Ja nisam vjernica, nego agnostkinja.
Ponekad odem u crkvu, , radi meditacije, tišine, mira...
Nažalost, ne mogu svaki put postići mir jer često prolazim pokraj jedne od pučkih kuhinja,
i uvijek gledam "hrvanje ", guranje, svađu, izraze lica gladnih, oko porcije slankaste vode sa 3 zrna graha i 2 kriške kruha.
Onda uđem u crkvu, u RH sam ih puno obišla, kao i druge znamenitosti, i bijesna sam i ogorčena na sjaj, blještavilo,bogatstvo.
Iz principa, ponosa za sve one gladne ne želim i neću kleknuti:
Ne dam ni kunu za kalendar, ne dajem ni milodar, ne želim dati ni lipe
A onda, dobijem podatak ( državni ) da se poslije rata najviše gradilo upravo crkvi.
Za koga?
Za one koji se nemaju gdje vratiti?
Za one koji žive kao u 19. stoljeću, bez struje, tekuće vode, po 10-oro ih spava u istom krevetu
Najbitnije je da im se sagradi crkva
- jedan svećenik mi je rakao- što ih više sagradimo, više će se "naših " ljudi vratiti?
kao opravdanje da najviše crkva se gradi, umjesto obnova kuća, stanova, škola, bolnica, vrtića
A,:hebemu/ti, bozjeg poslanika ( s plaćom i mirovinom ), i "pametnim, božjim savjetom"!
Pa ti budi vjernik, ako možeš?
Ili je i to sotonino djelo, ili božje?
Samo ja, agnostkinja, to ne razumijem, tko mi je kriv što ne vjerujem??
Nisu ovo pitanja, ovo su glasna razmišljanja.