Nakon duge nezaposlenosti...

[mihaela]

Godine života na marginama bez stalnog posla, u malom mjestu, bez sadržaja, prijatelja i spleta okolnosti koji je samo doprinosio ukupnom gubitku na samopouzdanju i socijalnim vještinama, ubrzo počinjem raditi u Zagrebu. Posao se čini ok, a to što sam uopće našla posao nakon toliko vremena je čudo. I sad me preplavila mješavina osjećaja, sad naizmjenice, sad sve odjednom: uzbuđenje zbog novog posla, radost i olakšanje jer je, čini se, krenulo na bolje... ali i tjeskoba kako ću ja sve to, tuga za onime što ostavljam, za rutinom i načinom života, strah da se neću snaći i da neću opravdati ukazano povjerenje. Pretraživam po internetu i čitam sve i svašta i navodno je sve to normalno, ali meni se čini veće od mene. Nemam neki sustav podrške, zapravo nikoga osim dvoje ljudi koje ne želim previše opterećivati psihološkim stvarima jer to zna biti naporno, a već su toliko učinili za mene.

Povrh svega, čini se da sam uspjela razviti emocionalnu navezanost na osobu koja je bila uz mene sve ove godine. I to dolazi u intervalima: dođe kao velika bol u grudima, mučnina, drhtanje, iracionalne misli da bi joj se nešto moglo dogoditi, da ću je trebati, a neću moći do nje, žal za našim zajedničkim trenutcima i ritualima kojih više nećemo imati, da ćemo se udaljiti... polako prijeđe u prihvaćanje i samoutjehu da ćemo se posjećivati naizmjenično, da imamo sva čuda tehnike na raspolaganju i da je ovo dobro za sve. Nakon nekog vremena, nešto beznačajno pokrene sve ispočetka.

Pretpostavljam da mi treba snažna motivacija, veliko samopouzdanje i hrabrost ili bar zrno ludosti, ali zapravo ne znam kako ću pokupiti ostatke svog života, ostaviti sve što volim, preseliti se, pronaći smještaj, sve sama, početi raditi, vratiti se u radni mod, a povrh svega na poslu biti nasmiješena, ne-depresivna, ne-prestrašena i ne-tjeskobna, kako ne bih sabotirala samu sebe.

[ray of light]

kužim ovo sudaranje pozitivnih i negativnih emocija i to jest normalno iako je jako teško, ali nemoj pokleknuti, daj si dozvoli da budeš bolje, daj si šansu! sretno!!!

[ladybug24]

ne može drugačije nego dan po dan....

[Pjegavi poriluk]

Probaj si zamisliti alternativu.
Ostanak u malom gradu bez posla i novca, intelektualno i emotivno propadanje.
Znaš i sama da je ovo što si učinila ispravno, sad samo treba krenuti u novi život u kojem ćeš koračati korak po korak.
Upoznat ćeš ljude na poslu, možda ti s vremenom neki od njih postanu i dragi.
Novac će ti otvoriti neka nova vrata, mogućnost hobija na kojima ćeš upoznati još ljudi i tako dalje.

Strah je najveća kočnica i nitko ne zna što ga čeka, ali to je život, ne možeš zbog straha stalno stajati u mjestu.
I ja bi vjerojatno voljela biti ono malo zaštićeno dijete koje uživa u svojoj dječjoj sobi, ali treba rasti i razvijati se, a to uključuje i kidanje navika i ustaljenog života.

Ja sam nakon odlaska iz svog malog mjesta svakodnevno plakala, a danas se ne bi ni za što vratila. Budi otvorena uma i srca i samo hrabro.

[mihaela]

Naravno da idem i naravno da je to i više nego dobro za mene. Moći živjeti od svog rada, ostvariti se u njemu i pri tome živjeti i po svojim mogućnostima koristiti blagodati Zagreba... Već i to što sam našla posao je čudo. Štreberski čitam sve blisko temi i vidim da se taj mix osjećaja provlači kod različitih ljudi - od onih koji odlaze na studij do onih koji su zamijenili čitave kontinente radi posla, boljeg života. Svima je zajedničko to da ostavljaju ugodnu poznatu sredinu za nepoznato, ali neodoljivo privlačno.

Još nisam otišla. Imam još nekoliko dana za visinske pripreme i zapravo jedva čekam dan kad ću početi raditi. Morat ću se koncentrirati na posao, pa neću moći prerazmišljavati sve skupa. Sada samo imam faze veselja i žala. Kad sam dobro - dobro sam, ali naiđe nešto s vremena na vrijeme što potakne osjećaje gubitka, rastanka, kidanja spona, pa zaboli i krene lavina. Tada ne mogu razmišljati racionalno, ne mogu jesti, ne mogu spavati, a to onda samo pogorša stanje, pa se vrtim ukrug. Ovo je prva noć koju sam odspavala u komadu otkako je krenulo. Možda se kriza vrati kad se približi dan odlaska, ali za sada je ok.

[The Maystor]

Samo radi, nek bude sretno, zelim ti i da imas sto ugodniju radnu okolinu, to itekako ovisi o cijelom stilu posla a i zivota

[Pjegavi poriluk]

Nemoj bježati od ovoga što sada osjećaš, sve je to i više nego normalno. Nismo roboti da samo tako možemo promijeniti mjesto boravka i i pritom ne trepnuti.

Puno ljudi koje znam je odselilo u Irsku i isto se neki snalaze odlično, a neki su pali u polu-depresivna stanja s tim da je to potpuno novo okruženje, jezik, mentalitet.

Imamo sreće što smo tako prilagodljivi, inače ne bi naselili svaki kutak planete

[MaloJa]

Prvo, super da si odlučila za promjenu i boljitak jer sam mišljenja da čovjek može ici samo naprijed kada ostvari svoju egzistenciju i bude financijski neovisan. Složio se tko sa mnom ili ne, novac pokreće svijet i nažalost da bi živjeli, moramo raditi. Ja sam isto otišla prije jedno 3 mj u totalno drugu sredinu gdje apsolutno nikoga nisam znala, bio je u pitanju posao. No posao, iako tako izgleda, nije bio pravi razlog odlaska. Otišla sam jer mi je toliko dopizdio moj grad i sve u mom gradu, isti ljudi, ista lica, da mi je bilo zlo otici u lidl kupiti stvari. Želja za odlaskom je bila tolika da dan kad sam odlazila nisam ni trunke žaljenja osjecala, vec samo olakšanje. Nema bolje promjene od selidbe! Ponudu sam dobila za posao i odlucila sam da idem probati. Pa sto bude. I krenulo je.. tri puta do sada sam se seljakala.

Moj ti je savjet da strah ostavis po strani i pocnes se doživljavati kao osoba koja to moze, bez panike i pitanja. Sve se da nauciti kad se hoce.
No ipak mi upada u oci dojam da nisi rascistila sa sredinom iz koje odlazis, kao da ti je i žao..i kužim te. No, npr ja nisam žalila za nicim jer mi se rigalo vise

Sve u svemu sretno..nova sredina i novi ljudi, neprocjenjivo

[mihaela]

Sve što ste napisali, sve stoji i iako sve ja to znam, nekako je drugačije pročitati. Iako ima i toga, ovdje se manje radi o poslu (inače bih stavila na podforum Posao) koliko o psihi i efektu nezaposlenosti i posljedicama koje ostavlja. Čitala sam da može biti benigno, ali ima ljudi koji su imali nešto slično PTSP. Kod mene se definitivno radi o nekakvoj anksioznosti. Nije baš alarmantno, ali eto, u nemogućnosti da potražim stručnu pomoć trenutno, pomaže i forum.

The Maystor u pravu si, ugodna radna okolina je važna. Čini mi se da je ovo pozitiva. Barem su nekoliko puta naglasili da su mali kolektiv, ali svi povezani, neki čak i rodbinskim vezama i kumstvom. To može biti dobro, ali i loše kad dolaziš kao novi. Malo je teško vjerovati da se meni može potrefiti dobro radno okruženje jer sam imala posla sa zmijama, pa sad i na guštere pušem. Želim vjerovati da će biti dobro, da će mi biti lijepo. Vidjet ćemo.

Pjegavi poriluk Znam da je normalno i da je proces, ali teško je. Mislim da će sve biti lakše kad krenu dobre stvari koje dolaze s ovim (posao, osjećaj vrijednosti, grad, sadržaj, prva plaća, posjeti kući...)

MaloJa U pravu si, ali mislim da je pitanje i trenutka. Nije da nisam raščistila sa sredinom. Sredine kao takve mi je već odavno dosta. Već sam prošla to da mi se sve zgadilo, da sam samo željela otići. S vremenom sam prihvatila da ne mogu i kreirala svoj mali svijet i kineski zid oko njega. Nisam vezana za sredinu nego za jednu određenu osobu (ne nije dečko/suprug). Ispalo je da je jedina ostala unutar tog zida kojeg smo u principu zajedno podigle. Znam da nije fer da se lijepim za nju i da kao zrela odrasla osoba trebam stajati s obje noge na tlu i biti dovoljno stabilna i sretna za sebe, a onda i za nju.

[MaloJa]

Kužim te Tko je ta osoba ako nije tajna, prijateljica, sestra, netko treci..? Meni je slično bilo..znam kako se osjecas

[mihaela]

Sestra. Nedostajat će mi u svakom trenutku, a još gori je taj osjećaj da nema povratka. Ja se neću vratiti, osim ponekad na dan-dva, a ona neće za mnom. Nekad je govorila da hoće, ali sad je u drugom filmu i ne znam hoće li ikad. Povremeni susreti, pa čak ni skype i dopisivanje ne mogu sve pokriti, najmanje one trenutke kad zajedno šutimo, ali osjećamo onu drugu uza se ili spontane provale smijeha ili istresanja duše.

[Noviherceg]

mihaela kaže:

Sestra. Nedostajat će mi u svakom trenutku, a još gori je taj osjećaj da nema povratka. Ja se neću vratiti, osim ponekad na dan-dva, a ona neće za mnom. Nekad je govorila da hoće, ali sad je u drugom filmu i ne znam hoće li ikad. Povremeni susreti, pa čak ni skype i dopisivanje ne mogu sve pokriti, najmanje one trenutke kad zajedno šutimo, ali osjećamo onu drugu uza se ili spontane provale smijeha ili istresanja duše.

Znam da je puno lakše reći nego napraviti,ali znaš onu:Ne znam kako uspjeti,ali znam kako ne uspjeti-nastoj ugoditi svakome.

Ja sam također "ostao" u svome mjestu,uz svoju obitelj kada sam prošao na faks.I umjesto da sam iskoristio neke prednosti većeg grada,da sam učio,razvijao se,ja sam bježao doma.Na kraju sam bio kao gastarbajeter-niti tuđi niti svoj.

Najgore od svega što mi se dogodilo što sam za njih uvijek bio crna ovca,a htjeli mi to priznati ili ne-očekujemo nešto natrag.

Najbolje je ne razmišljati o nekim stvarim (ali to je nemoguće kod mene),ali i sam sam svjestan da ću vrlo brzo zapaliti van i više se nikada ne vratiti.

Ono što ne možemo prepostaviti-niti za sebe,a pogotovo za druge ,sebi bližnje,da rastemo,mijenjamo prioritete i da ćeš možda ti ostati uz svoju sestru pa će ona dobiti priliku s mužem ili sama nekuda proći,a ti će ostati opet sama.

Nisam niti sam primjenio do sada tu formulu,ali najgore je kad više brineš o drugima nego o sebi.

A tebi želim sreću,da se nađeš na poslu,nađeš zadovoljstvo u sebi i budeš najbolja

[mihaela]

Nigdje ja ne ostajem. Ja sam se naostajala, naodricala i naodustajala. Kad mi je bilo najteže što sam tu gdje jesam i zbog svega skupa, obećala sam sebi da ću priliku, ako ikad naiđe, čvrsto zgrabiti, pa neka bude što god. Ovo je moja prilika.

Nisu mene moji nikad zadržavali, a niti sam ja ostajala radi njih. Mislim da nisam sklona riziku i da sam radije bila ovdje gdje mi je jeftiniji i jednostavniji život. Netko drugi na mom mjestu bi možda bio sposobniji, već odavno se snašao. Nema veze, nema smisla žaliti, jednako kao što nema smisla previše se brinuti za budućnost. Ljudski si dopustim po malo od oboje, ali ne previše, inače je teško izvući se. Možda mi još nije sjelo, ali hoće. Trebala bih biti sretna. I jesam, samo sreća ovih dana nema ekskluzivu. Puštam tim nekim negativnim osjećajima da prođu kroz mene. Bolje i sada nego kasnije.

[MaloJa]

Nije baš vezano za temu ali ima jednu poantu

Dok sam se liječila od MS i ležala na pulsnoj, bila je sa mnom jedna žena iz Pule.
Žena je bila mrak, svi u istom sosu ležimo i brbljamo između sebe nas nekoliko u sobi.

Kad odjednom kaže žena meni; mlada si, uzmi sve što ti život pruža. Sve. Svaku priliku iskoristi. Ako ti se putuje, putuj. Nisi zadovoljna u svojoj vezi? (skužila je da mi je veza loša). Nađi drugog. Nemoj se strahu predati jer strah je tvoj najgori neprijatelj.

Poanta je da ti se nude prilike i da kreneš dalje, udahnes punim plučima, i da će neki ljudi ostati tamo gdje jesu a da ti ides dalje. Nikad neznas što te čeka Prerezati pupčanu vrpcu nije lako ali i to je korak dalje

Čovjek treba promjenu

[rap]

MaloJa kaže:

Nije baš vezano za temu ali ima jednu poantu

Dok sam se liječila od MS i ležala na pulsnoj, bila je sa mnom jedna žena iz Pule.
Žena je bila mrak, svi u istom sosu ležimo i brbljamo između sebe nas nekoliko u sobi.

Kad odjednom kaže žena meni; mlada si, uzmi sve što ti život pruža. Sve. Svaku priliku iskoristi. Ako ti se putuje, putuj. Nisi zadovoljna u svojoj vezi? (skužila je da mi je veza loša). Nađi drugog. Nemoj se strahu predati jer strah je tvoj najgori neprijatelj.

Poanta je da ti se nude prilike i da kreneš dalje, udahnes punim plučima, i da će neki ljudi ostati tamo gdje jesu a da ti ides dalje. Nikad neznas što te čeka Prerezati pupčanu vrpcu nije lako ali i to je korak dalje

Čovjek treba promjenu :trep:

Promjene nisu lake, ali svi zivimo samo jednom(barem na svjesnoj razini).
Riskirajte, trosite, putujte, grijesite, ucite, glupirajte se i, prije svega, smijte se!

Koja je poanta zivciranja oko stvari koje ne mozemo kontrolirat?

Samo pomalo i s osmijehom na licu, a ostali kako im pase.

[Yuna]

Pere te strah od novog i nepoznatog. Većina ljudi ga ima. Velike promjene su često neugodne i strašne i potrebno se naviknut. Nakon toga će ić na bolje

[Knosos]

Jednom riječju - budi egocentrik, radi što ti se prohtije, spavaj s kim želiš, priušti si svaki užitak koji ti je dostupan.

Naravno, pritom kupuj hranu u bio bio, filozofski kontempliraj o smislu života, pročitaj nešto o religijama/filozofijama Dalekog istoka, možda čak i Lao Cea, a sve kako bi se duhovno uzdigao.

[Walter23]

Kompliciraš van mjere. Moraš razviti problem solver stav i malo znatiželje uvesti u život. Iz iskustva...

Za praktična pitanja stanovanja, posla i grada se traže informacije i postavljaju pitanja, radiš reviziju podataka, planiraš i izvodiš. Ljudi se spremaju seliti na Mars, znaš.

Za tvoje unutarnje stanje prvo moraš prestati gledati svijet i ljude s ksenofobijom i nesigurnosti. Svijet je nesvjestan, nije nikakav entitet s zlim planovima. Ljudi ti budu pomogli, ako baš ne budeš teški pehista, ali i to je u redu. Kad tada naletiš na nekog šupk...

Kada negdje odeš važno je živjeti tamo, doživljavati ljude i evente tamo, ne biti umom daleko kilometrima. To jeste ako želiš imati kvalitetan život koji nije pod dojmom izgubljenoga vremena.

Napad panike zbog bliske osobe te hvata jer još nisi ustanovila svoju samostalnu samo vrijednost, ako svako dobro o sebi vodiš od drugih onda ništa o sebi nisi spoznala osim svoga utjecaja na njih. Važno je znati biti individualan od svijeta kao i znati biti dio. Svatko sumnja u sebe ponekad, zato postoji hrabrost. Dobro došla u svijet.

Uspjeh, neuspjeh imati ćeš ih hrpu kroz život, nemoj se toliko brinuti oko jednoga pokušaja.

Usredotoči se na sebe, svoje želje, emocije, kvalitete, slabosti i promijeni što želiš, mi ljudi nismo ispisani tintom. Uvijek se mogu tehnike naučiti i interesi razviti.
Samo nemoj kompenzirati svoju nesigurnost, ranjivost ili usaljenost naglim odlukama koje su skoro uvijek loše. Život nije akcijski film i mi svi živimo samo svoje živote bez ikakvoga duga nekom stranom fantomskom promatraču koji očekuje savršenstvo. Fantom si samo ti draga tako manje brige kako ćeš sve ti to, biti će grešaka, nije se još rodio savršen.
Budi svoja u verziji s kojom si zadovoljna iz pravih razloga ne iz strahova.