Solženjicin- Arhipelag Gulag

[Hroboatos]

bonaem kaže:

Da se nadovežem na temu...
Ima puno ruskih pisaca koje sigurno više nećemo vidjeti u novim izdanjima,mislim na one koji su bili pristaše režima i pisali hvalospjeve komunizmu i "velikom vođi"(iako malobrojni na kraju svejedno nisu pali u nemilost).Čitala sam i te "režimske" pisce i nije mi to mrsko čitati, knjige su mi zanimljive s aspekta njihovog viđenja svijeta,doduše teško je reći jesu li morali tako pisati ili su Rusiju (sistem),zbilja vidjeli potpuno nerealno...
Ali,htjela bih spomenuti Anatolija Ribakova i njegovu odličnu knjigu"Djeca Arbata",koja isto vjerojatno nikad neće biti tiskana,a po ničemu nije sporna,jer upravo govori o ruskoj mladosti koja živi u teškim vremenima staljinističkog režima i represalijama koje se nad njom provode.Eto ,ima takvih knjiga("pobrstila" sam splitsku knjižnicu) ,nekima sam zaboravila naslov,a čitaju ih rijetki,jer jednostavno Rusi ,osim Tolstoja ,Dostojevskog i još dva -tri klasika nisu poznati čitalačkoj publici(ovih par se mora pročitat bar za lektiru).Malo tko će uzeti neku stariju knjigu s police,ako o njoj ništa nije čuo,a ja baš imam taj običaj.

Ribakov je bio senzacija u svoje doba, ali...nekako je "zdošel".
Od režimlija čini mi se da je istinski majstor Leonid Leonov (koliko god bio moralno ogavan), pa i neki nefikcionalni autori kao Makarenko, dok se za Iljfa i Petrova ne može reći da su bili za ili protiv (čudno da na "zapadu" za njih nitko i ne zna).
Razni Fadejevi i Fedini, pa Ostrovski koji je-ide legenda- kod nas završio na policama metalurgije, te Fjodor Gladkov ("Cement")- teško da će ustati iz mrtvih.

Slabost je hrvatske književne kulture u tom što je stalno diplala o avangardi (Flaker i njegovi atamani), a zanemarila je dobre i vrijedne pisce koji nisu nužno antirežimski, ili bolje rečeno politizirani (n.pr. Valentin Rasputin). Onda je došao raspad Yu, dosta uberpravoslavnoga pocupkivanja u Rusiji, a ljigavo amerouvlakačkoga u Hrvatskoj, pa su Rusi-ali i niz odličnih pisaca iz bivšega SSSR-a- na drugim jezicima, napose Ukrajinci, Estonci, Armenci,.. praktički po inerciji šutnuti u stranu.
Trebat će vremena da se tu dosta toga promijeni...

[Inconnu]

Dižem temu poradi hitnog pitanja!

Planiram ovu knjigu uzeti za izlaganje na jednom kolegiju na faksu. Naravno, samo jedan svezak, ne cijelu. Međutim, zbog nedostatka vremena, veliki faktor u odabiru je, dakako, broj stranica. Gugl mi nije frend jer su podaci različiti- na katalogu KGZ-a piše da knjiga ima 445 stranica, drugdje piše 500-tinjak, a naišla sam čak i na 1000+.
Ja sam očekivala da je riječ o pozamašnoj knjizi, ali pritom je 200 stranica (za 1 svezak) sasvim pristojan broj, dok 500 stranica... ne, hvala. Jednostavno ne stignem.

Može mi netko reći koliki je, dakle, broj stranica? Koliko je otprilike jedan svezak?
Upoznata sam otprije sa Solženjicinom i fakat mi se čita ovo, ali ne želim se usosit' pa posvetit 2 mjeseca samo jednoj knjizi.
Moram odlučiti do ponedjeljka, pa.... molim dobre duše za odgovor.

[Inconnu]

Da, saznah da se ipak radi o gromadi od knjige.

[rama]

16 shells kaže:

Potpisujem!

Ja sam ga čitao u trotomnom izdanju beogradskog "Rada" i u globalu su te tri knjige težile, mislim, i više od kilograma.

"Arhipelag Gulag" je doista jedinstveno i iznimno uvjerljivo svjedočanstvo o jednom mračnom vremenu, o najmračnijim stranama komunističkog sustava i ljudske prirode.

Solženjicin je majstor. Veliki, veliki pisac. Podjednako sjajan u dokumentarističkom prikau opće slike svega onoga što se dešavalo u doba komunističkih čistki, kao i u prikazivanju pojedinačnih sudbina nekih od milijuna koji su najrazličitije načine stradali u zloglasnim "otocima arhipelaga".

Zastrašujuća je već sama pomisao da je čovjek bio toliko hrabar, snažan i vješt da je sve te godine u "GULAG" -u uspijevao pisati i skrivati to epohalno djelo.

Preporučujem i "Odjel za rak", meni osobno najdraži Solženjicinov roman , kao i "7000 dana u Sibiru" Karla Štajnera, još jedno vrlo kvalitetno djelo identične tematike.

Meni su isto najdraže Solženjicineve knjige, Odjel za rak i Rijeka bez ušća. Trajno ću se sjećati Kostogutova i njegova susjeda u bolničkoj sobi. Sjećat ću se lječnice na tom odjelu, njene brige o pacijentima. Ona je, i uz svoje teške životne uvjete, bila liječnik i čovjek u punom značenju tih riječi.
Solželjicin pred nas vjerno donosi zapise o mračnim i teškim vremenima, ali u njegovim djelima nalazimo i one koji, i u takvim uvjetima, ostaju ljudi.