Socijalna fobija - opća tema

[goddesoflove]

mimixa kaže:

evo da se i ja izjadam moja situacija je malo čudna, cijela sam nekako naopako, kontradoktorna sama sebi. kad sam bila dijete, uvijek sam bila povučena, nije mi instiktivna bila neka društvenost, ali uvijek sam željela biti suprotno. kroz srednju školu sam promatrala društvene i vesele ljude, i onda pokušala oponašat njih. ne samo u stilu klasičnog ponašanja, nego i onoga u čemu oni uživaju...npr. sama sam sebi govorila - lijepo ti je bit ovdje s ovim ljudima, lijep ti je osjećaj sjest na cugu... uz sve to, tek sad shvaćam da sam imala mini panične napade kada bi išla na neko druženje. i tako sam se borila sama sa sobom, postala poznata i po tome što stalno otkazujem dogovore. problem je u tome što jedan izlazak i druzenje od mene iziskuju toliko snage da ne pokažem tu svoju nesigurnost. danas mogu reći da sam uznapredovala do tu da mi nije teško biti u centru pozornosti, nije me strah pričat pred cijelom državom ako treba, nemam problema sa držanjem prezentacija, na poslu me spominju kao društvenu osobu. ali, kada završim s poslom, ja se jedva čekam dovuć doma i bit cijelo vrijeme sama. vikendom također nigdje ne izlazim već dugo. nazvat prijatelje i obitelj mi je tolika tlaka i ne da mi se. ko da mi jednostavno ljudi ne predstavljaju nikakvo zadovoljstvo. a opet mi nekako nedostaju. moj naj naj najveći problem je što me uhvati neka fobija ili anksioznost ili šta već kada se nađem s ljudima. u meni se stvori jedan veliki nemir, kojeg i fizički osjećam, krajnje neugodan kad moram pričati s nekim. taj strah da nastane tišina i da ću bit dosadna ljudima mi je jednostavno nepredvladiv. uložim toliko energije da nešto pričan, da izmišljam teme, samo da ne nastane tišina,a to mi je jako teško, jer mi je nekako mozak prazan i imam osjećaj da nemam s nikim ništa za pričati i da ja djelujem na ljude tako da i njima nestane tema. ta moja introvertiranost me često dovodi do depresivnih epizoda. ljubomorna sam na ljude koji mogu normalno funkcionirat u prisustvu druge osobe a da nemaju tu paniku i pomutnju koju ja osjećam. mislila sam da će s vremenom i trudom to nestati, ali, život mi je spao na izbjegavanje ljudi. nekako ne mislim da će se to promijeniti. htjela bih znati, kakav je vaš pogled na ovo...tolika unutarnja želja da budem nekakav društvenjak i ekstrovert,a to u biti nisam. koji vam je dojam kad ovo pročitate...ima li netko tko se može poistovjetiti s ovim, nekako ne znam što sam tko sam, i kako se riješiti te pomutnje i panike u bilo kakvom prisustvu drugog bića

Imam vrlo slične probleme kao ti! idem na faks i vučem svoju socijalnu fobiju još od sredine osnovne škole... u srednjoj sam bila totalno social akward,ali sada je to puno bolje nego što je bilo. no, mene baš muči kada trebam razgovarati sa svojim vršnjacima. često mi prolaze misli što da ispričam, dali ću zvučati dosadno i da li ću uspjeti pokrenuti konverzaciju na drugi level. zavidim ljudima koji mogu bez ikakve frke razgovarati o nečemu. znala sam zbog svoje sramežljivosti samo gledati iz kuta kako se priča o nekoj temi koja me zanima, ali se bojim priključiti. zbog toga uglavnom sjedim i sama na predavanjima, jer me hvata panika oko konverzacie što je krivo. borim se i još ću se boriti, jer samo propuštam dobre prilike

[madam octa]

Tourniquet_ kaže:

Hvala na savjetima ali ovo nije običan strah kod prezentriranja ili tako nešto, to je doslovno paralizirajući strah popraćen napadima panike. Evo za primjer jednom smo morali svaki student pročitat jednu rečenicu nekog teksta i ja sam dok sam čekala imala pravi pravcati napad panike. Od tada sam bolje ali ipak. Tako da...mogu ja se jako dobro pripremit i sve ali taj strah je i dalje tu tj. ta nemogućnost.
Naravno da postoji mogućnost da ću jednom u životu morat nekaj prezentirat ali to je ipak malo drukčije nego na faksu, a i ne bi me bilo toliko strah prozborit par rečenica.
Na faksu imamo neko savjetovanje ali ja sam već išla na KBT i tamo smo radili na tome, tako da sve znam teoretski ali eto, nikako da to moj mozak upamti.

Znam kako ti je, meni je najgore kad svatko mora nešto reći, pa vidiš kako je tvoj red sve bliže i bliže, pa lupanje srca, crvenilo, znojenje i brojni drugi simptomi. Nije paralizirajući strah, ali je jako neugodno. Poanta KBT i je praktični dio, tj ne može se samo upamtiti što treba napraviti, nego to treba i isprobavati. Definitivno ustraj u terapiji, ne daj da strah pobijedi

[roleta8]

oblačna kaže:

Pozdrav fellow sf-ovci ! Ima li među vama studenata ? Velika mi je želja upisati faks, ali zbog ogromnog straha od izlaganja seminara već se godinama ne mogu odlučiti na taj korak. Kako stojite s tim javim izlaganjima, roknete par persena ili nešto ? Ozbiljno pitam. Jednom sam imala nekakvu prezentaciju i popila tri normabela. Ništa. Nula. Nada. Srce mi je lupalo ko ludo, ruke se tresle i glas podrhtavao, a čak sam na momente i mucala. Zemljo...
Tu je naravno i onaj strah od novih ljudi, vječna pitanja poput što ako se ne uklopim, s kim ću provoditi pauze između predavnja, hoću li biti etiketirana kao čudakinja...

Trenutno čitam Oslobodite se stida koji vas sputava, a sljedeća na redu je The Psychology of Shame : Theory and Treatment of Shame-Based Syndromes. Netko čitao možda ? Imate neku preporuku za literaturu koja obrađuje emociju srama ( može i nešto drugo vezano uz SA ) ?
Trenutno se fokusiram na prihvaćanje sebe takve kakve jesam, ipak me borba s vjetrenjačama počela umarati ( a i pametniji popušta ) pa je vrijeme za nove taktike. Teško je, ali po prvi put doista radim na sebi i, bez obzira što ne želim biti previše optimistična, nadam se nekim pomacima. Baby steps

Inače, životni san mi je biti novinarka.

Evo jos jedne studentice! Idem na drustveni fakultet tako da imam seminare iz skoro svakog kolegija sto mi stvara problem naravno. Znala sam da upisujem takav faks, a naravno nisam htjela upisati nesto sto me ne zanima samo zbog toga (iako bih vise voljela ici na faks gdje izlaganje seminara nije obavezno kao ovdje). I u srednjoj sam imala problema s izlagamjem, no izlagala sam dosta rijetko, a i nisu to bila neka duga izlaganja, za razliku od ovih na faksu
Sjecam se svog prvog mini izlaganja na prvoj godini faksa, radili smo u grupama i svatko je trebao govoriti otprilike 2,3 min, a kad je dosao red na mene, toliko sam se zbunila i sve pozaboravljala pa sam stalno gledala u papir, iako sam sve skoro napamet naucila (navikla sam prije izlaganja doslovno sve nauciti sto i kada trebam reci, no takva me panika uhvati da to nista ne vrijedi, ionako mi sve ode iz glave i izgledam kao glupaca kad moram citati s papira). Imam srece sto to nije bio bas pravi seminarski tako da sam ipak za prvi seminarski i ostale shvatila da moram poceti piti Helex, koji mi pomaze, ali naravno ne potpuno, no ipak se osjecam bar malo opustenije, iako bih voljela da mogu sasvim normalno izlagati kao i svi ostali. Pogotovo se osjecam glupo jer znam da losije izlazem od drugih i kad pijem Helex. Inace ako ne popijem tabletu, srce lupa, znojim se, crvenim, podrhtava mi glas sto je jako neugodno, tresu mi se ruke, zaboravim sto trebam reci..uz Helex je ipak lakse.
Savjetujem ti da probas upisati faks, vidis da ne bi bila jedina s tim problemima. Ja bih to voljela rijesiti, da mogu izlagati bez tableta, ali ne znam kako pa me onda barem tablete tjese. Takoder sam za faks prije mislila kao krmelj8, dodes, slusas, zapisujes, polazes ispite, a kad ono ovdje traze interakciju, izlaganja itd, a mene sve oblije kad treba nesto reci ili odgovoriti na neko pitanje pred svima.

[prettyll]

A sta studiras , ako se smije znati naravno?

[Anttok]

Student sam. Druga godina, do sad nisam nikad morao držat seminare hvala Bogu. Pričam samo sa par ljudi s kojim sam se od početka sprijateljio. SF me psihički ubija, s nikim ne mogu pričati i ne mogu biti normalan kao i ostali. Oduvijek sam bio sramežljiv i to se samo nastavlja. Ne mogu se promijeniti jer se valjda bojim.
U svakodnevnom životu mi bude ok, ionako samo budem među ljudima kad sam u busu i uvijek nakon faxa idem doma. Prije par dana sam išao u kopirnicu, bilo je nekoliko ljudi oko mene, kad sam govorio šta mi treba sam se počeo znojiti i crveniti i glas mi je počeo podrhtavati, a glas mi je inače normalan samo šta tiho pričam. Nikad mi se to nije desilo. Valjda mi se SF samo pogoršava.
Počeo bih piti neke tablete ali ne znam koliko će mi naškoditi i kako da ih uopće nabavim.

[Tourniquet_]

Anttok, te neke tablete koje možeš kupiti ovako bez recepta ti neće baš pomoći, ako će djelovat uopće na tebe možda će te malooo smiriti ali to je to. Dugoročno, najbolje "rješenje" je otići doktoru i reći mu iskreno kaj te muči, a onda će on odrediti imaš li ti uopće SF i u kojem obliku i intenzitetu. I ako bude potrebe prepisat će ti neke tablete, ili antidepresive za svakodnevno korištenje i/ili neke za smirenje po potrebi. Tako je meni bilo. To koliko će ti naškoditi i kako će djelovati na tebe možeš pričati samo s doktorom ali i najbolje sam vidjeti. To će biti tvoj izbor hoćeš li probat s tabletama ili ne. U svakom slučaju ako ih i dobiješ i ne sviđa ti se uvijek možeš prestati (naravno ne na svoju ruku nego u dogovoru sa dr) i vratiti se na staro. Sretno

[francesca_00]

Tourniquet_ kaže:

Anttok, te neke tablete koje možeš kupiti ovako bez recepta ti neće baš pomoći, ako će djelovat uopće na tebe možda će te malooo smiriti ali to je to. Dugoročno, najbolje "rješenje" je otići doktoru i reći mu iskreno kaj te muči, a onda će on odrediti imaš li ti uopće SF i u kojem obliku i intenzitetu. I ako bude potrebe prepisat će ti neke tablete, ili antidepresive za svakodnevno korištenje i/ili neke za smirenje po potrebi. Tako je meni bilo. To koliko će ti naškoditi i kako će djelovati na tebe možeš pričati samo s doktorom ali i najbolje sam vidjeti. To će biti tvoj izbor hoćeš li probat s tabletama ili ne. U svakom slučaju ako ih i dobiješ i ne sviđa ti se uvijek možeš prestati (naravno ne na svoju ruku nego u dogovoru sa dr) i vratiti se na staro. Sretno

A to se ide kod doktora opce prakse, i onda on salje kod psihologa ili on sam propise ljekove ako su potrebni?..ne znam 'proceduru' pa pitam

Imam slicne 'simptome' kao anttok vec duze vremena i nikako da se pomaknem sa mrtve tocke, a znam i sama da se to nece rijesit samo od sebe

[Tourniquet_]

Da, odeš kod doktora opće prakse al ti on ne može prepisati sam tablete nego ti da uputnicu za psihijatra (ne psihologa). Onda se naručiš npr. u bolnicu i ako ti psihijatar ocijeni da ih trebaš napiše ti to i onda opet ideš kod dr. opće p. koji ti napiše recept za lijek i onda ga podigneš. Nisam sigurna dal dr. o.p. može prepisati one neke tablete za smirenje (tipa Normabel ili Praksiten) ali antidepresive ne.

[francesca_00]

Tourniquet_ kaže:

Da, odeš kod doktora opće prakse al ti on ne može prepisati sam tablete nego ti da uputnicu za psihijatra (ne psihologa). Onda se naručiš npr. u bolnicu i ako ti psihijatar ocijeni da ih trebaš napiše ti to i onda opet ideš kod dr. opće p. koji ti napiše recept za lijek i onda ga podigneš. Nisam sigurna dal dr. o.p. može prepisati one neke tablete za smirenje (tipa Normabel ili Praksiten) ali antidepresive ne.

Hvala!! Za normabel znam da se moze dobiti kod dr. o.p., za praksiten nisam sigurna.

[oblačna]

roleta8 kaže:

Evo jos jedne studentice! Idem na drustveni fakultet tako da imam seminare iz skoro svakog kolegija sto mi stvara problem naravno. Znala sam da upisujem takav faks, a naravno nisam htjela upisati nesto sto me ne zanima samo zbog toga (iako bih vise voljela ici na faks gdje izlaganje seminara nije obavezno kao ovdje). I u srednjoj sam imala problema s izlagamjem, no izlagala sam dosta rijetko, a i nisu to bila neka duga izlaganja, za razliku od ovih na faksu
Sjecam se svog prvog mini izlaganja na prvoj godini faksa, radili smo u grupama i svatko je trebao govoriti otprilike 2,3 min, a kad je dosao red na mene, toliko sam se zbunila i sve pozaboravljala pa sam stalno gledala u papir, iako sam sve skoro napamet naucila (navikla sam prije izlaganja doslovno sve nauciti sto i kada trebam reci, no takva me panika uhvati da to nista ne vrijedi, ionako mi sve ode iz glave i izgledam kao glupaca kad moram citati s papira). Imam srece sto to nije bio bas pravi seminarski tako da sam ipak za prvi seminarski i ostale shvatila da moram poceti piti Helex, koji mi pomaze, ali naravno ne potpuno, no ipak se osjecam bar malo opustenije, iako bih voljela da mogu sasvim normalno izlagati kao i svi ostali. Pogotovo se osjecam glupo jer znam da losije izlazem od drugih i kad pijem Helex. Inace ako ne popijem tabletu, srce lupa, znojim se, crvenim, podrhtava mi glas sto je jako neugodno, tresu mi se ruke, zaboravim sto trebam reci..uz Helex je ipak lakse.
Savjetujem ti da probas upisati faks, vidis da ne bi bila jedina s tim problemima. Ja bih to voljela rijesiti, da mogu izlagati bez tableta, ali ne znam kako pa me onda barem tablete tjese. Takoder sam za faks prije mislila kao krmelj8, dodes, slusas, zapisujes, polazes ispite, a kad ono ovdje traze interakciju, izlaganja itd, a mene sve oblije kad treba nesto reci ili odgovoriti na neko pitanje pred svima.

Hvala ti što si podijelila svoje iskustvo
I stvarno, svaka ti čast na hrabrosti, kao i na upornosti da studiraš bez obzira na te prepreke !
Možeš li mi samo reći, dogodi li ti se kad da od treme totalno zablokiraš i kažeš neku glupost ? Npr ako imate nekakvu diskusiju na seminarima, kako to izgleda ? Možeš li aktivno sudjelovati, davati svoje mišljenje i to ? Ja sam svjesna da ja to nikad ne bih mogla. Mislim, iz udobnosti vlastite sobe imam osjećaj da bih mogla, ali znam da bi u toj situaciji posve zablokirala i ne bi od panike više znala ni kako se zovem.
Ja sam isto jedno vrijeme uzimala Helex, ali meni nije uopće pomogao, anksioznost me jednako prala.
I hvala ti na podršci

[kosjenka-]

Najviše mrzim kad uđem negdje i onda se pogledi upere u mene, još ako se nađe nadobudnih koji imaju običaj buljiti u ljude, znam da to nije baš realno, da sam toliko zanimljiva da svi gledaju i misle o meni, svatko ima svojih problema, baš netko misli o meni, barem ja nikad tako ne razmišljam o random ljudima, ali kad je taj osjećaj jači od mene. Kako bih rado ovu fobiju mijenjala za strah od visine, kukaca, pasa, bilo što, samo ne ovo..

[madam octa]

kosjenka- kaže:

Najviše mrzim kad uđem negdje i onda se pogledi upere u mene, još ako se nađe nadobudnih koji imaju običaj buljiti u ljude, znam da to nije baš realno, da sam toliko zanimljiva da svi gledaju i misle o meni, svatko ima svojih problema, baš netko misli o meni, barem ja nikad tako ne razmišljam o random ljudima, ali kad je taj osjećaj jači od mene. Kako bih rado ovu fobiju mijenjala za strah od visine, kukaca, pasa, bilo što, samo ne ovo..

Ja imam dana kad se zbog takvog osjećaja ne mogu podnijeti voziti tramvajem, onako iz kuta oka vidim da me osoba do mene gleda i onda kad se okrenem brzo se i ona okrene. To me izluđuje.

Pitanje za ostale fobičare: postoji li određena skupina ljudi s kojom vam je teže razgovarati? Ja sam shvatila da je meni najteže razgovarati s vršnjacima, posebno u fazi upoznavanja. Mislim da je to zato što zapravo nemamo ništa zajedničko (ne volim sve što vole mladi), pa osjećam da sam im dosadna i teško mi se povezati s njima.

[kosjenka-]

Isto s vršnjacima, posebno ne volim sresti iz škole neke ljude, ne znam ni što bih pričala s njima, ako se ne družimo i ne čujemo inače, čemu onda kurtoazni razgovori ako se slučajno sretnemo. Da je bilo volje za time onda bi valjda ostali u kontaktu.

[pinkshrine]

Ima li netko iskustva s liječenjem socijalne fobije? Koji je najbolji način, a da nije preskupo?

[ubu]

pinkshrine kaže:

Ima li netko iskustva s liječenjem socijalne fobije? Koji je najbolji način, a da nije preskupo?

nisam bas upucen u alternativne metode lijecenja, imam socijanu fobiju vec godinama, doduse probao sam sa kognitivnom bihevioralnom terapijom kod privatnika, po seansi je 200 kuna, a seansa traje jedan skolski sat. Posjecivao sam je 7 puta, nisam osjetio promjene, a i kazu da treba veci broj seansi za neko poboljsanje na tom polju, isto zavisi od osobe i tezine problema.

Najjeftinija opcija ti je psihijatar u bolnici te konzumiranje tableta, opet zavisi od tezine fobije i da li ti trebaju tablete.



sranje je ta fobija.

[Deja-Vuu]

It's story time yo! Uglavnom, kao dijete bila sam povucena, previse. Samo sam promatrala ljude oko sebe i izbjegavala (doista lose haha) njihov pogled kad bi me opazili. Tek sad kontam kako nisam nista komentirala niti pusto govorila. Uzas. Al sta sam najvise mrzila, a i dalje to mrzim, moja slaba tocka koja me pogodi ejj bas pravo, je kad mi netko drugi kaze da sam bila upravo takva kakva sam ja znala da sam bila al sam to stalno drzala u podsvijesti, ignorirajuci to, nisam nikad to mogla prihvatiti, "Nije do mene, oni su dosadni." izlika mog zivota. Kad bi mi mama kazala kako se trebam opustiti jer ucitelji vec shvacaju da nisam ko i drugi ja zaplacem ko godina i samo se zacrvenim i zamrzim i sebe i druge i sve zivo oko sebe. Nisam se pusto ni smijala, nisam shvacala te njihove sale i nacine zabave. Ja sjedim oni gone svoje. U redu. Navikla sam se.

Tu jest i problem. Ja sam se navikla da budem takva, promatrac zatvoren u sebe bez svojih komentara. Strpala sam sebe u tu nekakvu kutiju i mislila ono "Takva sam. Nismo svi isti." Al eto prodje neko dugo vrijeme i BAM ja odjedanput ne osjecam strah, neugodu, stid pored drugih ljudi. To je bilo to. Promijenio mi se nacin razmisljanja, zasto bih ih se ja bojala svih tih osoba? Oni ocigledno mene ne dozivljavaju u shvacaju me lako za gotovo. Brukam sebe kad mogu promjenom da i ja budem drustvenija brate mili. Naravno nije to bilo preko jedne noci, niti nekakva odluka, jednostavno spontano.

Mislim da mi je najvise pomoglo citanje raznih prica ( fanfictions ) te iskustava drugih ljudi koja su detaljno pokazivala sve moguce drustvene situacije i razlicite nacine razmisljanja. Shvatim te situacije, napokon ono. Opustim se, ne odem u svoj "EMBARRASSING-MYSELF MODE" vise, al ne znaci da sam 100% opustena, mrtvo hladno, u svakoj situaciji koja mi naidje. I dalje ne volim nastupati negdje javno, i dalje imam problemcice sa telefonskim razgovorima, nisam najbolja u iznenadnim situacijama al da je bolje je. I to je vazno. ^_^

[Calm Being]

Deja-Vu, gdje si to čitala iskustva drugih ljudi koja su prikazivala sve moguće društvene situacije i različite načine razmišljanja?

[My time]

Ljudi koji pate od socijalne fobije previše obraćaju pažnju na to što će drugi reći o njima. Oni ustvari imaju fobiju od blamaže.
Nije bitno mišljenje drugih, pa što ako se i osramotite pred drugima - nije kraj svijeta.
Ako netko u vas uporno gleda, nemojte misliti da s vama nešto nije u redu, uzvratite pogled istom mjerom i onda se nehajno okrenite dokazujući kako vam ta osoba nije bitna.
Samouvjerenost se stječe tako što dajete drugima do znanja da vas ne zanima tuđe mišljenje o vama, ukoliko ga niste tražili.
JA TO MOGU - su čarobne riječi koje moraju postati moto u vašem životu.

[black fairy]

Ja sam uvijek bila sramežljivo dijete, ali ono u granicama neke normale, nisam imala strah od drugih, čak sam u jednoj fazi imala dosta prijatelja, postala dosta otvorenija i tako I onda mi se preko noći srušio svijet jer sam se preselila u novu školu gdje su me počeli maltretirati, čak je bilo prof. koji bi se tome pridružili, bio je jedan jako pokvaren koji bi kad bi vidio da mi je neugodno još to potencirao, nasmijavao razred s time:!flop: Sad zamislite kako se dijete u takvoj situaciji osjeća, kad osoba koja bi trebala biti pedagog i pomagati djeci ima takav stav, kao da ništa ne vrijedi.

Kod mene je sf produkt trauma, mislim da tu ima i narcizma, općenito kod sramežljivosti i sf jer smo previše opsjednuti što drugi misle o nama, a realno gledano većinu ljudi zaboli za nas kako i nas za njih, ali eto.

I slažem se da je to fobija od blamaže, što je najgore ja sam svjesna da je to glupost, neosnovan strah, ali ne mogu protiv sebe! Ja imam samo sf, nisam anksiozna niti imam fizičkih simptoma s te strane, čim prođe "neugodna situacija" ja sam super. Nemam problema s boravkom u gužvi, u biti gužve volim jer se samo izgubim u masi, također kina, kave, izleti, putovanja, druženja s prijateljima, ostanak sama doma ili odlazak negdje solo, ništa od toga mi ne predstavlja problem, ali ako idem doktoru, u banku, na razgovor za posao, ispit, e onda mi se sf javlja.

[blisser]

Ljudovi sa socijalnom fobijom!!!

Idemo napravit grupu u Zg za kognitivno-bihevioralnu terapiju od desetak članova. Da se sastajemo, djelimo iskustva, družimo i naravno provodimo grupnu terapiju KBT (CBT). Po ideji članice foruma "tns"! Hvala tns odlična ideja, treba brdo takvih grupa, previse je ljudi sa socijalnom fobijom, ždere nas tiho al u velikim zalogajima.

U knjizi po kojoj se KBT za SF najuspješnije koristi navedeno je da je za KBT nužan rad u grupama za optimalan tretman i najbolje rezultate.
Knjiga je "Overcoming Social anxiety: Step by Step" od Dr. Thomas Richardsa, za slučaj da ne znate. Evo prijevod na hrvatskom:
http://socijalnafobija.blogspot.hr/2...ansa-br-1.html

Zainteresirani javite se u box!
Idemo sažvakat i ispljunut SFobiju! 2016