Bili smo vojnici...

[Simba-OS]

BioSamVojnik kaže:
Suddenly guy take his gun from his belt , dog approach to him with piece of wood in his mouth, waving his tail, he put the piece of wood in front of guy’s legs, the Serb put the gun in dogs mouth and he pulled the trigger.......

Jednom sam bio u prilici da sam morao ubiti psa. Zauzeli smo položaje na rubu jednog sela. U jednom je trenutku odnekud došao prekrasan njemački ovčar. Ali nekako se čudno ponašao. Isprva smo ga zvali, htjeli smo mu dati nešto za jesti. Ali on je samo režao. Onda je počela pucačina sa četničke strane. Prvo puščana, a zatim i minobacačka. Pas se stresao, počeo cviliti i pobjegao. Nakon par sati, ponovno se pojavio. I ponovno je režao, a zatim napao kolegu. On se uspio odmaknuti, nije ga ugrizao. A onda sam shvatio, pas je od silnog granatiranja prolupao. Nije bio bijesan, nego je čisto prolupao od straha. Nismo ga uspjeli dozvati niti umiriti. Bio je strašno agresivan. Nije bilo druge. Uzeo sam pušku i naciljao mu u glavu. Nisam mogao, bilo mi je žao. Nisu mogli ni drugi. Otišli smo dalje, pas je ostao u selu. Je li preživio, ili ga je možda ubila koja od granata, ne znam.

[Simba-OS]

Mort kaže:
Možda jednog dana kad sa sobom riješim neke stvari.

[Simba-OS]

Škorpion_07 kaže:
A ja predlažem da moderatori brišu ovakve bezvezne komentare. Prepucavanja i zlobnosti ima dosta na ostalim temama na politici. Jednostavno kome se čita nek čita a kome ne nek jednostavno odjebe.

Simba samo nastavi.......

Naravno da nastavljamo. Što se više ovako javljaju oni koji bi nas ušutkali, to smo glasniji.

[Mort]

Simba-OS kaže:
Jednom sam bio u prilici da sam morao ubiti psa. Zauzeli smo položaje na rubu jednog sela. U jednom je trenutku odnekud došao prekrasan njemački ovčar. Ali nekako se čudno ponašao. Isprva smo ga zvali, htjeli smo mu dati nešto za jesti. Ali on je samo režao. Onda je počela pucačina sa četničke strane. Prvo puščana, a zatim i minobacačka. Pas se stresao, počeo cviliti i pobjegao. Nakon par sati, ponovno se pojavio. I ponovno je režao, a zatim napao kolegu. On se uspio odmaknuti, nije ga ugrizao. A onda sam shvatio, pas je od silnog granatiranja prolupao. Nije bio bijesan, nego je čisto prolupao od straha. Nismo ga uspjeli dozvati niti umiriti. Bio je strašno agresivan. Nije bilo druge. Uzeo sam pušku i naciljao mu u glavu. Nisam mogao, bilo mi je žao. Nisu mogli ni drugi. Otišli smo dalje, pas je ostao u selu. Je li preživio, ili ga je možda ubila koja od granata, ne znam.

Slična stvar se i meni desila u hercegovini. Pušta li su nabrijane šarplanince kojima su glasne žile bile prerezane- nisu mogli lajati. Klali su ovce i koze a znali su doći i do rovova. Nažalost uspio sam tek iz drugog metka rješiti problem. Prvim sam ga ranio,a nisam želio da pati pa sam tražio di se sakrio.

[andjelina1]

ajme pa zašto su im rezali glasnice,mislim zašto nisu smjeli lajati

[Lord Greystoke]

andjelina1 kaže:
ajme pa zašto su im rezali glasnice,mislim zašto nisu smjeli lajati

Pretpostavljam, jer bi ih lavez odao.

[Pallas]

Ponovljena molba. Lijepo molim da se na ovom topicu drzite teme. Sve rasprave molim usmjerite izvan ovog topica.
Puno hvala.
P.

[energy]

simba
bila sam u zng 1991/92 godine u tvome i mome gradu. sjecanja na sve to su toliko svjeza da mi ponekad sokantna bude pomisao da je proslo toliko godina. prezivjela sam, ostala sam zdrava, ali osjecam u sebi jedan "mali ptsp".brat mi je tesko stradao,trebale su nam godine da se bar malo smirimo i pomirimo s tim,ali uvijek postoje oni koji se pobrinu da otvore te bolne rane. toliki nedostatak bar nekog postovanja je prestrasan.
imala sam srecu da se mogu vratiti na svoj posao ali znam mnoge koji nisu i zbog toga nikada ne mogu biti potpuno sretna.
nikada ne pricam o sebi kao o vojniku jer me jako vrijedaju komentari o zenama u vojsci.
ali, nikada u zivotu nisam bila okruzena sa toliko dragih,toplih,prijateljskih ljudi kao sto su bili oni u mojoj jedinici.otkrili su mi jednu dimenziju prijateljstva i zajednistva iz koje sam mnogo naucila.
ostali su mi u trajnom sjecanju kao posteni,hrabri i dostojanstveni ljudi.

[zakov]

u biti najgore je u miru ....nije ovo država za koju sam mislio da pripomažem u stvaranju ,a opet je moja pa sad ,,,,,živio euro......
pozdrav svim istinskim braniteljima ma gdje bili....

[Zagorakis]

Bilo je to negdje početkom prosinca 1991.,u naselju malo van Karlovca imenom Gornje Mekušje.

Testirali smo jedan dio opreme na terenu,a kako nam je Karlovac bio najbliže ratište,odlazio sam (sa mojom ekipom) u Karlovac po mišljenja vojnika na terenu.

Forsirao sam da to bude baš Karlovac,jer su moji dečki (njih 54) bili u sastavu 110. Karlovačke (mislim da se kasnije preimenovala u 129. Karlovačku brigadu) iako su bili moji Zagorci.Znali su mi kazat da je 103 Zagorska često bliže Zagrebu,nego bojištu,pa nisu htjeli ući u njen sastav.

Uglavnom,završili smo posao rano prijepodne u zapovjedništvu (miran neki dan bio),pa sam na svoju ruku otišao (bolje reći otpuzao) do KIM-a,gdje su oni bili stacionirani.

KIM je bio susjed kasarne JNA,u kojoj je bilo jako uporište četničke vojske,a između kasarne,KIM-a i jednog dućančića bilo je nogometno igralište.

Kad sam došao do KIM-a,dvojica mojih prijatelja htjeli su me dostojno pogostiti,pa su pretrčali igralište i ušli u dućan.Dok su pretrčavali,bili su naravno uočeni od četnika,pa su ih ovi čekali sa PM-om.

Dva moja najbolja prijatelja i jedan dečko kojeg do tada nisam poznavao zajebavali su se sa životom.

Kad sam čuo gedje su,a položaj mi je bio poznat,ja sam poludio.Zapovjednik im je bio moj kasniji zaposlenik,iskusan vojnik.Uglavnom skidao sam njemu,a i njima sve svece.....

Prvi se vraćao dečko kojeg nisam poznavao,i na njega PM baš nije odreagirao.Kratak rafal,i promašaj.Drugi je išao dečko s kime sam odrastao.Nosio je dvije table špeka,i s time pod vatrom pretrčao igralište.Za njega me nije bilo toliko strah,jer je inače čovjek izvrsne kondicije,i prirodno vrlo brz,dok je treći bio dečko,moj vrlo dobar prijatelj,slabije građe.

Nosio je dva sanduka piva,i s time pretrčavao.PM je šarao ko lud,i danas mi nije jasno kako ga nije uspio pogodit (ali sam Bogu zahvalan što nije),no taj sanduke nije ispuštao.Vikali smo mu da pusti,ali se nije dao.Tih nekoliko trenutaka,jedni su mi od najdužih u životu.Kad se bacio preko ograde igrališta,jedan sanduk se gotovo čitav razbio,drugog smo popili.

Danas tog igrališta više nam,a nema ni dućana.Hvala Bogu,nema više rata,ali ima sjećanja,na ljude,koji su ponekad i sasvim nepotrebno iskazivali ludu hrabrost i prkos.

[ZnaSeTkoJe]

Postoji igralište, otvoreno je zimus. Inače, ja sam jedan mlađi karlovčanin. I kad dan danas prolazim pored KIM-a nemogu se načuditi kako su ljudi tamo radili cijeli rat. Čede su ih kamenjem mogli gađati...

[ZnaSeTkoJe]

E da, u mom susjedstvu su bile dvije kuće vojske, uglavnom zagorci i TRBR iz Bjelovara. Pravi ljudi, samo što ih je malo teže za razumjet

[Zagorakis]

Bila je tamo i jedna posada tenka T-55,dečki iz Vukovara.

Kakvi su to dečki bili !!!!

T-55 inače nemože pucat iz pokreta,jer nema automatsko klačilo i žiroskop,no ova je posada bila toliko uigrana,da su se dečki zaletavali cestom prema kasarni,i opalili iz pokreta....i pogađali.

Jednom,kad sam bio tamo,čitavo jutro jebao nas neki čedo snajperom.Nisi mogao glavu dignut....uporan ko vrag.Tražili smo ga jedno sat vremena,i taman kad smo ga našli,onaj dečko što je u prvoj priči zadnji trčao preko igrališta,nišanio ga puškom.

Nije stigao okinuti,kad je čedu stresla tenkovska,ravno kroz prozor na zadnjem katu kasarne.
Platili smo im sanduk karlovačkog,kasnije u gradu.

Nažalost,neznam im imena,ni što je s njima bilo kasnije,ali bili su strašni,neviđeni borci.

[Zagorakis]

ZnaSeTkoJe kaže:
E da, u mom susjedstvu su bile dvije kuće vojske, uglavnom zagorci i TRBR iz Bjelovara. Pravi ljudi, samo što ih je malo teže za razumjet

Sa Bjelovarcima sam bio 1. i 2. dan oluje,onda su me premjestili u Zadar,na aerodrom.

[Simba-OS]

Ignore, nemojte uopće obraćati pažnju na ovakve upise. A moderatori će već obaviti svoje kako treba. Bez brige. Nisu ni oni 24/7 on line.
Nego, samo nastavite pisati. Ovo je jako dobro.

[Zagorakis]

Gospodo,molim Vas da se dostojanstveno ponašate na ovoj temi.

Branitelje molim da ne nasjedaju na provokacije druga Feniksa,jer nije vrijedan ni jedne psovke.

[Simba-OS]

Kako sam napisao i u prvom postu prilikom otvaranja teme - ne tjerati mak na konac, ne se svađati, inatiti se. Ovo ne bi trebala biti diskusija, već mjesto na kojem će se pisati priče, iskustva. Svoja i tuđa, bitno da je vezano uz branitelje. Tko je autor, čija su iskustva itd. nije bitno. Nemojte, ljudi, zajebavat sad jedni druge oko ovakvih gluposti. Diskusija oko ponekih priča sigurno će biti, zašto da ne. Ali dajte to onda na zasebnu temu. Ili da otvorim jednu vezanu za ovu, na kojoj ćemo se onda razdiskutirati.

[danaye]

Ironside kaže:

Dajte dečki ispričajte iskustva iz Medačkog džepa.

Bojim se da bi se razočarao.
Sorry.
Sjećam se da su nam u osnovnoj školi dovodili veterane iz WWII koji su nam pričali priče koja su nam djelovale nestvarne, smiješne i dosadne.Samo smo htjeli da prođe sat.
u krugu suboraca priča ima svoju težinu u realnosti i sjećanju
izvan- ostaje samo priča koju je pričao i onaj stari ratnik iz WWII pred osnovnoškolskim razredom.

Mort kaže:
Nedostaje komadić života, da ali i to doba mi je bilo najbolje u životu.

Koliko god apsurdno zvučalo i meni je najbolje razdoblje u filmu koji nedostaje.

[ADEX]

Simba-OS kaže:
Da, znam. Mislim da se mogu prepoznati svi branitelji, od prvog do zadnjeg. Jer svi su to prošli, svaki na svoj način i s varijacijama na temu. Svima nam se dogodila ista stvar - nedostaje nam komadić života.

Neznam bas da li mi nedostaje bas taj komadic zivota? Eto proslo je vremena, mnogo toga se i sleglo neke ruzne stvari ne iskacu vise tako cesto meni pred oci.

Prvi put kada sam se vratio doma i naravno da sam vidio i par svoj prijatelja sa kojima sam bojovao. I ono, ovaj je u Svedskoj, onaj u Norveskoj, ovaj se navratio iz Njemacke.
Oni sto su ostali su ili uspijeli da svoj boracki staz (stranacku pripadnost) jako dobro prodaju ili gluvare i ne snalaze se bas najbolje. Vremenom su se pozenili, stvorili kakave takve obitelji. I sto neko ovdje, rece imaju neki kontinuitet.

I sta sada tu pisati o nekim danima na bojisnici prema srbima, gdje se gledalo da ti smijena sto mirnije prodje da se izvuce ziva glava i naravno da nedas prodju. A njima se bas i nije prolazilio jer su bili uzeli sto su sebi zacrtali. Nego eto dodju neki novi napaljeni, pa odmah prazni sarzere a ovi kada udare topovima i tenkovima ovi se brzo smire i prodje ih volja da se igraju holivudskih filmova, samo sto onda uvijek neko i pogine.

Ili onog straha od mudzahedina, kada je moja brigada bankrotirala i ja ostao u svom gradu i moj stan je bio na jednoj raskrsnici a u ratu se auta nisu vozila nego samo policija i vojska.
Eh, na toj raskrsnici svako auto stane pa krene. Ako stoji duze od 10 secundi onda znam da su dosli po mene jer nije bilo nikoga drugoga po koga bi tu mogli doci, a imao sam vec razradjen put za bijeg. I one price o tome kako su ovog ili onog odveli u muzicku skolu na ispitivanje, ovog su pustili a onog nisu. I cekas svoj red.

Smijene na bojisnici su ostale u nekom lijepom sjecanju i sa velikim prijateljstvom, ma nije to ni prijateljstvo to je neka jaca veza. Oni koji su poginuli, sreca nije bilo mojih bliskih prijatelja i one slike i mirisi, dodju ponekada ali sve rijedje.

Sta sada, Bernard poginuo na punktu, imao lagano mjesto provjeravali sta ulazi i izlazi, dobro im bilo, uvijek su imali cigara i loze. Postavili (kao i svi tada) protutenkovske mine, kao da neko nebi prosao. Frajer vozio, oni ga zaustavili, kontrolirali, i kao da opet izadje na cestu nagazi na tu protutenkovsku minu zadnjim tockem i raznese zadnji dio kamiona i Bernarda. I hajde ti sada majci na oci.
Ili sto su ih ovi na bojisnici, toliko isprepadili diverizantima ove u rovovima da je jedan ispraznio citav sarzer na trojicu koji su dosli da ih smijene (svi su bili rodbina iz istog sela). Sreca na vrijeme smo zalegli ova trojica nisu. Sta ces, krpi ovog sto je ranjen, niko ne smije da mu pridje a svi drze po onaj prvi zavoj. Vratio sam se krvavih ruku i uniforme nazad u kucu u kojoj smo odsjedali i citavu smijenu nosio tu krvavu uniformu.

Ili jos jedan slucaj. Neki jado se nekako nasao u po bijela dana na sred livade tj. "nicije zemlje", pijan, sta li? I svi su (obje strane) su ga bukvalno razubucali na molekule, sto PMom sto obicnom municijom i bog te pitao koliko je metaka primilo to tijelo.

Uostalom bolje da stanem, ne da mi se vise.

Sta reci na ovu temu? Nista. Bilo proslo i neponovilo se.

I kao sto sam ocekivao da cu imati skim da evociram neke od uspomena kada sam se vratio kuci, nisam to nasao. Svi su govorili:"Pusti, jebes to, nego vidi kakvu guzu ima ova konobarica."

[Jirzy]

Evo i jedne priče sa kraja rata. Glavnog glumca ćemo nazvati Ivan.
Vrijeme radnje siječanj 1996., kratko nakon povratka iz Bosne. Demobilizacija.
Ivan je obukao uniformu ZNG-a prije mene, upoznali smo se 1993. u akciji Maslenica. Pod mojim zapovjedništvom ostao je do kraja kao izviđač. Proveli smo jako puno vremena zajedno, puno noći prespavali zajedno u rovu. Mislio sam da znam sve o njemu.
Demobilizacija ga je zatekla, kao i mnoge druge. Pokušao sam mu pomoći da prijeđe u Gardijsku brigadu, da ne ostane na ulici. Odbili su ga jer je imao časnički čin, mjesta časnika su naravno odavno bila popunjena. Referent kadrovske službe mu je predložio da se odrekne čina, dok se istovremenu na njemu sjajio časnički čin zarađen u kancelariji.
Razgovarajući kud i kamo, kako zbrinuti njega i njegovu obitelj, upitao me je da li bi mu išta pomoglo ono njegovo ranjavanje. Zabezeknuto sam ga pogledao. Kakvo ranjavanje? Kad si ranjen? Raskopčao je košulju i pokazao mi ulaznu ranu na trbuhu veličine kovanice od 5 kn i izlaznu na leđima. Što? Kad? Kako? Nisam mogao vjerovati. Tad je počeo pričati: ljeto 1991., Kruševo, probijen metkom iz PAM-a, odvezen u bolnicu, zakrpan, čim su ga otpustili iz bolnice vrati se u postrojbu. Dokumentacije nikakve nije imao, naravno.
Prevrnuo sam arhivu brigade i uspio nekako pronaći dokumente u kojima se spominjalo to njegovo ranjavanje. Uspio sam mu i osigurati mjesto u Gardijskoj brigadi. Ivan nikad nijedne kune nije zaradio tim ranjavanjem. Nije ni u mirovini. Da ga država nije pokušala ostaviti na ulici, nitko nikad ne bi ni saznao za njegovo ranjavanje.