvati (rijetko) ali dvoje nitko ne želi. Kao da su bijesni psi, a ne djeca. I te fore o tome kako ne žele da im se nešto dogodi pa da oni budu krivi...

Jedino znam da kad ste zdravi, sve se ostalo da pregurati. Dođeš u Klaićevu pa ti se srce stisne od pomisli da bi to mogla biti i tvoja priča...

Ono što je po meni najteže u majčinstvu jest da više nikad nisi samo svoj i tvoje vrijeme pripada drugome. Bar do jedne određene dobi dokad ne postanu samostalni. I više nema one fore: baš me briga, pokupit ću se i odoh! Svaki put kad ti pozlije, misliš na to tko će tvoju djecu zbrinuti i nahraniti. I hoće li plakati za mamom...

A lijepe stvari su opet tako slatke... Zabavni su, smiješni, i kad se stisnete uz njih dok spavaju svijet je topliji i ljepši... I znate da će vas netko voljeti dok ste živi, bez obzira na bore, celulit na guzi i oronule zube... (osim ako grdno ne zaribate,hehe)

[frupy]

Super mi je ovaj tvoj iskreni post!

A ovaj dio o starcima... Identicno je i kod nas.
Puna usta unuka su im bila... dok ih nisu imali.
A sad - vide ih jednom u pol godine i to na nasu inicijativu (zivimo u istom gradu, da ne bi bilo zabune).

[Deathblow]

Zanimljiva mi je ova tema.
Moj je porod bio dug i težak, nisam danima spavala kako treba, sin je ispao beštijica koja može nacicavati satima u komadu i još je muž bio pri kraju postdiplomskog što znači da ga nije odmah iduće jutro nakon poroda bilo 12 sati.
I bila sam u fazi "šta mi je, pobogu, ovo u životu trebalo".
Dvije i pol godine kasnije ne mogu vjerovati koliko je to sve brzo prošlo, koliko sad normalno spavamo, funkcioniramo, izlazimo, imamo vremena za sve.
S time da smo mi imali sreće što je malome oduvijek bilo dovoljno uvaliti cicu u usta i idemo. Bili smo barem 6 puta u avionu s njim, kada je imao dva mjeseca vozili smo se 1600km autom, proputovali sve zanimljivije dvorce i destinacije u našoj i nekoliko susjednih zemalja. Nitko od frendova nema djecu, ali svi imaju razumijevanja. Malo zaustaviš izlet da bi se dijete istrčalo, pa smo znali svi zajedno visiti po dječjim parkićima i bilo je jebeno.
Muž i ja najnormalnije izlazimo van već preko dvije godine, samo odvojeno. Ako baš baš želimo nešto zajedno, što je ipak jako rijetko, zovemo njegovog brata (babe i dede servisi su van našeg grada, zaposleni i ponekad malo sebični).
U suštini neke stvari prestanu biti teške jer o njima ne razmišljaš, normalno ti je da ti je kava u parkiću bila baš super izlazak jer se dijete super zabavilo, a ti si uspjela popit kavu.
I ono što je netko napisao, prestaneš se bojati ičega kad si s djetetom jer znaš da si sposobna nekome oči iskopati ako bi ga ugrozio. Ja sam prestala trpiti sranja od nadrkanih ljudi i sad bez većih problema odgovorim, što prije nikad nisam već sam gutala u sebi i pizdekala. To smatram velikim pomakom.
Roditeljstvo je iscrpljujuće, ali kao što su ljudi već napisali, uvijek si na kraju u plusu. Jer to je tvoja micica. I ništa na ovom svijetu ne voliš više.

[amary]

Čitajući vaše postove osjetila sam gotovo nostalgiju,za vremenom bebe i malog djeteta.
Vi uopće ne razmišljate(i dobro je tako)kako će biti kad djeca uđu u pubertet,kad uđu u doba u kojem će se ponašati i smatrati da su odrasli i odgovorni,a u biti samo su po fizičkom izgledu odrasli...

Jedna narodna s punim pravom kaže:
malo dijete-mala briga,veliko dijete-velika briga!

Nedavno mi je u ruke došao album fotografija iz tog sretnog doba.
Nevjerojatno koliko je bilo sreće na mom i djetetovom licu,a bila sam umorna,neispavana,kuća nije blistala,bilo je razbacanih stvari,puno toga nisam stigla,puno mojih navika i aktivnosti nije bilo moguće,jer bila sam zaposlena majka..
ali voljela bih se vratiti u to vrijeme...a tako je brzo prošlo!
I zato kako god da vam je teško,sjetite se prolaznosti vremena....

[Jaksha]

sve se to vrati kad stignu unuci i budemo ponosni servis da nam djeca prožive još koju dok i sami ne završimo u pelene hehe

[ZubaTruba]

amary kaže:

Čitajući vaše postove osjetila sam gotovo nostalgiju,za vremenom bebe i malog djeteta.
Vi uopće ne razmišljate(i dobro je tako)kako će biti kad djeca uđu u pubertet,kad uđu u doba u kojem će se ponašati i smatrati da su odrasli i odgovorni,a u biti samo su po fizičkom izgledu odrasli...

Jedna narodna s punim pravom kaže:
malo dijete-mala briga,veliko dijete-velika briga!

Nedavno mi je u ruke došao album fotografija iz tog sretnog doba.
Nevjerojatno koliko je bilo sreće na mom i djetetovom licu,a bila sam umorna,neispavana,kuća nije blistala,bilo je razbacanih stvari,puno toga nisam stigla,puno mojih navika i aktivnosti nije bilo moguće,jer bila sam zaposlena majka..
ali voljela bih se vratiti u to vrijeme...a tako je brzo prošlo!
I zato kako god da vam je teško,sjetite se prolaznosti vremena....

Da, dobra buba u uhu... Ne razmišljam previše o tako dalekoj budućnosti. (ili ne tako dalekoj, hm). Živim blizu srednjoškolskog centra, pa ih viđam često. Kad rijeka tih tinejdžera krene iz škole, gledam ih, i obuzmu me loši osjećaji.... Zašto, kako, kada se slatka dječica pretvore u tu razularenu bandu?? Gdje su pogriješili njihovi roditelji? Mogu li njih njihovi roditelji i dalje voljeti, iako su ovakvi?
Znam da su pitanja koja mi lete kroz glavu grozna i glupava, ali tako se osjetim u tom trenu...
I onda pogledam moja dva koji su još mali, slatki, mili anđelčići... Nije mi mila pomisao da će jednom postati kao ovi iz škole...